Poslije kiŠe dolazi sunce....

Napokon sam smogla snage da svoju tužnu priču podijelim s vama. Vrijeme odmiče a bol je sve jača.. trebao je to biti najveseliji Božić.... s moja dva mišića..

Nakon borbe s neplodnošću i IVF postupaka i mi smo uspijeli...2 mala srčeka kucala si ispod moga... istovremeno i sreća ali i strah... neizvijesnost. Ni višemjesečno ležanje u bolnici , ni stalna infuzija ništa mi nije bilo teško, samo da izdržimo. Trebao je to biti još jedan od uobičajenih UTZ-a u 22. tjednu.Šok, jedan dječačić ima dijagnosticiranu anomaliju(kratke kosti )
Šalju me u zg po drugo mišljenje, dobivam još težu dijagnozu, višak plodne vode i potpuna deformacija s predviđenim smrtnim ishodom.
Cilj liječenja je spasiti i zadržati što dulje zdravog dječačića.
Vraćam se u svoju bolnicu jer treba rješit papire i ponovo za par dana u zg. Dobivam trudove i nakon 10 satnog ležanja u rađaoni( sestre se zabavljaju, ne puste me na wc, neće dat patku...vuku me po podu u rađaonu...itd. )rodim vaginalno 2 dječačića. Morala sam potpisat da ću rodit vaginalno jer mi je dr. rekao da ako odem na carski da me mora previše izrezat i da neću moći imat djecu. Jedan je umro ( bolesni ) nakon 20 min a drugi nakon 2 dana. Nisu me htjeli ni odvest da ga vidim,stavili mi trajni katetar...u sobi smijeh i veselje, a ja sjedim i plaćem. ( stavili su me na ginekologiju jer sam ih molila ), Ne mogu hodati, krvarim, nitko od. dr. me nije ni pogledao. Najviše me pogodilo takav ne ljudski odnos prema pacijentu..:evil: Babe šuškaju s konzumovim vrećicama cijelu noć traže tablete, jedna hrče ko lokomotiva, ne spavam danima. Otpuštaju me iz bolnice, dr. igra igrice na komkp i nije me htio ni primit, a službenica mi je uručila otpusno pismo. Rušila sam se po hodnicima i nekako dovukla kući.Pregledala me neka specijalizantica, onako površno.I dalje imam bolove, idem na hitnu par puta, i kažu sve ok. Pregleda me prijatelj-radiolog i kaže hiperehogeni odjek- nešto je u maternici.Naprave mi kiretažu.Ponovo bolovi, krvarenje nakon tjedsn dana, dr. kaže samo lezite i odmarajte. Odlazim privatno i dr. mi kaže gospođo odmah u bolnicu..život vam je u opasnosti. Iskrvarit ćete. Odem, u drugu bolnicu.. ne znaju što će sa mnom ...Nakon par dana opet kiretaža. Konačno sam nakon par mjeseci izašla iz bolnici i oporavljam se...barem fizički...jer jedva čekam da jednoga dana i meni netko kaže mamice..Znam da još uvijek imam ljubavi koju mogu nesebično pružiti...i jedva čekam da uđem u novi postupak s novom nadom ....da će moj anđelčić ostati sa mnom zauvijek.:heart:

hello kitty, zao mi je , bas mi je zao sta si sve prosla...zelim ti srecu sto prije ! A njihov odnos prema tebi, nemam rijeci....

draga.... drži nam se, isplači i sve što ide s tim... ako ti treba nešto javi na pp pa možemo i na kavicu jer vidim da smo iz istog mjesta...

tvoji anđeli te sada paze i čuvaju, a drugi će doć kad se najmanje budeš nadala

:cry: :cry: prestrašno, pretužno...
ne mogu vjerovati da ljudi mogu biti toliko nehumani, zločesti... ma ne znam koju bi riječ upotrijebila! :-x
draga naša hrabrice, težak je križ nas mama malih andjela. ali iako ste izgubili dvoje dječice, dobili ste dva anđelčića i to vam nitko ne može oduzeti... :heart:
...a oni će sigurno čuvati vaše bebice kad ponovno ostaneš trudna! :love2:

Draga,ti si jedna hrabra zena!
Kazu,sto nas ne ubije to nas ojaca,i,Bog svakome da onoliki teret koliko je sposoban podneti.....
Tvoj sunacni dan ce svanuti sigurno,a jedno maleno samo ceka da mu ti budes mama:yes:

draga kitty jako mi je žao što si to morala proći :cry: :cry:
sada imaš dva mala anđela koja vas čuvaju sa neba :heart:
želim ti puno snage za dalje i da ti već slijedeći IVF donese radost trudnoće, a potom i majčinstva :love:

Jako mi je žao... :cry: Budi i dalje hrabra, i ti ćeš dočekati svoje zlato...:heart:

a joj, strasno mi je zao...... :cry: :cry:

:cry::cry: Pretužno. Kako sam čitala tvoj post sve mi se vratilo, znam kako si se užasno i izgubljeno osječala, i znam kako ti je sada.

Nemoj gubiti nadu, kad tad će doći tvoj dan.
Sve mi koje ovdje pišemo smo prošle kalvarije, i bile na istom mjestu gdje si ti sada. I malo po malo se i na naš pdf uvuklo par zraka sunca. Sunce sigurno dolazi poslje kiše, to je sigurno.
Ali moraš bit svjesna da će zauvijek ostat jedan oblak poviše tvog srca, i svako malo prekriti sunce. To je normalno. Tuga ne prolazi, nego kako Bzara kaže, mjenja oblik. Ali preživjet češ. Sve ovo češ preživjet. i da, izaći iz svega kao jača osoba, i život će ti se zauvjek promjeniti.

Mora proći faza najkritičnijeg tugovanja, strpljiva budi i dopusti si da tuguješ i da osječaš bol kakvu nisi mogla ni zamislit da postoji. Misli samo na to da će jedan dan biti bolje, i da su tvoji dečki sada na prekrasnom mjestu, gdje nema ničeg lošeg, samo toplina i ljepota,i na sigurnom su, čekaju da se, kad za to dođe vrijeme, ponovno susretnete.

Uh, baš mi je žao da moraš prolaziti kroz sve ovo :love2: :-(

Kad mi se to sve događalo pisao je MM jer sam bila u bolnici.
Znam da ste vi koje ste na ovom mjestu prošle to i da možete razumijeti moju bol.
Bili su susretljivi , pa sam mogla i birat, pitali su me apaurin ili normabel ? Rekla sam im ja mogu zaspat na sat -dva, ali kad se probudim tuga i bol ostaje. Rekla sam, hvala ništa. Možda ipak na kraju svega nisam bila dovoljno hrabra da uspijem zaržati svog dječačića. Najgori mi je taj osjećaj krivice i ono pitanjce u glavi možda sam ga mogla spasiti....

Nemoj se mučit pitanjima "što bi bilo kad bi bilo". Da si ga ti mogla spasiti spasila bi ga.
Ja nakon svega vjerujem da nema to veze s tim što i koliko sam ja mogla učiniti. Sve se događa s razlogom, i nakon što si ležala, pazila, čuvala (vjerovatno si bila pod totalnim staklenim zvonom, kao i ja kad sam nosila naše dečke) pa opet, dogodilo se jer je to život i jer je tako iz nekog nama apsolutno neshvatljivog razloga, moralo biti.

draga jako mi je žao!Kod mene je to još sve friško pa jako dobro znam kako se osijećaš. Njihov odnos prema tebi me zapravo uopće ne čudi ali ima ih i dobrih, vjeruj, upoznala sam ih.
Moraš biti jaka imaš dva mala anđela koja će ti davati snagu i kad najmanje očekuješ.Nemoj krivit sebe , sve si ti dobro radila(i ja sam prošla te faze, a čuvala sam se više nego s Klarom puno više, počevši od hrane do ležanja).Sve dragi Bog zna zašto se nešto događa.
Polako, odtuguj za svojim anđelima, plači moraš samo polako i hrabro, a ja vjerujem da ti jesi hrabra
A dr i sestrama na njihovu dušu, vjerujem da će im se jednog dana njihovo ponašanje "odbiti o glavu".:cry:

mila jako mi je žao...

Draga moja, tako mi je žao..:cry::cry:
iz sveg srca ti želim da se što prije oporaviš i da skupiš snage za dalje, a mi smo tu da te hrabrimo i tješimo :heart:

Cure su ti sve rekle. A i sama si stavila lijepi naslov teme :-) I nama se činilo da to sunce nikada neće doći, ali dođe. :love2:

jako mi je žao :love2::heart:

draga, šaljem ti veliki zagrljaj i od sveg srca želim da vam što prije zasja sunce :love2::love2:.

draga...... žao mi je..... bit ćeš i ti mama!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

:cry::cry draga ja isto tocno znam kako se osjecas jer su i mene napustila moja dva sina prije manje od 2 mjeseca, pokusaj biti optimisticna (znam da nije lako) ali moramo ici dalje, moramo pokusati zivjeti sto normalnije... ja se osjecam kao da mi je netko iscupao srce i gazi po njemu tako me to boli,,,
i sama sam se susrela sa svakakvim ljudima i onima koji razumiju i onima koji uopce nemaju osjecaja , iako se pokusavam praviti da mi je svejedno ipak me povrede necije rijece...npr.meni je doktorica opce prakse na doznaci za bolovanje napisala smrt oba ploda...pa nemogu vjerovati da djecu koja su zivjela par dana i koja su bila krstena naziva plodovima...uh kako sam bila ljuta...
meni je isto krivo sto ih nisam vidjela poslije poroda su ih odmah odveli, al sam ih cula kako placu kad su se rodili i to mi puno znaci...
mi imamo nase andjele na nebu sa kojima cemo opet biti u to sam sigurna i to me najvise tjesi:angel::angel
cuvajte se:love2:

prošlo je 10 god. otkako me je napusto moj sin a boli ko da je bilo jučer,i ja sam u sl.brodu bila doslovce na umoru da nisam potpisala i na svoju ruku otišla u zg na sv.duh inače dr. neki nemaju apsolutno sluha za pacijente a niti osječajnosti,žao mi je što si morala sve to prolaziti ali sad si jača i nemoj tražiti odgovore kao što ti je rekla tibi ,ja ponekad se i danas pita ali nema odgovora to je tako trebalo biti ,križ koji ga mi možemo nositi,želim ti da se što prije oporaviš,tvoje je srce veliko i imaš snage da ideš dalje i da ljubiš one koje če doči,šaljem ti jedan veliki virtualni zagrljaj i ljubim te,drži se draga teško je znam ali glavu gore ipak smo mi mame anđela,HRABRE MAME ANĐELA ...

HK, nek ti Bog da snage, a ti si daj vremena i iskreno sama sa sobom prolazi sve faze tuge koje moraš proći. Želim ti novu trudnoću i živo i zdravo dijete čim opet smogneš snage. Sretno. Kad ti je najteže, probaj se sjetiti da su tvoji sinovi na nebu gdje je sve savršeno, lijepo, toplo i gdje su ljubljeni.

ah draga, toliko mi je bilo teško sve ovo čitati...naše se slike i prebrzo vrate tako žive u svojoj boli...
teško je jako, i biti će tako još neko vrijeme...a onda će postati malo lakše, toliko da možeš živjeti i pričati o tome...
jako mi je žao zbog odnosa liječnika prema tebi, to su svari koje se nikako i nikome ne bi smjele događati, pa ipak... i kao ljudi smo svakakvi, i ne gubi nadu, zaista ima dobrih liječnika - okruži se njima!

sigurno dolazi sunce! kao što si i sama napisala, to se uvijek događa!
postoji vrijeme i mjesto za sve i svih, pa tako i za tebe kao mamu - a biti ćeš bolja mama jer, nažalost, znaš što možeš izgubiti...

samo ću reći, sram bilo takve liječnike i sestre pa nismo mi samo broj , mi smo osobe s osjećajima i vidimo šta oni rade...i to pogotovo u najtežim trenucima koje može iskusiti jedna žena...

draga, da sunce šta prije obasja tebe i sve one koje su tužne...cmooook