mama panicarka

prvo nemam pojma gdje otvorit ovu temu :oops:
sorry unaprjed ako je krivo mjesto

nemogu pomoc sama sebi panicar sam postala nakon druge trudnoce koja nije dobro zavrsila
rodila se bebica ima skoro dva mjeseca i sve je super ona papa pajki mirna je imamo malo grcica ali ja sam uuuzas non stop gledam jeli dise svako 5 min sam pokraj krevetica pipam ga cak sam ga u par navrata probudila,stvaram si u glavi svakakve scenarije,citala sam o prvoj pomoci panika me obuzela toliko da sam se tresla ,proucavam ga dali ima promblema u razvoju, od 24 sata u danu ja 20 razmisljam jeli sve u redu ,nisam mu mogla izmjerit temperaturu od straha da mu nesto ne napravim s toplomjerom u guzi,nemogu zaspat jer kao ja moram slusat kako dise pretjerujem znam ali kako dalje izludujem sebe bebaca i cijelu okolinu,ovo mi je druga beba s prvom sam bila puuno vise opustenija
jednostavno nemogu si pomoc
imali jos koja mamica ovakvih problema????
jeli to normalno hocu li se s vremenom opustit??
da trazim pomoc psihijatra?? ili si mogu sama pomoc i kako???

50 pogleda i niko nista

žao mi je zbog anđelića
blagoslov je da ga imaš u sjećanju i u dvoje djece
ne znam kako ti pomoći, nadam se da će proći
mislim da sve mame imaju taj strah, a tvoj je veći zbog izgubljenog

Moja je curka 5 i pol godina i ja se svakim danom sve više bojim. Na svaki njen čudni zvuk mene zaboli u želucu. Spavamo u istoj sobi i čujem svaki puta kada se okrene. Zbog pretrage na koju smo morali ići u prosincu završila sam na tabletama za smirenje koje sam si sama prepisala. Da ne kažem kako sve to utječe na moj i mm odnos. On je inače vrlo dobar i pažljiv tata, ali ovo ne razumije pa više i ne dijelim svoje strahove s njim . Pomišljala sam na liječnika, ali bojim se da bi to završilo s nekim utješnim riječima koje mene ne bi utješile. A i ja vidim da si ne mogu pomoći, kao što nisam ni vama. Ali, eto da znate da niste jedini!
Koliko god su mi puta iskustva i saznanja na netu pomogla, mislim da sam si napravila više štete jer sam po svačemu čačkala i svašta prepoznavala, istraživala. A nemam ni viška vremena, da ne mislite da sam neka dokona.
i da, znam da je to grijeh, imam zdravo dijete s pokojom prehladom i nekim manjim hormonskim poremećajem. Razum mi govori da ne trebam pretjerano brinuti, ali većinu vremena mnome upravljaju neke čudne emocij ili što su već..
Puno pozdrava i suosjećanja s vama i javite ako ste i kako riješili problem. I ja ću učiniti isto.

Mislim da to nije normalno.
Svaka mama ima određene strahove vezane za djecu (što su veći, to ih je više), ali ne dopušta im da ovladaju njenim životom.
Postoje ljudi koji se mogu sami sredit i oni kojima treba pomoć nekog stručnog u tome. Ja ne znam u kojoj skupini si ti, ali prvi korak u svakom slučaju je ono što si upravo napravila: priznala da imaš problem.
I šta je sa starijim djetetom dok tako u panici proživljavaš dan?

Prvo da ti kažem da mi je jako žao što se tako osjećaš.
Jedino što ja znam je, ako te neki strah muči u tolikoj mjeri da nemožeš normalno funkcionirati, živjeti nego si stalno okupirana tim strahom onda to nije normalno i treba ti pomoć.
Svi mi imamo strahove, i ako ih možemo kontrolirati onda je to ok.
Preporučam ti da odeš na razgovor s psihologom, možda bolje psihijatrom, nije to tako strašno kako se čini a može ti puuuno pomoći.
Tko zna, možda i prođe samo, ali ovako mi se čini da premalo vremena uživaš s svojim malim blagom a previše brineš.
Nadam se da ćeš se riješiti straha

I ja mislim da ne bi trebalo biti tako.... Gadno je i teško tako živjeti i to nitko ne zaslužuje.

Probaj popričati sa svojim obiteljskim liječnikom ili nekim u koga imaš povjerenja. Nije loše ni obaviti laboratorijski pregled - možda je u pitanju neki sasvim fizički uzrok tipa neravnoteža hormona ili štitnjača (nabadam napamet, ali nije bitno). Liječnik će znati kome da te uputi dalje, ako bude potrebe.

Želim ti da se čim prije izvučeš i odahneš. Sretno!

Ako se ovako nastavi svakako potraži pomoć jer ja bih.
Sama sam paničar kao i moja mama koja je utjecala na mene ali ne do te mjere da mi to ovlada životom.
Nadam se da ćeš uspijeti to prebroditi.

Kako si danas ?
Jesi li koga nazvala i kamo su te uputili ?
Vjeruj ovih 50 i inih pogleda je uz tebe al ne znamo niti mi što bi ti pametno savjetovali :)
Uz ovo sve gore navedeno možda imaš neki strah od nečega što ti se dogodilo pa se bojiš.
Ne znam naklapam, možda sa prvom bebom , možda si se bojala kako će proći porod kao ja pa stalno gledaš dal je tvoja bebica ok.
Poušaj se opustitii kad beba zaspi reci, to je samo dijete, moja mala bebica pajki, koloki te volim bebice moja :)
Ja sam tako sebi i Lari tepala i bilo mi je lakše a onda bi išla pobrisati prašinu ili staviti sterati veš, nešto napraviti ili jednostavno malo odmoriti.
Dok beba spava, mada mi je pogled svakih par sekundi bio uprt u nju.
Pokušaj pa javi kako ide.
Naravno ako je problem veći javi se liječniku pa popričajda te uputi dalje.
Želim ti život bez brige i maloj bebici mirnu i dragu mamicu koja je puno voli :))

Ja sam sa svojim bila u paničnom strahu da će umrijeti u krevetiću, da će se ugušiti (ne znam ni sama kako), da će mi ga netko ukrasti u dućanu,oteti iz kolica na ulici,da će ispasti iz naručja bilo kome tko nisam ja:roll:...opterećivala sam i sebe i ljude oko sebe svakodnevno.

Dok nisam čula jednu vrlo jednostavnu, zdravoseljačku rečenicu:
"Djeca su programirana da žive,ne da umru."

Naravno, trebalo je proći još barem pola godine da mi se hormoni poslože,uzimala sam neko vrijeme i Aktivin H da me malo "digne" i na kraju se sve nekako posložilo.

marjetarino,potpuno te razumijem i ne mogu ni zamisliti kako bih se ja osjećala da sam, kao ti, nažalost, jednu bebu izgubila.

Ukoliko ti neka vrst samopomoći ne pomogne,ja bih potražila stručan savjet.I zbog svoje dječice i zbog sebe moraš se opustiti i polako ponovo steći vjeru u sebe kao majku.

I ja sam zbog traume koju sam proživjela nakon poroda i saznanja da su ozlijedili dijete bila luda od straha, provjeravala da li diše, čuje, vidi itd. Opustila sam se tek kada je stigla curka godinu i pol kasnije. Nažalost, ti si doživjela drugu vrstu traume. Da li znaš razlog iz kojeg si izgubila bebu?
Pretpostavljam da se sada samo želiš uvjeriti kako ova beba nema to što i izgubljena i da je potpuno zdrava i sigurna. Po mom iskustvu ( koje nije bilo ni približno teško kao tvoje ) trebat će proći dosta vremena, no ti si ipak u maloj prednosti jer si svjesna da imaš problem i da to što radiš nije normalno. Ja toga dugo nisam bila svjesna.
Ja uzmimo i dan danas provjeravam kako mi sin diše, ali više to ne radim kako bih se uvjerila da je živ već zato što je asmatičar pa pratim stanje.

niko od nas koji nemaju takvo iskustvo ne mogu ti stvarno reci kako da se pomaknes iz tog filma

moj se ko beba poceo gusiti krumpirom i sad mahnito skacem svaki put kad se zakaslje dok jede

ako osjecas da je sve skupa preintenzivno mislim da ti tijelo daje znak da trebas strucnu pomoc

Draga Marjetarino,
ja kao majka anđela potpuno te razumijem.
I ja sam prošla isto to što opisuješ.
I da, strašno je.
Nisam išla psihijatru, ne zato jer mi nije bio potreban nego zato što uz dvoje male djece nisam imala vremena uopće otići.
Moja druga trudnoća je bila blizanačka i jednu bebu smo izgubili sa 35+5 tjedana trudnoće, hitni carski i na svu sreću stigla nam je živa i zdrava druga beba. Meni je ta godina bilo jako teška i stalno sam paničarila. Sve sam gledala, jel diše, jel se miče, koliko jede, koliko kaka, koliko piški, jel guguće, jel čuje, jel simetrično miče rukicama, nogicama, išli smo na vježbe jer je bila još i nedonošće. Uglavnom, prolazila sam ISTO to što i ti prolaziš. Onaj tko to ne proživi ne zna šta je to. I da, ti tvoji strahovi su PTSP od druge trudnoće.
Ja sam jedva čekala da beba naraste, da prohoda, da progovori kako bi se uvjerila da je sve u redu. I dan danas gledam jel diše - ne više onako panično ali pogledam. Počela sam bila raditi kada je imala 15 mjeseci i još nisam bila došla k sebi. Počela sam se smirivati i manje paničariti a time i kvalitetnije živjeti kada je dijete navršilo dvije godine i od onda polako je moje stanje sve bolje.
Neki magičan savjet nemam. Ako se možeš organizirati otiđi do psihologa ili psihića možda ti pomognu. Zavisi na koga naletiš. Navodno na Rebru ima neki psiholog koji je dobar za slučajeve PTSP zbog gubitka. I da ne zaboravim. Kada sam već bila u tolikoj depri (mislim paničarila sam ali sam bila i u depri-povezano je to) da nisam mogla spavati po noći od panike ili tuge-upisala sam faks-3. razlikovnu godinu. Malo sam promijenila okolinu, neki drugi ljudi, neke druge teme, nikome tamo nisam rekla što sam prošla, mm ili baka su čuvali dječicu tih sat-dva, par dana svaki drugi tjedan, učila po noći (ovak i onak nisam mogla spavati), dala sve ispite u roku. I eto, nakon dvije i pol godine - život je lijep.
Ovo je moja priča, razumijem te. Meni je pomoglo usmjeravanje moje pažnje i energije na nešto drugo, kvalitetno i korisno. Prije faksa sam išla na aerobic ali me on nije dovoljno zaokupio. Skroz sam se našla u tom učenju. U životu nisam sa većim guštom pisala referate i seminare, učila engleski ili ekonomiku poduzeća. A tek statistika - koja uživancija. I to sve kada su djeca spavala, po danu ili po noći.
Biti će ti dobro, za cca 2-3 godine, a dotle možda da si nađeš neku preokupaciju. Moja frendica je u sličnoj situaciji šivala, i šivala, i šivala, noćima. I prodavala. I zarađivala. Svatko ima svoje interese.

ja te u potpunosti razumijem jer i sama nisam mogla ostati doma s mojim B. prva dva mjeseca i stalno sam gledala u njega i slušala da li diše itd. sad sam se navikla da puno manje paničarim ali još uvijek je to puno u odnosu na druge mame, mislim da će ti s vremenom biti puno lakše, kad beba malo odraste i kad se bolje upoznate:-)

[QUOTE=igralište;1783358 završila sam na tabletama za smirenje koje sam si sama prepisala. [/QUOTE]

Nemam savijet, ali ću naglasiti da je ovo jako opasno!!!!

Slažem se!

I ja te razumijem, Sven ima preko 3 godine pa mi jos uvijek svakakve sulude misli prolaze glavom, posebno u zadnje vrijeme, otkad smo izgubili drugu bebu. Eto sinoc, imao blagu temp i neki osip, zaspao je, cujem ga preko baby monitora, malo se zakasljao i dalje tisina a meni odmah kroz glavu prode dal se mozda gusio a da ja nisam cula i odmah sam isla provjerit dal dise. Scene da mi se istrgne iz ruke i podleti pod auto su isto ceste, skoro svaki put kad smo vani. Ali, moram priznat, mene to ne opterecuje u tolikoj mjeri ko tebe, meni to prode kroz glavu, ja kazem sama sebi "smiri se, nista se nece dogoditi" i za minutu sam ok. Tako da mislim da bi TI trebala potraziti strucnu pomoc, ne znam dal si bila na kakvom razgovoru nakon gubitka bebe, mene je moja psihijatrica stvarno izvukla iz gadne depresije a imam i PTSP.
Pomogni sebi da bi mogla 100% biti uz svoju djecu.

Propisivanje tableta za smirenje na svoju ruku nije nimalo pametno, moze biti i opasno.

Meni vrlo bliska osoba izgubila je dijete od godinu dana. Na mene je to jako loše utjecalo.Sama pomisao da u 21.st.život i dalje može biti tako krhak. Mislim da je to kod mene pojačalo onaj normalni strah koji svaka mama osjeća za 300%. Dok je bio manji isto sam se strašno zamarala provjeravanjem diše li,kako se razvija...Sada kada je veći moram priznati da sam se ipak opustila. Jedino kada je bolestan od muke ne mogu spavati cijelu noć. Užasno se bojim temperature,stalno provjeravam i što je najgore prošlo se ljeto baš dogodilo da smo cijelu noć bili u bolnici na infuziji i kada smo se vratili kući za sat vremena je bez obzira na čepić,tuširanje temperatura podivljala na 41,5. Ne moram ni reći kako sam se osjećala dok smo jurili ponovo u bolnicu,mislila sam dobiti će konvulzije ili umrijeti.:cry:
Potpuno razumijem postavljačicu topika ali nekako si moramo pomoći. I ja misli da je to što proživljavaš PTSP. I ja ga očito imam u nekom umanjenijem obliku iako je doživljen posredno. Teško se s tim nositi. Ja moram priznati da sam prije nego sam rodila dijete bila izrazito optimističan tip,neopterećen bilo kakvim umišljenim strahovima i da mi teško pada ova promjena koja mi se dogodila. Uz ogromnu ljubav koju osjećam za dijete razina straha jednostavno me smlavila.Ali evo što je stariji sve to biva puno bolje. Čitaj literaturu za samopomoć,opusti se onim što voliš,razgovaraj o svojim osjećajima sa bliskim osobama,liječnikom ili sa nama na forumu. Olakšaj si koliko možeš i sretno.:heart:

drage moje rodice nije me bilo neko vrijeme blizu komp. i bas sam se obradovala vasim odgovorima

igraliste hvala sta si podjelila svoje iskustvo s menom puuuuno je lakse kad znas da nisi jedini da nije ta panika smak svijete i da se dogada i drugima nadam se da cemo je uspjet savladat

tua odlicno pitanje sta je sa starijim djetetom dok ja to prozivljavam ,,,pa evo ovako cura je bila 7 dana na putovanju s bakom i didiom i zapravo kad se vratila sam skuzila da je cijela moja panika se popela na vrlo visoku razinu dok nje nije bilo ,,razlog je vjerovatno taj sta sam njoj posvecena u svakoj slobodnoj sekundi i minuti kad nam braco dopusti i zapravo umjesto da sjedim i panicarim bavim se s njom igramo se kuhamo itd... i paniku bacam u drugi plan .......ciscenje spremanje kuhanje kao odvracanje misli mi nije pomagalo ali moja cura je moj spas :heart: svejedno i dalje je to problem pa sta znaci kad nebude kraj mene da cu ja zavrsit na psihijatriju ????

pricala s mm i on mi kaze da je razlog moje panike puno cackanja po netu i da ne citam stvari koje ne trebam ,,ima istine citala sam o motorickom razvoju i ubjedila sama sebe da s mojom bebom nesto nije u redu kad jucer ped. govori da je beba napredna i da je 2 mjeseca ispred svojih vrsnjaka mm je samo reka eto eto ti sad na internet i cackanje,,mozda stvarno trebam malo usporit s tim ali volim biti informirana i da na vrijeme sve mogu prepoznat mozda sam neka vrsta control freeka

rosa tvoj post me opisao skroz a ovu zdravo seljacku pozdravljam ,,,ponovit cu je sama sebi kad krenem panicarit

tajchi73 moja je beba bila jaaako bolesna ,,to je bio jedan mali djecak koji je imao turnerov sindrom koji obicno djevojcice pogada uz to je imao cisticni higrom oko vrata slobodne tekucine u glavi i plucima .......za samostalan zivot nije bio spreman ,,sve sam saznala u 19 tjednu trudnoce radili su mi amniocentezu nalaz smo dobili poslje tri tjedna ,nije bilo dobro kromosomski poremecaj pitanje dana kad ce spontani,,, poceo se dogadati zaostoj u razvoju ja vec u 23 tjednu ,,,,u 24 prestalo malo srce kucati i tad je usljedio grozni inducirani iitd itd otada panika panika cjelu trudnocu ja sam bila panicar i ponavljala sebi samo da ga vidim i zagrlim i da je sve u redu i mislila sam kad ga rodim zivog i zdravog odmah ce ovo stanje prestat i ja cu bit mirna kad ono nastavlje se ...

boa Hvala ti sto si podjelila svoje iskustvo s menom. i ja to mislim daje ovo klasicni PTSP ..... "Meni je pomoglo usmjeravanje moje pažnje i energije na nešto drugo, kvalitetno i korisno." ova recenica zlata vrijedi :klap:

koksy zao mi je zbog druge bebe :cry:

spring s vama na forumu mi je najljepse jer me razumijete jer ste neke i same to iskusile i jer ste pune podrske i kvalitetnih savjeta :klap: nazalost kad s dugima pocmem o tome ne shvate me ozbiljno i onda se ja povlacim mislim da bi svatili ozbiljno tek kad bi ja zavrsila na psihijatriji joooj pa ona nam je lipo govorila eee a tad je vec kasno zato vas rodice puuuuno :heart:

marjetarino pozivam te na nas podforum Roditelji andjela gdje ima, nazalost, puno nas koje smo izgubile bebe u ranoj i kasnoj trudnoci, nazalost neke i nakon poroda. Tamo si pruzamo podrsku i medusobno pomazemo u najtezim trenucima. Mozda nades neku utjehu tamo.

pridruzjem vam se odmah