kakva je bila reakcija okoline kad ste posvojili djete?(naravno,pitanje se upućuje vama koje ste uspijele to ostvariti),Hvala! :/
Printable View
kakva je bila reakcija okoline kad ste posvojili djete?(naravno,pitanje se upućuje vama koje ste uspijele to ostvariti),Hvala! :/
Reakcije su uvijek i od svakoga bile isključivo pozitivne. A da bude nekim čudom kod nekoga i negativnih ne vidim zašto bi nas to (unaprijed) zabrinjavalo? Odgovorit ću beskompromisno i vrlo oštro u slučaju kad nečija "reakcija" bude ugrožavala moje dijete, a u svim ostalim mogućim slučajevima prosvjetiteljska metoda je, mislim, efikasnija i to na način da postavljaču "problematičnog" pitanja na koncu bude jako neugodno.
Slažem se!!! :heart: (baj d vej,hvala čokolit-tvoji nas postovi ohrabruju :heart: )
Uglavnom super.Mnogi od njih i sami su sad u postupku usvajanja i uvijek se dive kako je ONA divna, krasna, lijepa, pametna....ali tako valjda misli svaka majka o svom djetetu. :D
:* ....svim ponosnim mamicama.....
Reakcije su bile izvrsne u obitelji i u susjedstvu. M. su prihvatili kao naše dijete i nas kao njegove roditelje. On, šarmer, osvaja sve oko sebe.
Ali, bilo je par reakcija tipa: A tko su mu pravi roditelji? Tu sam odgovorila odlučno da smo to mi - nevjerojatno mi je u kojoj mjerilneki judi ne priznaju zakonsku i životnu podlogu roditeljska nego samo i jedino biološku. Zamijetila sam i neke prijeke poglede i očekivanja da M. ispadne loše. Ja sam se prema takvima postavila s jasnim stavom da ne dopuštam da se tako nešto niti zucne. To je off limits, o tome ja ne raspravljam i ne objašnjavam. U svemu ostalome bila sam uvijek otvorena i spremna educirati ljude o postupku posvojenja i svemu što je vezano uz to. Bilo je dosta reakcija "veličanja" mene i MM, što me je također smetalo. I nedavno mi je jedna rođakinja rekla "da bi meni trebalo podići spomenik". Ja sam rekla da na to tako ne gledam i pitala je zašto tako misli. Ona je odgovorila da zato što je jako teško podići djece. Ja sam joj na to odgovorila da je ona podigla dvoje djece, pa bi joj trebalo podići dva spomenika. Nato je ostala bez teksta. Dakle, u glavama ljudi razlika postoji. Psihologica kod koje vodimo M. rekla je da predrasude prema posvojiteljima i posvojenoj djeci postoje u mnogo većoj mjeri nego što to mi možemo iskusiti, budući da nam većina ljudi baš i neće sasuti u lice svoje predrasude. Te predrasude odnose se na djecu: nisu biološki naša, ne zna se što se od njih može očekivati, ona su "tuđa", ali odnose se i na nas: mi nismo roditelji.
Ja se prema svemu tome postavljam pragmatično: ja svoje znam, presretna sam, imam divnog sina kakvog bi si svatko poželio, kojeg obožavam i ponosim se njime. Oko sebe gledam posvojitelje i njihovu prekrasnu djecu i mogu se osvjedočiti u to da su to predivne, sretne obitelji, listom roditelji daleko bolji od prosjeka. Što netko misli o tome ne dira me previše, sve dok im je ponašanje prema nama i našem djetetu prilagođeno. Kad primijetim da se prelaze neke granice, postajem neumoljiva i krećem protiv toga kao buldožer. Sam M. u pogledu posvojenja pokazuje veliko samopouzdanje. Evo, baš je nedavno u vrtiću jedan dečko započeo razgovor o nekom posvojenom djetetu, a moj M. je samopouzdano izjavio: Pa što, pa i ja sam posvojen! I održao djeci pouku o tome kako to ide.
Eto, mislim da se nemamo čega bojati, a isto tako ni vi čekalice. Ipak najviše ovisi o tome kako se mi roditelji postavljamo.
Naša je okolina sve prihvatila pozitivno i blagonaklono, od prve objave da smo u postupku, do prihvaćanja klinca kad je došao. Nama bliske osobe svjesne su da je to ispunjenje naše želje, pa je to njima dovoljno. Razumljivo mi je bilo kad se obitelj raspitivala o ranijoj situaciji našeg sina, jer je ušao u obitelj kao dečko od 10 godina.
Mnogim znancima mi smo jedina obitelj s posvojenim djetetom. Tu ima stanovite radoznalosti prema samom postupku, motivima, kako smo se odlučili na posvajanje, pa još velikog djeteta, kako smo to proveli, kako nam je sada. Bilo je komentara kako smo nesebični itd. na što odgovaramo da smo to učinili prvenstveno zbog sebe i skratimo razgovor na tu temu. Najmanje je takvih komentara unutar bliske obitelji, prijatelja i sobnih kolega, jer oni znaju kako željno smo ušli u cijelu priču, pratili su svaki korak u postupku i navijali za nas...
U obitelji ne vidim nećkanje u prihvaćanju našeg djeteta kao našeg djeteta, a svog nećaka, unuka itd. Imam dojam da su svi veseli što je tu i što je naš. Naš status roditelja je također neupitan, koliko vidim, uz povremenu šalu kako smo izbjegli razdoblje pelena i ogrebli se za gotovo dijete.
U svakom slučaju nisam već godinama čula omrznuto "da imaš dijete to bi razumjela". :roll:
..uh,ja otvorila ovaj topic daaavno..-ali recimo sad sam se sjetila jedne situacije..naime još kad smo taman bili u procesu posvajanja reče meni jedna kolegica da je ona kao sinoć došla doma i da je probala da vidi kako će joj sin reagirati i to tako da mu je rekla-da je posvojen i čekala njegovu reakciju!!! :x :shock: ....-naravno,mali da je počeo plakati kao lud i onda mu je morala cijelu večer objašnjavati da nije posvojen.....- od tad mi se ta osoba doslovno z.....a ( pogađajte riječ... :x )...-igrati se tako s emocijama djeteta!
..inače sam po prirodi mirna voda ali tako nešto me prenerazilo.
Nemam druge riječi nego budala.Citiraj:
LeeLoo prvotno napisa
:(Citiraj:
LeeLoo prvotno napisa
U nasem slucaju reakcija okoline je isto bila vrlo pozitivna, dosta se ljudi raspitivalo o samom toku usvojenja, a tek poneko o bioloskim roditeljima.
Meni je vrlo karakteristicno bilo da su odredjeni ljudi bili vrlo iznenadjeni kad su prvi put videli K. i uglavnom je to iznenadjenje bilo propraceno sa recenicom "Pa on je bas sladak" ili "Pa on je bas lep, jel ga majka uopste videla?" :roll:.
Znam jedan par koji je posvojio dječaka i koji još i živi na selupa ću na to pitanje pokušati odgovoriti,ali iz drugog ugla :) .Svi u selu su super odreagovali i ,kad su malog donjeli,svi su se ponašali kao da se ona porodila,darivali bebu...Malog su svi prihvatili,pogotovo bliža rodbina.
Ipak,ponekad sam čula šuškanja iza leđa tipa:˝ko zna na koga će on ličiti-krv jr krv.˝Glupost!
Mislim da je najplemenitija stvar posvojiti dijete koje te tako treba, a uostalom to ionako znate :*
Slično su i nama govorili, npr.: "Kako je netko mogao ostaviti takvo dijete?" Isto sam često imala dojam da se iznenade zbog njegovog lijepog izgleda, kao da očekuju nešto drugo.Citiraj:
Zorica prvotno napisa
...također..meni kad vide Karla odmah kažu " ahhhhh..kakve okice plaaaveee".... :love: :heart:Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
....ja sam imala eto to jedno negativno iskustvo-ostala su sva pozitivna.I to jaaako. :D :love:
isuse, ovo je fakat bolesno...Citiraj:
LeeLoo prvotno napisa
inače, ja čitam po ovom podforumu da razbijem neke predrasude kojih nisam niti bila svijesna da ih imam. Meni ste vi super :love:
pozdrav!!
