Što biste mijenjali s drugim/trecim djetetom?

Ili ne biste ništa?

Sin sada ima 20 mjeseci i uskoro ce dobiti sestru. Mnogo razmisljam o tome kako ce nam zivot izgledati s dvoje vrlo male djece, tome se neizmjerno veselim, ali istovremeno trazim nacine da ne ponovim neke "greske" koje sam mozda radila s prvim djetetom.

Pritom mislim na uspavljivanje i cinjenicu da moram lezati kraj njega dok ne zaspe, sto je uvijek min. pola sata. S drugim djetetom cu odlazak na spavanje pokusati rijesiti na drugi nacin, ovo me jako iscrpljuje.

Drugo sto kanim mijenjati je da u startu znam što će biti "ne", i da je to "ne" od samog pocetka pa do daljnjega, ako me shvacate. A ne da jednom smije sjediti sa mnom na kuhinjskim elementima, a onda shvatim da je to blesavo pa mu vise ne dozvoljavam pa on naravno bijesni.

Eto, zanima me jeste li vi nakon nekog kraćeg/dužeg vremena shvatili da ste neke stvari griješili s prvim djetetom i da vam neki pristup bas i nije bio briljantan pa ste s drugim to mijenjali. I koje su to stvari?

Prvo, odlučila sam da neću trčati isti tren kad zakmeči, hodat ću. Drugo, zaboraviti na miksanje hrane, samo vilica. S najstarijim sam te stvari jako pogriješila, s dvoje mlađih je bilo puno lakše kad sam greške ispravila.

Najveće mi je iznenađenje bilo da se posao s dolaskom drugog djeteta nije udvostručio, nego ustostručio (činilo mi se). Bez obzira što je MM pomagao. Možda je to bilo više zato što sam se htjela svakom jednako posvetiti, a to jednostavno nisam mogla. Ja sam jedna, njih je dvoje. S trećom nije bila takva promjena, treće je već rutina - što se posla tiče.

Da, lakše je kad je NE odlučno. Ja sam odlučila koja NE su mi bitna i od njih nisam odustajala. Puno je lakši život kad djeca znaju granice ( ispitivat će ih, naravno ), jer i mami je potrebno vrijeme za sebe, zar ne?

A ljubav se ionako množi, a ne dijeli, pa kad je sve s ljubavlju, ide to super.

sto sam promijenila?

prvo - dozvolila sebi da moj unutarnji osjecaj bude najglasniji, tj. da savjete izvana primam k sebi, ali da na kraju uvijek dozvolim da moj unutarnji osjecaj bude mjerodavan. to je direktno utjecalo na dojenje (3mj. prvog djeteta naspram po preko dvije godine preostalih troje) i na spavanje (krevetic za prvo dijete do skoro dvije godine naspram co-sleeping u raznim kombinacijama iducih devet godina...) :-)

drugo - prebacila potpunu odgovornost za njegovo osobno djelovanje, postupke, nacine i ideje mom suprugu. to je greska koju sam dosta tesko (i dosta dugo) ispravljala ali cije je ispravljanje donijelo novu razinu opustenosti u "moje" podrucje djelovanja ;-)

trece - prihvatila da je roditeljstvo kao "posao i poziv" sklono cestim greskama u koracima i da greske koje radim priznam sebi i akterima (djeci, partneru) i ne smatram ih smakom svijeta vec procesom ucenja...

Citiraj:

---

litala prvotno napisa

sto sam promijenila?

prvo - dozvolila sebi da moj unutarnji osjecaj bude najglasniji, tj. da savjete izvana primam k sebi, ali da na kraju uvijek dozvolim da moj unutarnji osjecaj bude mjerodavan. to je direktno utjecalo na dojenje (3mj. prvog djeteta naspram po preko dvije godine preostalih troje) i na spavanje (krevetic za prvo dijete do skoro dvije godine naspram co-sleeping u raznim kombinacijama iducih devet godina...) :-)

---

Ovo bi rekla da je meni bilo najvažnje!
Kao prvo nisam ni kupovala krevetić, od početka je spavala sa nama i to mi je uštedilo puno, puno nerviranja.
Opčenito sam popustljivlja sa drugim i trećim, shvatila sam koji su mi prioriteti i ne inzistiram na (meni) nevažnom. ( to "nevažno" se nekako proporcionalno povečava sa brojem djece).
Opuštenja sam, zadovoljnija, pa samim time (nadam se) bolji roditelj i starijem i mlađima.

Eh da, i ja bih pokušala promijeniti način uspavljivanja. A opet, sva su djeca različita. Za nevjerovati, ali ima onih koje ostaviš u krevetiću i dok se okreneš, oni već spavaju. Mojoj se to nikada nije dogodilo. U jednom trenutku sam pogriješila - sa šest mjeseci je imala virozu. Ja je uspavam (sikom) i ostanem pokraj nje, jer kao, bolesna je, treba ju maziti..., evo, još i dan danas moram po danu spavati pored nje da bi ona spavala. Na sreću, prvih 45 minuta odspava sama i onda još sat, sat i pol ja uz nju. Bojim se i pomisliti što će se dogoditi ako se ikada opet zaposlim.

Što se tehnikalija tiče, znam da više nikada ne bih maltretirala svoje dijete svakodnevnim pranjem kose i dva puta dnevno čišćenjem nosića (prema preporuci patronažne i pedijatrice), da bih jela svu hranu bez obzira što je ona imala "grčeve", da ne bih peglala svaku picabocu do njezinog ne znam kojeg mjeseca.

A što se tiče NE, tu se svakodnevno učimo. Postoje NE koji su NE od prvog dana, onda oni NE koji su NE za nešto (ne BACAJ mobitel), a za nešto drugo nisu (možeš BACITI češljalj, lutku...) pa ju to još uvijek zbunjuje i oni NE za koje znam da moram provoditi ako ne želim naškoditi svom djetetu i onome tko će ju povremeno čuvati (NEću te sada nositi, možeš sama hodati nogicama - budući da jako dobro hoda, frajli se više ne da hodati vani pa svaki čas diže ruke i hoće da ju uzmem, a znam da nije do toga da je umorna, da ju bole noge... ili onaj NE kada nešto radim, perem suđe, vješam veš, a ona bi se baš u tom trenutku nosila - kažem NE, objasnim zašto i ona se makne).
Hvala Bogu, NE u trgovini još ne moramo koristiti jer ne pravi nikakve frke oko toga što ona želi (slatkiše ne jede, ne poludi kad vidi igračke, jedino se žalosno osvrće za knjigicama što mi baš bude teško jer bih joj rado kupovala puno više knjigica i slikovnica da si to možemo priuštiti).

I da, svakako potpisujem litalu u ovome:

Citiraj:

---

prihvatila da je roditeljstvo kao "posao i poziv" sklono cestim greskama u koracima i da greske koje radim priznam sebi i akterima (djeci, partneru) i ne smatram ih smakom svijeta vec procesom ucenja...

---

ne pravim neke stare greške, ali ću sigurno učiniti neke druge.-)
ipak, to me ne jedi. mnogo sam opuštenija i puno više slušam svoj unutrašnji glas. više ne smatram tragičnim što se dete budi noću i što spava sa nama u krevetu.
i srećna sam što sam posle prve princeze rodila još dvoje, i njeno vaspitavanje je kvalitetnije otkako ne insistiram na teranju "maka na konac". ne iskuvavam i ne perem svaki čas svaku krpicu.ne slušam slepo svaki savet pedijatra. ne nerviram se na opaske baba i deda.više uvažavam ličnosti svoje dece, njihove osobenosti i raspoloženja. i mnoogo mi je lakše. kvantitet je doneo kvalitet.

O ovoj temi jako često razmišljam.
Trenutno mi se čini da bih promijenila neke stvari.
- pokušala bih uvesti da dijete spava u kinderbetu, ako bi išlo uz meni prihvatljive metode i da spava samo, a ne da treba netko s njim ležati (prvi put mi to nije bio problem, a sad bih ipak željela dok prvo dijete spava, imati vremena za drugo dijete, za skuhati ručak,...)
- nadam se uspjehu u dojenju
- pokušala bih s platnenim pelenama
- drugo dijete bih (neminovno) odmah uključivala u sve aspekte našeg života. Nekome se ovo čini kao banalno, odnosno kao nešto što se podrazumijeva, ali kod mene nije bilo tako.
- dohranu bih shvatila fleksibilnije. Ne u smislu ne preidržavanja tablice, nego u smislu, ako bi i ovo dijete bilo odbijač dohrane, ne bih "ludila" zbog toga

Imam još toga za napisati. To su neke moje želje, koje tko zna da li bi se ikad ostvarile.

Svako novo dijete je nova priča.

Ne bih mijenjala ništa bitno u odnosu prema djeci - ionako se čovjek njima mora prilagoditi i s njima uskladiti.

Mijenjala bih u odnosu prema samoj sebi i mm-u: bila bih opuštenija, ne bih radila drame oko sitnica, a njega bih manje kliještila s nebitnim stvarima.

Isto, ne bih "prodavala pamet" okolini - bila bih otvorenija kad nude pomoć ili poklanjaju stvari i slično - učinila bih život lakšim i sebi i svima oko sebe.

sve sto sam mislila da bi drugacije s drugim djetetom sam radila i sa drugim.
zasto?
jednostavno jer je ona bila takav karakter, da uvodjenja nekih stvari za koje sam mislila da ce mi biti lakse, su pale u vodu, jer nije islo. tako da nju i dan danas znam nosti u ergu :roll:, nju i danas uspavljujem lezeci s njima :roll:, i iskreno kako to zadnje vrijeme radi MM fali mi, zato oboje se dovuku u nas krevet i spavaju dio noci s nama. svako jutro kazem ovo je zadnji put, svako vece kazem ovo je zadnji put, ali kad me sneno zagrli i poljubi, onako iskreno sve padne u vodu :-P
tesko se pravila mogu uvesti prije rodjenja samog djeta, kao sto je litala rekla treba se prepustiti osjecajima i raditi onako kako osjecamo u tom trenutku, jer to je nesto sto je najlakse i nama i njima.

eto dok ja napisaem, peterlin sve sroci u par recenica jasno.

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Isto, ne bih "prodavala pamet" okolini - bila bih otvorenija kad nude pomoć ili poklanjaju stvari i slično - učinila bih život lakšim i sebi i svima oko sebe.

---

:yes:

S drugim i trećim djetetom sam manji perfekcionist, u svemu. To sam onda počela primjenivati i na najstariju.
Trudim ih se bolje razumijeti, uvažavati njihove karaktere i ne ih ukalupljivati u neke svoje kalupe i očekivanja.
Puno sam fleksibilnija.

Citiraj:

---

litala prvotno napisa

sto sam promijenila?

drugo - prebacila potpunu odgovornost za njegovo osobno djelovanje, postupke, nacine i ideje mom suprugu. to je greska koju sam dosta tesko (i dosta dugo) ispravljala ali cije je ispravljanje donijelo novu razinu opustenosti u "moje" podrucje djelovanja ;-)

...

---

voljela bih čuti pojašnjenje ovoga, na što se konkretno misli? djeluje mi zanimljivo, to je područje u kojem ja ni sad ne uspijevam unijeti puno promjena pa me malo više zanima, ako može:-)

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Svako novo dijete je nova priča.

.

---

Sa ovim se slažem 100 i više posto.
Nama je najmladji najzahtjevniji. Sve što nismo prošli sa prvim i drugim nas je strefilo sa trećim :-)

Ni ja ne bih mijenjala ništa u odnosu prema djeci, niti nisam ali sam s vremenom našla i sebe u cijeloj toj priči (i količini djece) pa mi je puno lakše.

ono što sam kod drugog promijenila u odnosu na prvo su neke tehnikalije:
- co-sleeping od rođenja (prvo dijete smo prvih par mjeseci stavljali u kinderbet)
- sling i marama od rođenja (kod prvog tek od 3. mjeseca)
- samo domaća hrana (prvo je mnogo puta dobilo kupovne kašice)
- platnene pelene

sve ostalo nisam mijenala, odgojni stavovi i stil su mi ostali isti, jedino što ih prilagođavam djetetu, odnosno ne ponašam se prema oba djeteta u istim situacijama na isti način jer one svaka zahtjevaju drugačiju metodu.

s trećim djetetom ne planiram mijenjati baš ništa (iako se držim onog "nikad ne reci nikad" jer ne znam što me čeka).


ono što me muči i što bih rado promijenila ali nikako mi ne ide: sa svakim djetetom sam sve živčanija i sve lakše gubim živce :/

Citiraj:

---

litala prvotno napisa

sto sam promijenila?

prvo - dozvolila sebi da moj unutarnji osjecaj bude najglasniji, tj. da savjete izvana primam k sebi, ali da na kraju uvijek dozvolim da moj unutarnji osjecaj bude mjerodavan. to je direktno utjecalo na dojenje (3mj. prvog djeteta naspram po preko dvije godine preostalih troje) i na spavanje (krevetic za prvo dijete do skoro dvije godine naspram co-sleeping u raznim kombinacijama iducih devet godina...) :-)

drugo - prebacila potpunu odgovornost za njegovo osobno djelovanje, postupke, nacine i ideje mom suprugu. to je greska koju sam dosta tesko (i dosta dugo) ispravljala ali cije je ispravljanje donijelo novu razinu opustenosti u "moje" podrucje djelovanja ;-)

trece - prihvatila da je roditeljstvo kao "posao i poziv" sklono cestim greskama u koracima i da greske koje radim priznam sebi i akterima (djeci, partneru) i ne smatram ih smakom svijeta vec procesom ucenja...

---

x

@ nena-jabuka...

banalan primjer - izlazi s bebom iz kuce, usred burovitog dana - ja za njim vicem "uzmi mu/joj jaknu!!!", on meni odgovara "ne treba!", ja trcim za njima i nosim djetetovu jaknu...

i jos milijun takvih - razlicitih - procjena. ja mislim da sad treba pojest ovo, on nudi ono. ja "vidim" da je vrijeme spavanju, on bi se sad igrao s njima... situacija koliko hoces, svakog dana...

i onda sam jednom (napokon, nakon dugo vremena) u sebi prelomila i prihvatila da je djeci otac jednako vrijedan i vazan i mjerodavan kao i ja, "kraljica majka", i da i on ima pravo snositi odgovornost i za dobre procjene i za one ne toliko dobre - u jednakoj mjeri kao i ja.

ono sto nisam ocekivala da ce se dogoditi nakon tog mog "prosvjetljenja" je to da su nam vidjenja postala neobicno slicna, gotovo u dlaku ista! od kad sam ja i jasno i glasno (verbalno i neverbalno) prepustila njemu njegov, ravnopravan dio odgovornosti - rjesenja su postala zacudjujuce jednaka mojima... a i ona rjesenja koja nisu - meni su bila puno manje "trn u oku" i skroz sam kul prema njima :mrgreen:

litala napiši knjigu !!!

you are the best :-)

Citiraj:

---

litala prvotno napisa

@ nena-jabuka...

banalan primjer - izlazi s bebom iz kuce, usred burovitog dana - ja za njim vicem "uzmi mu/joj jaknu!!!", on meni odgovara "ne treba!", ja trcim za njima i nosim djetetovu jaknu...

i jos milijun takvih - razlicitih - procjena. ja mislim da sad treba pojest ovo, on nudi ono. ja "vidim" da je vrijeme spavanju, on bi se sad igrao s njima... situacija koliko hoces, svakog dana...

i onda sam jednom (napokon, nakon dugo vremena) u sebi prelomila i prihvatila da je djeci otac jednako vrijedan i vazan i mjerodavan kao i ja, "kraljica majka", i da i on ima pravo snositi odgovornost i za dobre procjene i za one ne toliko dobre - u jednakoj mjeri kao i ja.

ono sto nisam ocekivala da ce se dogoditi nakon tog mog "prosvjetljenja" je to da su nam vidjenja postala neobicno slicna, gotovo u dlaku ista! od kad sam ja i jasno i glasno (verbalno i neverbalno) prepustila njemu njegov, ravnopravan dio odgovornosti - rjesenja su postala zacudjujuce jednaka mojima... a i ona rjesenja koja nisu - meni su bila puno manje "trn u oku" i skroz sam kul prema njima :mrgreen:

---

Isto!
Mene je prije sto stvari ljutilo kako on radi.
Sad se opustim, uživam - i to nas obogati strašno.
Npr. on bude navečer umoran i umjesto da djecu stavi drito spavat, pusti glazbu, pa plešu.
Mene kockastu to strašno smetalo, samo sam kuckala po satu.
Sad se i ja uvatim u kolo, pa plešem, i bude mi super. Najljepši trenutci dana.


I sto drugih banalnih stvari...

hvala litala,
a, to je to...
mm baš ne sudjeluje previše u onom "radnom" dijelu roditeljstva, tipa hranjenje, kupanje, presvlačenje pelena, rezanje noktića itd., sve ono što fizički iscrpljuje i odnosi masu vremena.
On se više bavi onim lijepim dijelom roditeljstva, igrarijama i druženjem, a tu nemamo baš neka neslaganja, tek nešto tu i tamo glede odluka što će se i hoće li se uopće gledati na TV-u.

Ja sam htjela ponoviti neke stvari s drugim, ali se mala nije dala. Pa imam drugačiji pristup jer dijete to traži.

MM-u se ne petljam u odgoj. Ako ih vodi van bez jakne, vratit će se kad skuži da je hladno. Nije kraj svijeta.

Još na samom početku braka sam mu rekla da ne očekuje zamjensku majku i toga se držim.
Kad si poželi bebu, rodim :)

Jedino što si želim za treće dijete je zdravlje jer me pojačana briga za sina iscrpljuje.

izbacila bih pelene, i umjesto kašica više praticirala blw u dohrani.
Dojenja, coslipanja i nosanja u nosiljkama ne bih se odrekla, sasvim mi je dobro tako.
Pokušala bih jedino povremeno natjerati sebe na neke aktivnosti koje mene usrećuju, premda mi se u tom času činilo da nemam snage ni za što.

Citiraj:

---

Vishnja prvotno napisa

ne pravim neke stare greške, ali ću sigurno učiniti neke druge.-)
ipak, to me ne jedi. mnogo sam opuštenija i puno više slušam svoj unutrašnji glas. više ne smatram tragičnim što se dete budi noću i što spava sa nama u krevetu.
i srećna sam što sam posle prve princeze rodila još dvoje, i njeno vaspitavanje je kvalitetnije otkako ne insistiram na teranju "maka na konac". ne iskuvavam i ne perem svaki čas svaku krpicu.ne slušam slepo svaki savet pedijatra. ne nerviram se na opaske baba i deda.više uvažavam ličnosti svoje dece, njihove osobenosti i raspoloženja. i mnoogo mi je lakše. kvantitet je doneo kvalitet.

---

Sve do riječi potpisujem. Puno više uživam i opuštenija sam. Kod prve cure, kada bi me ko upitao koliko je stara, znala sam tačno do njenog 2. rođendana, koiko ima mjeseci i dana. Sa ovom 3. moram se zamisliti, jer bezbrižmi dani, Bogu hvala, bezbrižno prolaze.

Ja sam moram priznati zadovoljna opcim pristupom djetetu, tim više što me svakim danom sve više oduševljava to kako se do sada razvija. Naravno, zahtjevan je, strašno puno traži, ali nam i dvostruko više daje, i taj osjećaj bezgranične sreće pri samom pogledu na vlastito zadovoljno dijete mi govori da nisam radila kardinalne greške (bez obzira na, znate ono poznato - sveki se ne slaže s ovim pa misli jedno, šogorica drugo, mama doda još treće - a ja samo "aha, vi ste imale svoje prilike, a sad otkačite", sve sa smješkom). Dovoljno sam nakupila samopouzdanja prije nego što sam rodila i to velikim dijelom zahvaljujući ovom forumu, da me nisu mogli pokolebati tuđi dobronajmjerni savjeti.

Ali kad je riječ o kako Lutonjica kaže "tehnikalijama", tu mislim da ima dosta mjesta za poboljšanja, čisto da sebi olakšam život jer će nas biti četvero, a ne troje i jer se vrlo dobro sjećam koliko je novorođenče zahtjevno...

Recimo sling, probavala sam i probavala i na kraju odustala. Pokušat ću ponovno uvesti ga što ranije s drugim djetetom, čisto da mi ruke budu slobodnije za sve što će trebati obaviti.

I to spavanje, trebala bih pronaći neki manje time-consuming način...

Litala, ovo što spominješ u odnosu prema mužu, to mogu samo sanjati :). Nema šanse da ne reagiram kad su na izlasku - te daj mu bolje zaveži šal, te jesi uzeo vodu, te pazi da se ne znoji u autu... Tu priznajem da sam control freak, ali mi se čini da ako sve provjerim dvaput i sama ih spremim van, da ću biti mirna. Mislim, zavaravam se, znam :)

I ja sam zadovoljna s odnosom prema djetetu i nacinom na koji on reagira, rezonira,..., ali gore navedene tehnikalije bih definitivno voljela promijeniti, ako ce biti moguce.

Potpisujem Lutonjicu u potpunosti, a zbog ovog gubljenja živaca sa svakim novim djetetom sve više, se ne mogu odlučiti na treće dijete (a jako rado bih, hormoni me izluđuju). Bojim se da bih nakon trećeg moji živci bili u takvom stanju da bi svima oko mene, a i meni, bilo loše :/ A možda bezveze brijem, možda bih baš nakon trećeg postigla totalni zen ;) Lutonjice, javi se za jedno godinu dana da čujem tvoje iskustvo :)

i ja sam se, moram priznati, pribojavala "gubitka živaca".
al' sad, sa trećim, zaista sam zen.
primer: dečko od jedno 3 nedelje urliče na veš mašini gde se presvlači, srednja devojčica kaki i plače zbog svađe sa sestrom, a najstarija suši kosu i upetlja je u četku za feniranje, bez izgleda da se odmrsi. jedini trenutak kada sam, u dosadašnjem trostrukom roditeljstvu, pomislila "šta mi je ovo trebalo?". ali samo na tren. u sledećem momentu sam već nasmejana vladala situacijom.
ne znam, valjda me neki odbrambeni mehanizam tera da ne poludim u takvim momentima, već da, naprotiv, budem sasvim mirna i stvari gledam sa vedrije strane. a ta mi se osobina produbila sa trećim detetom...-)

@ anamorci

upravo je u tome rijec - prilici.

i pazljivo procitaj svoj post - u prvom dijelu jasno dajes do znanja da ti, kao majka svog djeteta, imas puno pravo na odluke vezane uz dijete, na svu odgovornost - u odnosu na bake, tetke, susjede i ine koji djetetu mogu biti rod, al nisu ni mama ni tata. i onda u posljednjem pausu tu istu priliku i pravo na odluke i odgovornost negiras svom suprugu - ocu svog djeteta, koji mu je isti "faktor" u zivotu kao i ti. nije susjeda, ni djeda ni tetak. :) kuzis? to je isto ono sto sam i ja radila i neko vrijeme nisam ni kontala sto radim, pa sam skontala ali i dalje nisam "popustala" nit priznavala ;) a onda sam sjela sama sa sobom (metaforicki) i odlucila da je to apsolutno ne-fer i da na taj nacin gadno grijesim u odnosu prema suprugu. i onda sam ulozila ekstra truda i samozauzdavanja i kojekakvih drugih metoda da mu ne stajem na put. :)

ja imam jedno dijete tako da sve sto bi mijenjala, mijenjam u hodu :)

Citiraj:

---

litala prvotno napisa

@ anamorci

upravo je u tome rijec - prilici.

i pazljivo procitaj svoj post - u prvom dijelu jasno dajes do znanja da ti, kao majka svog djeteta, imas puno pravo na odluke vezane uz dijete, na svu odgovornost - u odnosu na bake, tetke, susjede i ine koji djetetu mogu biti rod, al nisu ni mama ni tata. i onda u posljednjem pausu tu istu priliku i pravo na odluke i odgovornost negiras svom suprugu - ocu svog djeteta, koji mu je isti "faktor" u zivotu kao i ti. nije susjeda, ni djeda ni tetak. :) kuzis? to je isto ono sto sam i ja radila i neko vrijeme nisam ni kontala sto radim, pa sam skontala ali i dalje nisam "popustala" nit priznavala ;) a onda sam sjela sama sa sobom (metaforicki) i odlucila da je to apsolutno ne-fer i da na taj nacin gadno grijesim u odnosu prema suprugu. i onda sam ulozila ekstra truda i samozauzdavanja i kojekakvih drugih metoda da mu ne stajem na put. :)

