Ringišpil očiju ili kako se nositi s predpubertetom?

"preadolescencija je često karakterizirana drskim, bučnim ponašanjem i prkosnim suprotstavljanjem pa se zato često naziva i fazom opozicije.."

ovaj citat početak je noćnih mora. Mojih i većine roditelja pretpostavljam.
Ringišpil očima kako bi ja formalno nazvala tu opozicijsku tragediju. Na sve sto kazemo eto ringišpila...:trep:
Kako ga rješavate?
Imate li upitnik većinu vremena nad glavom?
Što je obiljezeno vašom fazom opozicije?
Dolaze li usporedbe tipa - ja u tim godinama nisam bila takva/takav?
I da li vas razgovor i samo razgovor s njima u toj fazi otupljuje?


faza tzv. opozicije oduzima mi mentalne minute..sate..dane...8-)

Nemam još ništa pametno za reći, samo se upisujem da lakše pratim temu i prijavljujem jednu 8,5-godišnjakinju koja već par mjeseci pokazuje ovakvo ponašanje. MM i ja smo već sad iscrpljeni, što će tek biti kasnije?

I još je, povrh svega, ušla u fazu kad se ne želi prati i svaki dan, kad joj kažemo da je vrijeme za tuširanje - dreka, durenje i plač.

Kako rješavamo? Bojim se da nismo na visini zadatka, MM viče, ja se kontroliram koliko god mogu (ponekad i ja puknem), objašnjavam, razgovaram s njom (iako na moje pitanje: što je, zašto se tako ponašaš? - ona durećim tonom odgovara: ne znam/nemam pojma); ako uporno odbija nešto napraviti (npr. pospremiti torbu za školu ili spremiti svoje stvari) - onda kažnjavam. Nekad joj samo kažem da tako ne možemo razgovarati i da se tako ne može ponašati i jednostavno se maknem od nje; onda nakon nekog vremena dođe do mene i kaže da joj je žao. Kad se sve smiri, pričamo o njezinom ponašanju. I tako svaki dan sve ispočetka...

da laumi..svaki dan sve ispočetka, jer ne možemo nego tako.
Ja se ne usuđujem dizati veliku halabuku oko zanemarivanja pojedinih zadataka koje je do sada bez naših podsjetnika sama uredno obavljala. Kažemo doslovno 100x ako treba ali mali prkos je već tu. Protiv prkosa nemam ništa, shvaćam da je dio odrastanja, gradnje njene osobe no ono što smo se mm i ja složili jest da nećemo trpjeti neposluh ili odgovaranja. Tu smo jasno postavili pravila. (pravila= upravo ono protiv čega slijedi njihov bunt :-) )
Teško jest..jer se do neki dan naša super mala klinka pretvara u veliku curu a time zadatci roditeljstva bivaju sve veći i zahtjevniji. Da..super bijaše ono vrijeme kada sam joj sama mogla otići i kupiti fine cipelice. Sada već to je u stilu "pa mama to ti nije fora"...:-)

Citiraj:

---

stellita prvotno napisa

ono što smo se mm i ja složili jest da nećemo trpjeti neposluh ili odgovaranja. Tu smo jasno postavili pravila.

---

Ovako i kod nas.

Ono oko čega se MM i ja lomimo je kako to postići. Čini se da ovo što sada radimo nema nikakvih rezultata. Jedino što ponekad funkcionira je da sve okrenemo na šalu, onda je malo suradljivija. Ali nije nam baš uvijek do šale. Nekad me toliko razljuti da bih je najrađe zatvorila u sobu dok se ne upristoji. Naporno je, nakon cijelog radnog dana i bavljenja mlađim klincima (koji, opet, imaju svoje tantrume) njoj 100 x ponavljati jedno te isto.

A i inače je, oduvijek, malo težeg karaktera. A s druge strane, divna, suosjećajna, inteligentna, puna ljubavi, ...

Koliko je tvoja stara?

Ja sam se skulirala. To tako jednostavno mora biti. Proci ce. Valjda.

Kako si se skulirala, tj. kako postigneš da te ne smeta kad moraš 100 puta nešto ponoviti?

I ja se prijavljujem sa jednim predpubertetlijom i jednom klinkom koja je na dobrom putu da to postane. Pažljivo vas pratim, jer još ništa pametno nisam smislila.

Citiraj:

---

Ja sam se skulirala. To tako jednostavno mora biti. Proci ce. Valjda.

---

slažem se i razmišljam tom mantrom.."to je samo faza i proći će":roll:
moja je u 9 godini...

Pa jednostavno ponovim, po potrebi malo podbodem, ponekad se uvrijedim.

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Pa jednostavno ponovim, po potrebi malo podbodem, ponekad se uvrijedim.

---

Ma kužim, ali ja ponavljam doslovno i po 10 puta i tako za sve. Užasno frustrirajuće.

Nemrem vjerovati da je i 'predpubertet' faza.

Mislim, što kad dospiju u 'pravi' pubertet, kako im onda doskočiti...

OK, ja zasad samo čitam, imamo još vremena do tada, ali nisam znala da je i to faza.

Razmišljam si jesam li i ja bila takva (vjerojatno jesam :-))...

Pitam se ima li koja faza a da nije teška?

Dobro moja sestra kaže - prvih 20 je najteže :mrgreen:.

I, da, hvala bogu na forumu, čisto da znam kaj me čeka u skorijoj budućnosti...

Ajme sad znam što je mome :o Al moj je tek 7,5 a svako malo dolijeću rečenice "ma daaaaaj" uz naravno ovaj izraz lica :roll: , tako se probahatio (od milog i dragog djeteta preko noći postao bahatiji i najpametniji). Lastane pomozi, jel to to?

A ja se pitala koji mu je vrag i što ga je snašlo :o

Ovisi to i o djetetu... Mog starijeg (sad je u 11. godini) je popustilo. On je inače mirno dijete s kojim se sve može dogovoriti, ali kad ga je puknulo, imali smo i mi fazu prkosa i koječega. Prošlo je relativno brzo i bezbolno.

Eh, sad... mlađi je u 10. godini i njega još drži. On tu i tamo drsko odgovori, ali to mi nije problem. Ono što JEST problem je totalno zanemarivanje obveza - da ga ne pošaljemo u školu, taj ne bi otišao. Da ga ne odvedemo u glazbenu (koju obožava) taj bi ostao doma... Gdje su mu misli, samo bog zna. Jučer je opet izveo biser - odvela sam ga na sviranje i nakon toga je trebao samo preći u susjednu sobu na solfeggio. Malo se dulje zadržao na sviranju i umjesto da uđe u učionicu na solfeggio, čekao je mene 45 min (kad sam došla PO njega) i kaže "Solfeggio još nije počeo!" Totalno je izgubljen u vremenu i prostoru, pogotovo nakon ljetnih praznika. Ne znam kak da ga prizovem na zemlju. Samo bi se igrao (ko trogodišnjak) s plišanim igračkama, skakao po krevetu, divljario s bratom i gledao televiziju. Škola i obveze - nepoznat pojam.... Domaće zadaće - da nije u boravku, ne bi valjda ni jednu napisao. Bilo mi je lakše sa starijim koji se dizao na stražnje noge. S ovim ne znam kako uspostaviti komunikaciju... Mislim, najbolje bi bilo pustiti ga da se igra još malo da to dođe na svoje mjesto, ali škola ne čeka. Ne znam...:-(

Jaaaaooooj,gde me nadjoste:((
Moj mladji ce uskoro 10 godina i nemoguc je.
Bio je najbolja beba,ali cim se "osvestio"pokazao je svu tezinu svog "jareceg"karaktera...
I biva sve gore.
Poceo je lupati vratima,odgovarati,svadjati se sa mnom(s MMom se uzdrzava),odbija poslusnost,prevrce ocima i cokce na sve primedbe....
Sad je na rekreativnoj nastavi pa smo se malo odmorili,ali.....rogovi mi rastu vec.
I uopste jos uvek nisam smislila kako to resiti,tj ublaziti....
Nekad vicem,nekad ignorisem,vecinom drzim monologe jer on ne saradjuje,reeeetko se uspemo dogovoriti,a jednom mesecno sve bude kao sto je nekada bilo.
Ima tu i toga sto je "u sendvicu"iamedju starijeg brata i novopridosle sestre na koju je pritajeno ljubomoran.
99% nasih rasprava izazvano je aljkavoscu i ni najmanjim naporom da prevazidje istu.
Dok je stariji od 11 godina za sada samo cesto zamosljen i mrzovoljan,to pripisujem pubertetu:)Uredan je,poslusan,radan i svim tim jos vise iritira brata...
uh...a tek pocinje...

