Nece u vrtic, sta da radim

U velikoj sam panici. Mali ce skoro 12 meseci. Ja se moram vratiti na posao 1 oktobra. Vec tjedan dana idemo na adaptaciju u vrtic i nikako nam ne ide. Sto je najvanije mali se jako voli igrati sa decom ali cim se seti da nisam tu place i nikako da prestane i da prihvati da nisam tu. Narvano prvih dana sam bila sa njim dok nije upoznao amibijenat, decu. Danas me je vaspitacica zamolila da odem i da se vratim za 1 vremena, medutim posle pola sata me je zvala posto sam joj rekla da u slucaju da se mali ne smiri da me odmah zove.
Jako mi je zao njega ali neznam sta cu. Jedva sam ga smirila a plakao je bez i jedne suze i vise se drao. Istina nismo se do sada odvajali.
Sta da radim? Dali da ga pustim da place i dali ce uopste prestati?
Molim pisite kako ste vi postubili, izgubila sam nade da se ce privici.
Kazu da ce plakati pa prestati i da od placa nece nista da mu bude, ali ja se ipak plasim.

tako mala djeca su osjetljiva na umor i glad, i takve stvari im mogu naravno pojacati tugu...
popricaj s njima kako i sto rade kad se rastuzi...
djeca se naravo rastuze kada roditelja nema, ali odgajatelj mora nac nacina da utjesi dijete. naravno da mu nece biti nista od samog placa, ali bitno je da se dijete utjesi...
vidjet ces kako ce se situacija dalje razvijati, a do tada, sto sitiju i odmoreniji u vrtic (i svi znamo naravo koliko je to tesko, ali bit ce bolje...)

Većina djece prolaze fazu adaptacije kroz plač, deranje, tugu i sl., to je normalna pojava i proći će, zato se to i zove adaptacija. Odgajateljice sigurno znaju kako postupiti i što napraviti, sa starijim sinom sam to prošla, i nakon mjesec-dva je išao u vrtić s osmjehom (mislim da je meni bilo teže nego njemu, ali morala sam izdržati, nisam jedina-to sam si govorila), sada me to čeka i s malom princezicom i potpuno sam spremna jer znam da je to samo još jedna prolazna i obavezna faza u njihovom odrastanju.

Cure su ti sve rekle, to je period koji je tezak al proci ce. Doduse, ja sam imala srece, moj je plakao al se jako brzo smirio, nije bilo pretjeranih drama. I koliko god mi je tad bilo tesko sto sam morala ic radit a njega s godinu dana dat u vrtic, toliko mi je sad drago jer kad gledam sad ovu stariju djecu koja su tek krenula na adaptaciju, pa kad preklinju roditelje "mama, molim te, ne ostavljaj me" ja se smrznem. Tako da, mislim da je lakse s manjima, oni se nekako brze prilagode, barem ja tako to vidim.
Samo strpljivo, procjeni svoje dijete sama, moj je npr. najlakse ostajao ako bi ga samo donjela, nabrzinu obula papucice, predala ga teti i otisla, bez puno pozdravljanja i price. Onako, kao da to radim vec godinama. Probala sam i obrnuto al onda mu je bilo puno teze. Probaj i s nekom najdrazom igrackom pa je uzmite sa sobom, da ima neku utjehu od kuce. Popricaj s tetama, pitaj njih za misljenje o toku adaptacije.
Sretno!

Hvala puno cure, vec mi je lakse kada cujem da je slicno bilo i kod vas

Ja ću biti posve politički nekorektna: ako ikako možeš, ne ostavljaj tako malo dijete u jaslicama. Ako ikako možeš financijski pokriti, uzmi produljeni porodiljni ili neplaćeno, ili već nešto, pa budi s djetetom dok malo ne stasa i ne ojača. Malo je to dijete, i neće ti biti žao tog vremena koje mu pokloniš.

Joj, Ifigenija, kakva politička nekorektnost? Stvarno misliš da se jedna mama ne bi i sama dosjetila tih ponuđenih mogućnosti? Ko da je uzimanje neplaćenog uzimanje žvake s kioska, mislim...

likica, mogu zamisliti da ti je teško - meni je vrijeme kad je moja mala krenula u vrtić (s 3 godine) bilo najstrašnije vrijeme u životu. Zaista!

Iako sam je pripremala za vrtić, i jedva je čekala da idemo, očekivala taj dan i niej mogla spavati od sreće veče prije, onoga trena kad sam je ostavila na sat vremena - smak svijeta. Nije plakala, nego je bila izvan sebe i više me nije puštala. Uhvati se rukama za odjeću, sat, torbu, i ne pušta i izbezumljeno me pogledom moli i panično šapće - nemoj me ostaviti nemoj me ostaviti.

I tako mjesecima. I nikada nije prihvatila vrtić. Žao mi je da ovo moram reći, jer kod tebe će vjerojatno biti drugačije, mali je ipak manji (a s malima je lakše), ali neka djeca se nikada ne priviknu.

Mislim da nije stvar u ne pripremljenosti za vrtić jer sam i sama prosvjetar i odgajatelj i znala sam što radim i kako je pripremiti. Ali ništa nije vrijedilo. Dok nije krenula u školu nije se dala u vrtić.

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Joj, Ifigenija, kakva politička nekorektnost? Stvarno misliš da se jedna mama ne bi i sama dosjetila tih ponuđenih mogućnosti? Ko da je uzimanje neplaćenog uzimanje žvake s kioska, mislim...

---

Mislim... ne zato jer bi bila glupa ili tupa, nego jer je kod nas naprosto praksa da se to tako radi, i ženu koja bi ostala doma svi gledaju kao da se najela bunika. Pa ja napišem - ne za onu koja ne može nikako - jer ona zna da ne može nikako... nego za onu koja možda nije imala poticaj ili hrabrost za tako nešto.

Mi smo čitav tjedan na privikavanju i imam prilike vidjeti jedan slučaj gdje dijete dosta plače za mamom, ostao je 15 min, pa 20, i tako pomalo produžuju. On i dalje plače ali sad se već uz taj plač igra, baca lopticu, teta ga nosi pa mu pokaže kako da pali/gasi svijetlo....čak se dogodio i pokoji osmijeh!

Ta situacija mi je pomogla da se ja pripremim, mada je kod nas zasad ok. Više od ostajanja me pati kako će biti sa spavanjem jer koliko god pokušavala mi smo na dvaput dnevno. Ponekad na jedvite jade izdrži do 12, ali uz puno ljutnje. Jučer je bio sat vremena sam i plakao je jer mu se spavalo, čim smo stigli doma je zaspao (malo poslije 10 sati).... a di je tek podne....

Kako se ti postaviš prema odlasku u jaslice?
Djeca jako dobro primjećuju kako se mama osjeća.Ako ti govoriš da će sve biti uredu,a misliš da ne da će plakati,vikati oni to osjete,a mi im nekad nesvjesno prenosimo tugu.Probaj pičati s bebom što opuštenije o jaslicama,veseli se pred njim.
Plače bez suza i viče znaći protestira,proči će.
Onog trenutka kad beba shvati da će te vi svaki put kad ga pustite u jaslicama doći po njega sve će proći,oni se boje da kad ga vi pustite da vas neće vidjeti više nikad.
Probaj i s separacijskim predmetom bilo najdraža igračka ili duda uzpomoć koje će se tješit.Odgojitelj neće imati ništa protiv.

Citiraj:

---

mala nada prvotno napisa

Kako se ti postaviš prema odlasku u jaslice?
Djeca jako dobro primjećuju kako se mama osjeća.Ako ti govoriš da će sve biti uredu,a misliš da ne da će plakati,vikati oni to osjete,a mi im nekad nesvjesno prenosimo tugu.Probaj pičati s bebom što opuštenije o jaslicama,veseli se pred njim.
Plače bez suza i viče znaći protestira,proči će.
Onog trenutka kad beba shvati da će te vi svaki put kad ga pustite u jaslicama doći po njega sve će proći,oni se boje da kad ga vi pustite da vas neće vidjeti više nikad.
Probaj i s separacijskim predmetom bilo najdraža igračka ili duda uzpomoć koje će se tješit.Odgojitelj neće imati ništa protiv.

---

To je živa istina.
I mi smo imali frke oko adaptacije.
Ali opet mi je bilo lakše teta ga uzme i nekako mu je lakše nije toliko plakao.
I nakon neka 2 mjeseca je prošlo.
Baš sam rekla teti kak će on plakati do vojske, ali ond ami je teta rekla da mu nikad ne pričam kak on samo plače i nemoj plakati i tak neke tužne i ružne misli.
Nego da obrnem plaču da mu cjelo vrjeme pričam pozitivno.
znači kao će mu biti lijep u vrtiću kak će se igrati sa prijateljima, kako oni jedva čekaju da on dođe da se igraju...
I moram priznati da je upalilo i da je polako krenulo na bolje.