kako sačuvati sebe u teškim vremenima?

ajmo pametne, iskusne žene, kako, kako sačuvati zdravlje, živce, sebe samu, kad te život nemilice tare i nema izgleda da će prestati?
kad si poduzeo sve što si mogao, al đavo ne spava...
kad se bojiš da ćeš se jedan dan probuditi lud., da ćeš dobiti tešku bolest od stresa, nespavanja, žuči?
nije bitno sad o kakvoj je situaciji riječ, zanimaju me vaša iskustva, znači što ste učinile za sebe ako ste ikad bile u nekim životno teškim fazama. npr. rastava braka / smrt bliske osobe / ugrožena egzistencija/ bilo što slično...
postoje li ipak neke sitne stvari koje život znače, one stvari kojima pomažemo sami sebi?

Probaj nabaviti i pročitati ovo:

http://www.superknjizara.hr/index.ph...d_knjiga=21635

Možda unutra nađeš odgovore na neka svoja pitanja....

Zaboravih ovo: Na vlastitoj sam se koži uvjerila da nije pametno "silovati sudbinu" i da postoji neki viši poredak stvari koji mi svojim trodimenzionalnim mozgovima nismo u stanju dokučiti (valjda ni ne trebamo) i da se sve u životu/životima ljudi događa s razlogom.

daaa, postoje, itekako. sitnicama se i hranim u teška vremena.
predah od svega uz lepu knjigu, potapanje u vruću kadu, samo mojih sat vremena kod frizerke (dok ispijam kafu i čitam trač-časopise)...
razgovor sa dragom prijateljicom, mirno veče uz mm-a kad zagrljaj govori više od reči...vreme sa decom provedeno u istinskoj radosti, kao sinoć kada smo se nas tri uhvatile za ruke i poskakivale ulicom da se ugrejemo, sve pevajući i smejući se...
i planiranje. lepih,a dostižnih stvari. letovanja, sadnje cveća i uredjivanja terase, dečijih rodjendana, druženja, izleta...pa onda i realizovanje tih planova.
ništa veliko. ali esencijalno za preživljavanje.

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Zaboravih ovo: Na vlastitoj sam se koži uvjerila da nije pametno "silovati sudbinu" i da postoji neki viši poredak stvari koji mi svojim trodimenzionalnim mozgovima nismo u stanju dokučiti (valjda ni ne trebamo) i da se sve u životu/životima ljudi događa s razlogom.

---

potpisujem ovo. kad sam to uvidela, život mi se umnogome pojednostavio.

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Zaboravih ovo: Na vlastitoj sam se koži uvjerila da nije pametno "silovati sudbinu" i da postoji neki viši poredak stvari koji mi svojim trodimenzionalnim mozgovima nismo u stanju dokučiti (valjda ni ne trebamo) i da se sve u životu/životima ljudi događa s razlogom.

---

nikad neću povjerovati da se nekim predobrim ljudima toliko loših stvari događa-s razlogom :(

krumpiricu, potpisujem te. ali trenutno se skroz citam u prvom postu, pa mislim da je to zapravo utjecaj trenutne situacije, a ne neki generalni stav.

otvorim bilo koji portal,,prepuni su ljudi sa jos tezim i gorim sudbinama, pa mi je onda malo lakse....

Ja bih uvijek našla bar jednu stvar koja mi je dobra u životu i onda bih se grčevito držala misli na nju, i tako preživjela najgore... a pomaže i malo crnog humora i pomisao da uvijek može biti gore.

Drži se, uvijek će se naći oko nas dobrih ljudi koji će biti uz nas kad je najgore, a valja se pouzdat i u se i svoje kljuse :love2:

Peterlin i sama sebe uvjeravam da se ne može forsirati ništa , da treba vremena da neke stvari sazriju. samo mi je to tako teško prihvatiti, nemam srtrpljenja, nemam više ni vjere bojim se. i nikada nisam ovako gubila nadu. to mi je zapravo najteže od svega.
preko mojih leđa je prešao veliki teret u najnježnijim godinama, a uvijek sam bila stijena - čvrsta i nesalomljiva. sada, kad trebam biti stijena za svoju obitelj, svoje dijete, ja se lomim. i pitam se što mogu učiniti? jer, kao što krumpirić reče teško je razumjeti zašto se nekim ljudima stalno loše stvari dešavaju a da to nisu ničim zaslužili...
svima hvala na savjetima i komentarima! :heart:

Sama pomisao da poslije kiše uvijek dolazi sunce i da nema tako strašne krize koja može trajati vječno uvijek mi je davala snage da prebrodim neke stvarno grozne krize. I doista valjda kada dođemo do granice izdržljivosti nešto se promijeni i dođe novo ljepše i bolje razdoblje.:-)

užasno teško.
ja sam se pod silnim stresom razboljela.
doslovno više uopće nisam pazila na sebe i na svoje zdravlje, posvetila sam se isključivo "problemu" koji me je malo po malo uništavao dok nije puklo.
nakon toga me je jedna krasna liječnica digla iz mrtvih i naravno moja obitelj i nakon toga sam prihvatila neke stvari kojih sam se prije bojala.
prošla godina je isto bila teška, opet bolest, ali nisam se toliko prepustila.

po meni najvažnije je posvetiti se u dovoljnoj mjeri sebi, bez obzira na životne nedaće, provoditi što više vremena s osobama koje će te "podići", imati vrijeme samo za sebe u bilo kojem obliku od aerobica do šetnje po dućanima i na kraju pokušati pristupiti problemu sa svih strana, razraditi ga, obraditi i pronaći najbolje što možeš napraviti u tom trenutku.
i svakako je jako bitno, koliko god to klišeizirano zvuči, razmišljati pozitivno i držati se one rečenice -moj problem nije od mene veći.
zamisliš da je problem veličine jedne pikulice ili u najgorem slučaju, šta ja znam, jabuke da ga u svakom trenutku možeš zdrobiti.

Citiraj:

---

krumpiric prvotno napisa

nikad neću povjerovati da se nekim predobrim ljudima toliko loših stvari događa-s razlogom :(

---

potpis. ne mogu i nikad neću vjerovati da dječja patnja ima svoju svrhu i razlog. podsjetnik na dane provedene na odjelu neuropedijatrije, klaićeva.

tashunice :heart:

Citiraj:

---

provoditi što više vremena s osobama koje će te "podići"

---

i ja mislim da je ovo jako važno.

osim toga, u jednoj sam knjizi pročitala (na žalost, nemam je uz sebe da ti točno napišem)
nešto o prepuštanju koje nam se, kada smo u problemu, čini najgorim mogućim rješenjem.
uglavnom, čovjek je skočio u rijeku i kada je shvatio da je u vrtlogu vira uhvatila ga je panika
dok je grčevito razmišljao što mu je činiti koprcao se na razne strane i pri tome opasno bio blizu trenutka da ga povuče k dnu
svojim pokušajima da napravi nešto činio je još gore
ono što je u toj situaciji najteže bilo učiniti je - prepustiti se, umiriti se
tek nakon toga je izvukao živu glavu

u stvari, doskočiti teškoj situaciji (psihičkom potopu) možeš tek kada se, u situaciji gdje si svjestan da ne možeš ništa/ili puno učiniti, pomiriš s tim da ništa ne možeš učiniti ako zaista ništa ne možeš učiniti
i tog trenutka kada se pomiriš, sljedećeg možeš očekivati neko rješenje
(pisac je vukao paralelu sa konkretnom situacijom u rijeci i općenito životu i mislim da je odlična!)

teško mi je sada izvući najvažniju misao, ali nadam se da se kuži

još samo da dodam...
nekada je rješenje ne kopati grčevito rješenje, valjda sam to htjela reći

E, meni je pomagalo ovako nešto od Adio Mare, ali to ipak nisu bile životno ugrožavajuće situacije, nego... "redovni problemi", uvjetno rečeno.

nisam doživjela preteške stvari, moram priznat. Uvijek je bilo nade za korak naprijed.

a opet, kad o teškim stvarima promišljam razmislim o relativnosti života.
Šta ti je dano, osim da odživiš ovo što imaš? I što ćeš s time? Hoćeš odživjeti najbolje što možeš-il ne?
Mislim, ništa ništa se neće popravit, ništa neće biti drugačije, možeš samo odživjeti.

Najstrašnije situacije (kao kad netko izgubi dijete ili partnera) ostavljaju ti na izbor odustajanje (prisilni odlazak), patnju ili život.
Pa sad, nit će se izgubljeni vratiti, nit će se život vratiti, nit će sve to skupa trajati vječno.
Možeš se ubiti odmah, možeš patiti vječno, a možeš odživjeti, znajući da sve, pa i ti ima rok trajanja.
Nadam se da me kužite...tj. ono što pokušavam odfilozofirat. :)


hm, ovo što adiomare priča jest preneseno, al i doslovno, ako se ikad dogodi (doslovno) da padnete u prejaku rijeku, morate se prepustit struji.:)

I ja se držim ovog što je AM navela-prihvaćanje problema, "relativno" prepuštanje dok se ne iskristalizira rješenje, a opet s druge strane-živjeti u miru sa sobom jer znaš da si napravio sve što si mogao u datom trenutku (al bez onog nasilnog grčevitog traženja rješenja).

Da, kužim krumpirić. A nikad ne znaš koja će bit tvoja strategija dok ti se tragedija ne dogodi, uopće, biraš li tu strategiju. Ne daj Bože nikome takvih tragičnih situacija, a ovo drugo je sve rješivo, stvarno je. I možda ta misao i relativizira faze stresa zbog manjih stvari.

E, da, i autoironija tj. smijanje na račun sebe je meni super, ono, ne lakrdijaško smijanje, nego smijanje puno ljubavi prema samom sebi i ludosti situacije, jer ima puno fakat ludih i smiješnih situacija, tj. nije svaka situacija samo teška, često su to neke sive zone (za manje probleme govorim).

Iako se s time ne bi složili pripadnici, uvjetno rečenoj "vjeruj - misli poztivno" streama - mislim na autogeni trening i slično.

To su ta neka rješenja za manje razine problema, smijanje (crni humor) i mantranje pozivitnih misli su međusobno isključive, a ljudi biraju ono što im paše pa je sve OK, dok god je to rješenje pravo za tebe.

I još sam se nečeg sjetila, od moje ex profe hrvatskog... ono, spoznaja da nisi centar svijeta, pomaže relativizirat stvari (stila nisu moje muke najgore), meni pali.

da, to je i naglašeno u toj priči
sjetio se savjeta da se u vrtlogu mora opustiti i prepustiti
ali ljudska priroda je takva da se refleksno opire prepuštanju u jednoj takvoj "pogibeljnoj" situaciji (može i u prenesenom značenju)
i učinio bi sve da trenutačno izađeš iz nje, ali očito nema prečaca
ponekad je rješenje upravo to: prepustiti se struji, kad znaš da ne možeš ništa
sama svijest da si ipak donio neku odluku i skinuo sa sebe teret djelovanja može biti blagodatna
ajme filozofije
ali mene se baš dojmila upravo ta priča

Citiraj:

---

AdioMare prvotno napisa

ponekad je rješenje upravo to: prepustiti se struji, kad znaš da ne možeš ništa
sama svijest da si ipak donio neku odluku i skinuo sa sebe teret djelovanja može biti blagodatna

---

Je, baš je dobro, i meni se to čini ful OK, i skida puno grčevitosti iz cijele priče. Ono - rubrika prihvati ono što ne možeš promijeniti.

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Je, baš je dobro, i meni se to čini ful OK, i skida puno grčevitosti iz cijele priče. Ono - rubrika prihvati ono što ne možeš promijeniti.

---

Asocijacija na molitvu, mislim sv. Franje (nek me netko ispravi)
Bože, daj mi snage da promijenim ono što mogu promjeniti,
snage da prihvatim ono što ne mogu promijeniti,
i mudrosti da razlikujem prvo od drugog!

Što mi se više loših stvari događa u životu, to imam više hobija i obaveza. Za sad sam stala na fotografiji, slikanju, blogiranju, vrtlarstvu, kuhanju, učim web dizajn online...a i posao me smiruje, uglavnom kreativno stvaralaštvo bilo koje vrste pomaže. A nekad kad sam mrtva umorna i nemam snage za ništa, ko Višnja što je napisala, uvalim se u kadu i čitam Dylan Doga. A i crni humor je konstanta, tu i tamo malo sarkazma i ironije ali ne previše jer se iza tih sarkastično-ironičnih momenata osjećam :bljak:

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

I još sam se nečeg sjetila, od moje ex profe hrvatskog... ono, spoznaja da nisi centar svijeta, pomaže relativizirat stvari (stila nisu moje muke najgore), meni pali.

---

Ovo je moj ključ.
Samo ono što ja moram tome dodati je spoznaja da sam učinila sve što je u mojoj moći da popravim situaciju i da skinem s vrata bezrazložan osjećaj krivice.

najgore je to što uvijek može biti i gore pa se najbolje tiješiti onime što ti život čini ljepim a najčešće su to sitnice koje često i ne primječujemo.

Ja ustvari ni ne znam kako sam sacuvala sebe...Ali jesam. Definitivno na ovaj nacin prepustanja u rijeci. Samo sto sam ja dosla do dna i tek onda isplivala na povrsinu. Prije toga nije islo. Doduse, nije svaki problem isti. Npr. moj gubitak djeteta se ne moze mjeriti s necijom teskom bolescu ili nenadanim otkazom koji dovodi do ruba egzistencije. Ja sam morala "samo" preboljeti i naci nacina da krenem dalje. Neki dugorocni problemi trebaju se sagledati sa svih strana, pokusati naci pukotine kroz koje se mozemo provuci i izvuci zivu glavu i zdrav razum. I ono, po meni najbitnije, ne sramiti se potraziti pomoc. Prijatelja, obitelji, strucnu pomoc... Lakse je kad se dvije ili vise glava skupi pa razmisle kako dalje.

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

I još sam se nečeg sjetila, od moje ex profe hrvatskog... ono, spoznaja da nisi centar svijeta, pomaže relativizirat stvari (stila nisu moje muke najgore), meni pali.

---

Meni je moja profa hrvatskog obiljezila zivot kad je nas 17-godisnjake prepune "problema" odvela u Gornju Bistru, kad sam tamo vidjela onu djecicu koja su tesko bolesna a opet ne skidaju osmjeh s lica... Ma neopisivo je koliko sam u tom trenu odrasla i shvatila upravo to, da nisam centar svijeta.

Nekako živjeti dan po dan kada se dešavaju te neke teške stvari. Pronaći sreću u sitnicama u malim stvarima u onih 5 minuta koje možeš ukrasti samo za sebe i nikada se ne predati, nikada ne posustati, uvijek vjerovati da ima nade da može biti bolje ali da bi moglo biti i gore.
Razgovori s MM-om, najboljom prijateljicom, mamom to je ono što spašava. I ovo što su i cure navele crni humor, nasmijati se i onim teškim situacijama i samome sebi.
Kad mi se događaju te neke teške situacije uvijek se nekako sjetim da ima ljudi kojima je puno, puno gore od mene i u tome pronađem snagu za dalje jer ako ljudi koji imaju bolesno dijete imaju snagu za dalje onda bi mene bilo sram da je ja nemam.
Nekako mislim da je bolest ili gubitak djeteta najgore što ti se u životu može dogoditi i u takvoj situaciji ne znam kako bih pronašla snagu i divim se svima koji su to prošli i izdržali i pronašli snagu.

Pitanje je da li je stanje/problem rešiv ili nerešiv, tj. da li se na njega može uticati.

Ako je nepodložan tvom direktnom uticaju, onda nema šta, prihvati život kakav jeste i živi ga takvog, dan po dan, veruj da će biti bolje, ovako kako su i drugi opisali.

Ako se nešto može uraditi, onda se treba fokusirati i razdvojiti bitno od nebitnog, i na to bitno uticati, da ti ne bude posle žao što nisi probala.

prerano sam stisnula na odgovor.

npr. ugrožena egzistencija, tu briga nije rešenje, nego akcija, prodati šta se može prodati, zasukati rukave raditi bilo šta, uključiti mozak na 250 stepeni, svuda postoji neka prilika za sitnu zaradu, svuda probati i svuda pitati.

npr. razvod braka. po meni to nije tako strašno kako se kotira na listi stresova. Šta ja znam, slobodno smo u brak ušli, pa treba slobodno da iz njega i izađe onaj ko ne želi da u njemu ostane.

npr. smrt bliske osobe. to je ono najstrašnije, kad nema nazad, kad nema nikakve nade... onda polako, dan po dan.

kad mi je teško, kad stvari ne idu, uvijek se pokušavam vratit u nazad i pokušavam se sjetiti što mi je i kada bilo lijepo i dobro - što sam izgubila po putu i čemu sam se prestala veselit.

često su to vrlo jednostavne stvari - pjevanje, plesanje, pravljenje kolača, gledanje crtića, crtanje, trčanje, vožnja biciklom - nešto za što ti netreba ništa posebno već samo dobra volja.

takve mi radnje rastjeruju crne misli koje me stežu i pomažu mi da se borim za bolje sutra.

čitam vas i mislim kako ste puno toga lijepoga i pametnoga napisale :-). svjesna sam da ljudi imaju različite životne priče, da uvijek može gore, da nekome i jest gore. al me to nekako ne smiruje, ne pruža neku utjehu samo me još više rastuži...
jako je bitno da li je to što kaže Hajdi neka otklonjiva, prolazna nedaća npr. nezaposlenost il neka trajna tragedija npr. gubitak bliske osobe. ne bih da me se pogrešno shvati, ne stupnjujem ja tuge i nevolje ali, ako si sad nezaposlen ipak postoji velika šansa da sutra, preksutra, sljedeći mj. nećeš više biti nezaposlen.

postoji mogućnost da nađeš posao, pa ikakav za početak, pa ćeš polako otplatiti dugove i minuse, malo ćeš se stisnuti dok se ne središ... naravno da je to strašan stres i briga, biti bez plaće i dizati djecu je prestrašan scenarij, al se možeš nečemu nadati jer imaš prostora za to!

e sad, ako doživiš užasnu tragediju što smrt bliske osobe svakako jest, to sigurno ne možeš riješiti na takav isti način, to je puno teži i duži proces, opet se slažem s Hajdi, dan po dan...

a što s onima koji sve to dožive u paketu? pa još kojekakvih stresova i udaraca, i to nikako ne prestaje? jer zacijeli jedno, a na pomolu druga nevolja? i ti radiš na sebi, i pozitivan si, boriš se, prkosiš lošim stvarima, poduzimaš sve što možeš ma i više od toga, jer nećeš da se predaš tim usr.... kartama života!
koliko takvi ljudi u konačnici uspiju zadržati i sačuvati onaj zdravi komadić sebe? mislim, ako ispališ na živce ili npr. dobiješ tumor ili nešto slično, pa onda je sve bilo zalud, zar ne?
sad sam odužila, al još jednu bitnu stvar ću reći a to je da sam zapravo na tragu razmišljanja da je stvarno možda sve unaprijed određeno, da se možda doista ne vrijedi batrgati. a to mi je prestrašna spoznaja ....

Ja mislim da je najgori strah....

Odgojena sam uz majku paničarku, pa sam valjda sama jako rano zaključila da to ne valja jer te takvi osjećaji blokiraju cijeli život.

Ako se nešto loše dogodi (a događa se) treba poduzeti sve što možeš da bude bolje.

A živjeti u strahu (i opterećivati time druge) je po mom mišljenju potpun promašaj. Ne možeš se obraniti od onoga što ne možeš predvidjeti, a čemu trovati sebe i druge iščekujući da se dogodi nešto loše?

Inače, imala sam i druge bliske osobe sa kojekakvim iskustvima: moja baka, tatina mama (koja je izgubila prvo dijete, pa onda prvog muža u ratu, pa posao i stan i svašta) ili moja teta (koja je izgubila prvo dijete u porodu) nekako su znale izvući najbolje iz života, uspraviti se i krenuti dalje, zbog drugih, ali i zbog sebe. A i na ovom forumu ima takvih osoba.

