Napustila me moja djevojčica
Željela bih vam ispričati moju bolnu priču. Prije skoro tri mjeseca u 21/22 tjednu druge po redu trudnoće izgubila sam moga anđela, zaspala je u meni.
Od 16 tjedna trudnoće znali smo da nam beba nije dobro, amniocenteza i torch uredni, nezna se što je dovelo do toga da je krenulo loše. Bebici je dijagnosticiran cistični higrom vrata, anasarca i generalizirani fetalni hydrops. Unatoč zastrašujućim liječničkim prognozama suprug i ja donijeli smo odluku da sve polažemo u Božje ruke i da ne želimo prekidati trudnoću. Silno smo željeli da naša curica, naša Vita živi, ali Bog je presudio i uzeo je k sebi!
Silno mi nedostaje moj anđelić mali, tako bi je željela dotaknuti, osjetiti njezin miris, staviti ju na prsa i čvrsto zagrliti, ali ostaje mi samo silna želja.
Neprestano mi je pred očima slika plahte u koju su je zamotali, nisam je mogla vidjeti niti dodirnuti, pitam se da li sam trebala inzistirati da je dotaknem, barem preko plahte, ali sada ionako nema povratka.
Oduvijek sam se radovala životu, govorila kako želim imati puno dječice, veliku obitelj, a sada nakon ovoga što sam proživjela užasno me je strah da se opet ne ponovi isto, strah me je slijedeće trudnoće.
U svemu ovome veliku utjehu i radost pružaju mi zagrljaji i poljupci moga maloga dečkića koji je u desetom mjesecu napunio dvije godine, on mi ne da da potonem, Bogu sam zahvalna što ga imam. Cijelo vrijeme od kada smo saznali da nam djetešce nije dobro imala sam bezgraničnu potporu moga divnog supruga, ali sada kada je sve prošlo on ne može pričati opet o tome što nam se dogodilo, samo šuti kad ja potaknem razgovor. Imam osjećaj da mu je lakše kad sve drži u sebi i zato ga ne krivim, ali ja imam potrebu podijeliti miju bol sa nekim za koga znam da će me razumijeti, a to ste vi, majčice koje ste prošle kroz isto bolno iskustvo.
:heart:
