Tortom zaslađen express delivery
Evo naše pričice…
Ne pišem vam samo o porodu, nego cijeli slatki uvod iščekivanja posljednje večeri kod kuće.
Još smo se družili na zadnjim tjednima, kada sam vam kukala, kako moja dr. planira indukciju. A mi se usprotivili svim silama, i dobili još tri dana. Dakle stigli smo do 38+5.
U nedjelju 11.12. raste euforija, i zahvaljujem Bogu što je naše željeno maleno dobilo još koji sat da raste i uživa na toplom, mirnom i mračnom mjestašcu osluškujući mamino srce koje ga s čežnjom iščekuje. Pripremamo malenu postelju, peglamo čipkice i posteljinu, tata snima, a dječica se vesele s mamom i maze s toplim malenim dekicama za bracu. Još od jutra me ulovila želja da papam Schwarzwald tortu i onda odlučujem ignorirati mamine kolačiće i napraviti pravu bombu u rađaoni s mojom velikom tortom. Dorothea miksa, mama mjeri žličice, a Luka krade višnje. Dok se kore peku pravimo medena srca za dječicu. Osjećam stravičan pritisak – predugo sam na nogama i trčim u krevet, noge u zrak, ali pritisak ne popušta. Dan prije u isto vrijeme, osjetila sam nekoliko trudića. I pitam se što je ovo, neću valjda roditi sad ovdje, bez trudova… Dorothea stalno zapitkuje, i ja joj velim nek mi donese pleh s kolačima na krevet… MM snima i komentira «stajati više ne može, ni sjediti ne može, ali može ležati i raditi» Zove kolegica Jaca (primalja) pita kako si i ja joj govorim za pritisak, a ona kaže izvoli se strpiti do jutra, tako smo se dogovorili, ne moj mi noćas dolaziti… Reci djetetu da još malo odmori, vidiš da je jučer poslušao… Smijemo se i ja skupljam snagu, ukrašavam tortu, stavljam glazuru na medena srca i rušim se u krevet sretna što sam si želju ispunila. Noć je bila mirna, budila sam se tako često kako je radost iščekivanja rasla. U 6 sati ustajem, tuširam se, perem kosu i budim dječicu. Objašnjavamo kako mama i tata idu po bracu i da će mama ostati u bolnici, ljubimo se, djeca se raduju i mi krećemo prema bolnici. Naručeni za 8:45. Sestra radi CTG, a on miran, ni T od trudova. Dolazi dr. pregleda me i veli 5-6cm – rađaona! Pregled nakon klizme. Odustala sam od pobune. Presvlačim se, daju mi klizmu i šalju me da šetam oko sat vremena i čistim se. MM nosi stvari u auto. Čitam sve letke po rađaoni, gledam lopte, šetam, mazim bebicu, ali ništa se ne pomiče u znaku trudova. Dolazi dr. i smještaju me u boks. Slikam se sa svojom prijateljicom - Jacom. Moja posljednja trudnička slika… 6cm otvorena. Spajaju me na CTG, uvode iglicu u venu i dr buši vodenjak, a meni suze kapaju. Sjetim se svih tekstova i priča koje sam o tome pročitala, i ja ga osjećam «kao nešto sveto» a ona ga prokida amnio kukicom. Pitam, mogu li sada još malo šetati, a ona veli, ne, nema više šetnje. Mislim si znala sam, kad sam pustila da me jednom «zavežu» za krevet, nema nazad. Puštaju infuziju i drip i uvode MM. Ja mu povjeravam kako mi je ovo bilo strašno, i da ćemo puno, puno moratu maziti bebicu, da zaboravi taj tren, obeščašćenja njegovog vodenjaka. On me tješi. Kao što mi je pomogao da skupim hrabrosti za indukciju koju nisam željela. Pitate se zašto sam onda na sve to pristala?! Nisam taj čas imala odgovor, ali nakon poroda sam ga dobila. Samo sam osjećala, da ima Netko tko sve to vodi i u čije ruke smo predali cijelu stvar, vjerovala sam da i moja dr. radi po Njegovoj direktivi. Slikamo se, snimamo kamerom boks i trudići poput vala počinju u 10:30. Nakon 15tak minuta dolazi dr. da nas obiđe i smije se, «gle njih, ona ko na plaži» pojačava kapljice i nakon nekoliko minuta počinju pravi trudovi. Koncentriram se, dišem i stiskam ruku MM. Stiže moja friendica, pita MM jel ti se žena trudi? )Ne dišeš dobro, veli mi i objašnjava kako trebam disati, a ja se bunim, ipak isprobavam u slijedećem trudu kao što mi je objasnila disati plitko i sve brže kako se bol pojačava. Kad je prošao trud, ja kažem ne želim! Neću takvim disanjem ignorirati trudove! Mojih 7-8 dubokih udisaja je dovoljno za cijeli trud, osjećam ga punim intenzitetom i mirno mogu u to vrijeme misliti na svoje dijetešce. Dr. dolazi provjeriti kakvo je stanje. MM izvještava trudovi svake dvije minute, traju po minutu. Ostavljaju nas same. Ja mu kažem kako će mu poplaviti ruka od mog stiskanja, a on po tome zna kolika je bol, prati na sat i prolazi svaki trud sa mnom. Više ne gledam, prozborim koju riječ između truda, a onda zatvaram oči… Sanjam… Uskoro ću zagrliti svoga anđela i udahnuti miris nježnosti njegove kože… Osjećam kako se u dva navrata u toku truda bebica spušta i moja sreća raste. Dr. me moli da se okrenem na leđa. Pregledava i kaže 9cm, idemo pokušati, tiskaj na moju ruku. Glavica se spušta, dolazi primalja, masira međicu i daje mi upute kako da tiskam. Druga sestra zove moju friendicu – «Jadranka, bit će porod» a ja ne mogu vjerovati, zar već? Pripremila sam se na barem 4 sata, čuvam snagu, a ono nije prošlo ni pola sata od pravih trudova, već smo tu, na korak blizu da zagrlimo našu bebicu. Krevet se pretvara u neku vrstu stolca, slažu ručke gdje se mogu uhvatiti, podižem noge i dolazi posljednji val uzbuđenja. Tiskam, dr pomaže, ali ne ide… Opet i opet… Mojih dvoje dječice, izašlo je u dva truda. Šta se događa? Nemam snage dugo zadržati dah, pa se ispušem, što glavicu vrati unazad. Konačno je provirila. Primalja veli, pupkovina oko vrata, tiskaj s pola snage. Zbunjenost u boksu. MM se ustaje sa stolice i šeta – s noge na nogu. Ja vičem ne mogu, Jaca veli, hajde, dr ti pomaže, primalja kaže, još malo, tu je glavica… Skupljam posljednje atome snage i guram. Osjećam napetost u glavi, znam da ne tiskam dobro, koncentriram se i konačno… evo… tu je… 11:41h Čuje se plač i komentari «ajme, koliki je!» Smješim se još uvijek zatvorenih očiju i molim: «dajte mi ga» Primalja aspirira vodicu iz usta i nosa, i briše bebicu. Čestitaju nam! Svi ponosni na mamu koja nije glasa ispustila. 4310gr, 53 cm. Smijemo se… Pravi macan! MM komentira kako ima debele nogice. Daju mi ga u zagrljaj. Ništa na svijetu ne miriši tako. Umotaju ga u tople pelenice, pa daju tati. Tata predaje kameru Jaci, a ja uzimam foto da slikam tatin jedinstveni osmjeh. Sve smo poslikali, pomazili bebicu, onda je teta došla da ga odnese na odjel u toplo. Plav je, pupkovina je bila dugo omotana oko vrata. Tata odlazi po tortu u auto, a mene dr. šiva. Tresem se ko šiba na vodi. Ali nakon nekog vremena se mišići opuštaju i ja s njom lijepo razgovaram. Kaže, samo je sluznica oštećena, bit će nekoliko unutarnjih šavova, velika je beba, malo vas je razderao iznutra. Hm! Posao završen za čas, izvoze me van MM. On se već presvukao i nosi veeliku tacnu. Slikamo se sa tortom, ljubimo se. Uzimam mobitel i javljam svima redom! Veselje s druge strane žice, osobito kod onih s kojima sam prije sat i pol razgovarala. A iz rađaone… Mmmm što je dobra, to je ona sinoć pravila, zato se tako brzo i porodila… Hahaha…Ostajem ležati, prekriženih nogica. Primam sms čestitke, i čekam da me odvedu u sobu. Bebica se grije u babytermu. A ja uzdižem molitve u zahvalnost Darodavatelju života. Shvaćam da je sve to bila i Njegova volja. Osobito kad sam posložila pričice da je pupkovina bila dugo oko vrata, i da se moglo dogoditi da beba preraste zdjelicu… «Dobro je što smo mi to porodili na vrijeme» Pisala sam prije otprilike nekih mjesec dana moj san o porodu kod kuće, moju maštu i želje. Sad zahvaljujem što sam bila tamo, što sam pristala na indukciju, što je sve bilo onako kako nisam željela, ali je završilo najbolje za mene i moju bebicu. Čudni su putevi Gospodnji! A ja, mala mrvica na ovom planetu, tako obilno blagoslovljena. Treće dijete, dar od Boga! I najljepši božićni paketić!
