Printable View
Imam veliki strah od auta kad sam sa sinom vani, počeo je da šeta pored mene bez da ga držim za ruku ali mi se ne čini u potpunosti svjestan opasnosti. Dok je skoncentriran pazi al primjećujem da mu lako pažna skrene na nešto "uz put" pa se bojim da ne poleti za nečim, inače je jako aktivan i non stop trči.
Kako se vaši trogodišnjaci snalaze na cesti?
moja će skoro 3 i pol i ne puštam je iz ruke.
ne zato što ona ne bi mogla sama nego jednostavno mislim da još nije vrijeme za takvu šetnju.
po mom trenutnom razmišljanju bar do 5 godine će morat dati ruku kad se ide uz prometnu cestu i preko ceste.
ako je u pitanju slijepa ili manje prometna ulica pustim joj ruku,a li čim se pojavi auto odmah ju primim.
ponekad potrči ispred nas ali čim je zovnem čeka i da ruku, jer odmah slijedi pojašnjenje da je to opasno i da će kasnije trčat npr. na šetnici.
za sad je pokorna i poslušna, šta slijedi nemam pojma!
potpis na anne, ja svog petogodišnjaka još držim za ruku kad god mislim da je to potrebno. neki dan sam vidjela curicu prvi-drugi razred osnovne kako je bez da je igdje pogledala (zapričala se) izletila ravno pred auto, tako da mislim da ću još dugo, dugo paziti
A ja sam pomislila da sam paranoična što se još bojim, al sad mi je lakše kad vidim da i stariju djecu još držite za ruku.
ups, ja svoju 6,5-godišnjakinju držim za ruku (a 3,5 g također naravno)
zam da ona kuži opasnost, ali uvijek postoji onaj 1% šanse kad joj misli mogu odlutati.
Kad su njih 2 na biciklima a blizu smo ceste, tad držim njih obje i bicikle i nije da se ne bojim
U biti najlakše je kad šetamo uz cestu, držim ga za ruku i gotovo. Ali kad smo u parku koji je blizu ceste nemogu se opustiti jer uvijek gledam da sam ja bliže njemu nego on cesti, ali on je toliko razigran, samo juri tamo-vamo i baš mi je to naporno. I ja znam da on neće svjesno na cestu ali nebi bila sigurna da ga nešto privuče (npr. da vidi mačku) da nebi poletio i nikako da se opustim. A malo koji parkić ima da baš nema ceste okolo i u blizini.
I još kad gledam ostale roditelje u parku oko sebe imam osjećaj da su bezbrižni i da su sigurni u svoju djecu da neće na cestu, naravno ima i onih koji kao ja trčkaraju za klincima. Neznam kako se opustiti!
nemoj se opustati. premaleno ti je dijete.
ovdje je preporuka da se djecu do osme godine drzi za ruku pri prelasku preko ceste.
a moj, koji eto, ima nesto malo preko osam, jos uvijek zna "blejeci" krenut preko ceste i izazvat sokove i nama i vozacima :roll:
njega upozoravam verbalno, petogodisnjak mi daje ruku preko ceste, a trogodisnjakinju najradije drzim za ruku cijelo vrijeme, iako se ona bas i ne slaze s time...
Hm, čini se da sam ja onda preopuštena :/
Dvoipolgodišnjaka vodim za ruku, a petogodišnjak hoda pokraj, ispred ili tik iza nas.
ma ovisi to i o djetetu.
moj petogodisnjak je sto se paznje oko ceste tice daleko "prisutniji" od osmogodisnjaka... a cura (sad 11) je bila isto, daleko, daleko prisebnija u toj dobi...
moj petogodisnjak i sam trazi da ga drzim za ruku kad prelazimo preko. ja cak i ne smatram da moram svaki put - pogotovo ako je zebra i reguliran promet, na zalost, situacija nam je takva da cesto prelazimo ulicu s po dvije trake u oba smjera na kojoj je na tom mjestu dozvoljen prelaz pjesacima, al nije oznacen pjesacki prelaz - sto znaci da moras jako dobro tempirat prelazak - tu obavezno i sam trazi da ga drzim ali i ja bih ga trazila ruku...
Moj je u principu vrlo pouzdan sto se tice cete. Oprezan je. Inace je po prirodi zaigran, ali sam prilicno sigurna da na cestu pazi.
Bez obzira na sve to, uvijek sam kraj njega dok idemo preko ili tik do ceste.
I na kraju, bez obzira na svu opreznost i moju i njegovu, nedavno mi je uspio slucajno izletiti na cestu. Opreza nikad dosta.
Hvala Bogu, nista se nije dogodilo, ali bilo je koma.