pa to i je ono najgore, što su se te granice navodno pomaknule za 2-4 godine. Naravno trebaju sazrijevati i mi smo kojekakve mušice pretpostavljam imali ali teško se nositi s činjenicom, kako sam već rekla, da se donedavno moja mala curica sada pretvara u malo čudovište (meni naravno namjerno moš mislit fazu). Izazov veliki...ono konstantno pitanje, radim li sve kako treba, hoće li biti svoja i oduprijeti se izazovima puberteta? Majka ko majka...Predpubertet kaotično, pubertet oluja.....
Puno razgovaramo ali svejedno tu su uvijek uzdasi, puhanja, kolutanja, zašto baš ja?, jel baš moram sada?, a mammmaaaa!, budem..., odmah..sad ću (za 5 dana):yes:
pa ti ostani normalan..sama sebi sam već smiješna od silnih pitanja tipa: jesi oprala zube, jesi napisala zadaću, jesi pospremila stol....zapravo ako se sada isčitam shvatit ću da sam dosadna i naporna mama kao sve mame za djecu u pubertetu..uzas...:klap:

pocela sam citati juulovu knjigu o pubertetu i jednu drugo o obitelji opcenito. :mrgreen:
kad dodem do nekih pametnih saznanja, javim vam.
za sada se ponekad kuliram, ponekad uvrijedim, ponekad vratim :-)...

pokusavam to okreniti na salu, a kad mislim da su granice predene, pokusavam sto mirnijim glasom reci, da se mi u nasoj obitelji tako ne razgovaramo.

Imam i ja to doma - starije dijete je potpuno u toj fazi, a mlađe ulazi. Reagiram na sličnom tragu kao Marta, ali ne baš sasvim kul. Ne mislim da je to tragedija nego normalni razvoj proces prijelaza iz dječje u odraslu dob i utoliko sam spremna biti tolerantna do određene granice. Nakon te granice nema tolerancije, jer nečije odrastanje ne smije značiti patnju za okolinu. To im pokušavam prenijeti na sve načine koji mi stoje na raspolaganju: razgovorom, upozoravanjem na to kako se drugi osjećaju, sudovima o tome što valja što ne valja, a kad mi prekipi (često!) i deranjem i kažnjavanjem, a ponekad i odlaskom - ako ne mogu izdržati, maknem se. Ako ništa, to ima učinak.

Kao i uvijek u kritičnim fazama, posložila sam prioritete. Na prvom mjestu su škola i uvažavanje bližnjih, doma i u školi. Iza toga slijede manji zahtjevi (održavanje reda na sebi i oko sebe sebe i sitna pomoć u kući). Oko ovog prvog nema razgovora - školske obaveze, čuvanje knjiga i pribora, te obzirnost prema okolini su zakon. Oko ovog drugog se dogovaramo. Ako nećeš pospremiti sad, dogovorimo se kad ćeš i tome slično. Od početka školske godine postigla sam da se zadaće pišu odmah po povratku iz škole (prije je bio u DB). Uvijek je bio podložan racionalnom argumentu i uvažavao moje mišljenje, pa očekujem da će i sada tako biti. Ono što primjećujem je da sada moram više paziti na to kako mu se obraćam - malo više kao odraslijoj osobi, koja ima i sama svoje argumente.

Nije lako, ali tako mora biti.

Peterlin mozda nam idu zajedno na solfeggio..hahaha
Ista priča s drugim odmacima. Prirodni talent koji je u fazi Dostojevskog i već razmišlja o višim zakonima života, smislu i bitku. Naravno da su svi naporni i da je ona naravno SVE izvjezbala za glazbenu. Pa kaj ja mislim da ona radi? :-D
aahhhhh....diši.....

Peterlin,

moja L. je slična tvojem mlađem sinu, iako moram priznati da je poprilično savjesna što se tiče školskih obaveza. Ali je jako spora. Valjda zato što je zamišljena.
Može ona i jako brzo kad joj se da, ali to je rijetko.

I ona bi se samo igrala, što mi je razumljivo, ipak je još dijete. Ali nikako da shvati da joj je najbolje da čim prije obavi ono što mora pa da joj onda ostane više vremena za igru. Međutim, ona razvlači svoje obaveze i onda plače jer joj ne ostane dovoljno vremena za igru.

Stalno joj to tumačim, ali ništa.

Da li je ovaj njihov bunt reakcija na naše ne prilagođavanje njihovom "rastu"? ono što juul (ili već tko god) kaže, nema dijete fazu, nego se roditelji nisu uspjeli prilagoditi novonastaloj situaciji.

Stalno mi se takve stvari vrte po glavi - da li je možda spreman za više odgovornosti a mi mu je ne dajemo? (ili mu možda dajemo previše a nismo toga ni svjesni - iako za to stvarno sumnjam, al opet tko zna)

I zdenka je spomenula isto nešto što se meni vrti po glavi zadnjih dana

Citiraj:

---

Ono što primjećujem je da sada moram više paziti na to kako mu se obraćam - malo više kao odraslijoj osobi, koja ima i sama svoje argumente.

---

anchie zanimljiva postavka...
mozda jest nasa neprilagodljivost problem ili kako ja mislim da se jos ne mogu suočiti s činjenicom da moje dijete postaje polako odrasla osoba..razvijanje, kristaliziranje i tu mi moramo biti jako oprezni. Jer ono sto sada kazemo,ne daj Boze mozda uneredimo, nosit ce kasnije u zivotu....faza je mislim samo zgodan izraz za ovo sto prolaze a tek su na početku.........

Mi nemamo problema s obraćanjem, nekako smo uvijek uvažavali dječje stavove i mišljenja.... Demokracija u sitnim stvarima uvijek je dobro funkcionirala. S druge strane, nema nam spasa (ni djeci) - oni jednostavno moraju naučiti nositi svoj dio obveza. Ja vidim problem u tome što (recimo) moj mlađi sin još nije spreman za to. A ne mogu mu pomoći jer sustav (škola) je isti za sve i nema tu čekanja da se sanjari probude.... moram svog sina tu i tamo prodrmati, jer inače ode sve kud ne treba... Mnogi roditelji se prilagode situaciji, pa popuste i onda se pitaju zašto je dijete popustilo u školi ili zašto ne pomaže u kući. Ne bih se ja tu puno prilagođavala njima - prilagoditi se moraju i oni. Svi smo u istom loncu. Jučer sam rekla sinu da mama neće biti cijelog života uz njega da misli o njegovim obvezama. To zvuči okrutno, ali brate mili, osjeti se već sada: rješava zadaću kad mu dišem za vrat, a čim maknem rep - opet po svome... Pa donosi trojke iz matematike, jer umjesto rješavanja testa bulji u prazno. Dragi moji pubertetlije, to možemo PONEKAD dozvoliti, ali u našoj kući se očekuje da to ne bude način života. Ako razgovaramo kao odrasli, onda se i od njih očekuje da tu i tamo s nama razgovaraju iz tih odraslih cipela. Pa pomalo sve češće...

Meni je ona "faza" s njegove 2 godine bila totalni eye opener u smislu da je stvarno većina njegovih reakcija, PRKOSA išla iz naših neprilagođenih reakcija novo nastaloj situaciji tj. njegovom razvoju i napretku. Običnim riječnikom rečeno, ja (mi) zaglavila u vremenu i prostoru on nastavio s rastom i razvojem.

Kaže juul da se prkos javlja onda kad je narušen integritet. U zadnje vrijeme viđam dosta prkosa, no problem mi je skužiti gdje mu gazim(o) integritet. Jer sada kako raste, on se mijenja, ja sam naviknuta na staro i zujim ko pčela u novonastaloj situaciji jer u principu nisam sigurna do koje mjere bi mu trebala prepustiti neke stvari. Vrlo lako otud dolazi taj prkos, jer mu možda moguće priječim(o) rast i razvoj i samostalno donošenje nekih odluka, a do sada smo ih mi donosili za njega.

Sad to povezujem s fazom prkosa kad je bio 2 god star, kad sam naučila the hard way kad je počeo gutati pastu za pranje zuba gledajući me u oči.. tek nakon xy vremena mi je došlo iz g.. u glavu da iako ja bolje perem njegove zube (i vjerojatno ću ih bolje i prati sljedećih xy godina) da mu moram prepustiti taj posao. Prkos tada je bila izravna borba za sebe, da on sam nešto nauči da se nastavi razvijati - jer da se nije borio, ja bi mu prala zube do ženidbe (karikiram naravno).

I ne mogu se oteti dojmu da smo opet došli do takve neke faze kad se on bori sa sebe.. jedino što ja sad ne kužim što mu to trebam(o) točno prepustiti, što je to njegovo a mi smo preuzeli (tj. ne prepuštamo njemu a trebali bismo sad pustiti).

