I naša bajka ima sretan kraj...
Iskreno, nisam nikada mislila da ću ja ovdje pisati svoju priču.
Za vrijeme moje trudnoće sa Niom, razmišljala sam kako uopće početi tu priču jer naša priča ne traje 9 mjeseci, već puno dulje! Da bi mogli doživjeti našu sreću moram se vratiti 4 godine nazad! Nedavno sam pročitala jednu rečenicu : Sve bajke imaju sretan kraj, samo uvijek u sredini se dogodi nešto jako ružno…
Tako je i naša bajka krenula! Prije 4 godine mm i ja smo se vjenčali, nakon 4 godine veze. Kupili stan, vrlo brzo sam saznala da sam trudna, i sve je bilo savršeno! Trudnoća je bila idealna, minimalno mučnina, ja aktivna i pokretna cijelo vrijeme. Guštala sam u svakom trenutku. I onda odjednom u 32. tjednu, na redovnom rutinskom pregledu otkrijemo da nešto nije u redu! Hitno na Sv. Duh, gdje mi kažu da naše dijete ima hydrops, ili u prijevodu bebica je počela skupljati vodu. Vode je bilo svugdje, u trbuhu, pod kožom, na glavici… 3 tjedna smo nas dvije bile u bolnici, i svako večer sam zahvaljivala Bogu da smo izgurali još jedan dan, jer su mi doktori otvoreno rekli da moram biti spremna da ona svaki tren može umrijeti. U 35.tjednu, odlučili su me poroditi, jer ako ikako mogu pomoći bebici, pomoći će joj bolje ako je vani. 23.3.2007. u 8 ujutro carskim rezom rodila sam djevojčicu kojoj smo dali ime Zara. Moja mala djevojčica živjela je svega 9h, i nakon svih napora doktora izgubili smo je. Bol koju osjetiš kad izgubiš svoje dijete ne može se s ničim usporediti… :cry:
Međutim naša želja za bebicom postala je još jača, i mm i ja smo odlučili da čim se oporavim fizički idemo ponovno probati. Kad smo izlazili iz bolnice doktor mi je rekao da to što se nama dogodilo se događa 1:1000000, i šansa da se ponovi je nikakva! Ali ponovilo se…
10 mjeseci nakon poroda, saznala sam da sam ponovno trudna! Presretni oboje, ovaj puta išli smo kod najboljih doktora, prošli milijune pretraga, međutim na kontroli u 25.tjednu saznali smo da se hydrops ponavlja. Šok, nevjerica, tuga, bol, opet sve iz početka! Ovaj puta smo donijeli odluku da je bolje da prekinemo trudnoću, jer ishod znamo! 5.7.2008. rodila sam svog sina Matka. Ići svjesno roditi dijete za koje znate da će umrijeti je toliko teško da se to riječima uopće ne može opisati... :cry:
Nakon što sam se ja fizički oporavila, krenuli smo u potragu za uzrokom, jer kako to da nešto što je tako rijetko, što hrpa doktora nikada nije ni vidjela nama se dogodilo dva puta. Obišli smo bolnica i bolnica, doktora i doktora, što u Hrvatskoj što vani, nitko nije mogao shvatiti zašto se to dogodilo!
Meni je bilo sve gore, počela sam gubiti na težini, imati napadaje panike, dok konačno nisam shvatila da je vrijeme da posjetim psihologa! Kad sam konačno bila psihički i fizički dobro, mm i ja sjeli smo i odlučili, da više ne možemo psihički proći 7-9 mjeseci, i nakon toga sahraniti još jedno dijete. Odlučili smo se na posvojenje! I nakon što smo prošli cijelu proceduru i poslali molbe na sve CZSS, nakon jedne opuštene večeri, da budem preciznija nakon divnog Božića, dva tjedna poslije potpuno neplanirano dobili smo +
Šok, strah, u isto vrijeme sreća, pa opet strah su osjećaji koji su se miješali to jutro u kupaonici kad sam ugledala taj plusić! Zašto baš sada, zašto kad smo se odlučili krenuti drugim putem! Kao da mi netko gore hoće poručiti da ne odustajem! I što sad, što dalje? Kuda ići, kome se obratiti, tko će znati napraviti nešto bolje nego svi prije njega!
I tako nakon noći i noći razmišljanja donijeli smo odluku, neću ništa, neću nikakve pretrage, nikakva maltretiranja, ako će se ova beba roditi živa i zdrava, roditi će se tako bez obzira na doktore! I tako je vrijeme prolazilo, polako se približavao tt u kojem smo izgubili Matka… i prošao je a naša curica je i dalje živahno plivala unutra! Polako sam se i ja počela opuštati, i uživati u svojoj trudnoći! Prošao je i tt kada smo izgubili Zaru, i sada sam već bila sigurna da je Nia tu i da će ostati s nama! Kako se polako približavao dan poroda, tako sam ja počela inzistirati na VBAC-u. Na svu sreću uz mene je bila jedna mlada doktorica koja je bila apsolutno za to da probamo! Tjedan dana prije termina na pregledu kaže mi doktor da sam 2 prsta otvorena! Kako, kada? Odlično!!! Dogovorimo se da ću doći u bolnicu za dva dana pa da budemo spremni! Dolazim nakon 2 dana sa svim stvarima, na pregledu otvorila sam se još 2 prsta i krenuli su trudovi! Došla sam u rađaonu, a kad tamo babica koja me porodila s Matkom. Sjeća me se, pričamo o svemu i svačemu, i ja zaboravljam i trudove i sve! Mislim samo na to kako ću uskoro ugledati svoju Niu! Trudovi postaju pravo jaki, i dolazi doktorica i objašnjava mi kako ću kad porod bude blizu osjetiti pritisak na guzu! Ja ju gledam zbunjeno i kažem ali ja ga već osjećam! Brzo me pogleda, i kaže : ajmo to je to, uskoro ćete ugledati svoju curicu! U svega par trudova, nakon samo 3 sata boravka u rađaoni, na svijet je došla na najljepši mogući način moja mala čupavica, moja mala princeza, moj anđeo… :zaljubljen:
Plačem, smijem se, ne vjerujem da je tu, ne vjerujem da je zdrava da leži na meni onako malena i jednostavno savršena! Ta dva sata u rađaoni same nas dvije pokrivene dekom su mi najljepša dva sata u životu!
Prevezli su nas u sobu, na hodniku su me dočekali svi moji, svi plačemo i ne vjerujemo da smo nakon toliko borbe i tuge dočekali svoju sreću! U rodilištu nam je bilo divno! Nia je odmah prihvatila ciku, i uspješno dojimo od početka! Prekrasno napreduje, uživam gledajući je kako iz dana u dan raste i znam da sam ja zaslužna za to!
Biti roditelj anđela je užasno težak križ. Nakon gubitka djeteta nastaviti život dalje čini se kao nemoguća misija! Ali kako je netko ovdje već rekao : Bog nikada u srce ne stavlja želje koje ne može ispuniti, tako sam i ja negdje duboko u sebi znala da kad-tad i mene će netko zvati mama… :heart:
