mi - kao nasi roditelji?

vec me jako dugo dugo vremena kopka ova tema.

kako se roditeljstvo vasih roditelja reflektira na vase osobno roditeljstvo? jel itko razumije sto pitam? ;)

evo konkretno na mom primjeru.

moji su roditelji bili sve samo ne ap roditelji. mama me kratko dojila (skoro nis) jer nije imala mlijeka (to je naucila jos s mojim bratom - da mlijeka nema, pa se nije ni zabbbavala vec odmah kupila (kršitelj koda)). spavala sam u kreveticu od dana prvog. i od istog dana naucila da me se nece dignuti kad god ja, gospodjica, dignem glas. malo sam se bunila - jako brzo sam naucila (divno dijete...). s mjesec dana sam isto naucila spavat cijelu noc (jos bolje dijete...) s godinu dana znala signalizirat da mi treba mijenjat pelenu. prohodala s 11 mjeseci.

od djetinjstva se sjecam - da je tata cesto radio prekovremeno. da je mama bila doma s nama - ali, kao da i nije. ne sjecam se da se ijednom sjela pored mene i igrala samnom. znam da smo zimi cesto odlazili u setnju negdje do mora (imam i slika - svi uredjeni, po spagu, poziramo na stijenama pored mora...), ljeti smo odlazili na more. sjecam se da je tata tada na moru bio s nama super, da smo se igrali, plivali, ronili...
mama je doma uvijek imala posla - prala, peglala, kuhala, ribala, spremala... zadacu sam uvijek pisala sama (nisam nikad imala problema u skoli, bila odlican ucenik). na izlete sam isla samo ako su isli svi. na slobodne aktivnosti uvijek iz kojekakvih razloga nisam pustena (ne mogu u izvidjace jer tamo puno hodaju, necu ja to moci... ne mogu na gimnastiku jer je to prenaporno, necu ja to moci...) jedino sam bila u skolskom zboru, ali on je bio nekako u sklopu nastave... na prvi koncert van grada isla sam kad sam bila na faksu i to krisom, nisu znali da sam isla u ljubljanu...
nikad me nisu pitali kakav mi je bio dan, i nikad nisu bili podrska u onome sto sam radila (bez obzira kako veliko ili malo to bilo). kad sam nakon upravno-pravne srednje skole upisala strojarstvo i uporno padala matematiku, postala je fora reci mi da sam padalica kad bi s faksa dosla doma. jednom mi je prekipilo i mami sam rekla: ako mi ne mozes pruziti podrsku - suti...
kad bi nesto zgrijesila i zabrljala najmanje sto bi pobrala bila bi dernjava, cesto bi dobila i po guzici. jos smo bili ful mali (brat i ja) kad smo sami odlazili u park i donosili doma sibe mami, ona bi izabrala koju ce spremiti na kuhinjski element i kasnije bi s tom sibom dobivali po guzi i nogama... kad bi se skroz osusila, poslala bi nas po nove...

sto od takvog odgoja moja mama i ja danas imamo? (tata mi je umro prije 10 godina)

ja je nazovem svaki dan (ili ona mene, ako ja zaboravim). pricamo o tome kad smo ustali, sto radimo. sto kuhamo. kakvo je vrijeme. hoce li i sutra biti takvo. je li se nesto nekom desilo... ako nije - to je to. ciao i cujemo se...
trudim se da bar jednom tjedno odvedem djecu do nje, da ih vidi. ali ako ne stignem, ne sekiram se previse. trudim se da na blagdane budemo zajedno. ali ako ne uspjemo - ne sekiram se previse. o vaznim stvarima koje odlucujem u svom zivotu prije saznaju drugi ljudi od nje. nije mi bitno ni da zna a kamoli da komentira... obicno joj stvari govorim kad su vec debelo odlucene. ne sjecam se da sam za ista imala potrebu pitati je: mama, sto ti mislis....


ono sto me najvise smeta je projekcija onih karakteristika koje se meni nimalo ne svidjaju, na moj odnos s mojom djecom. ja jesam 98posto drugacija mama, ali mi fali jos onih 2... sto radim? primjetila sam da imam kratak fitilj (pogovoto s idom), da lako planem, da cu cesto zaviknuti, da sam je znala pljesnut po guzici iako sam kategoricki protiv toga (ocito - ne dovoljno...) kako vrijeme ide, ja pronalazim nacine da u sebi izkanaliziram te negativne osjecaje, no jos mi se dogadja, tu i tamo, kad mi je naporan dan da reagiram onako kako bi najmanje htjela - kao moja mama...

kako se vi vidite u tome?

prepoznajem ja dosta i svoje djetinstvo u tvom opisu a pogotovo to vjecito mamino kuhanje, pranje sudja, pa opet kuhanje,pranje sudja.... da bas zbog tog ja ne volim kuhat i uz sporet sam max 20 minuta (to vikendom ili praznikom)
tila bi te pitati kako tvoja mater gleda na tvoj nacin ophodenja i odgoja djece jer je sigurno puno drugaciji od njenih metoda.