nemam posvojeno dijete ,nego sam ja bila posvojena kad sam imala 2 godine , o mojim roditeljima imam samo najljepse i najnjeznije rijeci
mama i tata su me uzeli zato jer nisu mogli imati djece
nisam se nikad osjecala drugacije od druge djece nego mogu iskreno reci osjecala sam se i previse voljenom jer sam dobivala sve sto sam pozelila
moja mama mi je rekla za usvojenje kad sam imala 10 god
i sve mi ljepo objasnila iako je poslije toga bila u velikom strahu
jer se bojala da kad navrsim18 da cu je ostaviti i vratiti se onima koji su me ostavili
tata mi je umro kad sam imala 6 , a mama kad sam imala 16 godina
financijski i stambeno sam zbrinuta i za jos 10 godina
zenu koja me onako hladnokrvno bacila u kantu za smece sam
otisla vidjeti kad sam imala 21 godinu
bilo mi je bitno da joj samo vidim lice
jer me zanimalo kako izgleda osoba koja je bebi gasila cikove od cigareta na glavi i tukla je
:evil:
naravno njena prica je bila jedna teska bezosjecajna laz :evil:
ponasala se kao da smo uvik bile u kontaktu
i pocela pricati o tome kako me ona nije htjela dati nego je prisilio centar za socijalno i da su mene moji roditelji dobili prevarom :?
ma da :/
onda je pocela pricat kako ce ona doci na more kod mene
na sto joj je moj muz koji je bio samnom rekao da ona nije normalna sta prica :x
trazila je od mene da ostanemo u kontaktu sto sam ja odbila rekavsi joj da ja imam mamu i tatu i da mi ne treba njeno glumatanje
otisla sam i vise nikad nisam ni pomislila na tu zenu
a sto se tice kako je okolina reagirala
komentari su bili ok dok su moji bili zivi
a kad mi je mama umrla onda su me pocele gnjavit svakakve babe koje su zapitkivale sve i svasta
znam li cija sam
ko me rodio ... itd
ja sam ih lipo poslala u p.m
i rekla da se dobro zna cija sam :x
evo sad i sama imam svoju djecu koju obozavam
a pocinjem i misliti na to da posvojim nekog anđelcica i spasim mu zivot kao sto je moja mama meni :heart: :love:
pozdrav!!
nemam posvojeno dijete ,nego sam ja bila posvojena kad sam imala 2 godine , o mojim roditeljima imam samo najljepse i najnjeznije rijeci
mama i tata su me uzeli zato jer nisu mogli imati djece
nisam se nikad osjecala drugacije od druge djece nego mogu iskreno reci osjecala sam se i previse voljenom jer sam dobivala sve sto sam pozelila
moja mama mi je rekla za usvojenje kad sam imala 10 god
i sve mi ljepo objasnila iako je poslije toga bila u velikom strahu
jer se bojala da kad navrsim18 da cu je ostaviti i vratiti se onima koji su me ostavili
tata mi je umro kad sam imala 6 , a mama kad sam imala 16 godina
financijski i stambeno sam zbrinuta i za jos 10 godina
zenu koja me onako hladnokrvno bacila u kantu za smece sam
otisla vidjeti kad sam imala 21 godinu
bilo mi je bitno da joj samo vidim lice
jer me zanimalo kako izgleda osoba koja je bebi gasila cikove od cigareta na glavi i tukla je
:evil:
naravno njena prica je bila jedna teska bezosjecajna laz :evil:
ponasala se kao da smo uvik bile u kontaktu
i pocela pricati o tome kako me ona nije htjela dati nego je prisilio centar za socijalno i da su mene moji roditelji dobili prevarom :?
ma da :/
onda je pocela pricat kako ce ona doci na more kod mene
na sto joj je moj muz koji je bio samnom rekao da ona nije normalna sta prica :x
trazila je od mene da ostanemo u kontaktu sto sam ja odbila rekavsi joj da ja imam mamu i tatu i da mi ne treba njeno glumatanje
otisla sam i vise nikad nisam ni pomislila na tu zenu
a sto se tice kako je okolina reagirala
komentari su bili ok dok su moji bili zivi
a kad mi je mama umrla onda su me pocele gnjavit svakakve babe koje su zapitkivale sve i svasta
znam li cija sam
ko me rodio ... itd
ja sam ih lipo poslala u p.m
i rekla da se dobro zna cija sam :x
evo sad i sama imam svoju djecu koju obozavam
a pocinjem i misliti na to da posvojim nekog anđelcica i spasim mu zivot kao sto je moja mama meni :heart: :love:
pozdrav!!
