Razdoblje posjeta

Posvojiteljice,
kako ste dugo posjecivali dijete prije nego sto je doslo kuci?
a)na spavanje b) zauvijek

Mi smo sina silom prilika jer je centar jako sporo vodio proceduru posvajanja posjećivali 2 i po mjeseca, a pošto je bio 300km, petak subotu i nedjelju bi bili skoro cieli dan s njim, a druga 4 dana se vraćali raditi i tako 8 tjedana. Zadnjih tri tjedna sam ja prestala radit i preselila se tih dana u drugi grad i stalno bila s njima. Vodili smo ga doma tek na dan pravomoćnosti rješenja, do tad nismo smjeli iz doma van niti u šetnju, samo u dvorištu doma.

Bio mi je to dug i stresan period, ostavljati svoje dijete i vraćati se doma bez njega, al eto barem je on bio potpuno vezan za nas i doma nismo nikakvih rilagodbi imali, on je ušetao u naš dom i život kao da je oduvjek tu.

Ne znam koliko je vaša curica stara, je li kod udomitelja ili u domu, ako je kod udomitelja koliko je vezana za njih. To su sve činjenice koje treba uzeti u obzir, znam slučajeva kad je dijete odvedeno nakon doslovno jedan ili dva posjeta i to nikad nij ispalo dobro. Samo još jedna trauma za dijete u nizu.
A s druge strane nije dobro niti da posjeti traju predugo i da svi žive u dva paralelna svijeta, svaki slučaj je za sebe i svatko treba po svom osjećaju i po reakcijama djeteta odlučiti kad je pravo vrijeme(Ili to odluče tete u centru)

Sina smo prvi puta vidjeli i vodili doma, bio je star 8 mj.
Sada smo u postupku posvojenja curice školske dobi. Na spavanju je prvi puta ostala 10 dana nakon upoznavanja, to nam je bio treći susret.
Zauvijek će doći doma nakon 2 mj. druženja vikendima.

Posjećivali smo je svakodnevno do pravomoćnosti rješenja, od prvog susreta do tog dana, tj. do odlaska doma, nešto manje od tri tjedna.

Slažem se s IvanomSt da nije moguće postaviti generalno pravilo. Sve ovisi o priči vašeg djeteta i procjeni centra što je najbolje za njega na temelju informacija o razvoju vašeg odnosa.

Jasno da se vrijeme posjeta ne moze definirati nekim statistikama, jer svaka je situacija, svako dijete i svaki susrte jedinstven. Mi se isto dosta pouzdajemo u misljenje osoba iz centra, jako su kompetetntne, ali i fleksibilne, pa planiramo posjete za desetak dana, pa debrifing, pa onda vidimo dalje. Svi se slazu da nema sheme posjeta primjenjive za svaki slucaj, pa zato jos ne znamo kad ce doci na spavanje, iako su papiri gotovi.
Takoder mi se cini dobro da imamo koji dan vremena izmedu posjeta da se "oporavimo" od emocija. Prvi tjedan uopce nismo spavali i da smo ju odmah mogli povesti doma dobila bi najneispavanije roditelje koje poznam....(a to za mene nije idealno stanje). Uglavnom drugi susret je prosao na friskom zraku, uz loptu i ljuljacku smo se svi brzo opustili i nsmijali. A danas sam se toliko raznjezila, da sam ju na momente samo gledala, zaboravila sam se igrati (dobro da smo dvoje)....potpuno se raspricala, ludo smijala dok smo ju skakljali i ponosno nam pokazala svoju sobu...svakim mi se susretom cini sve ljepsa i zadovoljna da nas vidi (valjda si to ne umisljam :))

Sina smo prvi puta vidjeli kad je već bio naš i kad smo došli po njega da ga vodimo zauvijek kući. Kćer smo posjećivali mjesec i pol, jer se postupak odužio. Putovali smo svaki vikend i spavali kod prijatelja da možemo biti dva dana s njom. Nju smo svaki dan morali vraćati u dom i nije dolazila k nama kući dok nije doista došla kući zauvijek.

Posjećivali je u domu 2 tjedna svaki dan, nakon toga su tamo ocijenili da je možemo povesti doma. Rješenje je postalo pravomoćno nakon 3 tjedna.

Ljudi, divim vam se i
zahvaljujem Bogu da postojite, nesebični, i
zahvaljujem Bogu da postoje dječica za vas.

Nadam se da će svako dijete naći svoju obitelj.