Ili mu jednostavno možda gazimo integritet samom činjenicom da mu se ne obraćamo kao više odraslijoj osobi? pa to onda povlači za sobom i veće uvažavanje njegovih stavova, mišljenja itd..

Citiraj:

---

Mi nemamo problema s obraćanjem, nekako smo uvijek uvažavali dječje stavove i mišljenja.... Demokracija u sitnim stvarima uvijek je dobro funkcionirala. S druge strane, nema nam spasa (ni djeci) - oni jednostavno moraju naučiti nositi svoj dio obveza. Ja vidim problem u tome što (recimo) moj mlađi sin još nije spreman za to

---

Isto ovako i kod nas. I pitam se hoće li ona ikad biti potpuno spremna sama izvršavati svoje obaveze, bez da joj netko dašće za vrat.

Inače, pričam s njom kao sa odraslom osobom i trudim se da shvati da njezina djela, tj. nečinjenje nose posljedice. Najviše po nju.
Kad se ne želi istuširati/oprati zube, kažem joj da je takvu ne mogu pustiti u školu i da će, ako bude neopravdano izostala iz škole, dobiti neopravdane sate/jedinice. Onda si ona malo razmisli i, uz gunđanje i plač, ode u kupaonu i sredi se.

anchie ne vjerujem da mu rušiš identitet nečim posebnim doli samom činjenicom "da ih mi ne razumijemo", "da su oni već veliki" , da im je sve što pričamo kao zvonjava u glavi "bla bla bla ..ide navijena mama i tata". Njihovo se sada JA oprečno stavlja s našim JA i našim AUTORITETOM (čuvena rečenica iz filmova - "dok si pod mojim krovom živjet ćeš po mojim pravilima i basta!"). Traže se...ono što je Peterlin rekla jako dobro, taj pritisak škole i općenito okoliša je strašan..po meni prestrašan. Koliko se toga zaista očekuje od još uvijek djece pa onda nije ni čudno da se i mi lomimo pred izazovima.
Vjerujem da će naše "baze" koje smo radili godinama ipak isplivati i da te temelje teško mogu poljuljati hormoni. Mogu ih savinuti malo modificirati, nadograditi.
Ono što je meni utješno (gle čuda ) jest da je to neminovno i da će proći. Nadam se da ćemo se jednoga dana moja cura i ja na kavi (kad ona bude vozila svoje dijete) smijati tom...

Mi smo imali faze prkosa samo u smislu ispitivanja granica. Ne mora biti da mu narušavaš integritet.... jednostavno isprobava dokle može. I s 2 godine i sada. Ista je stvar... Dok su mali i jako mladi, granicu postavlja roditelj, a kasnije granicu postavlja društvo na različite načine.

moram reći ovu čuvenu...
"Dušo odi okupaj se , molim te".
"Jel moram i kosu prati?":-o
malo se skuliram, nastojim biti zen meditativna pa velim..
"Naravno draga, osim ako to nije dio tvog tijela. Želiš možda da se ošišaš nakratko?"
"Neee! Pa kaj ti je? Aaaa...doooobroooo..oprat ću je....zijev zijev (dosadnih li roditelja faca)"

:mrgreen:

Ok, vidim dosta toga nas još čeka :mrgreen:

znači li to da se bojiš ili da nećeš neko vrijeme razmišljat o ovome? :-D

Ma ne, samo mi sad lakše kad znam naziv toga svega :lol:

:lol: ajde dobro svatko nađe svoju utjehu...

Trebamo samo naći "opasne zone" u ponašanju naših predpubertlija te ih kao takve opaziti prije nego dođu. Mislim da na kraju ostaje da je ključ ovog problema jedino: Ljubav i razumijevanje uz jako jako puno razgovora. Tupit i tupit dok ne otupimo pa će valjda nešto i ostati u tim našim predivnim malim glavicama. Jer ipak priznat ću retrospektivno, iz cipelica moje klinke, ni njoj nije sve ovo lako i vjerujem da puno toga ni sama ne razumije. Zasto i kako se događa....:roll:

Citiraj:

---

Trebamo samo naći "opasne zone" u ponašanju naših predpubertlija te ih kao takve opaziti prije nego dođu.