nemam posvojeno dijete ,nego sam ja bila posvojena kad sam imala 2 godine , o mojim roditeljima imam samo najljepse i najnjeznije rijeci
mama i tata su me uzeli zato jer nisu mogli imati djece
nisam se nikad osjecala drugacije od druge djece nego mogu iskreno reci osjecala sam se i previse voljenom jer sam dobivala sve sto sam pozelila
moja mama mi je rekla za usvojenje kad sam imala 10 god
i sve mi ljepo objasnila iako je poslije toga bila u velikom strahu
jer se bojala da kad navrsim18 da cu je ostaviti i vratiti se onima koji su me ostavili
tata mi je umro kad sam imala 6 , a mama kad sam imala 16 godina
financijski i stambeno sam zbrinuta i za jos 10 godina
zenu koja me onako hladnokrvno bacila u kantu za smece sam
otisla vidjeti kad sam imala 21 godinu
bilo mi je bitno da joj samo vidim lice
jer me zanimalo kako izgleda osoba koja je bebi gasila cikove od cigareta na glavi i tukla je
:evil:
naravno njena prica je bila jedna teska bezosjecajna laz :evil:
ponasala se kao da smo uvik bile u kontaktu
i pocela pricati o tome kako me ona nije htjela dati nego je prisilio centar za socijalno i da su mene moji roditelji dobili prevarom :?
ma da :/
onda je pocela pricat kako ce ona doci na more kod mene
na sto joj je moj muz koji je bio samnom rekao da ona nije normalna sta prica :x
trazila je od mene da ostanemo u kontaktu sto sam ja odbila rekavsi joj da ja imam mamu i tatu i da mi ne treba njeno glumatanje
otisla sam i vise nikad nisam ni pomislila na tu zenu
a sto se tice kako je okolina reagirala
komentari su bili ok dok su moji bili zivi
a kad mi je mama umrla onda su me pocele gnjavit svakakve babe koje su zapitkivale sve i svasta
znam li cija sam
ko me rodio ... itd
ja sam ih lipo poslala u p.m
i rekla da se dobro zna cija sam :x
evo sad i sama imam svoju djecu koju obozavam
a pocinjem i misliti na to da posvojim nekog anđelcica i spasim mu zivot kao sto je moja mama meni :heart: :love:
emi, :love: :heart:
Skicam na ovaj podforum jer se pripremamo za postupak posvajanja. Naravno pripreme su u ovoj fazi psihicke (vise moje psihe, moj muz kaze - ma ajmo vise:).
Kad sam bila mala, zarko sam zeljela bracu ili seku. Mama mi je objasnila da vise ne moze radjati, na sto sam ja sa svojih cca 9 godina zabrijala na ideju - ajmo onda posvojiti. I obljepila sam cijelu sobu papirima, ormare cak i iznutra s porukom "Hocu bracu ili seku". Na zalost, nikad mi se zelja nije ostvarila.
Sada kad se ja mucim sa zacecem, razmisljam o posvajanju. I koliko god mi se prije cinilo posvajanje kao vrlo jednostavan proces, jos uvijek se nadam da cu zatrudniti, a da cemo nakon toga i posvojiti. Ma znam da postupak traje dugo i da bi trebala krenuti sto prije, ali iskreno puno razmisljam o reakcijam okoline i zato mi je drago sto je pokrenuta ova tema. Dajete mi snage da krenem dalje. Hvala vam drage Rode na pozitivi! :*
emi: :* :* :* :love:
mia: :heart: :heart: :heart:
Emi, puno mi znači tvoja priča, hvala ti! :heart:
Emi :heart: hvala ti na tvojoj priči nama mamama posvojene dječice takva priče puno znače.
Emi :heart:
:love: :heart:
Emi :heart: :*
Emi :heart:
Emi :heart: :heart: izmamila si mi suze.
Negdje na nebu je tvoja mama ponosna na tebe-odgojila je divnu osobu punu ljubavi. :zaljubljen:
emi :heart: :heart:
mia :heart: :heart:
emi :heart: :heart:
mia :heart: :heart:
reakcija okoline?
Obitelj; od samog početka oduševljeni idejom, maksimalna podrška, sad obožavaju Limača i žele s njim provoditi što više vremena
Prijatelji; sretni, obožavaju Limača
Poznanici; kako koji bilo je iskrenog čestitanja, ali bilo je i onih "pa vi ste ludi? Pa tko zna čije je to dijete" i sl..."
Nismo svi jednaki i nemamo svi iste stavove o svemu. A svatko ima pravo na svoje mišljenje :roll:
Ovo je sjajno :heart:Citiraj:
Evo, baš je nedavno u vrtiću jedan dečko započeo razgovor o nekom posvojenom djetetu, a moj M. je samopouzdano izjavio: Pa što, pa i ja sam posvojen! I održao djeci pouku o tome kako to ide.
