u posjeti obitelji koja je u velikoj žalosti

Željela bih posjetiti blisku prijateljicu u drugi grad. Trudnoća je bila uredna, malo je prenijela, ali je srce prestalo kucati.
Nedavno je izišla iz bolnice, ovih dana ima društvo, ali idući tjedan kad već budu radni dani željela sam barem doć na jedan dan da budem uz nju.

Možete napisati štogod vam padne na um, od toga kako ste prolazile tugu, jeste li koristile što za smirenje, možda neki čaj, homeopatski lijek, znate li za koju knjigu, stihove...

Mislila sam donijet cvijeće i koju igračkicu za njenu dječicu (2 i 4 god) koja također doživljavaju sve, a na svoj poseban način. Što tužnom tati???

P.S. kada ste rješavale papirologiju...:-(...tako strašno, i o tome brinuti sada. Željela bih makar prenijet joj informacije, čini mi se da će te stvari morat rješavat ona ili muž...

slušaj. razgovaraj s nnjom o trudoći, porodu, tom nerođenom djetetu, sigurno ga se želi sjećati.
ne boj se pokazati i svoje osjećaje, dapače.

teško da će tablete i čajevi pomoći. koliko god bilo teško sretati ljude (koji se obično ne snalaze u takvim situacijama), osobno mi je zapravo pomoglo izlaziti među ljude i baviti se starijim djetetom.

papirologiju neka rješavaju odmah, vjerojatno su već u proceduri. trebat će im rodni list za sahranu a i kasnije, ako nema rodni list, ne ostvaruje nikakva eventualna prava vezana za to dijete.
na bolovanju može biti do isteka mjeseca u kojem je dijete rođeno i sljedeća tri mjeseca, dakle, ako je rodila u listopadu, na bolovanju može biti do kraja siječnja 2011. ima pravo na 100% naknadu plaće.
ako planira 'istraživati' zašto se to dogodilo, neka krene što prije, čeka se dugo. a i meni je bio dobar osjećaj da barem nešto poduzimam i pripremam se na sljedeću trudnoću. a i 'otkrića' znaju biti šokantna.

što se poklona tiče, svejedno je. jedino ako baš znaš da nešto jako voli.

ako je vjernica, vjerojatno je već i sama potražila pomoć u vjeri, u razgovoru s nekim svećenikom ili sestrom ili već u nekoj svojoj varijanti. ako znaš, možeš ju uputiti na neku (molitvenu) skupinu, dat će joj i snage i otvoriti nove vidike.

nek ih bog sve čuva, preteško je to što sad prolaze za samog čovjeka.

nazovi je koji put i kako vrijeme bude prolazilo.

iz osobnog iskustva zasigurno treba je potaknuti da o tome priča ,sad je to njoj najviše u srcu voljela bi sigurno popričati i taj netko da je sluša i suosječa na neki način nemoj nikako joj reči da je to možda tako trebalo biti to če je povrijediti,znam da ja nikako to u početku nisam mogla prihvatiti da nešto je samo tako moralo biti,to su moja djeca i danas ih se rado sječam i pečem torte za rođendane njihove bez obzira što oni nisu tu oni su u mom srcu,bilo bi dobro ako poznajete nekoga bliskog vama koji je prošo nešto slično dobro bi joj došao razgovor jer onda osječa da ta osoba zna o čemu ona govori i kako se osječa ,ima če osječaj bliskosti,i na kraju ako ima neta slobodno je potakni da dođe ovdje i da se ispuše i napiše sve što joj je na srcu i kad vidi da nije sama , i da ima i tužnijih priča ,da ima podrške da piše i da bude prihvačena,ovdje če pronači barem utjehu ,iskrenost i manje če boljeti ,pozz

Pusti neka ona vodi razgovor, i budi oprezna sa izjavama.
Nisu svi spremni razgovarati o svom gubitku, nekoga može povjeriti i izjava o papirologiji izrečena u najboljoj mogućoj vjeri.

Ja sam se u ti danima strašno naljutila na prijateljicu, bila sam jako povrijeđena.
A danas to gledam sasvim drugim očima i svjesna sam da sam preburno reagirala.

A da mozda pricekas s posjetom? Ja to po svom iskustvu, meni je odgovaralo prvih nekoliko tjedana bit sama sa sobom, plakat, spavat pa opet plakat. Nje mi se uopce pricalo o tome niti sam podnosila sazalne poglede. Tek kasnije, kad sam ustala iz kreveta, onda mi je odgovaralo pricati o tome i s muzem i s bliskim prijateljicama a kasnije i sa svima, ustvari je i to bio jedan proces ljecenja, taj razgovor, neprestano ponavljanje i prepricavanje, sve dok ne dode do toga da i sama napokon shvatim da se to stvarno dogodilo.
Sto se poklona tice...pa ne znam, za klince svakako nesto uzmi. A za njih ja nebi nista, mislim, meni nitko nista nije nosio a nekako imam osjecaj da bi i ti pokloni bili iz sazaljenja...ako me razumijes.

Nazovi i pitaj ju da li ima snage za posjetu.Ovi naši savjeti padaju u vodu,jer svatko to drugačije doživljava.Ja sam željela stalno razgovarati o tome i govorila sam da je za mog sina bilo najbolje da je umro (bio je teško bolestan....),ali nitko drugi to nije smio reći.Zato saamo sluuuušaj i ne pričaj puno,a to neće biti lako.

ja isto nisam htjela da mi odmah dolaze. Dok sam bila u bolnici tri dana došle su mi dvije bliske prijateljice i bilo mi je drago ali jako teško razgov.Mogla sam razgovarati samo s mužem.
A nakon nekog vremena sam razgovarala s nekim prijateljicama iako ne može svatko razumijeti.Ima nekih što su nažalost prošle isto pa mi je s njima bilo lakše.
A knjiga, pa ja sam vjernica i jako puno knjiga mi je pomoglo na vjersku temu i dva svećenika.
Uglavnom, budi oprezna, pusti je neka priča ako želi, plače a s djecom polako i također oprezno. Moja je malena malo veća pa je jako puno razumjela.

Želim tvojoj prijateljici puno snage da joj Bog da i da sve izdrži a sada Bog čuva njenog anđela.
p.s.Tate znaju biti jako zatvoreni pa možda da ga ne pitaš puno.

baš kako cure kažu, svatko od nas je drugačiji! meni isto u bolnici nisu pasale posjete, čak ni kod kuće prve dane nisam baš imala volje za posjetom! došlo mi je par jako bliskih prijatelja, i baš kako cure kažu, nama paše pričati o tome! na taj način nam naša trudnoća i naše izgubljeno dijete postaje stvarnije (bar je meni tako bilo). ja sam voljela pričati o Zari i Matku, o mojoj trudnoći s njima... najgore bi mi bilo kad bi mi netko rekao: nemoj o tome, bit će ti teško! a baš je suprotno! mi to svi nosimo u sebi, našu tugu, bol, želju i ogroman strah od nove trudnoće, s nekim to treba podijeliti!
imam prijateljicu kojoj sam mogla satima pričati jednu te istu priču, i ona me svaki put slušala pozorno kao da pričam prvi puta! nikada joj to neću zaboraviti! :heart:
osobno su mi jako išli na živce tugaljivi pogledi, u smislu : a jadna ona! ne volim kad me ljudi sažaljevaju!

što se poklona tiče, meni je naprimjer bilo jako lijepo kad mi je jedna prijateljica donijela sladoled koji zna da obožavam pa smo ga zajedno jele i pričale! jedna mi je prijateljica donijela knjigu o anđelima, neki mi nisu ništa nosili! dječici svakako nešto ponesi, a što se tiče roditelja to stvarno ovisi tko je kakva osoba!

neka dragi Bog da tvojim prijateljima puno snage da prebrode strašan gubitak koji im se dogodio! s vremenom će biti drugačije, nikad kao prije, ali drugačije... :heart:

Citiraj:

---

bzara prvotno napisa

imam prijateljicu kojoj sam mogla satima pričati jednu te istu priču, i ona me svaki put slušala pozorno kao da pričam prvi puta! nikada joj to neću zaboraviti! :heart:

---

e to je prekrasno...samo što je moja prijateljica moja seka :heart:, i znam da kad uvik započnem razgovor o mojim bebicama, kao da joj pričam prvi put, i to mi tako puno znači, i to nam svima treba..meni je i prvi i drugi put baš trebao razgovor, lakše mi je bilo, i dan danas je tako, jer moje bebe postoje, samo što nisu tu, ali ja ih imam dvoje, i tako sam sretna što ih imam, kad znam da sam Bogu dala ono najbolje od sebe, moje najveće blago :heart::heart:
makita donesi igrečkice za djecu, a njoj možeš najviše pomoći razgovorom i slušati je, i podržati u svemu..

Hvala vam svima.
Do sada je često tražila društvo. Zato sam i imala takvu ideju.
ma za uzet njima nešto, bolje ništa nego bezveze il pogrešno.
U principu, da, htjela sam poć do nje i sjedit ... i slušat :)

eto mislim da si ti nas shvatila.Lijepo je što se brineš za prijateljicu.