10.10.10.

Od trenutka kada sam saznala da sam trudna, znala sam i da cu dati sve od sebe da svoje dijete dojim i napravila sam sve da se pripremim za to. Dileme jednostavno nikada nije bilo. Dojenje nije bilo samo hrana za bebu, bilo je i intenzivno druzenje, ulaganje u njegovo i moje zdravlje, moja samospoznaja za sta sam sposobna ako cvrsto odlucim. Danas posebno cijenim majke koje doje djecu, susjecam sa bolom onih koje to nisu ostvarile kako su namjeravale, dusa me boli zbog djece cije su majke olako odustale od dojenja. Ne mogu niti zelim razumjeti one koji smatraju da bez medicinski opravdanog razloga postoji alternativa najprirodnijem, najnjeznijem, najzdravijem i najjednostavnijem nacinu da se dijete nahrani, zastiti i umiri. Sa Alanom sam ucila kao nikada prije vjerovati svojim instiktima, na putu koji sam morala preci sasvim sama, pouzdajuci se samo u sebe, vjerujuci samoj sebi.

Nisam imala ideju koliko dugo cu ga dojiti. Zeljela sam barem godinu dana, a onda mi se druga godina cinila sasvim dostiznom, poslije toga sam pustila da stvari teku svojim tokom i zeljela da maksimalno uzivam u necemu sto je za mene bio jedinstvan zivotni eksperiment - pustiti da se jedan proces odvija i zavrsi svojim tokom. Negdje oko njegovog treceg rodjendana vec smo poceli prorjedjvati, po malo i zbog moje zelje i moje emocinalne spremnosti prihvatim taj ishod. Jedno preskoceno jutro pretvorilo se u dva, tri, prestala sam brojati, povremeno bi se sjetio i rekao mi "mama, ja hocu papati meko", a ja sam mu vremenom pocela najavljivati da ce jednom on popiti sve mamino mlijeko jer je on sad vec jako veliki. Onda se desilo nesto neobicno, shvatila sam jednog dana da su od zadnjeg dojenja prosli tjedni, a da ja uopce nisam skuzila kad se to desilo. Za nekoga ko pridaje veliki znacaj i pamti svakojake datume, dan zadnjeg dojenja mog djeteta je bio potpuna nepoznanica, smjestena tek u vremenski prostor "negdje izmedju 22. i 29.8.2010." Koliko god me izludjvalo sto ne znam konkretan datum tako vaznog dogadjaja, toliko sam bila ponosna sto je proces bio prirodan i spontan, sve se istitralo bas kako sam prizeljkivala. Simbolike radi, na moj rodjendan prije par tjedana se bio sklupcao pored mene u krevetu i pitao moze li papati meka, no poceli smo se igrati i brzo je zaboravio na to.

Sve do veceras pred spavanje, kada se samo okrenuo prema meni dok sam mu sushila kosu nakon kupanja i bez ikakve najave rekao "ja hocu piti mlijeko iz tebe". Odgovorila sam mu da je on sve vec popio pa je zato narastao tako veliki djecak, na sto je rekao da on to hoce sam probati i kad je shvatio da mu govorim istinu, samo se okrenuo kao da se nista nije desilo i nastavili smo mu sushiti kosu. Slijedila je pricica za laku noc, malo razgovora, puno poljubaca i zagrljaja, ushushkala sam ga kao palacinku i zaspao je.
Svi ostali zadovoljni, dijete jer zna da mu nista nije oduzeto i mama jer je dobila datum za pamcenje. 10.10.10.

divno :zaljubljen:

Divna prica:)
I mi se blizimo drugom rodjendanu,a kraj se ni ne nazire....

Prekrasna priča... Mi se bližimo prvom rođendanu i jako uživamo u dojenju. Kraj se, naravno, ni ne nazire... Mene također boli kad vidim mame koje olako odustaju od dojenja. Pokušavam si objasniti da to nije moja stvar i da je bitno ono što ja pružam svom djetetu, ali jednostavno si ne mogu pomoći. Htjela bih da sve mame i djeca osjete tu predivnu bliskost, spoj hranjenja, nježnosti i ljubavi:heart:

Meni uvijek treba 10-tak minuta da sračunam koji je to datum, 10 dana prije punih 21 mjesec, 3.7.2010. Kako si to lijepo opisala "pustiti da se jedan proces odvija i zavrsi svojim tokom".