udaranje - po instinktu?

Inspirisana topicom nize...Vjerovatno je glupo pitanje....ali primijetim kod Viktora da kad je ljut udara rukicama u nesto. Ponekad i mene po licu, ako mu potreba da ga podignem nije zadovoljena u sekundi...Mislim, nisu to udarci, nego ono nasumicno mahanje rukom koje se slucajno zaustavi na onome sto mu je najblize...Ali razmisljam..."ono" nije nikad vidjelo, a kamo li dozivjelo udarac...
A znam i majke cije starije dijete udara mladje, a u porodici nije moglo vidjeti nikakvo nasilje. I ne gleda TV...Da li je covjeku urodjeno, instinktivno da se na takav nacin "brani" od situacije...?(sto nas naravno ne opravdava...)

i moj bojan to radi, kad je ljut i umoran
ja sam si složila teoriju, kako oni još ne mogu verbalizirati šta ih muči, onda frustraciju izbacuju na taj način, to je valjda nekakva instinktivna reakcija
pa i mi, kad se svađamo, ne znam, povisimo ton, ali nikad prije ne razmišljamo: aha, sad sam ljuta, mogla bi malo početi galamiti, nego to jednostavno napravimo...možda griješim, a možda nam se javi i lutonjica, pa nam objasni kak spada, sa stručnog stanovišta...

uglavnom, tješim se da to traje 10ak sekundi, pa ga prođe i odmah zaboravi...
:*

Meni se čini da svi to rade u nekoj fazi...
I Stella je počela tući nas i stvari i igračke (i vrištati i bacati stvari oko sebe) kad nešto ne uspije napraviti kako je zamislila (npr. staviti posudicu jednu u drugu) ili kad joj se želja ne ispuni u sekundi, a isto nije imala od koga vidjeti i naučiti
Vjerojatno im je to neko instinktivno izražavanje nezadovoljstva i ljutnje, pošto još ne znaju dobro govoriti
Mi joj govorimo da se to ne radi i da to nije lijepo i da kaže draga i da pusu. Onda kaže tući, epo... kao tući nije lijepo i podraga po glavi

Dobro je....vec sam pomislila da se javljaju geni nekog pradjeda agresivca.... :mrgreen:

hvala bogu da vas još ima!
mi se upravo borimo protiv udaranja. moja mala ima 2 godine i baš kako ti kažeš jednostavno udari...samo što tete u vrtiću to ne razumiju (toliko o njihovoj stručnosti) nego me svaki dan dočekaju s tim da se ona tukla...šmrc...ali sad mi je lakše kad vidim da nismo jedini k oji imaju taj "problem"
poz

ja se neki put doslovno prepadnem kad vidim kakve eksplozije ljutnje ima kad, npr., ne može odčepiti flomaster ili poslagati kocke ili tome slično...ne čini mi se da baš prolazi, al se makar tješim da se ni ne povečava :/

I Janko ima ispade isto tako ako nešto hoće a nikako mu ne ide. Stisne šakice sav se onak nakostriješi ko kokot i zacrveni u ličeku i ljuti se strašno. Ili počne bacati igračke, ali sve to skupa kratko traje i nije prečesto a i kad se dogodi, ja obično dođem do njega, pitam kaj je bilo, zašto se ljuti, da mora biti strpljiv i nekad ga pustim da dalje sam proba a nekad mu i pokažem kako se nešto radi ako se s tim susreće po prvi put.
I da i on mene nekad zna lupati po licu, ali uz to lupanje se jako smije, očito mu je to zabavno. I čupati i kosu, to mu je omiljeno.
Jedino mi nije jasno zašto nekad lupa sebe po glavi? :?

Pa isto valjda od ljutnje. I Lea se lupa po glavi kad se ljuti, ali onako malo, reda radi. Inače baš nema neke ispade ljutnje za sada. Ali i meni je to super interesantno, jer Lea stvarno nikad nije vidjela da netko nekoga tuče - pa odakle joj to onda?? Ona se npr. igra sa bebom i onda ju fino natuče, i još sva sretna kaže tuce beba. Mislim, sve joj to spada u normalnu igru - hrani bebu, briše bebu, beba kaka, i tuce bebu :?

I mi imamo problem. Naime, u kući pored naše živi i moj mali slatki nećak samo 3 mjeseca stariji od Ivana. Zajedno su od Ivanova rođenja. Moj Ivan baš i nije društven i ne doživljava ovog većeg, a nećak polako želi uspostaviti komunikaciju, ma stvarno su preslatki. Ipak, prije 2 mjeseca i gotovo svakodnevno veći udara malog rukicama, a sad je počeo koristiti i igračke. Šogi je luda, ne znamo kak da se postavimo, da li reagirati ili ne. ne-ne mu ništa ne znači, naravno da nije poslušao. Ima li netko nekakv mudar savjet? :?

Po mom mišljenju djecu koja su mlađa od godine jednostavno treba sprječavati u samoozlijeđivanju, i to tako da se odmah promijeni situacija, srećom tako mala djeca jako brzo zaboravljaju. A što se tiče naguravanja sa drugom djecom, uzimanja igračaka i takvih stvari, mislim da bi se tu moglo nešto malo postići, npr. prvi puta reći ne, drugi puta ne+nemoj tući toga i toga, a treći puta nemoj se tući to je ružno blablabla i maknuti dijete od tog drugog djeteta, zabaviti ga sa nečim drugim. I tako dosljedno svaki put. Nije neka taktika, ali dijete bar skuži da je njegovo ponašanje neprihvatljivo, iako ne razumije i zašto...jer je još premalo.