posvajanje djece s posebnim potrebama

cudno je to kako se bioloski roditelji lako odreknu djece sa posebnim potrebama i poslje je vecina njih dozivotno u instituciji, u zatvoru ni krivi ni duzni

ovaj je govor napisala Anne McDonald. imala je CP kao posljedice poroda i nakon godina u instuciji uspjela je doci u obitelj sa kojom je zivila

mozda ce vas njen govor potaknuti da na posvajanje gledate i sa druge strane. ona je bila spisateljica i aktivistica i glasnogovornica za prava ljudi sa posebnim potrebama. nedavno je preminula


Ladies and gentlemen,


I’d like to thank the judging panel for choosing me, and I’d also like to thank the many people who’ve helped me along the way and made it possible for me to be here in Parliament House tonight.

I spent my childhood and adolescence in a state institution for severely disabled children. I was starved and neglected. A hundred and sixty of my friends died there. I am a survivor. That isn’t a heroic achievement. Anyone who was put into a large institution in the times when large institutions were sugarcoated concentration camps was as much a hero as I was. They stayed alive when they could and they died when they couldn’t. Such heroism is easy to achieve in giant barracks where the prisoners stay alive through being cheery enough to attract a staff member to give them that vital extra spoonful of food.

I wasn’t exceptional in anything other than my good luck. I was selected for an experiment. Rosemary Crossley wanted a subject for her Bachelor of Education literacy project. She chose me. The aim of the experiment was to see if I could make gains in my tight-armed pointing to blocks with different colours on them. Rosemary found I could point to colours, then to words, and then to letters.
She taught me to spell and to make my wishes known.

I made known my wish to leave the institution, and then all hell broke loose.

I went to the Supreme Court and won the right to manage my own affairs. Unfortunately, that didn’t mean that the institution offered the other residents the right to manage their own affairs. I was an exception. Through no desire of my own, I was out front in the struggle to get rights for people without speech. I tried to show the world that when people without speech were given the opportunity to participate in education we could succeed. I went to Deakin University and got myself a degree. That, too, was seen as an exception. I gave papers and wrote articles on the right to communicate. I set up a website to show that there was hope for people without speech. People thanked me for being an inspiration; however, they didn’t understand why there weren’t more like me. They continued to act as if speech was the same thing as intelligence, and to pretend that you can tell a person’s capacity by whether or not they can speak.

Please listen to me now.

The worst thing about being an inspiration is that you have to be perfect. I am a normal person with only normal courage. Some people who should know better have tried to give me a halo. Anybody could have done what I have done if they too had been taken out of hell as I was. If you let other people without speech be helped as I was helped they will say more than I can say.

They will tell you that the humanity we share is not dependent on speech.

They will tell you that the power of literacy lies within us all.
They will tell you that I am not an exception, only a bad example.
Many are left behind. We still neglect people without speech. We still leave them without a means of communication. It should be impossible to miss out on literacy training, but thousands of Australians still do.


As Stephen Jay Gould wrote,

We pass through this world but once. Few tragedies can be more extensive than the stunting of a life, few injustices deeper than the denial of an opportunity to strive or even to hope, by a limit imposed from without, but falsely identified as lying within.

Slučajno sam naletjela na ovaj stari post. Samo bih komentirala da znam ženu koja je čim su uveli mogućnost da samohrani roditelji mogu usvojiti dijete predala zahtijev, s time da nije tražila bebu niti potpuno zdravo dijete. Dobila je u roku keks dečkića od 3,5 godine za kojeg je navedeno da ima neuroloških problema (nisu znali detaljno trajne posljedice), a dolazio je iz izuzetno zapuštene i problematične obitelji.

Kod nje je za mjeseca dana propričao kao veliki, i danas ide normalno u školu iako po malo prilagođenom programu. Cijela šira obitelj ga obožava i ne bi ga mijenjali nizašto! Meni je to krasno :love2:

Lijepa priča :-). Ja radim s djetetom s posebnim potrebama (dječak ima cerebralnu paralizu) i iako zna biti teško, on je stvarno pametno, lijepo, živo dijete i stvarno POSEBNO :zaljubljen:

pretpostavljam da je stray cat usvojila dijete sa pp, inače ne vidim smisla ovoj temi. ili je to opet ona stara - lako je tuđim po gloginjama mlatiti.
inače, volontiram, povremeno se i po projektu honorarno i zaposlim u udruzi djece sa mr, već 6 godina, tako da znam jako puno i o lijepim i o ružnim stranama života sa djetetom sa pp. usprkos mojoj ljubavi prema klincima iz udruge, osobno ne bi imala snage usvojiti dijete sa pp.
zato me zanima je li stray cat usvojila takvo dijete, ili je ovo još jedna od njenih sitnih provokacija.

Ne mislim da je stray cat provocirala - ona je samo htjela dati jedan primjer. Osobno znam priličan broj posvojitelja koji su posvojili djecu s posebnim potrebama ili bolesnu djecu, svjesni u to u što ulaze. Kad se radi o problemima koje djeca imaju važno je da posvojitelji to znaju i da se mogu nositi s time i da budu sigurni da mogu i žele učiniti sve što je potrebno za što bolji razvoj njihove djece.

Inače mislim da sva posvojena djeca na neki način imaju posebne potrebe (bez namjere da relativiziram probleme djece s poteškoćama u razvoju) - tu su emotivni problemi problemi u učenju, zakinutost u odgoju i znanju kod djece su dugo bila u domu, mogući problemi identiteta... Sve to čini adoptivno roditeljstvo zahtjevnijim, no vidim oko sebe da se posvojitelji s time odlično nose, da im djeca jako napreduju nakon posvojenja i da se svi ti problemi daju riješiti. Na tragu takvog, aktivnog i predanog stava o roditeljstvu je i odluka o posvojenju djeteta s poteškoćama u razvoju.

Pinky , postoje djeca sa PP koja uz dobru skrb i stimulaciju mogu funkcionirati kao sva ostala djeca. Nisu sve posebne potrebe one koje povremeno viđamo u humanitarnim akcijama oko Božića. Iako , naravno , i ta djeca imaju posve jednake potrebe za obitelji, kao i zdrava djeca.
Da li netko može i želi biti roditelj dijteta sa posebnim potrebama (svojim izborom , a ne spletom okolnosti) to samo on zna.

sirius, stvarno sam se susrela u ovih 6 godina rada sa najrazličitijim oblicima pp. znam da je svima najpotrebnija ljubav i uvažavanje. isto tako znam da nije lako biti roditelj djece sa pp, ne iz vlastitog iskustva, već iz iskustva roditelja djece sa kojima radim.
danas je u novinama bio članak o ženi koja je udomila, čini mi se 7 ili 8 djece/odraslih sa pp. za takav čin treba imati izuzetno veliko srce i kapu joj skidam do poda.

Pinky, zasto mislis da Stray provocira? Smijemo li pisati samo o stvarima koje smo osobno iskusili?

ne, ali meni to još uvijek izgleda ko provokacija tipa - kad već usvajate, zašto ne bi usvojili dijete sa pp. kažem provokacija jer je to strašno težak korak i na žalost jako malo ljudi bi se odlučili na njega.
dozvoli različite interpretacije pročitanoga.
smatram da je lakše apstraktno pričati o tamo nekim ljudima koji će usvojiti dijete sa pp nego se sam odlučiti na usvajanje.
zadnjih 6 godina života sam u toj problematici tako da znam o čemu pričam.

Pinky, nije to tako mali broj kao što misliš - već sam napisala da osobno znam za više takvih slučajeva da su ljudi posvojili djecu s posebnim potrebama, u nekim slučajevima i s ekstremno teškim dijagnozama. Što se tiče stray cat, ona će sama za sebe najbolje reći što je mislila, a do tada ću ja dodati svoje mišljenje da se radi samo o tome da je ona posebno senzibilizirana za djecu s posebnim potrebama.

Nedavno sam bila u situaciji istraživati nešto vezano za odrasle osobe s pp potrebama, i vidim ogromne razlike sjevera i juga Hrvatske, čak unutar državnih institucija, u tehničkim uvjetima, ali ono.. nebo i zemlja. Tako da - vjerojatno svako kreće iz svojih cipela i vjerojatno se iskustva i polazna točka svih osoba bitno razlikuju (od materijalnih uvjeta nadalje).

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Pinky, nije to tako mali broj kao što misliš - već sam napisala da osobno znam za više takvih slučajeva da su ljudi posvojili djecu s posebnim potrebama, u nekim slučajevima i s ekstremno teškim dijagnozama.

---

ja na žalost ne znam ni za jedan. ali, kao što je rekla ina, možda je to razlika sjevera i juga.

Pinky, nakon svog nedavnog "južnog iskustva" gdje sam doslovno zanijemila na uvjete, tvoje mi je perspektiva jako bliska, ali dozvoli da postoje razlike, a većina razlika je, po meni, uzrokovana i uvjetima (materijalnim, koji olakšavaju ove u srcu).

apsolutno dozvoljavam, i jako mi je drago da su drugdje bolji i uvjeti i usvajanje.

Citiraj:

---

Pinky prvotno napisa

ne, ali meni to još uvijek izgleda ko provokacija tipa - kad već usvajate, zašto ne bi usvojili dijete sa pp. kažem provokacija jer je to strašno težak korak i na žalost jako malo ljudi bi se odlučili na njega.

---

I ja mislim da bi se malo ljudi na to odlučilo, ali je u redu dati podršku onima koji bi to učinili, takvi čine veliku stvar.
Osobno teško da bih se odlučila na posvajanje djeteta s teškim problemima u razvoju, ali ovo što piše Ripcord mi se čini sasvim realno, i dobro je da ljudi doznaju da je to moguće. Oni koji usvajaju dijete s većim problemima, vjerojatno žele svom životu dati viši smisao. Svaka čast.

Ne vidim nikakvu provokaciju u početnom postu, štoviše, bilo mi je jako zanimljivo pročitati ga.

Ja imam sestru koja ima cerebralnu paralizu te bih mogla da pisem i pisem na ovu temu, ali nastojacu da skratim... Mislim da je zivot u takvoj porodici tezi ali svakako ima lepote. E sad odnos tezine i lepote zavisi i od spoljnih uslova. Osoba moze imati srecu ili nesrecu da se rodi u nekoj zemlji i nekom vremenu pa s obzirom na to teskoce ce biti manje ili vece. Neke zapadne zemlje daju i stan na koriscenje i dobru penziju i kucnu pomoc i negu, sve to ili nesto od toga i onda olaksavaju zivot porodici. Ako toga nema onda ili da po ceo dan brinu o tom clanu porodice ili da rade i nastoje da zarade sto vise i plate pomoc. Takodje tu su i spoljne stvari opet u vidu toga da li postoje prilazi zgradi, da li postoje prilazi kaficima, spusteni trotoari, da li postoje prilazi skolama pa fakultetima... Kvalitet zivota ce zavisiti od svega toga jer tesko se moze odrzavati lepota zivota ako vas na svakom koraku kad izadjete iz kuce nesto tresne i negde ne mozete da idete. A to nije jednog dana ili mesec dana nego celog zivota svaki dan... Onda su tu i predrasude ljudi, koliko mozete da zivite u zajednici sa njima ili opet svakog dana celog zivota nekom nesto objasnjavate, sa nekim se borite... Za bioloske roditelje je dolazak deteta sa posebnim potrebama veliki stres, to je zivot koji nisu zamisljali. Ja znam vise porodica gde se otac onda okrene i ode, a majke obicno ostaju uz dete. Ili i ako je cela porodica otac zna da se okrene zdravom detetu a onda se majka vise posvecuje drugom i tu je opet neravnoteza. I ja cesto mislim da ljudi vise poklanjaju paznju roditeljima a da zivot u takvoj porodici ostavlja vise traga na sestre i bracu. Roditelji su ipak imali jedan dugi bezbrizan period a braca i sestre kao i sama osoba sa posebnim potrebama su od ranih dana u toj prici i ne znaju za drugi zivot. Tako da je sve to i psiholoski a i fizicki ponekad tesko ali svakako nisam htela da kukam ;) Ima tu mnogo lepote, naucis da se radujes malim stvarima, da uocavas stvari koje drugi ne vide, da komuniciras na raznim nivoima sto prosiruje krug ljudi koje razumes i sa kojima mozes da komuniciras... onda utice na dublje shvatanje zivota, na bolje razumevanje raznih problema i situacija koje mogu (in)direktno povezane sa tom, zatim na vecu borbenost... i tako ima svakako toga jos, ovog sam se samo trenutno setila :)

Sto se usvajanja tice tu je razlika jer su usvojitelji vec unapred to odlucili. Pretpostavljam da su ih ljudi iz cszr dobro upoznali sa takvom situacijom. Bas juce sam citala za Srbiju da je po nepotpunim podacima usvojeno u 2010 - 99 dece koja su ostala u Srbiji i 18 je otislo u inostranstvo a to su uglavnom deca sa posebnim potrebama. To mi je nekako povezano sa ovim sto sam pisala da tamo gde su bolji uslovi, gde drzava vise pomaze decu sa posebnim potrebama ljudi se onda odlucuju i da usvoje.

Ja ne bih usvojila dete ukoliko je bas neka teska situacija. Upravo zbog ovog sto sam pisala, meni je bilo potrebno mnogo energije a i sad mi treba i nekako mislim da bi to bilo pretesko za mene, da i ta energija ima granice. Ali ako bi bilo neko dete sa posebnim potrebama a da su neki manji problemi u pitanju onda mi to ne bi bila smetnja.