nešto mi je tako došlo tužno pri srcu dok sam čitala tvoje pismo. jedino što mi pada na pamet jeste da ta dva posto o kojima pričaš su dokaz da ti ipak nisi 98% svoja mama nego baš obrnuto i da si dobra mama prema svom djetetu i da si svjesna njenih pogrešaka i da si dovoljno pametna da ih izbjegneš u odgoju prema vlastitom djetetu.
sigurna sam da ćeš kad sljedeći put pljusneš djete po guzi pomisliti: ista sam kao svoja mama. ali mislim da ipak nisi.
nije svakome dijete najveća sreća pri tome ne mislim na tebe ili mene nego baš na naše majke. ko zna u kakvim psihološkim uvjetima su nas odgajale, da li su imale podršku i da li su nas uopće željele. a možda su dale sve od sebe, mislim da to samo one znaju.
i meni mama zna nekad prebaciti da previše razmazujem svog sina te nemoj mu ovo te nemoj ono, te MORAT ĆEŠ ga nekad pljusnuti. ne znam, možda ću morati, djeca ne poznaju granice, ali za sada svaki put kad je neizdrživ ja radije izađem iz sobe i propušem se. koncentriram se na to da ON NE RAZUMIJE i da je mali. da li je moj, odnosno naš odgoj bolji od naših roditelja vrijeme će pokazati.
a i sve je to individualno.
gledam mog samija kako voli svog oca i svog muža koji ga konstantno mazi i ljubi i ne mogu a da ne osjetim malu zavist jer mene moj otac nije nikad pomazio po kosi. a s druge strane kad ih vidim kako se vole ne mogu a da ne osjetim ponos što sam baš ja ta sretnica da moja djeca imaju divnog oca.
poznajem nedostatke svoje majke i trudim se izbjeći ih u odgoju vlastitog djeteta a pitanje je da li je to dobro, odnosno što teba izbjeći a što ne. ali takvi smo kakvi smo, odnosno onakvi kako su nas odgojili.

ma, ona se negdje tamo kad sam ja bila u srednjoj i kasnije, ustvari ja sam je - mijenjala. od mame koja nije imala potrebu da me poljubi, naucila se da je svaki put kad se sretnemo i rastajemo - poljubimo. no, tu je dosta "pomoglo" da se tako izrazim sto je bila u tom periodu jako bolesna i malo joj je falilo da "ode"...

nema nista protiv mog odgoja. istina, nije odmah prihvatila da je meni bitnije bit s djecom i s njima landrat okolo nego peglat ili kuhat, ali mislim da je shvatila da je to moj stil i da od njega ne odstupam. za dojenje isto tako. za nosanje isto tako... uglavnom - za sve...

al da me u svemu slusa - ne slusa. kazem da idi ne treba davat sok, nek joj da vodu - opet joj da sok. jedva je ubijedim da joj ga bar razrijedi... uglavnom, sto se tice ide, tu smo jako nategnuto dogovorile "smjernice"... s noom je druga prica. jednom sam ga htjela ostavit (imao je nekih 4 mjeseca) kod nje dok odvedem idu na trening, rekla joj da je dojio, da mu nis ne daje da cu se vratit za 15 minuta. komentirala je: ko da ces ti znat jesam li mu nesto dala... naravno, noa je otisao samnom na trening i nikad vise nije joj palo na pamet tako nesto izvalit ni napravit.

ustvari - koliko ona mene ne postuje, ne postujem ni ja nju... tuga i zalost...

no, dobro, prvi post mi je stvarno podugacak :) ali namjera mi je bila da vidimo kako i u kolikoj mjeri svi mi projiciramo svoje roditelje kroz svoj stil roditeljstva, kuzite?

Napisala sam puno pa skuzila da pricam svoju zivotnu pricu. :) I izbrisala sve.

Poprilicno sam zadovoljna odnosom s mamom (zamislite hipija, opcinjenog knjigama - to je ona), nimalo s odnosom s tatom - do toga su nas doveli sto nasi uzasni karakteri, sto zivotne okolnosti i zivotna uvjerenja (moj stari je popilicno liberalan roditelj, ali jako konzervativan sto se tice zenske uloge i mjesta zene u svijetu pa uporno od mene pokusava napraviti sina .. jos uvijek :lol: ).
Ja se trudim biti veca podrska Emi u svemu sto radi (moja mama je flegma, mislim da me nikad za nista u zivotu nije pohvalila, osim da sam super mama :)), moji nikad na glas nisu pohvalili ili podrzali ista sto sam radila, mislim da sam ja zbog toga osoba s vrlo niskim samopouzdanjem.

Ponosna sam do besvijesti na cinjenicu da sam ukrotila svoju, od tate nasljedjenu narav - ja ne vicem na svoje dijete i vise mi uopce ni ne krece ruka prema njoj, cak u razmisljanju o rjesavnju situacija ni ne pomisljam na "malo po guzi".

Eh da, moja mama je sada moja gotovo frendica. Vazno mi je da zna sta mi se dogadja u zivotu i da sudjeluje aktivno u njemu i ja u njenom. Ona je treutno u filmu da je meni i sestri zeznula zivot jer nam je premalo govorila da nas voli :lol: .... zato nas sada davi izljevima njeznosti :) Stari i ja smo na ratnoj nozi. Zao mi ga je, on je pecinski covjek okruzen s 4 snazne zene (+ zenski pas).. sad ga cak pomalo i zalim. :wink:

Meni je ovo teska tema jer sam i ja u zadnje vrijeme skuzila da tu i tamo uradim upravo ono sto me je najvise nerviralo kod roditelja.
Kod mene je bila ovakva prica.....mater i otac su valjda dosta radili(?) kad sam ja bila mala pa sam veliki dio najranijeg djetinjstva provela kod bake.
Baka je bila moj oslonac u zivotu (sto je velikim dijelom i danas). E sad, nakon koju godinu pao je valjda zakljucak da trebam krenuti u vrtic pa su me ponovo dovukli sebi. Vrtic sam mrzila iz dna duse. Sjecam se jos i danas sa zebnjom u srcu tih scena.....sva djeca otisla kuci, a ja sama u kutu cekam da tata dodje po mene. Jer on je cesto radio duze nego drugi tate pa ga je valjalo i pricekat da stigne po mene.
Tete su bile bezvezne, a ja prezatvorena i sramezljiva da bi se ikad mami ili tati pozalila na neke nepravde koje su se desavale. Oni naravno nisu pitali, a i da jesu sve bi se svelo na to sta ce drugi rec i kako ispast fin u tudjim ocima, pa od mojih zalbi nista. U skoli ista prica. Bila sam ja super ucenik i sve to, ali nevolja je dosla malo kasnije kada su moji vec bili naviknuti na dobre ocjene, a ja pocela tu i tamo popustati u ucenju. Onda su se stvari desavale po principu: dobro presuti, lose kazni.
Pubertet mi je bio ajme majko razdoblje. Imala sam jako malo samopouzdanja, upadala u kojekakva drustva, droga, bjezanje od kuce itditd. Ali ajde, proslo je i to. Sestra mi je bila krenula mojim stopama pa se na srecu i ona sredila. Brat je igrao kosarku i forsirali su ga naveliko da kao uspije nesto u tome.
On danas studira, vise ne igra, ali njima je to valjda jos uvijek bolna tocka sto nije postao uspjesan i slavan. Uvijek su ga izdvajali jer on je kao musko. Sve je bilo podijeljeno na dva dijela: jedan za mene i sestru, jedan za brata.
Da ne govorim o tome koliko ih boli sto ja nisam studirala. Nikad necu zaboravit one price: Ajme pa stric ti skoro nepismen a sva dica mu fakultete pozavrsavala. A vidi tebe blablabla.
E sad...moja mama je tip osobe koji je totalno podredjena ocu bila. Milion puta su bile nema tona ima slike situacije. Otac ljut, niko ne zna zasto, onda i ona kao da pokaze solidarnost isto tako se namusi....to su bile neke situacije stvarno ruzne.
A mrzim kad se danas uhvatim u situaciji da se naljutim i sutim i sutim i sutim.....i onda puknem. Isto ko sto su i oni radili.
Uglavnom, ne sjecam se da sam ikad ovako u svakodnevnom zivotu cula od njih: Volim te, Super si to napravila, Super da imas dobre ocjene itd. Osim narafski kad se trebalo ispred prijatelja pohvalit.
Jednom sam dobila krvnicke batine. Bilo je tu i klecanja dok ti koljena vise ne mogu izdrzati, udaranje sibom ili kaisem po ruci (ono kad nesto uradis pa ti otac dodje i kaze da pruzis ruku i mlatne, a ti sve zvijezde prebrojis)
Litala ne znam sta da kazem.....iako volim i postujem svoje roditelje, nadam se da cu skupiti snage i biti drugacija.....
U biti ja jesam puno drugacija. Stalno sam s djetetom, igramo se, pokusavam ne povisivati ton. Pokusavam se kontrolirati i ne nervirati se radi gluposti. UVijek je pohvalim kad nesto dobro uradi. Spava s nama. Jos uvijek dojimo itd.
Ne kazem da neke postupke mojih roditelja opravdavam, ali pokusavam se ufurati u film da je svak radio ono sto je mislio da je najbolje jer ne zelim osudjivati. Danas se mi dobro slazemo, ali recimo da jos uvijek osjecam puno emocionalnih blokada prema njima.
Sada dok sam citala ovaj svoj post vidim da sam ja citav zivot, dakle od malena, igrala neku ulogu zrtve. UVijek su se hvalili kako sam ja samostalna u ucenju, a ja sam samo nastojala doseci njihov ideal. Ja sam svoju samostalnost morala debelo glumiti, a tek mnogo godina kasnije sama je nauciti, nazalost uvaljujuci se u mnoge probleme.
to je u biti ono sto bi ja htjela svoje dijete nauciti: ne izigravati citav zivot nekakvu zrtvicu nadajuci se da ce tako skrenuti neciju paznju na sebe. Nego izboriti se za sebe i svoje mjesto pod suncem.
Meni moji roditelji nikada nisu bili oslonac u zivotu, u punom smislu rijeci. Nadam se da cu ja to za svoju djecu biti. Ono, bez polaganja racuna, nevezano za uspjeh ili neuspjeh, nevezano za to hoce li mi dijete cistiti ulicu ili postati doktor.

Hebate koliki post :shock:

ajme Busy Bee pa mi imamo ISTU mamu!! :D ludnica!!!
ja sam u principu zadovoljna i sviđa mi se način na koji su me odgajali: mama mi je skroz atipična, nit pegla, nit sprema, a kuhanje joj je nužno zlo. i njena mama, moja baka, je skroz atipična - partizanka zakleta feministica, ništa nije znala skuhati (osim zgrijati ragu iz dućana), nikad nije kolač ispekla, ili saštrikala vestu... ali nama unucima je bilo genijalno s njom - vodila nas je po muzejima, kazalištima, izložbama, a kod nje u stanu smo organizirali "grad": jedna soba je bila hotel, jedna dućan, jedna pošta i banka, a jedna tramvaj i bilo nam je luuuuuudnica!!! starci su se puno s nama igrali, čitali nam knjige, mama je izmišljala priče (čak su i na nekom radiju čitali njene priče). strašno su se puno bavili nama, a u najljepšem mi je sjećanju to što smo svaki vikend išli u neki restoran na ručak, a svake subote ujutro smo iz bregane išli u zagreb u kazalište (trešnja ili lutkarsko) ili u kino na dječju matineju, dok smo svake nedjelje išli ili u ZOO ili jahati ponije i na palačinke u brežice! i ja želim biti takav roditelj!
jedino mi se ne sviđa što je mama malo brzo gubila živce, pa se znala izderat, a i pljusku sam dobila koji put :( za sebe sam sigurna da NIKAD neću udariti svoje dijete, a što se gubljenja živaca tiče, za sada se uspješno kontroliram i uspjevam to ne iskaljivati na zari.

a postovi su nam toliki jer su terapeutski :D

Lutonjice :D
Jedino, nama je pljuske dijelio stari.

E, litala, i ja sam padalica sa strojarstva- kaj taj faks napravi od samopouzdanja, ajme.

Uh, ja sam super sretna sa svojim starcima, još me i sad zna iznenaditi kako prijateljski funkcioniramo. Ima naravno nekih detalja i događaja...

Moji nisu imali nikoga da nas čuva, tako da smo stalno bili zajedno (a ja već sad Grgu šaljem u šetnju s njima dok ja doma spavam).

Kako je meni tužno čitati vaše priče!
Moji mama i tata su uvijek bili MAMA i TATA. Nikada baš veliki prijatelji, tipa povjeravanje, tračanje... ali baš pravi roditelji. Mama je sa sobom "nosila" atribute prave mame iz priča: uvijek skuhano (nikad podgrijano), sve ispeglano, čisto... ali je uvijek nalazila vremena i za šivanje i štrikanje za moje lutke i mene, za razvoženje na klizanje, strane jezike... Tata isto! On je bio zadužen za šoping sa mnom (moglo ga se nagovoriti na sve, samo mu reci kak` je to "in"), vodio me na sve moguće sportove (i sam je bio reprezentativac bivše repke)... Svaki vikend izleti, sami ili s prijateljima, subotom tulum kod nas - frendovi s gitarama i harmonikama...
A onda je došao rat! I dosta toga se promijenilo. Mamini u Sarajevu, tatini u Posavini! Dobro, ja sam tada već bila velika, ali falila mi je ona opuštenost... Postali su nervozniji... I to je, zapravo, jedina stvar koju bih promijenila u odnosu sa svojim djetetom - sve što me muči, a izvan kuće je... neka tamo i ostane...

joooj da, i kod nas je tata bio za shopping :) najbolje je bilo kad je mama ostala doma, a mi s njim u graz, ajme samo sam trebala stat pred izlogom na sekundu, stari pita: kaj ti se sviđa nešto? ja odgovorim: ma da, super mi je majca, ali imam ih dosta (ja bila odgovorno i savjesno dijete :) ), a on opet: " ma jel ti se sviđa?", ja: "aha" i za 5 minuta majca je kupljena... i tako pred svakim izlogom :)

I ja sam napisala post, pa sve obrisala jer je isto ispao turbo "terapeutski" :lol: :lol: :lol:
Pa sam onda krenula ispočetka, kao, sažeto ovaj put...i ispao još dulji :lol: :lol: :lol:

Zato ću samo reći: moji starci su tako loši roditelji da ću ja raditi sve kontra od njih, čak i onda kad ću znati da pretjerujem...
Ali će zato moje dijete biti sasvim sigurno u barem jednu stvar: da je mama voli beskrajno i bezuvjetno, da će uvijek biti tu i psihički i fizički i da ću se veseliti njenoj sreći onako kako ju je ona zamislila, a ne ja :wink:

Lutonjice :lol: :shock: i tata nam je isti! Dan danas ga sestra i ja pozovemo makar u soping u Mrekator/Bilu... dodjemo doma s masu stvari koj einace nikad ne bi kupile. :)

Moji roditelji su bili ok, otac-pomorac često nije znao ni koji broj odjeće nosim pa mi je uvijek nosio pretjesno, ali bio je dobar otac sa kojim sam mogla razgovarati o svemu.
NIKAD NIJE PODIGAO GLAS NA NAS!
Mama-druga priča, jako požrtvovana mogla bih reć, ali vječno sama, pa je bila prepanična .
stalno je forsirala čistoću, kuhanje, glas je uvijek imao neki prizvuk-povišenog. često bih dobila i pljusku posred lica.
bilo je trenutaka kad se nismo nimalo slagale, i dan danas se sjećam nekih nepravdi, samo što je sad puno više razumijem, i vidim da joj nije bilo lako.
Ja se trudim biti sasvim suprotna iako ima dana kad i ja imam kratak fitilj, ali osjetim to navrijeme.
nije mda opravdavam naše roditelje, ali onda su bila druga vremena, nije se toliko pazilo na psihu djeteta, važnije je bilo da je ono sito, obučeno, da mu " ništa ne fali" i da je "dobro odgojeno".
batina je bila uvjerljivi dokaz da se roditelja mora poštivati i da tu nema šale.
nitko se nije brinuo ako bi dijete plakalo, jer jača pluća, a i bolje da malo plače- brže će shvatit da mora ostat samo u krevetiću! :( :( :(
a i batina je iz raja izašla :shock:
Mi smo druga generacija i nismo kao naši roditelji, kao što su oni bili bolji od svojih roditelja, a vjerojatno će naša djeca koja rastu u ljubavi i nježnosti biti bolji svojoj budućoj djeci i partnerima.

tek sad kad sam i sama roditelj, kužim koliko je to komplicirana uloga, pogotovo kad je u pitanju odgoj. i baš su mi moji roditelji porasli u očima otkako sam postala mama. mislim da su bili (i ostali) dobri roditelji. pružili su mi jako puno nježnosti, proveli sa mnom i sestrom puno svog vremena i uložili dosta truda da "ispadnemo" ok osobe.
u nekim su stvarima bili prestrogi, a posebno mislim da je mama činila krivo kad bi sestru i mene izlupala po guzici ako bismo ko klinke napravile nešto pogrešno, a tata nas je kažnjavao neodlaskom u kino i sl. ako bismo lagale ili samo 5 minuta kasnile doma. s druge strane, bili su mi uvijek na raspolaganju, puni razumijevanja i ljubavi, uvijek su ostali mama i tata ne pokušavajući mi bit najbolji frendovi koji će sa mnom zapalit joint i kokodakat ko da smo vršnjaci.
bila ću zaddovoljna uspijem li svom djetetu biti onakva kakvi su oni bili meni

evo, izvlačim topic iz prašine, mislim da je vrijedan toga

već dugo o tome razmišljam i koliko više učim o roditeljstvu uviđam koliko su moji roditelji griješili (ok, u nečemu ih i razumijem), no dosta je teško odrediti gdje će se to odraziti na mom roditeljskom pristupu. mislim da takve stvari dolaze skrivene kad ih ne očekuješ

s druge strane, ja imam dosta stare roditelje (ah, i ja sam stara pa valda je to to :mrgreen: ), a i na primjerima iz okoline , vidim koliko u starosti ljudi počnu misliti samo na sebe i koliko recimo mene baš konkretno u slučaju, taj njihov ego ubija na sve načine..
pitanje je kako prevenirati rast našeg egocentričnog starog ja...i kako u starosti biti i dalje prijatelj svojoj djeci, a ne postati njihovo dijete, jer to je upravo ono u što se moji roditelji pretvaraju

Ja sam dugo samo kritizirala odgojne metode svojih roditelja... ali s vremenom i vlastitim roditeljskim iskustvom shvatila sam da su u dosta situacija ipak obavili dobar posao, u skladu s onim vremenima, prilikama i situacijom.

Nije to lako... Oni sada kritiziraju nas kad radimo iste stvari koje su i oni radili kad smo bili djeca. I tako... sve je to mišmaš dobrih stvari i pogrešaka.

Bitno - ne ponoviti greške svojih roditelja, aliiii sjetiti se dobrih stvari i primjera, a isto tako ne napraviti previše vlastitih grešaka.

Ja se sjetim svoje mame kad povremeno zaurlam na djecu (rijetko, ali ipak... :oops: ), sjetim se tate kad djeci strpljivo i polako objašnjavam matematiku (stariji je opet danima doma s bronhitisom, inače bi on sve to pohvatao u školi) i tako dalje... I nas će djeca kritizirati. Nadam se da će se nečega sjećati i po dobru. Ja sam imala sasvim pristojnu količinu autonomije (od oba roditelja) a to kanim priuštiti i svojoj djeci.

Nemam sad vremena za terapeutski post :mrgreen:
Kad god se uhvatim da radim onako kako mi se nije sviđalo kod mojih roditelja (ili MM-ovih) u odnosu sa djecom (ili sa MM-om), ponovim sebi da ja nisam moja mama (ni tata), da MM nije njegov otac (ni mama), i da je svjesnost o tome i o stvarima koje mi se ne sviđaju dobra baza da napravim onako kako bih ja voljela i kako smatram da je ispravno. Generalno, beskrajno volim svoje roditelje, sviđa mi se ono što sam postala zahvaljujući njihovom odgoju, odnosi su nam super, moja mama je moja srodna duša (i ja njena). Voljela bih jedino da joj pokažem da do istog rezultata ne moraš ići istim putem koji ona smatra za jedini ispravan :roll: :heart:
I da, način na koji sam odgojena jako se reflektira na moje postupke i način kako ja odgajam svoju djecu, a ja se silno trudim da izbjegnem dijelove koji mislim da nisu bili dobri, ne uspijevam uvijek.

Ono sto definitvno ne zelim raditi, a radila je i radi jos uvijek moja mama, je ici linijom manjeg otpora tj. ne rjesavati problem, prebacivati krivnju na druge, iskupljivati se poklonima, presucivati kad sam povrijedena i ono sto me najvise smeta, ocekivati da ce vrijeme rijesiti sve probleme, nesuglasice i sl.
Odrasla sam s bakom, nemam sjecanja ni na mamu ni na tatu iz ranijeg djetinjstva, roditelji su mi rastavljeni, tau sam redovno vidala ali nikad tu nije bilo puno topline, naravno da se volimo, ali zagrljaja se ne sjecam niti jednog.
Mama je radila, jedno vrijeme smo se seljakale, ja sam ostajala sama doma (6,7,8 god.). Kasnije smo ipak bile kod bake. Jedno vrijeme je mama cak otisla u inozemstvo raditi. Podrsku nisam imala nikad, uvijek samo ponizavanja zbog neceg sto sam lose napravila i predbacivanja tipa "nikad nista od tebe"! Zbog toga jos uvijek imam kronicni nedostatak samopouzdanja.
Batine sam dobivala i od mame i od bake i od dede. Samari, sa sibom, rukom...jako dobro se toga sjecam i zato NIKAD necu udarit svoje dijete iako mi naravno bliza obitelj savjetuje da je to ipak najbolja odgojna mjera. Ali znam kako je to utjecalo na mene, ustvari me nikad nije bilo strah batina, vise su me boljele grube rijeci, tako da te batine nisu utjecale na to da se "popravim".
Iako je moja obitelj dosta povezana ipak se tu rijetko kad dogodi kakva lijepa rijec, ja to pokusavam promjenit al tesko je.
Sad sve to skupa ruzno zvuci, daleko od toga da se mi ne volimo, ali ja imam neke oziljke iz djetinjstva koji su me obiljezili, i ja cu svakako nastojati da moje dijete ima ljepsa sjecanja na svoje djetinjstvo, bez vikanja, batina i osjecaja kao da nista sto napravi nije dovoljno dobro.

Uff, teska tema...

Iako T. ima tek tri godine, već sad vidim koliko drukčije i MM i ja svom djetetu pristupamo nego što su nama pristupali naši roditelji.
Svjesna sam njihovih pogrešnih postupaka i trudim se ne ponoviti ih. Najljepše mi je kad moji mama i tata, promatrajući nas s Tinom, uviđaju svoje pogreške i da se ipak može dugačije.
No, bez obzira na greške u koracima koje su napravali dok smo odrastali, želim da i naša djeca stasaju u ljude kakvi smo i mi postali. Jer za ono što roditelj mora proći u pubertetu i dobro izbalansirati kako će postupiti, svojim (a i MM-ovima) skidam kapu.

sjećam se tuge s kojom je moja mama pričala o tome kako je mog brata s mjesec dana, na tatin nagovor, prestala noću dojiti.
ona je bila poslušna žena.
i ja sam... bila... u svemu osim u odgoju.

mene više muči naučeno i stečeno ponašanje u partnerskom odnosu.
i mama i ja smo pretolerntne i sklone mazohizmu.

Tema je zbilja odlična i posegnula sam već za nekoliko citata iz vaših postova, ali onda sam se suzdržala pa ću i ja (pokušati) skratiti. Uglavnom, nalazim se u grupi onih koji su imali "klasične", starinske roditelje, one iz nekog ranijeg doba, za mene je pojam roditelj-prijatelj, ili iole "moderan" roditelj apsolutna nepoznanica. :?
Reći ću samo jedan slikovit primjer "moralnog" dijela odgoja. Nikad se doma nije smio pogledati nijedan film u kojemu glumi Neda Arnerić niti bilo kakav drugi film u kojemu ima "skidanja", tako da sam većinu kinomatografije bivše YU upoznala tek tijekom studiranja, a tada već nije ni bilo Jugoslavije.
Ne sjećam se nikakvih batina u djetinjstvu, osim nekakvog glupavog i nimalo traumatičnog potezanja za uši kad mama valjda više nije znala što bi s nama. Bilo nas je puno djece, ali smo strogo katolički odgajani i bili smo vrlo poslušni i marljivi.
Mama mi je nabila bezbroj kompleksa :cry: , da nisam posve ružna saznala sam tek kad sam došla na faks, ali i sad sam sumnjičava na bilo kakav kompliment u vezi ljepote.
Ona je užasnuta kad joj to kažem, tvrdi da ona to nikad nije radila, da ona mene obožava.
Vjerujem joj jer ona nema blage veze što je radila niti je sposobna analizirati svoje postupke, a zahvalna sam jer je u meni i u mojoj braći ostao taj trajan osjećaj da smo voljeni (upoznavši svog muža shvatila sam da se taj osjećaj ne treba uzeti zdravo za gotovo i da ga nije svatko stekao u djetinjstvu) i to mi je dalo dobar temelj za prijateljske i emocionalne veze, ali sve ostalo, svjesno ili nesvjesno, radim kontra svojih roditelja.
Djecu odgajamo tako da budu otvoreni za sve ljude, sve različitosti, užasava me ono silno grupiranje po vjeri, naciji, te silne kvazimoralne dogme, možda sam zbog takvog odgoja otvorena za milijun opcija, teško mi se svrstati u bilo kakve grupe, ljudska glupost i ograničenost me živciraju.
Djecu hvalimo, hvalimo, baš zato što sam ja (i MM) trebala odrasti da bih "upoznala" svoje kvalitete, prije mi na njih nitko nije ukazao.
Kuhati sam naučila još kao dijete i te radne navike su mi dobro došle, ali vidim u vašim postovima da su sretnija djeca mame koja čita i pleše :D , nego one čija kuha.
Niti se što konzultiram s roditeljima niti ih uzimam kao ikakav faktor glede odgoja djece, postupam po nekim svojim postulatima, kao da sam s drugog planeta.

čija=koja, u predzadnjoj rečenici.

Citiraj:

---

ivy prvotno napisa

...

s druge strane, ja imam dosta stare roditelje (ah, i ja sam stara pa valda je to to :mrgreen: ), a i na primjerima iz okoline , vidim koliko u starosti ljudi počnu misliti samo na sebe i koliko recimo mene baš konkretno u slučaju, taj njihov ego ubija na sve načine..
pitanje je kako prevenirati rast našeg egocentričnog starog ja...i kako u starosti biti i dalje prijatelj svojoj djeci, a ne postati njihovo dijete, jer to je upravo ono u što se moji roditelji pretvaraju

---

mene isto ovo zanima. zašto se to događa? neki moji bližnji su što karakterom, što starenjem postali toliko zaokupljeni sobom da je to bolno.
razmišljala sam da si napišem pismo koje ću "primiti" za 20 godina, ali kako sam tip koji sve baca u smeće vjerojatno bi završilo u kontejneru.
da uzmem sef u banci? prekomplicirano.
ako ima tko kakvu ideju slobodno nek ju nabaci.

što se tiče mojih roditelja, nemam neke posebne traume iz djetinjstva. oni nisu bili ni hipi ni konzervativni. bili su obični, u sredini. takvo je bilo i moje djetinjstvo.
ja se samo trudim u svom roditeljstvu slijediti pozitivan obrazac kojeg su mi usadili. ono što je bilo negativno nastojim ne ponavljati. većinom uspijem.

Citiraj:

---

kloklo prvotno napisa

I
Zato ću samo reći: moji starci su tako loši roditelji da ću ja raditi sve kontra od njih, čak i onda kad ću znati da pretjerujem...
Ali će zato moje dijete biti sasvim sigurno u barem jednu stvar: da je mama voli beskrajno i bezuvjetno, da će uvijek biti tu i psihički i fizički i da ću se veseliti njenoj sreći onako kako ju je ona zamislila, a ne ja :wink:

---

X
Mogla bi napisati barem 5 stranica o svojim roditeljima. Tata - divna osoba velikog srca kojeg volim svim svojim srcem. Ali - totalno izgubljen u svemiru i zbog posla koji je radio provodio je jako malo vremena s nama. I nije mi bio otac kakav je možda trebao biti, ali zaista nije mogao i ništa mu ne zamjeram. Majka - druga priča. Uvijek žrtva, žrtvovala se za nas(stalno smo to slušale), mi smo ovakve, onakve. A bila je osoba koju sam jako voljela. Jer mi je bila mama. Dok jednom nisam shvatila da mi zapravo nije bila mama. Je, prala nam je veš, kuhala, školovala. I ponekad se ulovim, kad sam u stresu, ne znam šta bi prije, kako naglas razmišljam da jedino još stignem kuhat, prat i peglat...i onda se ugrizem za usnicu. Ne želim da to moja djeca slušaju, to boli i nisu to zavrijedili.
Nismo u kontaktu. Ali mi fali mama. Ne moja mama, već mama, ako me razumijete. MM mi je najvažnija osoba na svijetu, ali opet,osjećam da nešto nedostaje.
Mislim da sam skrenula s teme. Ponijele me odmah emocije. Nisu takve teme za mene. :cry:

joj koja tema... :/

moji su starci bili (i ostali) koma... :cry:
i uvijek nešto malo, malo, bar malo 'prijeđe na nas'... zato se ja usrah od straha kad samo pomislim da bih ja mogla tako zlostavljat i zanemarivat svoje dijete......... :(

čitam 'Otrovne roditelje'....bože kako fenomenalna knjiga ?!
i booooooooliiiii :shock: !!!! ...al i pomaže ;)

U nekoj od svojih knjiga J.Juul je rekao da mi toliko volimo roditelje da kad tad usvojimo neki od njihovih obrazaca ponašanja ma kako bio loš, iz čiste želje da iskažemo roditeljima svoju ljubav i poštovanje.

I primjećujem da kad pomislim da je me Filip ne "poštuje" dovoljno, slijedeći dan nesvjesno krećem u boj na neposluh na način moje mame (već nekoliko puta gore opisan u negativnim postovima).

Moji - totalni alternativci, obrazovani, sa idejama o odgoju koje su se temeljila na tada aktualnim teorijama. Pa do ovdje se potpuno poklapamo :lol:

Ali znamo, u modi je bio doktor Spock i tome slično. Svaka tri sata dojenje i između toga krevetić. Nema dizanja i nosanja ako se dijete sjetilo plakati. Batine, planski, kao potrebna odgojna metoda, ali ne prelmaćivanje. Bila sam voljena, to sam osjećala, ali mi to nisu znali reći. Bez puno fizičkog kontakta. Odgoj kritikom, a ono što je bilo za pohvalu prihvaćalo se kao normalno stanje koje ne treba posebno komentirati. Mislim da je ovo posljednje ono što je bilo najgore, osim cry-outa.

Pozitivne stvari, da ni to ne zaboravim: odgajana sam bez predrasuda prema bilo kome, bez obzira na vjeru, naciju i sve to. Također i bez stereotipa o muško-ženskim ulogama. Poticali su me na obrazovanje i na čitanje. Razvijali su u meni ljubav prema prirodi. Nadam se da ću i ja raditi slično.

Sve skupa, što je - tu je. Nedavno mi je jedan prijatelj rekao nešto što sam i ja znala pomisliti:

Ipak su moji roditelji u odnosu prema djeci ostvarili nevjerojatno velik napredak u odnosu na način na koji su se prema njima odnosili njihovi roditelji, tako da vjerujem da ću i ja biti za isto toliko bolji roditelj nego što su oni bili.

To je živa istina. Moje su roditelje zbilja odgajali ljudi na granici psihičkog poremećaja, i imali su prilično puno problema u djetinjstvu. Tako da s te strane mogu razumjeti da je u njima bio dijelom ubijen prirodan instinkt koji je mnogim roditeljima njihovog vremena rekao da zaborave savjete iz knjiga i utješe dijete koje urla u krevetiću. Bojim se da bih ja bila sposobna učiniti iste greške u odgoju, da nemam drugačije izvore informacija. Kad sam pročitala članke o ap, to mi je isti čas kliknulo u glavi kao jedino logično i prirodno postupanje s djecom, ali tko zna da li bi moj instinkt bio u stanju prevladati teorije o cry-outu kad mi ne bi bila ponuđena alternativa.

Jedina nada koja mi preostaje - da su zbilja moje teorije o odgoju djece zbilja toliko bolje kao što mi se sad to čini, od onih koje su imali moji roditelji...

:shock: :shock:


ozbiljno razmisljam o tome da zamolim moderatoricu da mi prvi post skrati na neku razumnu "kracinu" i izbaci toliko detalja... :/ :/

Citiraj:

---

Nena-Jabuka prvotno napisa

Mama mi je nabila bezbroj kompleksa :cry: , da nisam posve ružna saznala sam tek kad sam došla na faks, ali i sad sam sumnjičava na bilo kakav kompliment u vezi ljepote.
Ona je užasnuta kad joj to kažem, tvrdi da ona to nikad nije radila, da ona mene obožava.

---

moja mater isto tako
majkemi, do fakulteta nisam imala pojma kako sam lijepa :P
isuse koja tema
meni se nekad želudac okreće kad pomislim koji odnos mama i ja imamo
moji roditelji su dva dijametralno suprotna svijeta - otac je smiren i flegma i racionalan, ali hladan i potpuno nesposoban izraziti osjećaje (u tolikoj mjeri da kad sam ga jednom vidjela da je zaplakao ja sam plakala cijeli dan - šta je mog tatu toliko rastužilo da je zaplakao)
mama...uff mama...nekad bih u nekim prilikama kad bi malo onako obiteljski popili (čašu dvije vina) i dugo se pričali pokušala objasnit joj šta je meni falilo u tom njenom odgoju - falilo mi je nježnosti
toliko se trudila da nas ne razmazi da se ne mogu sjetiti jel me ikad uzela u krilo i utješila kad bih plakala, nikad me ne bi drugima pohvalila u mojoj prisutnosti (vjerovatno bi kad bih se makla, ali opet da ja ne čujem i da se ne umislim)
ma da ne nabrajam
to mi je toliko teška tema da se s njom ne mogu nositi nego sam ju potisnula duboko duboko u sebe
jer s njom ne mogu razgovarat o tome
kad je pitam, kad načmem temu, ona reagira poput malog djeteta - "jadni vi kad ste ovaku mater imali" je njena omiljena
pa onda počne plakat i vidim ja da je i ona pod teretom vlastite matere takva postala
i znam da su je te njene životne tragedije emotivno osakatile i da ja možda previše tražim od nje
a onda opet pomislim kako nije previše tražit da me samo ponekad zagrli ko mater svoje dijete a ne samo onda kad se ja emotivno i psihički slomim pred njom i tom njenom rezerviranošću i grcam u suzama

ja sam odlučila razmazit svoje dijete
moj sin i sva moja djeca koja će tek doći će biti najvoljenija djeca na svijetu
grlit ću ih dok ne počnu vrištat mama pusti me
govorit ću im da ih volim svaki božji dan, i onda kad budu zločesti isto ću im reći da ih volim
udavit ću ih poljupcima

Citiraj:

---

litala prvotno napisa

:shock: :shock:


ozbiljno razmisljam o tome da zamolim moderatoricu da mi prvi post skrati na neku razumnu "kracinu" i izbaci toliko detalja... :/ :/

---

ja!
sad kad sam ja elegiju napisala :mrgreen:

is! :P moja je elegija pet godina starija :mrgreen:

Citiraj:

---

topluvodu prvotno napisa

U nekoj od svojih knjiga J.Juul je rekao da mi toliko volimo roditelje da kad tad usvojimo neki od njihovih obrazaca ponašanja ma kako bio loš, iz čiste želje da iskažemo roditeljima svoju ljubav i poštovanje.

I primjećujem da kad pomislim da je me Filip ne "poštuje" dovoljno, slijedeći dan nesvjesno krećem u boj na neposluh na način moje mame (već nekoliko puta gore opisan u negativnim postovima).

---

osim ako se ne odmakneš i staneš na svoje noge
nema šanse da napravim nešto na štetu svog djeteta samo da bi majci udovoljili
dapače sposobna sam se svađati danima da obranim djetetov integritet

pročitala sam više knjiga, i Juula, i zaključak je jednostavan: dijete te uvjek poštuje i voli
onog trena kad postane teenovac .. e tada će te početi ocjenivati, uspoređivati i odvajati svoju ličnost od obitelji
tada će dati procjeni: ti si fer, ja te poštujem ili : ti ne valjaš, nemogu to poštivati
tako da do puberteta nemaš brige oko poštivanja :mrgreen:

Citiraj:

---

litala prvotno napisa

is! :P moja je elegija pet godina starija :mrgreen:

---

:shock: tek sad vidim da je stara 5 godina!! ja sam mislila da je friška tema :lol: Neka, i mene tema već dugo kopka

Citiraj:

---

litala prvotno napisa

:shock: :shock:


ozbiljno razmisljam o tome da zamolim moderatoricu da mi prvi post skrati na neku razumnu "kracinu" i izbaci toliko detalja... :/ :/

---

sorry :oops:

Moji roditelji: čitam temu i razmišljam on njima. Bili su i ostali odlični, jedina "mana" koju im mogu trenutno iskopati je bila što su puno radili, pa nisu imali vremena za nas koliko su željeli, dobro, to tek danas vidim ponekad su bili preblagi.
Imali su poseban način odgoja, to je bio odgoj s potpunim povjerenjem u moje i bratove sposobnosti. Mama i tata su cijeli radni vijek proveli radeči zajedno i svo slobodno vrijeme se proveli zajedno s nama, nikad si nisu dosadili ili nešto slično. Baš su me nekako naučili nekom zajedništvu između muža i žene, dijeljenju, povjerenju,... ljubavi. Nikad nisam od njih čula riječi ovo je moje, ovo je tvoje, oni su uvijek bili i ostali jedno. Time su puno utjecali na moj stav o braku i životu u braku. Nekako smo uvijek bili u krugu obitelji, nismo npr. puno putovali, jer nije bilo vremena, a bome ponekad niti novaca, ali doma smo uživali. Vidim da su i tu vezanost za dom na neki način prenjeli i na mene.
Naravno bilo je u pubertetu nekih trzavica, ali i dan danas mama ni je na neki način najbolja prijateljica i oslonac u svemu, tata je i dan danas osoba na koju uvijek mogu računati. Što da kažem, i brat i ja smo odlučila nastaviti s njima živjeti i to sasvim dobro funkcionira.
Mama je u mirovini i čuva unuke, pruža im beskrajnu pažnju i ljubav, tata povremeno uzme godišnji i uskoči u pomoč.
Uglavnom, hvala vam mama i tata najbolji ste, volim vas! :heart: :heart:

Ja sam spoznala koliko me ova tema muči tek kad sam saznala da ću roditi kćer. I uplašila sam se da ju neću dovoljno voljeti (i sada me to još uvijek lagano muči).. i da ću ponoviti odnos između sebe i svoje mame.

A ona je bila patnica i žrtva (mene je čuvala žena koja je živjela kod nas 24/7 i kuhala i prala i peglala). I ja sam ružna. Rijetko pohvaljena (iako iznimno dobra u školi). I nikad nije imala vremena za igrati se s nama. Vječito umorna.
I sada je nesposobna realno komentirati svoja ponašanja iz prošlosti. Svaku kritiku tumači - "vi mene mrzite".

Stalno si posvješćujem da ja nisam svoja mama. Ali se bojim u kojoj mjeri smo slične, iako znam da nismo.