**isključivo dojenje i njegove strahote**
još se isključivo dojimo :lol:
odustala sam od nuđenja kašica, jer ga u o p ć e ne zanimaju.
samo, noćno dojenje me iscrpljuje
budim se umorna, bole me leđa, živčana sam... :cry:
...
ustvari brine me nešto drugo.u naših skoro 10 mjeseci ja se doslovno nisam odvojila od svoje bebe na duže od 2 sata.
kad to i poželim ili imam grižnju savjesti ili ga nitko nije zainteresiran pričuvati, jer kažu baka i deda koji još nisu u mirovini(dok MM radi) "...eh, da papate na bočicu sve bi bilo bolje i lakše"
MM mi stvarno uskače najviše što može(jer ima naporan posao), ali sve mi to nije dovoljno.
unatoč tome što svoju najdražu ljubav bezuvjetno volim poželim bar na jedan dan natrag u vrijeme slobode, neobaveznosti...
mislim da mi hitno treba bar mali odmak od bebe,jer , ponekad mi se čini da ću poludjeti; ne spavam kako treba, ne krećem se , društveni život mi je postao koma, od trudnoće mi je ostalo 10 kg viška, zapustila sam se, diplomski rad me čeka da ga napišem...ljuta sam
osjećam se strašno vezano, kao invalid, čekam da se vrati ona stara ja..., al sve je to tako sporo.
a, najgore mi je što sam takva -nikakva- , u zadnje vrijeme često ,sa svojom bebom.takva mu nisam baš najmama.ljuta sam, šutim, nervozna...
joj, pa ovo zvuči ko da sam u najmanju ruku u depresiji...nisam. ili mislim da nisam :? .samo želim iskreno iznijeti jade i popratne loše pojave isključivog dojenja
prolazi li tko kroz nešto slično ?
želim ga dojiti,no ako mi je ovako naporno, pitam se ima li to više štete nego koristi?