---

Što bi to bilo za vas?

za nas?hmm..
za sada izgled jer se jako mijenja. Moramo biti jako pažljivi kada pričamo o izgledu. Jer ona "sada treba nositi mali sportski grudnjak"...i ne smijemo naravno ne daj Bože nekaj reći ako ona sama ne započme razgovor o tijelu. Za sada mirno prolazimo to razdoblje. objasnila sam joj neke stvari tipa priroda i društvo, biologija , fiziologija promjena. Shvaća za sada...I ono što mi je jako bitno nema stav da je nešto tabu tema. Može me pitati ama baš sve i ja ću , ako budem znala i mogla, objasnit joj. Sve te promjene za nju su velika stvar. Puno je izrasla u visinu ali već je tu preddolazak menge i svega ostaloga.
Još neka opasna zona...??
hmm...
Ne smijemo propitkivati niti zezati se na temu dečkiju..:-)

Apsolutno trebaju ponijeti više odgovornosti, samo je pitanje koliko je koje dijete na to spremno. Pitanje i koliko je roditelj spreman tu odgovornost prenijeti. Ja se u tome malo razilazim s MM, koji misli da još uvijek u svakom trenutku trebamo lebdjeti iznad dječjih glava, odnosno funkcionirati kao njihov servis i zaštita. Moje je mišljenje, da nadzor, ali i sloboda, s kojom ide i odgovornost. Moj sin nema problema s izvršavanjem obaveza, to mu je bila i ostala svetinja i ambiciozan je u školi. Međutim, ima problema s planiranjem vremena - sad kad nije u DB, dođe kući i ima vremena, u beskraj ga ima, da bi se na kraju dana sjetio neke zadaće. Zbog toga su nam ovi tjedni od početka škole bili jako naporni - ja sam odlučila da ću to srediti odmah, a ne dopustiti da stekne loše navike. Također, podsjetim ga: Ti danas imaš te i te obaveze, pogledaj u koliko sati i sam vodi brigu kad moraš krenuti. Odlučila sam, ako zaboravi, ja ga neću podsjetiti na solfeggio. Bolje da jednom zakasni ili izostane nego da mu ja vodim brigu o svemu.

E sad, kći zakon mijenja. Ona je tu negdje kao Peterlinin mlađi. Budući da "ne zna tko joj glavu nosi" ne mogu joj (još) prepustiti odgovornosti koje tražim od sina. Da ne bdijem nad njezinim obavezama i zadaćama, malo bi toga bilo napravljeno. Ali, i s njom napredujemo, pa će i ona morati preuzimati sve više odgovornosti.

Važno je stalno tražiti i nalaziti mjeru; stvari se stalno mijenjaju. U vezi ovoga o integritetu, pokušavam se mijenjati, odnosno shvaćati i prihvaćati da mi djeca rastu i ugrađivati te promjene u naš odnos. Međutim, imam i ja svoj integritet i smeta me zadiranje u njega,; mislim na bezobraštine, prebacivanje odgovornosti, bezobzirnost, sebičnost. Tvrd sam orah, nek' se na meni uče gdje je granica naše slobode prema drugom čovjeku. Naravno, kod mene je sigurno dalje nego kod bilo koga drugog na svijetu, ali postoji i ja je čuvam.

A o pranju kose i ostaloga... neću ovom prilikom. Kažu mi prijateljice da moram čekati da se zaljubi.

Citiraj:

---

Bolje da jednom zakasni ili izostane nego da mu ja vodim brigu o svemu.

---

Ovo i ja mislim. I trudim se tako je odgajati. Jako mi je bitno da shvati posljedice onoga što napravi ili propusti napraviti.

A što se pranja tiče, moja je zaljubljena već godinu dana, ali to joj nije razlog da se dobrovoljno pere. :roll:

a skoliko godina počnu smrdit? :mrgreen:
moj za sad još uvijek ima onaj dječji znoj, ne smrdi još. i neće se prat. i nije zaljubljen. pa da znam kad mogu počet očekivat smrad? :mrgreen:

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

a skoliko godina počnu smrdit? :mrgreen:
moj za sad još uvijek ima onaj dječji znoj, ne smrdi još. i neće se prat. i nije zaljubljen. pa da znam kad mogu počet očekivat smrad? :mrgreen:

---

Čekala sam te na ovoj temi. :mrgreen: Pišem pp.

smrad dolazi s početkom rasta dlaka na uobičajenim zonama od interesa :-) ili neposredno prije
što se tiče zaljubljenosti..mislim da baš ni ne znamo trenutno jel zaljubljena. :mrgreen: