Hm, uvijek zaboravim da sam ga samo ja osjetila, 28.11., tamo negdje između 18.25 kod naplatnih kućica na ulazu u Varaždin i 18.50 kad sam zagrlila moju curicu “sjedeći” na stolčiću na kojem sam rodila i držala ju u rukama. Koliko se sjećam tornada uglavnom imaju žensko ime, moj se zove Tena.
Ovu trudnoću sam puno teže podnjela, sve nekako teško, umorno,što u tijelu, što u glavi i oko 5,5 mj. imam 4-5 kg u plusu i dijagnozu trudničkog dijabetesa. Bila sam vrlo disciplinirana, šećer sam držala pod kontrolom, potrošila hrpu novaca na trakice i puno se bockala; potrošila još puuuno više živaca jer sam se bojala kako će sve utjecati na bebu, porod itd., pa i Eva je već imala 4.380 kg ...
Znala sam da će me zbog dijagnoze svi pokušavati hospitalizirati ili ranije poroditi i tako sve nešto, ali nakon mjesec dana očajavanja sam čvrsto odlučila da ovaj put ja sve imam pod kontrolom.
U 35.tj. sam skoro umrla od straha zbog svijetlog krvarenja i u 23h navečer morala hitno do Petrove. Što god da se desi, osim ako je opasno za moj ili bebin život, odlučila sam da tamo neću roditi te da kao i prvi put idem u Varaždin pa makar tu noć. Ukratko, sve je bilo ok, ali su me iz predostrožnosi i naravno TD zadržali od subote navečer do ponedjeljka i onda me htjeli još ostaviti samo zbog TD, ali što se tu sve i zašto izdogađalo spada u neku drugu priču. Ja potpisah izlaz na moju odgovornost i smireno odradih ostatak trudnoće dok me moja dijagnoza opet nije dostigla tjedan dana prije termina na pregledu u Varaždinu. Čak je i moj “stari znanac” Dr. Jukić prilično digao paniku zbog TD te ja nisam imala snage doći na još jedan pregled nego sam odlučila čekati da moje zlato bude spremno.
Dug je ovo bi uvod, ali priča o porodu kratka i slatka. Bila je subota, 2 dana nakon termina, ujutro je izašao čep u 2 navrata, a ja sretna. Oko 10. 15 nešto počnem osjećati, lebdim po kući i ni riječi nikome. Pustim MM da uspava Evu, a ja ležim u drugoj sobi i brojim svoje redovite, ali kratke trudove i tek kad su se probudili kažem mu to je to (i ne govorim kad je sve počelo). Polako spremim malu za više dana kod bake, nazovem primalju Eriku, ona je na godišnjem, kaže da ne žurimo, ako stignemo do 18.30 taman će smjenu završavati primalja Janja koja je bila na prvom porodu. Ja najradije uopće ne bih išla, tako sve lijepo napreduje. Oko 16.30 već se naslanjam na kuhinjski stol dok traje trud, al MM ništa ne kuži što je meni super jer se polako spremam, tuširam i konačno krećemo u 17.30. Ja definitivno u nadi da ću prije kraja dana u rukama imati svoju curicu i sigurna da neću dozvoliti drip i epiziotomiju te polusjedeći položaj za rađanje jer sam još sigurnija u svoje odluke nego 1. put, ali ovaj put sam sigurna i da moje tijelo to može.
Vani je mrak i hladno je, ovaj put kraj 11 mj. i predvečer, a prošli put sredina 12. mj i noć. Ja super, al čim MM malo doda gas ja vičem uspori jer jače boli i nervira me. Nešto prije 18h pričam s DR. Jukićem koji nije u bolnici , ali obećava da će provjeriti tko je u rađaoni i javiti se. Tad još normalno razgovaram, zovem sestru i brbljamo, šaljem frendici poruke. Ponovo se čujem s Dr. oko 18,15, još uvijek normalno razgovaram uz tek nešto puhanja. Gotovo puštam trudove da se dese bez problema, čak niti ne dišem skoncentrirano, samo zapisujem razmake, skroz negdje do 18.20. I onda, TORNADO, gubim perspektivu, pod pod nogama, pokušavam duboko disati i ne kužim da je vrijeme za 3. i posljednji način disanja prije izgona jer je promjena nagla, brza i neočekivana. Puca vodenjak, a MM plaća na naplatnima dok iz mene počinju izlaziti neki nepoznati zvukovi. Sve do ulaza u rodilište u svom sam svijetu i bol je jedina misao, ničeg nisam svjesna, odjednom nema MM-a (otišao je unutra da dođu do mene jer se sjetio da sam prošli put ovako izgledala i zvučala nešto prije izgona). Odlučim izaći iz auta, jedva ustanem i novi trud , pomislim , sad ću tu kleknuti i roditi pred vratima rodilišta. Dolaze s kolicima, 2 babice me voze u lift, ništa nismo stigle pričati, odmah shvaćaju da beba ide, još u liftu mi skidaju tenisice i hlače (hvala Bogu da nije bilo drugih ljudi), primalja viče imam glavicu. Uvoze me u prvu rađaonu preko puta lifta, a ja se iz onih sjedećih kolica instiktivno bacim na pod na sve 4 jer sam odlučila roditi klečeći i poklopim prekrasnu primalju koja je držala glavicu (toga tad i nisam baš bila svjesna). Totalna strka, 4 babice oko mene (baš je bila smjena), netko viče - stavite ju na krevet , ja vičem – neću na krevet i zazivam primalju Janju jer jedino njeno ime znam (vjerojatno i dalje spominju tvrdoglavu babu koja je vikala, al bila sam u iskonskoj fazi i nije mi žao). Ustanem i primim se za neku šipku, a jedna od primalja (ili je tad već došla i Dr. Tot) viče – čučnite, ugušiti ćete bebu, (iza netko viče – doktore, doktore brzo). Ja čučnem, netko se sjeti podmetnuti stolčić, Tena je u mojim rukama, jedva stižem reći da ne režu odmah pupčanu. Jel ju možete držati gospođo?; Mogu, naravno, ne želim ju uskoro pustiti iz ruku. Svi su izvan sebe, ja osjećam da sam super sretna i ništa drugo. Od ulaska u rodilište do trena kad sam vidjela Tenu prošlo je manje od 10 min.
Polegnu me, peru, samo malo popucala, nije za šivati (JUHU!, nakon Eve sam tek nako 5 tj pošteno sjela na tvrdi stolac), vraćaju mi opranu Tenu, 52cm i 3940. Svi mi drže prodike što sam kasno krenula, a ja presretna, dolazi MM; ne vjeruje da je beba već okupana i cica dok je on dole sređivao papirologiju. Mislim da mi je dugo potajno zamjerao:
1. što nije bio prisutan kad se rodila jer 1. put je samnom bio svih 12 sati
2. što se i dan danas ne može osloboditi straha da sam ga skoro dovela u situaciju da bi me morao sam porađati na autoputu
Primalje i ja se uzajamno ispričavamo što smo vikale u “žaru borbe”. MM zove Dr, Jukića da javi sretnu vijest, a on ne može vjerovati, nitko ne može, a ja sam u sedmom nebu. Znam da je bilo upravo onako kako je trebalo biti. Moj mali tornado je trajo tek nešto preko 20 min. i pošto je prelaz bio u jednoj min., kao da me netko nafrljio na 500, ali bilo je toliko snažno i kratko da ovaj put mogu reći da je rađati divno.
Dr. Jukić me posjetio u ponedjeljak na kraju smjene, ušao ozbiljnog lica i zatim puknuo u smijeha i maše glavom. Mislio je da će i njega i primalju Eriku na kolegiju zezati jer su me uputili da ne idem prerano od kuće i da su sve u svemu zaključili da je to bio najkraći porod ikad u Varaždinskoj bolnici.
Još jednom veliko hvala primalji Eriki čije su zalaganje, rad i toplina kojom promiče prava rodilja, i pomaže svakoj ponaosob, fascinantni i ohrabrujući.
Također hvala i dr.Tot koja je ostala smirena i ljubazna nakon poroda. A nadasve svim primaljama koje su tada bile samnom.
