Izbacite ih iz kreveta bez osjećaja krivice

:roll:Izbacite ih iz kreveta bez osećaja krivice

12. novembar 2010. u 04. Bebin krevetac u prvim nedeljama posle rođenja treba da stoji odmah pored kreveta roditelja. Ali, čim dete počne da spava celu noć, bez buđenja, krevetac treba udaljiti od kreveta u poseban kutak.

Što pre to učinite, beba će se lakše navići na odvojenost od roditelja tokom noći. Međutim, mnogi mališani nikako ne prihvataju da tokom noći budu odvojeni od roditelja. Dolaze u krevet, čuče pred vratima sobe, plaču.

Evo zbog čega mališani ne treba da spavaju sa vama u krevetu. Kada to vama postane jasnije, lakše ćete i njima objasniti da svako ima svoj krevet.

Prisustvo deteta u krevetu sprečava bilo kakvu intimnost i privatan razgovor. Kad spavaća soba prestane da bude prostor u kome vlada sloboda, pronalaženje drugog takvog prostora predstavlja sasvim logičan korak.

Međutim, i za dete spavanje u roditeljskom krevetu ima negativne posledice: češće se budi i ne ume samo da zaspi. Osim toga, postaje anksiozno i ujutru će se teže odvojiti od roditelja kad oni krenu na posao.

Roditelji ne treba da imaju osećanje krivice zato što ne dozvoljavaju detetu da spava s njima - tako mu pomažu da odraste. (Blic)

Vec dugo nisam vecu glupost procitala...sorry al tako je...Uopce necu komentirat....

Ne da takvi roditelji nemaju osjećaj krivice, već upoće nemaju osjećaja.....uuh, sledila sam se od jačine i grubosti napisanih riječi.

Najbolje da ih odmah u drugi stan preselim.

Znači, moja djeca će biti anksiozna, a moj bračni život će biti katastrofa, zato jer i danas često spavaju sa mnom.
Kad sam rodila prvo dijete, slušala sam sve savjete ovog tipa, ne daj da spava sa tobom, nemoj ga nosati, ljuljati ...... I dijete mi je katastrofa spavalo (odnosno ne spavalo). Bila sam nesigurna, odnosno blesava i slušala sam sve ostale osim sebe.
Kada sam rodila drugo dijete krevetac mi uopšte nije trebao, od prvog dana je spavala sa nama, i praktično nikakvih problema sa spavanjem nismo imali.
Mislim, svako radi onako kako mu odgovara, ali je ovaj tekst katastrofa.

ha,ha,ha

to je sigurno napisao netko tko ima ludu sreću da mu dijete spava-moji sineki ne znaju za to. niti se želim opterećivati time, kad budu spremni odselit će iz moga kreveta, a lakše mi da spavamo cijelu noć nego da se moram xy puta ustajati i uspavljivati, smirivati, dojiti i ne znam što sve ne.

i ps. za koga će biti vezan, ako ne za mene i mma kad su stalno s nama?

Citiraj:

---

koksy prvotno napisa

Vec dugo nisam vecu glupost procitala...sorry al tako je...

---

Taman ovako! Ne nalazim ni jednu navedenu "posljedicu" kod svog cosleepera.

Ja bih njega zapravo bez imalo grižnje savjesti deložirala iz našeg kreveta, ali on u svom ne bi spavao, već bi se stalno budio, u tom slučaju ja ne bih spavala, a ja HOĆU DA SPAVAM! Tako da trenutna konstelacija spavanja obezbjeđuje svima kvalitetan san.

U jutro se razdvajamo sasvim regularno, on odfura u sestrinu sobu brzinom svjetlosti, ako ne ostane na jutarnjem gnjecanju.

P.S. Što se tiće intime, privatnosti i slobode, mi smo nekako odavno "prerasli" spavaću sobu, nekako nam je dosadila :mrgreen:

božesačuvaj! Strašno a posebno mi je grozno za pročitati bilo ovo ...Međutim, mnogi mališani nikako ne prihvataju da tokom noći budu odvojeni od roditelja. Dolaze u krevet, čuče pred vratima sobe, plaču... ! OMG!

Pa ljudi i psima daju da im uđu u krevet, di neće djeci!

:-o

a gluposti, moj sinek jos uvijek dođe do nas ponekad, a ide u osnovnjak...:mrgreen:

I moji su s nama dugo spavali pa su danas samostalni i normalni. Sad ne vole da uopće ulazimo u njihovu sobu i imaju snažnu potrebu za privatnošću što je normalno kad imaš 19 ili 14.
No, već sam navikla na ovakve natpise i mene se više osobno ne tiču, ali bi mi bilo žao kad bi zbog njih neki mladi roditelji odvajali na silu svoju djecu od sebe.
Nedavno sam gledala emisiju o nespavanju u kojoj je gostovala neuropedijatrica i koja je nešto slično preporučivala roditeljima čija djeca ne žele sama spavati.
Bojim se da će neke bebe zbog toga neutješno plakati i na kraju zaspivati u jecajima umjesto smireno i sigurno:-(

Citiraj:

---

spunky125 prvotno napisa

ha,ha,ha

to je sigurno napisao netko tko ima ludu sreću da mu dijete spava-moji sineki ne znaju za to. niti se želim opterećivati time, kad budu spremni odselit će iz moga kreveta, a lakše mi da spavamo cijelu noć nego da se moram xy puta ustajati i uspavljivati, smirivati, dojiti i ne znam što sve ne.

---

Ovo je sigurno napisao neko ko NEMA djecu

Ali sa jedno stvari bih se složila - " ... čim dete počne da spava celu noć, bez buđenja ... " = sa negdje cirka 3 godine, li-la koji mjesec više-manje :mrgreen:

uff, pitam se zar zaista postoje roditelji koji ne mogu ni prvu godinu posvetit svom djetetu?

da se tako radilo tijekom povijesti, ne bi nas kao vrste uopće bilo..

ja sam sretna što naše dijete spava s nama, ona nema nikakvih trauma nikakvih strahova i sigurna sam da će kad će za to doć vrijeme potpuno i jednostavno odseliti iz našeg kreveta
kad ćemo biti tako bliski ako ne u njezinim prvim godinama?!?
pa kasnije nema šanse da ostvarimo takvu povezanost..

Meni nema slađeg nego se ušuškati kraj moje male mirišljave bebice u krevet, slušati je kako diše, a kad me slučajno dotakne ručicom dok spava nema ljepšeg osjećaja i dodira...
Neki ljudi kao da nemaju srce i imam osjećaj da neki imaju djecu samo da zadovolje neke norme...

Moje dijete od početka spava u svojem krevetiću, s nama u sobi. Spava savršeno. Da se bunio, vrištao, nije mogao zaspati stavila bih ga da spava s nama - prilagođujem se potrebama djeteta jer mi je ono najvažnije. Nisu mi jasne ove isključivosti s obje strane - svatko bi trebao raditi na način koji se pokaže najboljim za dijete. Ne mislim da će moje dijete imati psiholoških problema - kao što ne mislim da će imati problema ono koje spava s roditeljima. Jedini problem kojeg sam se ja bojala je onaj više fizičke prirode - da ne zgnječim dijete.
I ja sam zamijetila ovo " ... čim dete počne da spava celu noć, bez buđenja ... " Pa onda stvarno ima vremena :)
Intimnost i privatni razgovori - ne mogu to raditi s djetetom u sobi, iako je u svom krevetiću - no imamo mi više soba, srećom :)

o, boze! sta reci? najbolje da ih rodimo i bacimo na cestu, pa nek se snadu.... i zivotinje su itekako prisne sa svojom mladuncadi ili je to preprimitivno za 21. stoljece?¨??¨?¨?!??!?!!?
uzas...

Citiraj:

---

jurisnik prvotno napisa

Najbolje da ih odmah u drugi stan preselim.

---

:lol:

Bilo je sličnih tema i ja sam zastupala tezu, da djeca trebaju spavati s roditeljima itd....moja ima 3,5g i još spava s nama tj jednim od nas jer gospodični treba cijeli krevet tako da jedno od nas dvoje završi u drugoj sobi...shvatila sam stvarno nešto_NISU SVA DJRCA ISTA i mene su napadali da nisam normalna jer mala spava s nama ali i ja sam često osuđivala one koje ostavljaju djecu da plaču u drugoj sobi (i još ne vjerujem u taj način ali OK)...mislim stvarno da svaki roditelj sam treba to procjeniti ne po onome što je njemu komotnije ili u koji on način vjeruje, nego treba gledati djete- ima djece koja ne žele dojiti koliko god se majka trudila i to doslovno- vidjela sam to svojim očima- i što će sad jadne žene pustit ih da umru od gladi, isto tako je s spavanjem...djete se po meni ne treba silit da spava s roditeljima, samo zato što oni misle ili su negdje pročitali da je tako bolje, da će biti povezaniji- ako on pokaže da mu je lijepše u krevetiću ili obrnuto puštati ga da plače danima u drugoj sobi, jer vi mislite da je tako ispravno- a djete želi spavat u vašoj blizini!

DJETETOVE POTREBE TREBA STAVITI ISPRED SVOJI POTREBA, NAČELA, STAVOVA I ZAKONA-SVAKO DJETE IMA SVOJE VLASTITE ZAKONE I ZATO JE POSEBNO I JEDISTVENO!

Citiraj:

---

Tincha prvotno napisa

Moje dijete od početka spava u svojem krevetiću, s nama u sobi. Spava savršeno. Da se bunio, vrištao, nije mogao zaspati stavila bih ga da spava s nama - prilagođujem se potrebama djeteta jer mi je ono najvažnije. Nisu mi jasne ove isključivosti s obje strane - svatko bi trebao raditi na način koji se pokaže najboljim za dijete. Ne mislim da će moje dijete imati psiholoških problema - kao što ne mislim da će imati problema ono koje spava s roditeljima. Jedini problem kojeg sam se ja bojala je onaj više fizičke prirode - da ne zgnječim dijete.
I ja sam zamijetila ovo " ... čim dete počne da spava celu noć, bez buđenja ... " Pa onda stvarno ima vremena :)
Intimnost i privatni razgovori - ne mogu to raditi s djetetom u sobi, iako je u svom krevetiću - no imamo mi više soba, srećom :)

---

tek sam sad vidjela da smo napisale sličan post i potpisujem te....slažemo se -a moja spava s nama 3,5g...kad osjeti ona da je dosta krenit ćemo s odvajanjem..već se dogodilo par puta da je na par sati u toku noći otišla spavati u svoju sobu, pa se opet prebacila k nama- naravno vrata su bila širom otvorena od obje sobe (da je mogu čuti) i svijetlo upaljeno na hodniku..

Po meni je najveća mana članka što je površan. Kao i mnogi drugi, vidi se da je tek tako napisan, preveden, prepisan vjerojatno od strane nekoga tko s djecom veze nema.
Mislim da djeci treba red i sigurnost. Dakle, ako ih pustiš u svoj krevet, budi spreman da tamo ostanu bar nekoliko godina. Mislim da je gore djecu sa 9 mjeseci počet na silu izbacivati i "učiti spavati" jer stručnjaci kažu da su tad spremni prespavati noć nego da si ih od rođenja smjestio u njihov kindać i stvorio neki drugačiji red spavanja u kojem se dijete opet osjeća sigurno i zna da su roditelji jako blizu.
Naš sin spava s nama i uživamo se maziti čim se probudi ujutro i volim taj osjećaj da diše kraj nas. Ali da smo svi skupa neispavani- jesmo. Da mi je dijete ovisno o meni da bi se po noći natrag uspavalo-je. Tako da nisam baš sigurna da je zajedničko spavanje apsolutno i uvijek najbolje rješenje, kao ni da je privikavanje na kinderbet nešto što rade samo hladni roditelji.

zubićka potpisujem te rukama i nogama.
nakon što mi je kćer bila 6 godina u krevetu, a ovaj mali evo već četiri, grdno se kajem što ih nisam učila na kinderbet kad je bilo vrijeme.
sve je to divno i krasno, ali moja leđa, vrat i vrtoglavice više nemaju razumijevanja, a ja ne znam kako ga sada deportirat iz našeg kreveta.

ah da, članak je bez veze, baš površan.

i ja se slažem da je članak u najmanju ruku bezveze. mislim, "čuči ispred vrata" :-o nadam se da to ljudi ne dozvoljavaju.

inače, ja bih rado da naš malac želi spavati u krevetiću. mi spavamo na kutnoj u boravku, onda njega uvalimo ne u sredinu jer je tamo spoj već na jednu stranu, pa se ja podvučem skroz ispod njega, MM ne pruža noge jer bi me ritnuo, onda se on okrene skroz naopako, nekad završi kod naših nogu..... uglavnom, koma.
al šta ću, imam tu opciju ili biti uz krevetić čitavu noć i usput ga svako toliko pronosati malo po sobi. krevetić je tik uz naš ali ne, mi moramo stajati pored i tapšati malo po leđima pa po guzi, kosi.....
volim to ali mi je jaaaaako naporno.
treba ustati malo poslije 5 i ići na posao, radim i fizički i psihički, vidim da se x puta muvam okolo jer jednostavno ne funkcioniram.

zadnjih nekoliko dana si on sjedne u 3 ujutro, pa nam vuče noseve, lupa po glavi, pa se smije, pa plače.....

u svemu tome ne mogu a da se ne zapitam da li bi bilo drugačije da je naučen spavati sam. mada on ustvari voli krevetić, prvu turu i popodnevno spavanje je tamo, ali ga mi prebacimo kad se krene buditi da ulovimo malo sna.

jesam ga odužila, al stvarno mi je sad lakše :-)

Nedavno sam napisala u jednoj temi al ponovit cu se; nikad bas nikad nisam pozalila sto je malac s nama, ne zaspi sam, uspavljivanje ponekad traje i po sat vremena, po noci me zna posteno odvalit nogom cak i u glavu...al ono ujutro, kad se probudim a njegove plave oci me gledaju, pa me malo mazi (da, da, sad one mene mazi :heart: ) pa mi se onako pospano nasmije...Ma neprocjenjivo!

Ali...MM je terenac tako da smo malac i ja vecinom sami, mozda je meni tako zbog toga, mozda, da je stvar drugacija, Sven bi bio u kinderbetu...ne znam..al znam da mi je ovako savrseno i kad dode i druga bebica bit ce s nama u krevetu.

koksy kad je moja kćer imala 3 godine i meni je to sve bilo super, spavali smo na ogromnoj kutnoj i niko nikome nije smetao.
super mi je bilo i kad je mali bio mal pa do godinu, ajde dvije, ali sve ovo iza meni je patnja.
jedina ljepota koja mi je ostala je navečer kad legnem kraj njega onako toplog i snenog, svaka daljnja minuta je užas za cijelo moje tijelo.
10 godina ovakvog života, meni fakat previše.

Ma ja se tjesim sto ce Sven sad na proljece dobit svoju sobu, onda cu ga polako privikavat da se tamo igra a s vremenom i spava, kad bude spreman. Druga beba ce doc tek negdje u 7. mjesecu tako da do onda mozda rijesimo to pitanje. Ali ako ne, onda cemo spavat svi zajedno, kako bilo da bilo.

Ja nažalost nisam dojila.Razumijem da je većini lakše i komotnije da beba spava s njima dok se još doji. Isto tako,vjerujem da mnogi uživaju u tom zajedničkom spavanju i godinama nakon što prestane dojenje.

Ja nisam takva.
Nikad nisam uspjela zaspati pored bebe iz straha da ga ne ugušim. S obzirom da je bio na formuli,već s tri mjeseca je počeo spavati kroz cijelu noć (zato preko dana nije ni minute,al to je sad već druga priča). Prebacili smo kindač iz spavaće u njegovu sobu i za njega je normalno da spava sam u sobi, u svom krevetiću.

Danas je mazni petogodišnjak,prije spavanja traži i dobije svoju porciju extra maženja i pričica i u tome uživamo svi.
Uvijek zaspe sam,ne boji se mraka,ne boji se biti sam u prostoriji,a što se tiče bliskosti-svo troje smo izrazito emocionalno povezani.
O nekakvoj hladnoći nas kao roditelja nema niti govora.

Tako da bih se složila s onima koji ističu da svatko treba za sebe i svoje dijete odrediti što mu najviše odgovara.

Meni je bitno da su mi moji gotovo na dohvat ruke ali ne u zajednickom krevetu.

Tekst je bezveze, skroz hladno napisan. Ali nisam skroz kontra ove ni one strane. Moj prvi sin spavao je s nama do četvrte godine. Kćer nije nikad jer se hranila umjetnim mlijekom pa mi je jednostavnije bilo staviti je u krevetić do našeg kreveta, budući da joj je 1,5-godišnji brat spavao s nama. drugi sin se dojio kao i brat mu pa je i on spavao s nama. lani smo ga premjestili u njegov krvet u dječju sobu ali skoro svaku noć prebaci se kod nas. I koliko god uživam, ali istinski uživam kraj njega spavati i koliko god me umiruje taj osjećaj dok su kraj mene, toliko to ima i negativnog utjecaja na brak. Već sam, čini mi se pisala o tome. Sa svakim od njih dvojice ja i muž imali smo ružne faze jer nije bilo prostora za naše trenutke u krevetu. ne mislim na seks nego na blizinu, intimu, osjećaj da smo jedno. Eto. Ja bi opet napravila ovako kako jesam ali činjenica je da smo se zbog djece na neki način udaljili jedno od drugog jer te naše zajedničke noći su bile bitne.

svaka šuša danas moze biti novinar..ma fuj

Tekst je bezveze napisan, ali ja bi stvarno volila da se moj Špiro odvikne našeg kreveta (navikao se spavat sa nama zadnjih 2 mjeseca). Ne radi neke intime s mužem, nije spavaća soba jedino gdje ga mogu zagrlit i poljubit itd. nego jer me leđa rasturaju, a Š loše spava jer kad god se okrene lupne il u mene il u tatu, njemu je vruče, nama hladno, pa se ja moram otkriti da se on ne bi preznojio...uf mali milijon razloga. Najviše radi toga da se napokon mogu namjestit u pozu koja mi paše, a ne uvijek bit zgurana na 10 cm ruba kreveta! Da ne govorim da je zadnja 2 mjeseca od kad se nekako uvuko u naviku taj co-sleeping, dojim jedno 10 puta noću!!! Iscrpilo me to sve. Nek malo još naraste i morat će se počet navikavat u svoj krevetić, jer će mene ovaj co-sleeping dokusurit.

Ja sam ga izbacila iz kreveta, on se vratio , pa sam ja otišla XD.

A njegov krevet zjapi prazan.

Citiraj:

---

ana.m prvotno napisa

i imam osjećaj da neki imaju djecu samo da zadovolje neke norme...

---

ovo je tako istinito :(

Citiraj:

---

rosa prvotno napisa

Tako da bih se složila s onima koji ističu da svatko treba za sebe i svoje dijete odrediti što mu najviše odgovara.

---

I ja se slažem. :-)

Citiraj:

---

ana.m prvotno napisa

Meni nema slađeg nego se ušuškati kraj moje male mirišljave bebice u krevet, slušati je kako diše, a kad me slučajno dotakne ručicom dok spava nema ljepšeg osjećaja i dodira...
Neki ljudi kao da nemaju srce i imam osjećaj da neki imaju djecu samo da zadovolje neke norme...

---

Meni ovo zvući malo pre osuđivački. Ima ljudi koji jednostavno nisu takvi da se rastope na svaki pogled i dodir svog djeteta, to ne znaći da ga manje vole niti da su išta lošiji ili bolji roditelji.
Sve ovo što si navela nije nikakva mjerna jedinica za srčanost i roditeljsku ljubav.

slažem se s RG, nije svatko isti, ja ni danas ne znam hoću li s drugim djetetom prakticirati zajedničko spavanje. točno znam taj osjećaj izmorenosti, to spavanje na 10 cm, otkrivanje, pokrivanje... meni je san inače užasno potreban, ako ne odspavam 8 sati ja sam gotova. ne mislim da i drugim mamama nije važno biti naspavan, ali znate što mislim..
imam frendicu koja odspava 5 sati i fura dalje! nasmijana, odmorna, bez podočnjaka..
ja bauljam, ne mogu misliti, ne mogu pričati ma ne funkcioniram...
normalno da kad si mama male bebe postaviš stvari drukčije, pripremiš se na neke stvari, svjestan si da ćeš morati žrtvovati komod, i to je u redu.
s druge strane, kad bi me ujutro moja curica pomazila svojim ručicama, onako snena, topla i mirisna, sav taj umor mi se činio minoran u odnosu na taj osjećaj sreće...
tako da, ni sad nemam čvrst stav oko toga, samo htjedoh podijeliti s vama svoja razmišlanja.

RozaGroza osvrnula sam se na ovaj tekst koji je prestaršan, a nažalost i znam nekoliko primjera ljudi koji djecu imaju doslovno zato. A da ne govorim o onima koji djecu puštaju da plaču dok ne zaspu.
I naravno da ovo što sam napisla nije mjerilo za ništa, ja sam samo napisala kako se JA osjećam. Samo površno opisano zašto JA volim spavati sa svojim djetetom. (osim što mi je i deset puta lakeš što se ne moram dizati noću).
A ovo drugo napisano se ne odnosi na roditelje koji radi svoje komocije vole da im je dijete u kinderbetu...


Što se tiče izbacivanja djeteta iz kreveta...Oboje su spavali s nama cca 2 godine i bezbolno prebačeni u svoju krevet u svoju sobu. Nisu bili protjerani, suptilno im je pokazana njihova soba i krevet, tako da su praktički oboje sami izrazili želju za odlazak...Vidjet ćemo kako će biti s Elom...

Samo ću reći da mi je najljepši dio dana, odnosno noći tren kad osjetim malo toplo tijelo (mog 5-godišnjeg sina) koje se uvlači pored mene ili kad me moja curica zove iz svoje sobe i kaže: mama, duži (drži) bebu ili egi (lezi) tu, mamita (mamica).

Citiraj:

---

Nataša,Sarajevo prvotno napisa

Ovo je sigurno napisao neko ko NEMA djecu

Ali sa jedno stvari bih se složila - " ... čim dete počne da spava celu noć, bez buđenja ... " = sa negdje cirka 3 godine, li-la koji mjesec više-manje :mrgreen:

---

Točno tako :) Sinko se sam odselio s 5 godina, a malena još uvijek ne spava cijelu noć, pa eto... Tko bi se naspavao da me beba zove iz druge sobe, ja ustajem iz toplog kreveta, idem uspavljivati... doduše, čisto sumnjam da netko tko je sposoban ostaviti dijete da plačući grebe po vratima "roditeljske" sobe ide to isto dijete usred noći tješiti kad se probudi :cry:

Drage cure! Ja sam imala sreću sa svojom dječicom pa nisu tražili da spavaju s nama jer sam uvijek ih pokušavala naviknuti na njihov krevetić( za malenu još ima vremena da to traži) nema ništa loše u tome da nekad odspavaju s nama ali svakako moraju znati da ja i moj m želimo svoj prostor. Premlada sam da tjeram svog m iz našeg kreveta. Ja osobno mislim da trebaju znati da ih se voli ali da svatko ima svoj prostor.

Ne bi se slozila niti s ovime ali niti sa spavanjem u krevetu ako za to nema potrebe.

Nazalost, nas sin spava jako malo u kreveticu uz nas krevet, a vecinom je s nama u krevetu i mogu reci da mi je to koma, niti se mi dobro naspavamo a niti mali, a niti ima privatnosti izmedju mm i mene, voljela bi da je moj sin spavalica i da spava cijelu noc, mozda ga ne bi tako brzo stavila u odvojenu sobu ali bi barem spavao u kreveticu do ili malo dalje od nas..

Nazalost ima 13mj i budi se jako puno puta, spava 95% dijela noci s nama (prvi put ili prva 2 ga vratim u krevetic al kasnije nemam snage pa ga dojim u krevetu s nama i budim se sva ukocena...

Meni je to koma al sta kad je takav...da nije sigurno bi od pocetka spavao u kreveticu malo udaljen da ne slusam kako dise i kako se svaki put okrene ili bunca i slicno, jer me i to odvlaci od toga da se posteno odmorim..

Mislim da to ide ko moze nece odvojit dijete a onaj ko bi htio (to mi je bila velika zelja jos prije nego sam rodila i meni i muzu) nemoze jer dijete nece :D

Ali tjesim se da ce valjda s 2-3g htjet sam spavata sto prije u svoju sobu :) I to ne znaci da ga manje volimo jednostavno volimo i jedan drugoga hahhaah ;)