---

U pravu si, to je nešto na čemu moram poraditi, i zbog muža i zbog djeteta. Moram tu aktivirati kočnice i pregrist jezik prije nego što krenem sa "jesi ovo, jesi ono". I tu treba samodiscipline i truda, dobro da smo sad to osvijestili :), to je prvi korak.

Citiraj:

---

ivarica prvotno napisa

ja imam jedno dijete tako da sve sto bi mijenjala, mijenjam u hodu :)

---

I ja imam jedno dijete, ali mislim da se ne radi o tome, barem ja nisam tako shvatila temu.
Po meni se radi o stvarima koje se tek nakon sto su prosle uvidjela da bi mozda bilo bolje da je bilo drugacije i s drugim djetetom se nadas da ces tu drugacije postupiti.
Dakle, ako si npr. nakon boljeg informiranja o dojenju shvatila da si prvi puta ipak nesto propustila ili pogrijesila, tesko da ces to ispraviti u hodu na svojem sad vec desetgodisnjaku, osim ako si stvarno duuuuuuuugodojilica. :mrgreen:

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

I ja imam jedno dijete, ali mislim da se ne radi o tome, barem ja nisam tako shvatila temu.
Po meni se radi o stvarima koje se tek nakon sto su prosle uvidjela da bi mozda bilo bolje da je bilo drugacije i s drugim djetetom se nadas da ces tu drugacije postupiti.
Dakle, ako si npr. nakon boljeg informiranja o dojenju shvatila da si prvi puta ipak nesto propustila ili pogrijesila, tesko da ces to ispraviti u hodu na svojem sad vec desetgodisnjaku, osim ako si stvarno duuuuuuuugodojilica. :mrgreen:

---

dobro sam shvatila temu
mnoge stvari nisu nenadoknadive i mogu se umanjiti stete (osim relaktacije kod desetogodisnjaka :mrgreen:)

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

I ja imam jedno dijete, ali mislim da se ne radi o tome, barem ja nisam tako shvatila temu.
Po meni se radi o stvarima koje se tek nakon sto su prosle uvidjela da bi mozda bilo bolje da je bilo drugacije i s drugim djetetom se nadas da ces tu drugacije postupiti.
Dakle, ako si npr. nakon boljeg informiranja o dojenju shvatila da si prvi puta ipak nesto propustila ili pogrijesila, tesko da ces to ispraviti u hodu na svojem sad vec desetgodisnjaku, osim ako si stvarno duuuuuuuugodojilica. :mrgreen:

---

Kad sam postavila pitanje na umu su mi bile mame koje imaju dijete starije od mojeg (20 mj.) i koje su nakon određenog vremena shvatile da su u nečemu griješile. Znaš ono, dijete ima 4 godine i ti shvatiš da si kad je imao 2 trebala nešto drukčije napraviti, iskustvo te to nauči.

Mislim da takvi savjeti mamama s kraćim stažem mogu biti vrlo dragocjeni, a onda je na njima da ih prihvate ili ne.

Što se tiče ivaričinog iskustva, ona nam sigurno svašta može ispričati o tome sto se sve zbiva do djetetove 11. godine, što ja u ovom trenutku uopce ne mogu ni pojmiti. :)

idem na put i nema me vise online, samo jos jednu poruku iako cemo zabrazditi onda skroz, ali ono sto sam htjela reci je da mi se cini ko da su drugo i trece i ... dijete neka kao prilika za unapredjenje roditeljskih praksi (kaze anamorci popravljanje gresaka), a svako dijete jest
ofkors da bi ja da mogu drukcije donosila neke odluke (npr mjesto poroda, prekidanje hospitalizacije i sl.) ali ne mislim da bih mijenjala pristupe jer sam radila u svakom trenutku ono sto je meni bilo najprihvatljivije, i ono sto sam vjerovala da je za moje dijete najbolje, a buduci nemam garancija nikakvih da bi ikakav drugi pristup donio neke druge rezultate, taj je za mene i najbolji :)

Mene zanima iskustvo majki troje djece - kako je sa spavanjem? Da li se i opće spavanje u obitelji poprave, kao što se i mnoge druge stvari poprave samom činjenicom da ih imaš više, ili i dalje imate to neko dijete koje vas "muči nespavanjem"?

Citiraj:

---

Vishnja prvotno napisa

i ja sam se, moram priznati, pribojavala "gubitka živaca".
al' sad, sa trećim, zaista sam zen.
primer: dečko od jedno 3 nedelje urliče na veš mašini gde se presvlači, srednja devojčica kaki i plače zbog svađe sa sestrom, a najstarija suši kosu i upetlja je u četku za feniranje, bez izgleda da se odmrsi. jedini trenutak kada sam, u dosadašnjem trostrukom roditeljstvu, pomislila "šta mi je ovo trebalo?". ali samo na tren. u sledećem momentu sam već nasmejana vladala situacijom.
ne znam, valjda me neki odbrambeni mehanizam tera da ne poludim u takvim momentima, već da, naprotiv, budem sasvim mirna i stvari gledam sa vedrije strane. a ta mi se osobina produbila sa trećim detetom...-)

---

Uf, ovo super zvuči :)
Meni je bed što sam, kad sam imala jedno dijete, bila beskrajno strpljiva, miroljubiva i sve kako bi trebalo, ali otkad je došao drugi, postala sam jako nervozna na starijeg (jer je puuuuno više zahtjevani "zeznutiji" po karakteru) i uopće mi se ne sviđa kako znam reagirati na njega. Jednostavno osjećam da nemam više živaca s njim i to mi je baš bed. S mlađim imam jer je s njim stvarno lako (u većini slučajeva),a i doživljavam ga drugačije, kužim da je još mali i ne očekujem od njega previše.
Eto, i to je upravo najveća razlika i najvažnija razlika u odnosu prema prvom i drugom djetetu kod mene. S prvim sam stalno imala prevelika očekivanja, posebno otkad je dobio brata. Činilo mi se, na primjer, da dijete od 2 i pol godine već treba skužiti da je dobilo brata, da treba surađivati sa mnom i sl. S mllađim mi je jasnije koliko je on još mali i koliko još treba narasti da bi shvatio bar dio onog što bih ja voljela da shvati da bismo mogli lakše funkcionirati. I, budući da je na njemu manji "teret", a karakterom je jednostavno lakši, većinom sve funkcionira baš super.
E sad, da dođe treće ne znam kako bih to sve polovila i bih li pucala previše :/

Dok najmlađe dijete ne naraste do te dobi kad će prestati s gnjavežom i po noći, spavanje nije baš ono što bi trebalo biti.
Najteže je bilo dok smo svi bili u istoj sobi, prvih godinu dana nakon što se najmlađa rodila.
Ne zbog mene, nego zato jer je mala noću budila stariju sestru koja je ujutro morala biti odmorna za školu, a bila je iscrpljena jer joj se često prekidao san.
Kad su starije cure dobile svoju sobu, sve je OK, one spavaju u miru, a mala je s nama. Sad ima skoro dvije godine, probudi me noću par puta tu i tamo kad nešto sanja, ali uglavnom noć prođe dobro.

kod nas je sa trecim nastupilo nespavanje...devojcice su kao bebe spavale celu noc, prva sa 12 dana, druga sa sest nedelja...
sva sreca, pa su u svojoj sobi, a i mali ne urla puno, pored mene je, pa dobije da sisa i mir. tako da svi neometano spavaju. sem mene8-).

vitekova mamuska, kapiram sta hoces reci...
i ja sam od starije curice imala prevelika ocekivanja kada se rodila mala. ona mi se cinila tako veeelika. a sad kad pogledam slike, ta buvica od 3,5 godine ne deluje mi doraslo za tako nesto.
zato sam sada omeksala kriterijume, pa benefit ima i ona. sve je nekako lezernije, lakse...

Ne bih ništa mijenjala. Ovaj put bih imala maramu (toga nije bilo onda) i još više bih ga nosila.