Citiraj:
Evo, baš je nedavno u vrtiću jedan dečko započeo razgovor o nekom posvojenom djetetu, a moj M. je samopouzdano izjavio: Pa što, pa i ja sam posvojen! I održao djeci pouku o tome kako to ide.
:klap:
Naše obitelji su nas potpuno podržavale, i s nestrpljenejm dočekale našeg sina. U njima smo imali potpunu podršku, premda bismo mi uradili po svome i da nije bilo tako. Poznanici su reagirali uglavnom pozitivno, ali bilo je i komentara iza naših leđa tipa: "što im je to trebalo, sad više nikad neće biti mirni, tko zna kakvo će to dijete biti..." :x
Čak je jedan koleg s posla MM odbio da mu čestita jer to je tako nečije dijete :( (iskreno ga žalim).
malo podižem, da čujemo nove reakcije :*
I mi smo od onih čija je bliža i dalja rodbina, susjedstvo, pa i cijelo selo :) našeg sina dočekala s oduševljenjem i vrlo pozitivnim komentarima i reakcijama. Od prvog dana sve je osvojio i oduševio. Pa kako i nebi kad je predivan :heart: ( ah, skromne li mame ). Bilo je nekoliko upita od kuda je, dali znamo što o njegovim biol. roditaljima, ali nisam to zlonamjerno shvatila. Najjače mi se urezalo u pamćenje, jedno popodne šetala sam sa B. u kolicima, i u susret nam dođe dalja susjeda, baka od nekih 80 god. naviri se u kolica i kaže: Isuse Bože, pa ovo je isti S. ( MM ), to je on sigurno negdje napravio, pa ste ga sad doveli doma :lol: Nisam se uvrijedila, naprotiv, godilo mi je... samim tim što MM ima azoospermiju
I kod nas su bili pozitivni događaji , u biti svi su jedva dočekali da ga vide a kada su ga vidjeli rastapali su se i isto tako su rekli da jako liči na muža i njegovu familiju .
Reakcije su bile stvarno pozitivne, od svih ljudi koji nas okružuju. Uostalom, mislim da nisu ni mogle biti drugačije kad smo se mi postavili prema posvojenju na najnormalniji način. Ali, od neznanaca, iskreno, najviše me ljute komentari tipa: vi ste zaista zlatni, humani ....ovakvi, onakvi..treba hrabrosti za to..i sl. Nisam ja učinila uslugu svojoj djevojčici zato što sam ju posvojila, ona je svojim dolaskom meni učinila nešto predivno, učinila me majkom...ušla je u moj život i obogatila ga zauvijek!! Najslađe i najsmješnije mi je kad mi ljudi koji ne znaju da je moja djevojčica posvojena govore da je ista mama...fenomenalno!
Naše zlato je stiglo kod nas dva dana prije Nove godine. Ne moram ni reći da je to bila najljepša Nova godina do tada... Bio je star točno tri mjeseca i jedan dan... Posvojili smo ga nakon pet i pol mjeseci što je relativno brzo za naše uvjete, s tim da sam upotrijebila sve svoje autoritete, veze, prijatelje i poznanike da se to što prije okonča... Sada je prošao dvije i po godine, sretno je i voljeno dijete... Ne mogu se više ni sjetiti kako mi je bilo prije njega, a niti ne želim, on je moja sreća i moje ispunjenje... Nema ništa slađe nego kad dođem po njega poslije posla kod tete koja ga čuva, a on trči prema meni raširenih ručica i viče "ide moja mama daga, zagi me mama" ... to mi uvijek natjera suze na oči... Ne znam kada je najbolje reći djetetu da je posvojeno, ali zbog nekih koji ga sada već pitaju "tko je tebe rodio", naučila sam ga da kaže "mene je moja mana posojila" /tako to zvuči na "njegovom" jeziku... / Znam da u ovoj dobi ništa ne znači "roditi" ili "posvojiti", ali će se saživjeti s time i nadam se da ćemo lakše prijeći tu temu...
Ima li tko kakav savjet po tom pitanju?
Hvala Emi, nadam se da ću i ja uspjeti odgojiti pozitivnog čovjeka kao što je to uspjelo tvojoj mami... :heart: