U Varazdinu na stolcicu

Rodila sam prije godinu dana. Malo kasnim s pricom, ali sad je tu, detaljna je...
Hvala svima koji su mi na bilo kakav nacin (savjetom, iskustvom, svojim radom i sl.) pomogli da bude savrseno.

Prvi put rodila sam u Rijeci, u kadi. Nije mi se svidio njihov doček. Stigla sam oko 2:30 u noći i rekli mi da će MM možda moći biti sa mnom na porođaju ako dočekam jutro. Iscurila mi je plodova voda kod kuće i krenula sam u bolnicu. Putem su me hvatali trudovi, no ulaskom u bolnicu su prestali. Nije mi se svidjelo ni to što su mi odmah dali infuziju za trudove, bez imalo vremena da dobijem svoje prirodne. Nisam smjela niti na wc. Naišla je zločesta med. sestra koja mi je s vratiju dobacila da ne zna kako ću roditi u vodi kad ne želim surađivati. Više je nisam vidjela. Noć je bila zastrašujuća, nisam se ništa otvorila, čekala sam da mi kažu da MM ne može doći i da odem iz bolnice te rodim gdje god, samo ne tamo. Ujutro je bio preokret. Tražili me broj mobitela MM-a, dali loptu, kada se punila. Za sat vremena bila sam potpuno otvorena. Bilo je predivno, do trenutka izlaska bebe, koja nije prolazila van. Doktor je odlučio rezati (episiotomija). Često se pitam da li sam trebala odbiti rezanje i da li je ono možda doista bilo potrebno zbog dodanih hormona za trudove. Još jedna stvar koja me strašno pogodila je to što su mi nakon 45 min. odnjeli moju bebu i nisam mogla do nje 4 sata, iako sam pitala za nju. Ja sam im dala sretnu bebu, a dobila sam uplakanu bebu, promuklu od plača, skroz crvenu od šoka, koja više nije htjela ni sisati. Tako nešto više nisam namjeravala dopustiti.
Nisu dozvolili mamama da mijenjaju pelene pa sam po povratku kući ugledala nagriženu kožu u području pelena.
Zato sam se drugi put odlučila za Varaždin. Možda bi bio Graz ili kod kuće uz primalju, ali zbog financija koje su mirovanjem u trudnoći bile znatno oslabljene, izabrala sam Varaždin.
U petak, na Novu Godinu,poslije podne me je počelo grčiti po trbuhu. Malo sam se uplašila da sam pretjerala sa slavljem Nove Godine (do oko 2 sata u noći). Odlučila sam biti kod kuće i nikoga više ne posjećivati. Kasnije, oko 20 sati, grčevi su popustili.
Nastavilo se tako i svih sljedećih dana. Oko 16 ili 17 sati bi počinjali grčevi, a oko 20 bi se smanjivali. Tako je došao i sljedeći petak.
Tjedan dana poslije, u petak, MM je došao kući s posla. Meni su opet počinjali grčevi u trbuhu. Složio si je sendviče i pitao me hoću li pojesti koji. Mislila sam mu reći da neću jer su me boljeli grčevi, ali sendviči su lijepo izgledali i pomislila sam: „Što ako večeras odem u bolnicu roditi? Nema mi tko više složiti hranu. Sama ne mogu, a MMu se neće dati.“ Pojela sam pola tanjura sendviča i nastavila ležati u polusnu, kako bi me što manje boljelo. I nije jako boljelo. Isto kao i prošlih dana, tek toliko da nešto osjećam. MM me povremeno dolazio pitati idem li roditi, kao što me i cijeli tjedan dolazio pitati, a ja sam odgovarala ne.
Tek kad ni poslije 20 sati grčevi nisu prestajali, malo sam se bolje namjestila u krevetu i malo više pokušala zaspati, u nadi da će popustiti. Kada niti u 22 sata nisu prestajali, pomislila sam da bih možda mogla pozvati roditelje. Pitala sam ih da li će moći čuvati starije dijete i rekli su da budu.
Kako se poslije 23 sata nije sve smirilo u mom trbuhu, nego su grčevi postajali snažniji, rekla sam roditeljima da dođu, da ću možda ići roditi. Tata je došao za pola sata. Rekao nam je da neka samo mi krenemo. Ne sjećam se vremena jer nisam ni gledala na sat. MM bi mi rekao koliko je sati i svaki put sam bila iznenađna koliko je već vremena prošlo.
Razmišljala sam o ostanku kod kuće i da kod kuće rodim, pričala sam s drugim mamama koje su rodile kod kuće, proučila sam i sa zakonske strane sve, ali eto, u tom trenutku sam ipak odlučila otići u Varaždin, iako je MM želio da rodim doma, u miru, bez vožnje do bolnice i bez nekih nepoznatih ljudi kojima smeta i stalno mu nešto prigovaraju. Možda je na odluku utjecalo starije naporno i zahtjevno dijete, možda to što mi se nije dalo smišljati kome ću otići na pregled poslije porođaja, a možda i nešto treće.
Uzela sam sve stvari, spakirala puno plahti i ručnika jer mi se nije žurilo u bolnicu. Za slučaj da rodim u autu. Da sam rodila u autu, ne bih išla u bolnicu. Takav je bio plan.
Kako je draga primalja iz Varaždina nekoliko puta upozorila, krenula sam kad sam već ozbiljno prodisavala trudove, kad više nisam mogla normalno hodati, nego sam morala zastati zbog bola.
Tata nas je već lagano požurivao. Uspjeli smo otići. Mislim da je moglo biti oko 00:45 sati. Putem iz Zagreba prema Varaždinu stali smo na nekoj benzinskoj (Dugo Selo ili Sesvete, ne sjećam se). Jedva sam došla do wc-a, pomokrila se i vratila u auto. Išli smo dalje. Bilo je hladno, auto je ugodno grijao, a oko nas je bio snijeg. Već smo bili na autoputu prema Varaždinu, tamo negdje u onim sniježnim brdima. Autocesta je vijugala. MM je sada morao na wc. Bilo je već negdje oko 01:30. Stali smo na zaustavnoj traci. Kada je MM obavio što je morao, vratio se u auto i pokušao uključiti auto. Auto više nije davao znakove života. Nazvala sam tatu. Rekao mi je da isključim svjetla i čekam ga. MM je postavio trokut. Grijanja više nije bilo. Mama još nije stigla kako bi čuvala starije dijete pa niti tata nije mogao krenuti k nama.
Mene su hvatali trudovi, ali plodova voda mi još nije iscurila. Mislila sam da imam još puno vremena, jedino mi je bilo neugodno u autu, bez wc-a, grijanja i u uskom prostoru. Cijelu trudnoću sam razmišljala o trudovima u parkiću, sve do kraja, a tek onda uletiti u bolnicu. Onaj hladni snijeg to baš i nije omogućavao.
Oko 2:45 stigao je tata. Povukao nas je svojim autom i auto se uključio. Bez stajanja smo nastavili do bolnice. Parkirali smo s druge strane ceste jer se MM vraćao vlakom. Trebalo mi je mnogo vremena da dođem do zgrade.
Bilo je 03:50. Pozvonila sam jer je bilo zaključano. Naišla je neka doktorica ili med. sestra. Također je ulazila u zgradu. Pitala me što trebam, a ja sam rekla da možda trebam roditi. Kad smo ušli primili su me u prostoriju gdje sam odgovarala na pitanja, nisu me brijali jer smo to obavili kod kuće, a za klistir su mi rekli da bi oni to ipak napravili. Na brzinu sam se zamislila kako svaki čas idem na dugo na wc u trudovima i onda sam rekla: „Dobro, može“. Ostavili su me sat vremena samu, na miru. Bila sam na wc-u i to mi je odgovaralo. Papira je bilo dovoljno. Zatim sam se u toj istoj prostoriji istuširala. Iako ne volim tuševe koje nisam sama oprala, izgledalo je čisto i uredno.
Tada su me sa MMom odveli u prostoriju koja je bila predrađaonica i rađaonica. Smjestili su me u krevet i pokrili, jer mi je bilo hladno. Spojili su mi CTG i rekli da smijem hodati oko kreveta. Ugasili su svjetlo i zatvorili vrata. Na vratima je bio prozorčić koji su prelijepili krpom, na kojoj su nacrtali smiley.
Do porođaja sam morala 2 puta ići mokriti i to mi je bilo teško. MM mora zvati med. sestru, ona se čudi što svako malo idem mokriti, jedan wc za više nas, trudovi bole, skidanje i postavljanje CTG-a. Poslije drugog odlaska mi je rekla da mogu mokriti na stolu, u krpe. Cijelo to vrijeme MM i ja smo bili u mraku, sami. Ležala sam na boku, MM je iza mene sjedio na stolici. Tako smo spavali između trudova jer je bila noć. Za vrijeme truda bih ga budila i on bi me nježno masirao (tj. mazio) po donjem dijelu leđa.
Kasnije me počelo sve više boljeti i tjerati da se napinjem. Počela sam jaukati i vikati. Tada sam se i pomokrila na krpu, jer nisam više imala snage ići na wc. Došla je primalja i rekla mi da pokušam ne tiskati jer nije dobro za bebu, ali ako ne uspijem, ništa se strašno neće desiti. Nakon nekog vremena više nisam mogla ležati od bolova. Nisam mogla niti disati. Nedostajalo mi je zraka. Tražila sam MMa da mi pomogne okrenuti se potrbuške. Zaglavila sam na pola puta. Klečala sam na rubu kreveta, držeći se MMu oko vrata. Tako sam prodisala, tj. provrištala ili prostenjala, dva truda. Napokon sam se uspjela okrenuti potrbuške, na sve četiri. Napokon sam došla do zraka. To je bilo neprocjenjivo olakšanje. Tada me još par puta napelo za tiskanje. Više se nisam mogla suzdržavati. Tiksala sam. Tada je puknuo vodenjak i osjetila sam da beba želi van. Rekla sam MMu da ipak ode po medicinsko osoblje. Nisam mu ništa drugo htjela reći, jer sam htjela što više mira. On im je rekao da sam ih pozvala. Kad su me vidjeli, rekli su da se okrenem na leđa i da će podići naslon kreveta jer ću sada roditi. Nakon što sam se jedva okrenula potrbuške i napokon došla do zraka, nije mi padalo napamet ni pokušati se opet okrenuti na drugu stranu da ne mogu disati. Rekla sam im da ne mogu. Malo su zastali i onda zaključili da oni tako ne mogu ništa dok sam na sve četiri. Onda se netko sjetio da sam tražila stolčić. Pitali su me hoću li ga, a ja sam rekla da hoću. Doslovce u sekundi je stajao stolčić pored kreveta, a ja sam uspjela potrbuške sići s kreveta i prijeći na stolčić. U početku mi je bilo malo nezgodno dok nisu MMu rekli kako me treba držati. Tada je postalo super. Uspravio me i opet sam disala punim plućima. Primalje su me mazale uljem i govorile na što trebam paziti. Puno mi je značilo što su bile ljubazne, nenametljive, govorile što i kako trebam, a najznačajnije mi je bilo to što su za sve govorile da nema veze ako ne uspijem napraviti što su mi rekle. Bilo je 07:45.
Beba je izašla poprilično lako, nisam niti malo pukla. Tada sam dobila prvu i zadnju injekciju. Beba je bila na meni, uživala sam u njenoj mekoći. Posteljica je sama iskliznula van. Nakon nekog vremena su se okrenuli prema meni i začudili se kako je posteljica izašla. Tada su prerezali pupčanu vrpcu. Pored nas su obukli bebu, meni pomogli da odem u krevet, dali mi bebu i otišli.
Sljedeća dva sata smo ostali samo nas troje. Nastavili smo se slikati, maziti i pusati. Nakon dva sata mene su odvezli u kolicima s bebom u rukama u predivnu sobu, a MMa poslali po moje stvari. Kad mi je predao stvari vidjeli smo se posljednji put jer posjete u sobu nisu dozvoljene.
Beba i ja smo se u bolnici samo jednom odvojile, na približno pet minuta za provjeru sluha. Sve sam radila oko svoje bebice, presvlačila sam je svaki čas. Bila je stretna beba.
Sljedeći put bih voljela roditi kod kuće radi veće komocije, ali i ovo je bio moj porođaj iz snova.

Čestitam sretnoj mami na sretnoj bebi i porođaju iz snova!

A za ono uzbuđenje na autoputu - wow/ajmemeni/ uh-uh/ super sreća da je tata - deda stigao

Super! I svaka čast na hrabrosti kad ste ostali na cesti.
Varaždin mi se iz većine priča s poroda čini najbliže zaista posebnom i intimnom doživljaju poroda kakav bi trebao biti. nadam se da se zbog nedavnih događaja to nije/neće promijeniti.

čestitam na tvome porođaju iz snova, naime i ja se spremam rodit u Varaždin i to vjerojatno na stolčiću pa se nadam da će i moj porod biti uspješan s obzirom da mi je prvi put. evo imam i jedno pitance što se tiče trudničkih tečajeva. spremam se u veljači na tečaj u vž al me zanima gdje se održava, koliko dana traje i kolika je cijena?
hvala

Trebalo bi sve pisati na stranicama bolnice.
Tecaj je pocinjao 1. utorak u mjesecu, negdje oko 18 sati. Trebalo je doci 4 utorka za redom. Najbolje je negdje na pocetku tecaja platiti. Onda je to bilo 400kn. Tko je na zadnjem predavanju donio uplatnicu, taj je dobio potvrdu da je odslusao tecaj. Mi to nismo znali pa su me poslije malo setali po krugu bolnice. Ovo platiti ovdje, potvrdu nositi ondje. Nije strasno, ali bi mi bilo zao da sam zakasnila s tim pa da MM nije mogao biti sa mnom zbog toga. Mislila sam da imam vremena.

Buduci da ti je 1. porodaj, vazno je da znas da ti radas (ne poradaju te oni), ti si odgovorna za sve (ne oni), ti znas kako se osjecas i u kojem si stanju (ne oni). Porodaj ide svojim tijekom bas kao i trudnoca, nema tu nikakve mudrosti. Sve se dogada samo od sebe :)
To je moje razmisljanje i razmisljanje moje prijateljice koja se sprema roditi 3. dijete na Sv. Duhu i ne cita nista po ovakvim forumima, a radala je brzo i lako.

Puno hvala na informacijama :yes:
šogorica i ja se spremamo u veljači da obavimo tečaj, a mislim da će mi dobro doći da se još malo uhodam u to sve i da se dobro pripremim za porod. nadam se da će sve biti ok

Sa cetvrtim predavanjem na tecaju sam bila toliko razocarana da sam pozeljela roditi sama kod kuce, ali nakon razgovora s Erikom sam svatila da me u toj bolnici nitko nece siliti ni na sto i da u slucaju odvajanja od bebe mogu odmah napustiti bolnicu, bez ikakvih problema s osobljem. Jedna sestra za bebe je rekla da u slucaju guzve rastavljaju mame i bebe. Nakon traumaticnog iskustva sa prvim djetetom nisam namjeravala dopustiti odvajanje niti na pola sata.

Tako da ako i kazu nesto sto ti se ne svidi, ne daj se obeshrabriti. Vjerujem da ce sve biti u redu, samo ne treba zuriti u bolnicu jer onda oni ne znaju sto bi s rodiljom. Oduzima im vrijeme i prostor, a ima i drugih zena.
Poslije porodaja sam shvatila da za jedan moj odlazak na pisanje sestra mora doci, skinuti mi ctg, odvesti mene sporu do wc-a, cekati mene sporu da se popisam, operem ruke, sa mnom doci do sobe, staviti mi ctg, pokriti me te zapisati da sam u toliko sati i toliko minuta spontano mokrila.

Od priprema za porod mislim da je najvaznije da se duhovno pripremis. Da budes opustena, mozak iskljucis i da se ugodno osjecas koliko je god moguce dok nema trudova. Drugi su tu samo da ti eventualno pomognu, da te pridrze i sl., ako ti je potrebno.

Sretno :)

Još jedna lijepa vž-priča :-)! Kraj je posebno lijep :heart:!

cestitam!!!