Teška prilagodba na jaslice/vrtić

Pozdrav svima!

1.9. naša A je krenula u vrtić. Prva tri dana smo bili zajedno, upoznavali se s djecom (tih dana je bilo 10-tak djece u grupi, sad ih je 30), s tetama, prostorom, ma bilo je sve OK. Drugi tjedan je A boravila prvih dana po 1h, pa po 2h i na kraju 3h. Bilo je suza na početku, ali sve u svemu OK. Inače ona ima skroz pozitivan stav prema vrtiću, prema djeci, ali prema tetama baš i ne (mislila sam da je to skroz razumljivo zbog nove situacije u kojoj se našla - tete su autoritet a ja istražujem granice).
No, ovaj tjedan, točnije ova 2 dana proživljavamo pravu dramu. Dolazimo u ponedjeljak u vrtić (stav prema odlasku pozitivan), teta kaže "Hoće li A ostati na ručku?". Svi se složimo i mi odlazimo doma. To je bilo u 9h. Dolazim po A u 12 i 30 a tamo A u suzama govori teti "Hvala, ja nisam gladna". Teta ljuta, djeca me spaze na vratima, govore A da sam vani, A trči sva u jecajima i govori "Nikad više neću ići u vrtić, vodi me kući, kako je bilo na poslu, i sve nešto nepovezano, ali i razumljivo s obzirom na raniju situaciju i dolazak mene kao spasitelja. Ali, ono što sljedi nakon toga nikako mi nije bilo jasno: teta otvara vrata i govori "Ja nisam mogla grupu okupiti zbog nje jer nije htjela sa dvorišta u sobu, toliko je urlala da drugu djecu nisam čula, nisam mogla održati sat zbog nje, plače od trenutka kad ste otišli i odlazi u sobu i zatvara vrata. Ja :-o, neznam što da kažem. A se oblači, gleda mene ja nju, dolazi druga teta "Ma samo mi je žao što nije pojela knedle, ali ona je ko navijena, priča i priča... slatko i kratko doviđenja". Mi odlazimo doma, A maše bok, nema nikog od teta, vrata zatvorena... A grlim, objašnjavam da je normalno da nemože jesti, ali da su tete malo tužne zbog toga (:evil:), da teta ima puno djece u vrtiću i da želi da budu svi sretni i da trebaju svi pomoći u tome...
Sutradan, odlazak u vrtić pozitiva. Predlažem da dođem po nju kad idu sa dvorišta, ručak ćemo probati kasnije. Dolazim po nju nakon 2 i pol sata. Bili su na igralištu, vidim A pored tete i još jedne curice koja se ne odvaja od teta, A uplakana. Kad me teta vidjela, odmah ravno u lice pred A, ona ne prestaje plakati otkad ste otišli, ja sat nisam mogla održati, vidim još je nosite a ima 3 god. (jer sam je uzela u naručje naravno), veli teta "Vidim malo je razmažena", ali ja se moram posvetiti i drugima, stalno pita gdje je moja mama, kad će doći mama mislim, ona je previše vezana za vas, ima li baku itd, možda ćemo morati mijenjati grupu, ja pitam pa šta predlažete da to odmah napravimo dok se nije vezala (ovo je mješovita grupa od 3 do predškolskog uzrasta, s tim da su ona i još jedna curica 3-godišnjakinje i obadvije nove), ne dobivam odgovor osim neka opet ostaje oko 1,5h.
To se sve zbilo nakon nepunih 10 dana A odlaska u vrtić. Od prekrasnih priča o vrtiću nakon što smo saznali da smo upali, zapamtila je i ime grupe i cijelo ljeto se hvalila time, do ljetnih šetnji do vrtića, tatinih priča o prijateljima u vrtiću (ja nisam išla), volje da se dogovorimo o vremenu boravka, sve je palo u vodu jer je tetama glava ko bubanj nakon A 2,5 h boravka tamo. Napominjem, tete imaju oko 50 -god., vjerojatno i svojih briga, dug radni staž, ali i moje dijete ima samo 3 god. i ako je takvo da se nemogu nositi s njom jer otvoreno pokazuje osjećaje (plače i kaže zašto plače) a ne plače po tiho u kutku sobe jer je to kako su rekle ipak način na koji se ne ometa rad grupe, šta da napravim.
Da li da je ispišem iz ove i upišem u drugu grupu? Da li da napravimo pauzu, od tjedan-dva pa da probamo ponovo? Da li da ponudim pomoć u smislu boravka u predvorju vrtića ako im A opet počne ometati rad? Sa A jako puno pričamo, razgovaramo o tome, i mislim da nam samo treba dati šansu.
Danas nismo bili u vrtiću jer kad smo došli, čim je čula tetin glas pobjegla je niz stepenice. Da li da je unatoč svemu ostavim, pa što bude biće (nisam nikako za to), da potražim savjet psihologa šta da radimo, ili nešto treće. Tetama u vrtićima svaka čast, ovo je specifična situacija s nama i molim da se nitko ne uvrijedi (mislim o tetama na oc+vom forumu).
Oprostite na dužini posta, ali neznam šta da radim i trebamo pomoć. Vrtić je ipak jedno od ljepših razdoblja u životu, ili ipak nije?

:cry: bok, moj je problem slijedeći, krenuli smo u vrtić evo sad dva tjedna i mojacurica od 20 mjeseci koja je uvijek nasmijana i divno krasno dijete bila i sve supač se promjenila skroz.
U vrtić smo krenuli radosno presretna je bila i prvi dan me nije uopće doživljavala u vrtiću ... drugi dan su odmah rekli da ju ostavim i tu je rastanak bio bez problema mami papa pusu i ode unutra u grupu od toga dana moja curka bila dva sata,sat ili 3 sata urla vrrišti plače bez prestanka dok ja nedođem po nju.tete su mi nepristupačne s jednom mogu o svemu razgovarati i tiješi me proći će mama, a druga imam osjećaj da bi mi šamar zveknula kao da je moja krivnja kaj dijete toliko plaće. neznam kaj da mislim i radim
Ok jasno mi je da mora biti reakcija ali ovome nema kraja ona samo viće neće teti neće teti,plaće cim smo pred vrtićem jednoj teti je koliko toliko dobra drugoj nikada nevalja uvijek ima isti bahati komentar ma :cry:stalno plače...
ja sam stvarno jako nesretna da moja vesela curica koja se stvarno veselila vrtiću sada pati toliko plače koliko nije valjda kroz cijeli svoj život.. kako da joj pomognem ? kako da vratim svoju nasmijanu kćerkicu? sad je i doma buntovna nemre bez mene ni sekunde stalno plače mami,mami... jako mi teško gledati ju takvu...molim savjete....

bolje će ti odgovoriti stručne osobe, ja ti samo mogu reći prema svom iskustvu da je adaptacija normalan proces koji više manje svako dijete prođe. dakle, prirodno je da dijete negoduje-manje ili više-kad ga roditelj ostavi u nepoznatoj okolini. teta sigurno ne misli da si ti kriva, nagledale su se one adaptacija

hvala ivy a valjda će proći s vremenom...

adaptacija koja traje 2 tjedna nikako nemoze biti nazvana teskom adaptacijom.

Prebacujem da Jaslice i vrtiće.

nije mi bas jasno kako je samo privikavanje izgledalo, ali za dijete je nuzno da se poveze uz nekoga od odgajatelja dok je roditelj prisutan...
to je teska situacija kad ostavis dijete i dijete place, i kad cujes da neprestano je plakalo 2-3 sata...
da li je moguce da uzmes slobodno od posla 1-2-3 dana i sa njom si u vrticu (ako to dozvoljavaju) par sati da se dobro upozna s njima dok si ti tamo?
kako se tetice ponasaju prema njoj kad je tako tuzna, nastoje li je utjesiti, skrenuti paznju na nesto drugo, animirati igrom i sl?
treba naravno utjesiti dijete, potvrditi da ce mama doci i pokusati skrenuti paznju na igru i ostalu djecu...

ali, ostaviti samo dijete bums relativno nepoznatim ljudima bez da je roditelj prisutan, to ja ne bih nazvala adaptacijom, nego prisilom, i dijete rezignirano nakon izvjesnog vremena nauci da nema svrhe negodovati i primuci se da prihvati situaciju...

mislim da bi ti trebala biti prisutna dio vremena tokom adaptacije.
i kakve nepristupacne tete, to sto su se one nagledale tuzne djece to je njihov problem, za dijete koje je tada nesretno je to vrlo realno i trebaju se potruditi, ljudskom toplinom i paznjom, da djetetu smanje bol...

naravno da je relativno ucestalo da se dijete rastuzi kad se treba razic s roditeljem, ali obicno to traje trenutak i ako je sve oko adaptacije normalno proslo, lako je dijete umiriti, utjesiti i skrenuti paznju na igru...

razgovaraj s njima!

i moja mišica eto od 1.9. na adaptaciji, ja danas krenula radit, a ona i dalje plače kad vidi zgradu vrtića...tako da, iako se ne može 2 tjedna nazvati teškom adaptacijom, teško je, znam i ja...

moja uz to, štrajka glađu i uopće se ne želi igrati-....ful je žalosna tamo i samo nas čeka da dođemo po nju...

šmrc....

[QUOTE=ribicaa;1701521 kako da vratim svoju nasmijanu kćerkicu? sad je i doma buntovna nemre bez mene ni sekunde stalno plače mami,mami... jako mi teško gledati ju takvu...molim savjete....[/QUOTE]

mi smo isto krenuli u jaslice i koliko toliko preživi ostavljanje,čak i spava tamo jedino što ne želi jesti, i ok.
ali od kad je krenuo u vrtić doma je ludilo.samo plaće pogotovo ako nestoo nije po njegovom,stalno viče mama, mama ,ja sam već luda.onak bas se promjenio za 360,kuzim da mu je to sve velika promjena i pokusavamo mu udovoljiti koliko mozemo ali kad si zapiči svoje i ne možes mu opće niš objasnit.
eto ribice ima nas vise i točno znam kak ti je :).nadam se da ce proci što prije,k tome V jos siki tak da su mi i cice dodatno iscrpljene uff...valjda ce to sve proci...pozz

krize za vrijeme adaptacije su najnormalnije, roditelji su ti koji nebi trebali promjeniti svoje ponašanje prema djetetu, jer će taj vrtić postati svakodnevno i nemožete djetetu udovoljavati koliko možete jer on ide u vrtić! na odvajanje dijete reagira odbijanjem hrane, olakanjem, odbijanjem odlaska na wc, različite su reakcije a isto tako različito i traju. moramo se kao roditelji pomiriti s tim da će plakat, bit razdražljiv i sl, ali trebamo biti ustrajani u tome i djetetu ne prikazati kao da je jadan, tužan i nezadovoljan jer će on takav i postati.
ja sa svojim sinekom nisam bila niti minute u sobi, pitala me teta dal hoću ili ne, bezveze mi je da sam tri dana s njim u sobi i četvrti dan ne! on se navikne na to da sam s njim i kaj onda, drama! moj je sin dva dana bio super, 4 dana plakao, malo jeo,skoro ništa, evo već sada nakon dva tjedna bez suza , jede u vrtiću...sve supač....
djetetu treba vremena, nekom više nekom manje!

uf...nije nam lako:(
evo i naše priče. Prvi dan sam bila s njom 2 h. Drugi, treći, četvrti dan je dovela i vratila se po nju za 2-3 h. Nikakvih problema, pričljiva, vesela, razigrana, tješila drugu djecu koja su plakala. (Najstarija je u grupi). Problemi su počeli kad je ostajala spavati...Teta ih uspavljuje, a moja M. pruža strašan otpor- plače, vrišti, baca se, pa je gladna, pa je žedna, pa joj se piša, pa neka druga teta donese kolač (ne ova koja joj je donijela) i tako..šefuje..I pri tom probudi većinu djece. I nakon što se isplače zaspi. ..Bilo je tako par dana za redom, a u četvrtak dobila srčeko- kao nagradu što je bila dobra i nije vikala. Kad drugi dan ona opet još gora nego do tad. I teta mi svaki puta i pred njome govori što je na stvari- malo je razmažena, zašto je nisam pripremila na spavanje..Govorim joj da sam oduvijek imala s njom problema što se spavanja tiče, nikako ne želi zaspati, a fali joj. Jer kad ne bi spavala onda mi do ponoći ne bi od premora zaspala..pa se cijelu noć budi, vrišti...ma koma:( Sve metode isprobala..čitanje knjigice, nošenje, maženje...Ne znam što još? Teta mi veli da se mora s njom malo strože, ona je pametna, i isprobava...dali su nam tjedan više za prilagodbu, i ako će i dalje biti ovako..netko će morati dolaziti po nju prije spavanja...Pitam se što će nam onda i vrtić??...Ne znam što napraviti..? Ideja da je zatvorim u sobu me straši, da ne bi dijete dobilo histerični napad...Iako današnje uspavljivanje nije bilo daleko od tog...:(

mamike, kako napreduje kod vas??
r. i dalje plače, počinje ujutro kad je oblačim jer zna što je čeka...kasnije, kaže teta, se čak malo i zaigra sama, nešto i pojede i spava (nešto kiraće nego doma ali okej)..no i dalje je žalosna gotovo cijeli dan...):

još se nije dogodilo da dođemo po nju...(uvijek, par sekundi prije nego uđem u skupinu, promatram što radi), a da se ona igra i da mi izgleda sretno...ili se drži za tetu i hoda za njom ili sjedi i žalosno gleda u nekom smjeru...mišek moj mali!!

kako je kod vas?

moj V jučer prvi put ostao tako da mi je mahnuo poslao pusu i odjurio teti u zagrljaj i to sve bez suza.jao ja presretna, tako je i danas bilo.tete kazu da papa i da je odličan,nadam se da će tako i ostati...

kudri ,mi smo V govorili kad bi dosli po njega bravo kako je on veliki decko i kako je bio sam sa svojim prijateljima i tetama,kako je mahao i poslao puse kad smo ga ostavili.
hvalimo ga svaki put kad ga pokupimo.i kad ide u vrtic mu pričamo kako su tamo njegovi prijatelji i tete i kako ce se igrati .dobro nama je plus sto i seka ide u isti vrtić pa je skuzio da to nije nista strasno, a i u konacnici dodemo po njega.
bude to proslo ,oni su mali i tesko im se razdovjiti od nas,al eto mora se nazalost ako nema druge opcije,drz se

evo i nas sa vrlo teškom prilagodbom na vrtić. na vrtić sam ga psihički pripremala nekoliko mjeseci i iako sam nekako osijećala da će biti problema i da će se teško prilagodit, no ovo što se događa nikako nisam očekivala. prvi dan smo krenuli u petak u euforičnom stanju i to čak 20ak min ranije nego što sam planirala. doslovno je trčao prema autu. kad smo stigli u vrtić preuzela ga teta(inače teta koja je tek počela raditi još kad sam i sama bila polaznik tog istog vrtića), krenuli prema garderobi i nakon toga teta veli N: kako se veli mami? N se okrene prema meni, pozdravi se samnom i krene sa tetom. iako sam obećala N da ću ostati sa njim tako dugo dokle će biti potrebno, kad sam vidjela da nije bilo problema i da je otišao sa tetom, otišla sam doma sva sretna i ponosna. vratila se po N oko 12 i nađem dijete kako samo sjedi na jednoj stolici, na rubu suza, šmrcavog nosića i pitam ga kako je bilo. na to mi N odgovori da mu je bilo ružno i moli me da ga više nikada ne vozim u vrtić. i ja sva u šoku njemu tuvim u glavicu da je sve to što on osijeća normalno, da treba vremena da se privikne na okolinu i kad se prilagodi da će sve biti u redu. i dođemo doma, dijete non stop pod negativnim dojmovima...priča kako tete nisu bile uz njega, kako je bio sam, kako su vikale na drugu djecu, kako je sam tražio wc bez da mu je netko pokazao gdje se wc nalazi...itd. uglavnom, N je bio full razočaran. ja samu sebe tješim da dijete malo i preuveličava stvari kad se nakon toga čujem sa frendicom iz osnovne koja je po struci odgojiteljica i koja je prije 4 god dala otkaz u tom istom vrtiču jer se kako kaže,nije slagala sa načinom rada kako tete rade. veli mi da to što je moje dijete prošlo prvi dan nije bilo normalno, da je bio predugo u vrtiću i da sam trebala ostati sa njim i po sat dva ga svakodnevno ostavljat u početku dok se ne privikne. i ja naravno, sva grcam u suzama jer vidim kolko se N loše osijeća radi svega što je prošao. i dalje me čitavi vikend moljaka da ga ne vozim više u taj vrtić jer je njemu ružno u vrtiću.
jučer ujutro ga budim i vozim u vrtić bez problema . sve bilo super do onog momenta kad sam ga trebala ostaviti a onda suze..i plaće i moli me da ga vozim natrag doma. i ja sad njega tješim, tražim da mi pokaže di imaju akvarij sa ribicama, pa malo promatramo ribice, pa ga pitam gdje ide na wc i tako se mic po mic približavamo vratima prostorije u kojoj boravi i on opet brizne u plač . i na to dođe teta, on se privine meni uz noge i neda se, plaće, a teta ga povuče za ruku i ugora u prostoriju a druga teta viče: odite, odite ja ću zatvorit vrata. ja se okrenem i teška srca odlazim i čujem vani kako dijete vrišti u sav glas i doziva mamu. meni se srce kida u autu i plaćem ko godina. međutim kad sam došla oko 11 po njega sve bilo super. dijete veselo, zadovoljno...doma pod pozitivnim dojmovima. m i ja sretni i uvjereni da će ipak s vremenom biti lakše i da će se ipak prilagodit.
danas ujutro ga budim za vrtić, N plaće i moli me da ga ne vozim. ja ga opet tješim, hrabrim... dođemo u vrtić i N brizne u plač i moli me neka ga vodim doma. opet ga grlim, tješim...i evo tete. u tom trenu kad je teta došla N počne vrištat i moli tetu još samo minutu da bude sa mamom. teta popusti i on i dalje plače i moli me da idemo doma da ne želi tu ostat. ja ga opet tiješim, grlim i molim da idemo zajedno u njegovu prostoriju a on se neda i u jednom momentu se okrene i brisne van na ulicu prema autu. ja krenem za njim, teta za nama i on se neda. na kraju smo ga teta i ja nekako dobile unutra u garderobu pod izlikom da mu obučemo jaknicu. kad smo došle unutra teta mi ga otrgne iz ruke i unosi u prostoriju a N vrišti na sav glas... imala sam osijećaj da sam ga dovela u zatvor a ne u vrtić. i ja naravno izletim prema autu sva u suzama ne pozdravljajući druge roditelje( poznanike)...i evo još se ni sad ne mogu umiriti a da ne govorim da radi komplikacija u trudnoći moram biti smirena i strogo mirovat. i sad sama ne znam više kaj da radim jer vidim da mi je dijete isfrustrirano i boljim se da ne zamrzi vrtić...please. pomagajte savjetima ...kaj da radim??
inače, radi se o državnom vrtiću a mjesto smo čekali godinu dana :(

Nemam instant formule.
Vama kojima je teško možda bude lakše ako napišem-i meni je jako teško. Vidim da se tamo "lomi", da je zamišljen, tužan, ozbiljan ali vidim i puuuno pozitivnih pomaka.
Mi smo krenuli 1. dan sat vremena zajedno, drugi dan je ostao sam sat vremena i dočekao me uplakan. I sama sam osjećala da sam ga prisilila da ostane tamo s nepoznatima ali da sam išla svaki dan s njime na igranje, teško da bi prihvatio da je vrtić samo za djecu i da to nije nešto gdje ja boravim s njim. Znam bi tako njegovo privikavanje samo otegnulo.
Plakao je. Nije htio ići. "Otimale su mi ga" iz ruku. Dolazila sam po njega i otimala ga iz vrtića... I zaista brzo smo došli do ručka i naposlijetku sada do spavanja.
On sada ne želi jesti, ne želi da ga ostavim.. a kad dođem po njega-muva se onuda jer je gladan, mora spremit jastučnicu..
I jutros je protestirao-zašto mora ići svaki dan, da neće da ja ga ostavim, da neće ručati.. samo ga zagrlim i poljubim i kažem da razumijem da mu se neda. Kažem mu da ja prva dođem po njega a ekipa još ostane, kažem mu da ne mora sve pojesti-neka ruča malo, dvije tri žlice. Kažem mu ako je tužan neka se pomazi sa tetom. Kažem mu da ga volim najjače na svijetu i da je on moj Diego. (Ice age). I svaki dan nešto fantaziramo. Ali čim dođe, uključi se u aktivnost neku i meni maše i poljubi me. Kad dođem po njega, nekad mi trči u naručje, nekad zaplače.
Ne pitam kako mu je bilo-pitam ga jesam li mu nedostajala, što je radio..
Uradim sve doma da mu olakšam-pjesmice, slikovnice, puno šetamo.. tata odradi popodne "muški dio posla"-hrvanje, trčanje, razgovaranje..
Znam kada vidi moje sretno lice, kada vidi moj "ponos" njegovim postignućima, kada vidi da sam čvrsta u odlukama da mu je lakše.
Saberem se i znam zašto sam ga dala u vrtić. Ne dopustim si razmišljati kako mu je tamo grozno-tamo mu je zbilja zanimljivo ali mu ja jaaaako nedostajem.

Iskreno, da mi je dijete od prvog dana krenulo u veselju i ostajalo bez mene negdje par sati sretno, zapitala bi se što nije dobro kod kuće i sa mnom! Ili s njim, dakako.
Uza sve teške stvari a zaista ih ima, još jednom ponavljam-važno je biti dosljedan i čvrst i pružiti im primjer u ovom sada nepoznatom periodu za njih. Odbaciti strahove, nepovjerenje u dijete i odgajatelje i dopustiti im da se protive-pa ne da se ni meni svaki dan raditi a kada promijenim posao i rutinu-o toj neugodi da ne pričam.
Neka nam je svima sretno. A njima veeeliki grlek.

bauba prekrasno mi je to što si napisala!!! :klap: :heart:

Citiraj:

---

majoslava prvotno napisa

ali za dijete je nuzno da se poveze uz nekoga od odgajatelja dok je roditelj prisutan...
to je teska situacija kad ostavis dijete i dijete place, i kad cujes da neprestano je plakalo 2-3 sata...
da li je moguce da uzmes slobodno od posla 1-2-3 dana i sa njom si u vrticu (ako to dozvoljavaju) par sati da se dobro upozna s njima dok si ti tamo?
kako se tetice ponasaju prema njoj kad je tako tuzna, nastoje li je utjesiti, skrenuti paznju na nesto drugo, animirati igrom i sl?
treba naravno utjesiti dijete, potvrditi da ce mama doci i pokusati skrenuti paznju na igru i ostalu djecu...

ali, ostaviti samo dijete bums relativno nepoznatim ljudima bez da je roditelj prisutan, to ja ne bih nazvala adaptacijom, nego prisilom, i dijete rezignirano nakon izvjesnog vremena nauci da nema svrhe negodovati i primuci se da prihvati situaciju...

mislim da bi ti trebala biti prisutna dio vremena tokom adaptacije.
i kakve nepristupacne tete, to sto su se one nagledale tuzne djece to je njihov problem, za dijete koje je tada nesretno je to vrlo realno i trebaju se potruditi, ljudskom toplinom i paznjom, da djetetu smanje bol...

naravno da je relativno ucestalo da se dijete rastuzi kad se treba razic s roditeljem, ali obicno to traje trenutak i ako je sve oko adaptacije normalno proslo, lako je dijete umiriti, utjesiti i skrenuti paznju na igru...

razgovaraj s njima!

---

Ja se definitivno slažem sa majoslavom!

I da, to otimanje djece iz majčinih ruku mi je najjače...
Većinom su u vrtićima ravnatelji i direktorice dugi niz godina na pozicijama i svima njima pa nekim tetama tako paše
i to je jedina stavka koja je njima važna.

Bilo bi naravno teško organizirati se, potruditi i dati djeci šansu za ljudsku adaptaciju, tjedan, dva...
Ili kako sam negdje čula da neki vrtići i radionice organiziraju sa majkama i tetama...
Ma IMA načina samo se za sve moramo izboriti teeškom mukom, a nažalost sve se to lomi na našoj djeci i to je baš najtužnije od svega.

I nitko me ne može uvjeriti da je to otimanje normalna adaptacija i da je to u redu, jer nije.

....normalno je da djeci i mame i tate nedostaju dok su u vrtiću, čemu ih to ispitivati...samo potičete nekakvu sjetu u djetetu i tugu koju je osjetio u tim trenucima dok je bio u vrtiću, mislim da je nepotrebno dijete ispitivati i "gnjaviti" pitanjima o vrtiću dok je još vrijeme adaptacije.....djeca su tada osjetljiva....kada dođe vrijeme sami će vam počet govoriti i prepričavati događaje.....
a "otimanje"..kakav izraz...?????....koji bi drugi način predložili za ulazak u sobu, dogovora u tim trenucima s djetetom nema....dok on plače, vi ste rastreseni...itd?????
što se prije pomirite s tim da će ga to proći.....sigurno hoće.....bit će lakše vama i klincima.....

Mi smo na kraju riješili problem prebacivanjem naše curice u drugu grupu i mogu vam reći da mi je to vjerojatno najbolja odluka do sada u njenom životu. Osjećala sam da nešto nije OK, da se ona ne osjeća dobro i to promijenila, i nije mi žao. Nije bitno samo da prođe vrijeme adaptacije jer će se svako dijete s vremenom prilagoditi, nego je valjda bitno da se i dijete osjeća dobro u tom prostoru u kojem boravi više od pola dana i da se tete s kojima boravi potrude da joj to i omoguće.

No, mi danas idemo u vrtić pjevajući. Dijete mi jede u vrtiću, a od ovog ponedjeljka je odlučila i spavati u vrtiću. Svaki dan pita kad ćemo doći po nju, i mi odgovorimo kad se dogovorimo da ćemo doći (na što ona kaže za 5 sati :-)). Hoću reći, nije bitno samo to što smo mi primijetili da nam je dijete nesretno, ali stvarno mislim nesretno (to nije bio problem odvajanja, nego tuga) i što smo ga riješili premještanjem u drugu grupu, nego što u drugoj grupi ona osjeća sigurnost i ljubav tih teta. One su stvarno divne, tople, nikad, ali nikad nisu propustile reći kako je dobra, pristojna, kako je sve popapala... Ona se osjeća ponosno naravno, ali osjeća i da te tete vide kako se trudi i to mi je najbitnije. Da ne kažem kako se i ja osjećam sigurno jer znam da je u pravim rukama.

Sve u svemu, jako sam sretna jer je sve dobro ispalo i nadam se da će i vama sve ispasti dobro.
Velike puse!

emice baš mi je drago za promjenu i što je mala tako dobro sve prihvatila.

i moj sin (3 god) je krenuo u vrtić, već 1. dana dok sam bila u sobi je rekao "mama možeš ti sad ići tu su samo djeca" i ja sam došla za 1h po njega. i tako je već 2. dan ostao spavati. sve super taj tj. do vikenda.
u pon je plakao da neće u vrtić kad je skužio da je to svaki dan. sad se borimo već 3. tjedan ujutro oko odlaska, ali kad dođem popodne vidim da je sretan i zaigran i s oduševljenjem mi priča o nečemu što su radili.
smatram da su u našem slučaju tete ključne. divne su, tople, komunikativne, ma diiiivne. jedna ima oko 50ak godina, druga oko 30. svaki put kad dođemo, one se čučnu i rašire ruke i s oduševljenjem ga pozdrave a on im dođe u zagrljaj. kad protestira, one ga nježno uzmu u krilo i maze i kažu mi da što prije odem. dakle osim što je stvar u karakteru djeteta (neki su stidljiviji, neki otvoreniji...) tete su tu ključne, ja tako mislim.

[QUOTE=buhtlač;1716692
a "otimanje"..kakav izraz...?????....koji bi drugi način predložili za ulazak u sobu, dogovora u tim trenucima s djetetom nema....[/QUOTE]

Pa ako nije sprovedeno određeno upoznavanje, adaptacija, u pravom smislu te riječi, djeteta na vrtić...
Ako je dijete dovedeno prvi dan u nepoznatu sobu, pred nepoznatu tetu i pred nepoznatu djecu...
I k tome dijete vrišti i baca se i teta ga vuče, a druga gura unutra i zatvara vrata...
Da li to liči na išta drugo nego otimanje...???
A liči na to jer je teško pokrenuti adaptaciju u vrtićima na jednu višu ljudskiju razinu koja bi na neki način ipak ublažila sve stresove koje dijete mora proči tih prvih dana.

Da ne govorim da se zbog količine stresa koje dijete proživi pojavljuju
i svakakve bolesti, pada imunitet, pa čak se rade i istraživanja na svakakve bolesti koje se pojavljuju kod djece zbog proživljenih stresnih situacija i ova situacija može biti jedna od okidača ....

Uglavnom, postoji još jedan topic na ovu temu gdje je jedna psihologica točno objasnila negativne i pozitivne utjecaje loše i dobre adaptacije.

I ja se slažem sa Okom.
Lakše je reći i sebi i njemu/njoj da će se s vremenom pilagoditi, ali ako je to stvarno trauma za dijete i neka djeca teško prolaze kroz to razdoblje, samo im fali još otimanje iz ruku majke. Nisu sva djeca ista, neka lakše neka teže proživljavaju promjene, pa bi se moglo malo prilagoditi i toj dječici koja to teško proživljavaju...
Ja sa Anjom razgovaram o svemu i kad smo se našli u situaciji teške adaptacije, nisam ni trenutke dvojila da nešto trebam poduzeti. U našem slučaju karte su se složile i dobile smo novu grupu i predivnu djecu i tete, ali da se to nije desilo znam da bi napravila sve što je potrebno da moje dijete bude dobro. Mislim da na to kao roditelji imamo potpuno pravo.

Moja malena ima 23 meseca,i 3 nedelje ide u jaslice.
Prvih dana je bilo odlicno,cak nije htela ici kuci.Zatim je pocela pobuna:(
Cim ustane,naglasi da "nece gaja"(kod drugara)i kmezucka lagano sve do vrtica sto tada zavrsi plakanjem.
Tete je hvale da je jako pametna i sposobna(u smislu da je savldala neke rutine kao da je vec dugo tu,a tek je dosla).Izmedju ostalog,kada je videla decu da sede na tutama,sama je trazila da skine pelenu i dan danas je bez nje.
U vrticu dobro jede,u igri jos ne ucestvuje,samo posmatra,i jako se vezala za tete-samo za njima ide kao senka.
Nadam se da ce se uskoro privici da je odlazak u vrtic deo svakog dana.
Ono sto me trenutno muci je spavanje.
Imam njih troje,od toga dva skolarca u suprotnim smenama,i dok njih dvojicu namirim i dopratim/ispratim,nju sam stavljala na spavanje oko 13.30-14h.
Uspavljujemo se na siki:)
U vrticu spavaju u 12h+nema sike=problem
Tete su saosecajne(mozda imaju i mogucnosti jer je ona jedina na privikavanju)pa ju uspavljuju,ljuljaju,pevaju...sta vec,ali nikako zaspati...
Da li joj se ne spava u to vreme,ili je pretuzna i ceka da dodjem po nju,svakoga dana dobijem izvestaj da je ili malkice dremnula,pa su je morali ponovo ljuljati,ili nije ni zaspala.
Kod kuce nece ponovo spavati,i po celi dan je sasvim,sasvim neupotrebljiva.
Leluja se kao senka,kmezava i neraspolozena.
Da li je neko imao ovakav problem,i koliko vam je vremena trebalo da se uhodate?

Nisam imala slicnih problema, ali par puta je tesko zaspala u jaslicama ako je doma predugo spavala. Tj. prijedlog je da je probas probuditi ranije bar sat vremena, mozda da je i malo izmoris prije odlaska u jaslice ako tamo ne idu van (npr. igrati se lovice do tamo ako je 10min hoda onda ce se sigurno dobro izmoriti ako trci cijelim putem). Trebala bi lakse zaspati ako je proslo vremena kao i inace izmedju budjenja i spavanja, i naravno ovaj svjezi jesenski zrak isto lijepo umori...

I mozda da joj kazes da ces doci odmah nakon sto odspava? Pa da joj i tete tako kazu, da treba zaspati pa ce mama doci po nju kad se probudi? Za ovaj savjet nisam sigurna je li dobar, to je samo ideja... Moja je brzo zapamtila da cu doci po nju nakon spavanja.

Ovo što je sillyme rekla je vrlo dobro znači probuditi dijete malo ranije jer ako spava do kasno neće imati potrebu za snom u 12, zatim dobro bi bilo nekakvu igračkicu ili nešto uz što je jako vezana ponjeti u vrtić za uspavljivanje i trebalo bi se i vikendom pridržavati vrtićke rutine tj. stavljati je na spavanje kada je i u vrtiću i možda sisanje izbaciti iz rutine uspavljivanja jer toga u vrtiću nema.

Hvala na savetima:)
Ustane ona u 7 svakako,zao mi buditi je jos ranije od toga:(
A zapamtila je odmah kada dolazim,tete misle da zato i nece zaspati,da ne prespava moj dolazak.A i odsustvo sike je problem sigurno.
Ne znam kako izastaviti uspavljivanje na siki kod kuce,pogotovo ako bih pokusala s uspavljivanjem u 12?U 14h bi mozda i uspelo jer bude bas umorna,pa se desi da zaspi i bez sike,ali u 12,tesko....
Valjda ce se ubrzo naviknuti,jer ipak je ostajala na spavanju dosad samo 3 puta.Samo se nadam da tete nece odustati od neznog i saosecajnog pristupa problemu,i ovo me je vrlo pozitivno iznenadilo.
Mala je ona da bi to spavanje smelo tako traljavo ici,valjda cemo ubrzo to resiti.
A sto se istrcavanja do vrtica tice,vrtic nam je na 50m daleko,pa to "ne radi"....

Mi smo već dobar mjesec u jaslicama, i ide nam teško, jako teško... Svako jutro plačemo, čak je počeo i da kaka i piški natrag u gače... A bili smo več van toga... Kaj da napravim? Trebam li ga uzeti van, ili da još pričekam?

KajaR nadam se daće uskoro biti bolje.
Marko je krenuo u jaslice s navršenih godinu i dva mjeseca i od početka nismo imali problem s spavanjem.Nakon tjedan dana je lijepo spavao samo s dekicom i dudom.Bez svoje sisi.A JOŠ UVIJEK SISA.To mi je fenomenalno.Tamo bez frke zaspi, nema problema ali doma u zadnje virjeme ne samo da ja moram s njime u krevet nego i MM.I onda se iskradamo iz kreveta kad zaspi.Eto kako je svako dijete individualno.
Ajojoj isto tako držim fige da bude bolje.Mada postoje djeca koja se nikad ne priviknu na to da idu u vrtić/jaslice!Koliko sam ja čula na sastancima koje smo imali, normalno je da se vrate u fazu unutrag.Stoga ne odustajati jer će biti samo gore.Treba izdržati mada to sada lako ovako zvuči ali bit će bolje.

Hvala Cocolina:heart:
Evo,danas je ,kazu,spavala bez budjenja:-D
Sinoc je ranije isla spavati i malkice ranije ustala,pa joj je lakse bilo zaspati.Trebalo bi ju i vikendom uspavati u 12h,ali ne znam kako cemo to,jedva docekamo vikend da idemo u kolektivnu skitnju nekuda,12h remeti sve:-(
Al.sta je-tu je,moracemo se prilagoditi...
Tete kazu da tamo saradjuje,sve rutine odradjuje ko velika,a najmladja je u grupi i novopridosla.Cak i jede ko termit,i kad se zaplace,sve zeva i zvace kroz suze:-oDive se kako je pametnica, vec sve zna,ali mi je taaaako tuuuuzna kad dodjem po nju:-(
Sva se utisala,sapuce,trazi da ju nosim stalno,i tako....

Meni je bilo prekrasno iskustvo roditeljski sastanak nakon mjesec dana u jaslicama. Tete su nam pokazale šta su sve radili u tih mjesec dana, kako se zabavljaju, što pjevaju... Ma prekrasno. Nakon sastanka sam i ja i MM stekli bolji osjećaj o vrtiću i o tetama, mogu reči da smo stekli povjerenje tek tada i to se osjetilo već drugo jutro kad sam V. ostavila u vrtiću. Do tad mi je uvijek knedla stajala i bez obzira koliko objašnjavala da je tamo to i to, da se tamo igraju i fino papaju i šta ja znam, ona je svako jutro ulazila u sobu plačući. Odmah sam to veče kad smo se vratili sa sastanka napravila lopticu kakvu su radili i u vrtiću i tunele kakve imaju za umetanje tih loptica.Kad smo se ujutro probudili i doručkovali rekla sam joj da sad idemo lopticu pokazati teti. Ljudi moji , ona je doslovce s tom lopticom skočila teti u zagrljaj i piči na tunele. Nije me ni pogledala. Od tad je prošlo tjedan dana i svaki dan imamo nešto što odnesemo u vrtić ujutro da pokažermo teti da i mi doma radimo nešto.
Osim toga tete su zaista sjajne. Na "oglasnoj ploči-kutiću za roditelje" ispred sobe imamo ispisano što planiraju raditi taj tjedan , koje pjesmice pjevati i kako ide pjesmica- to su roditelji tražili baš kako bi se poboljšao taj osjećaj prema vrtiću. Tako da mi doma radimo isto što i u vrtiću i zaista se vidi promjena na djetetu. Kad idemo iz vrtića ona tetama maše i šalje im puse. I to pali! Nadam se da će nekom pomoći naše iskustvo. A mislim da je za prilagodbu zaista ključno to što roditelj osjeća prema vrtiću. Nisu djeca bedasta, sve ona kuže i ako smo mi nesigurni mi to nesvjesno prenosimo na njih.

Negdje pročitah:
... dijete će prihvatiti vrtić kad mama (roditelj) prihvati vrtić...

Citiraj:

---

navi prvotno napisa

Negdje pročitah:
... dijete će prihvatiti vrtić kad mama (roditelj) prihvati vrtić...

---

Upravo tako!

KayaR :klap:;-).Držim fige da i dalje nastavite tako.:-*

Juce su pola sata nakon sto sam je ostavila u vrticu,zvali da dodjem po nju jer je imala prolivastu stolicu...
I sad je jos 2 dana+vikend kod kuce dok se ne polecimo,a kakici ni traga ni glasa,ni prolevastoj ni ikakvoj....hmm...
Sta li nas ceka u ponedeljak,nakon pauze....
A ja jesam prihvatila vrtic,zaista.
Oba sina su isla,doduse ne u jaslice,i tete su bile stvarno super,nijednu zamerku nismo imali.
Sad je plus renoviran,sobe su velike i svetle i licno nemam bas nikakav otpor prema njenom boravku tamo.
Mislim da MM ima,ali se ne mesa,a sveki itekako ima i stalno me zaskace kako sam nemajka,i kako bi ju ona cuvala,a ima 80 godina,te to ne dolazi u obzir.
Zato kod bake retko idemo,dok sve ne krene kako treba.

Evo, da malo opišem naše trenutačno stanje... Malac još uvjek svako jutro doma plače i govori kak ne želi u vrtič... Kad ga predam teti on plače... Kad dođem po njega on mi dotrči u zagrljaj i ne plače, već je veseo i nasmijan... Presretan je što idemo doma i kad ga pitam kako je bilo, on rekne da je bilo dobro... Ja mislim da se on ipak polako privikava, jer je skužio da mu ne preostaje druga opcija... Ali mene zanima, da li se i kod vas dešava da svako jutro plače i govori da neće u vrtič? Koliko dugo je vašoj djeci bilo potrebno da ne idu plačući u vrtič...

Nadam se da ste razumjele moje pitanje...

Hvala na odgovorima...

Hm, da se prisjetim.Mislim da nam je trebalo jedno mjesec dana ako ne i dva da ne plače kad ga se vodi u vrtić.I preživjeli smo.Onda je došlo ljeto i dežurstva i evo opet plača.Nije htio ostati s nepoznatim tetama.Ali eto za par dana je opet sve bilo ok.
Samo treba izdržati.
Normalno je da plaču.Mislim da je jedna teta rekla " mama pa bilo bi nenormalno da dijete ne plače?"
Držim svima fige da što prije se dječica adaptiraju i idu u vrtić bez plača.
:love2:

Moja ide cetvrtu sedmicu,i svako jutro kad otvori okice naglasi da nece kod drugara...
Jos uvek place kad se rastajemo,a kad dodjem po nju nekada je uplakana nekad ne.
Tete kazu da se i tokom dana pomalo zaplakuje,ali inace u svemu saradjuje,ne odbija ni igru,ni higijenu,ni hranu ni spavanje.
Jedino joj falim ja valjda.
Prvih par dana je bila odusevljena,ali tete su bile zabrinute sto ne place,jer je normalno da place.
pocela je negodovati krajem prve sedmice,da bi kulminiralo sledece,jer se promenila teta.A tete stetne,kazu da je bolje da protest i tugu izbaci na pocetku,zatim ce se navici,tj avaj,pomiriti sa sudbinom...
Sada ne ide 2 dana i pominje da bi isla kod dece....tome se nisam nadala,ali super!

ah, divno da sam naišla na ovu temu jer sam na rubu. i ja i MM.
naš mick je krenuo u vrtić 6.9. i prvi tjedan je prilagodba prošla više manje ok. je plakao, ali smo to smatrali normalnim. s vrtićem smo oduševljeni, s tetama isto, jako se puno s njima radi, puno pjevaju, vani su svaki slobodni trenutak, rade svašta iz raznoraznih materijala, tete susretljive, ma bajka, stvarno nemam zamjerke! kad ih pitamo kakav je u vrtiću jedino što kažu jest da je jako za nas vezan i da mu teže pada prilagodba (što i sami znamo jer i dalje svako jutro plače, dakle skoro već 2 mjeseca!!!!!).
ono što nas baca u očaj je trenutak kad dođemo po njeega u vrtić pa dok navečer ne zaspi. od jednog vedrog, veselog djeteta, raspjevanog, nasmijanog, pretvorio se u divljaka, čudovište, neodgojenog dečkića koji se bacaka po podu bilo kod kuće, bilo na ulici, radi nam scene, vrišti iz sveg glasa, ma užas!! kao da je ušao u pubertet! i sve bi to bilo ok da se nazire kraj toj "fazi" kako svi vole reći. ali to postaje sve još gore i gore. npr, zove me da dođem jer me nešto treba da bi se čim dođem počeo bacakat po podu, urlikat i kričat da zašto sam došla i neka otiđem.
ja još i imam neke atome snage da se skuliram u sebi, da si velim; smiri se, proći će to, ali MM je već poćeo pucati po šavovima. jer micek je od lijepog, pristojnog dečkića, koji je tuuurbo komunikativan i progovorio bi na lakat, postao šutljiv, zamišljen..a o vrtiću smo jako puno razgovarali tijekom ljeta, šetali do njega i slično. ja osobno nosim najljepše uspomene iz svog odlaska i boravka u vrtiću (MM nije išao) i turbo smo pozitivno okrenuti prema njemu. micek spava bez problema tamo, jede, sve 5, ali doma se pretvorio u pravo čudovište.
dolazimo do suludih ideja da ga ispišemo pa probamo iduće godine, ali kako je jako teško dobiti mjesto nije nam to opcija, a pogotovo jer to nije dobro ni s "pedagoške" strane (ja sam prosvjetarka) jer kakvu ću poruku poslati svome djetetu?? do sad su ga čuvali moji kad je trebalo jer i MM i ja radimo u smjenama pa ga nije trebalo čuvati baš svaki dan i ne 8 sati dnevno. tako da je i miceku čudno kako smo ga do sad svi mogli čuvati, a od sad više ne možemo... a do sad nije išao u vrtić jer je kao mali imao probušeni bubnjić budući je stalno bio bolestan od kad je krenuo s 1 godinom u jaslice i otorinac je rekao da do 3. godine nikako ne smije u vrtić, ako ne želimo da ogluši jer mu je svaka upala lupala na uši. i tako smo i postupili...
sutra ću na razgovor k psihologinji, da vidim što ona misli.. u vrtiću su stvarno susretljivi, pomažu, imaju radionice za roditelje zbilja ne vidim razloga da mu tamo bude loše. da mogu, ja bih se radije preselila u njegov vrtić, a ne odlazila na posao :P.

Neznam zašto ga hoćete ispisati ako je njemu koliko sam shvatila u vtriću dobro?????!!!!!!
To što radi scene,baca se po podu to on radi jer je ljut na vas.Nisi napisala kako reagirate u tim situacijama?