Flopica razumijem te - ja i MM smo trenutno (već 5 godina zapravo) u takvoj fazi: udarci i stresovi sa svih strana...taman si se od jedne huje oporavio, slijedi druga..nikad kraja....
Mene drži on, ja držim njega, nitko drugi ne razumije kako nam je i kroz što prolazimo. Recept bolji od ovog nemam. :love2:

Duboko udahneš i kažeš : "Sutra je novi dan..." Ništa ne traje vječno, ni dobro , niti loše.
Kad je najgore ispećeš kolač, rezultati su najčešće dobri i odmah vidljivi, a onda ga podjeliš sa dragim ljudima i ideš dalje...

flopica, dan po dan. Mene je nakon teških operacija srca, dubokih venskih tromboza i prolazne epilepsije koje sam sve doživjela do 25 godine, dopalo to da izgubim 3 dijece od 27 do 30, u cijelom tom periodu mama mi se teško razbolila i prestala bit u mogučnosti brinuti se o sebi i danas se sestra i ja brinemo o njoj, malo je kod nje malo kod nas, umrla mi je kujica od 12 godina koja mi je bila največa utjeha, i na posljetku je umrla moja najdraža none, s kojom sam bila nevjerovatno povezana. Uz sve to kolju me nedaću poput besparice, neimaštine, problema sa svekrvom, najbolja prijateljica razvila bolesnu ljubomoru na mm-a nismo se ćule godinama itd itd da ne nabrajam. Iskreno, možda sam od svega malo i skrenula, pomaknuti jesmo i mm i ja to je sigurno, ali živimo, volimo se, ne prestajemo sanjati, vjerovati i raditi najbolje što možemo, hvala Bogu dao nam je našeg dečka zbog kojeg sve ima smisla.
Anyway, ja sam neka nazovi polu-teška kategorija, pa svejedno guramo, ne možeš drugačije. Nije nikakva utjeha da je nekom gore, uopće, niti me ljuti da je nekom lakše. Jednostavno, tako ti je kako ti je. Ima dana kad padaš po dnu i ne moš se dignut bez nečije pomoći, a ima dana kad si jaka kao stijena jer te sve skupa ojačalo.

Roza groza nemam šta drugo reći nego respect.
Mi ljudi imamo nagon za preživljavanjem psihičkim i fizičkim i samo oni stvarno jaki i posebni mogu preživjeti ovako teške stvari, nažalost oni drugi u takvim situacijama dignu ruku na sebe. Recepta nema.

Flopica, suosjećam s tobom. Bude trenutaka kad se pitam - zar još i to? I kad se bojim da će se dogoditi neki "šlag na torti" cijelom cirkusu.
Ali, to nije dobro ni za mene, ni za ikoga, i svoju utjehu nalazim u sjećanju na teške trenutke koji su, uz Božiju pomoć, dobro prošli ili naprosto prošli. Jer prođe, sve prođe, i ponekad i zlo pokaže svoju dobru stranu.
Što sam starija to mi je jasnije kako nemamo garancije niti prava na ništa, pa ni zdravlje, uspjeh, blagostanje, mir. Sve što je oduvijek spopadalo ljude jednako može spopasti i mene.
I onda se sjetim da moje nije da utječem na svijet, niti da se grčevito branim protiv onoga što dolazi - moje je da se nosim prema tome što se bolje može.
U svemu tome najvažnija mi je življena vjera, ona koja mi govori da nisam sama, da je sve to već otkupio, proslavio i spasio Bog. Da se stvari mogu riješiti nekim poslovicama, ili potezom ruke, mislim da Bog ne bi sebe dao da ga pljuju, bičuju, skidaju, rugaju mu se i na koncu divljački ubiju.
Kad god gledam nevolju i bol na svijetu (a toga je nezamislivo puno) sjetim se toga; da je to naš usud. I sjetim se da treba izdržati, i da iza svake muke dolazi nagrada, samo treba vjerovati, ponirati dublje u sebe i u vjeru, zadržati zahvalnost za ono što je dobro, čvrsto se nadati, biti vedar i koliko je moguće zadovoljan.
U onome što prolazim suosjećam s drugim ljudima, i podsjećam se da naša vrijednost uopće nije u nekim stvarima koje činimo, nego koliko smo, po riječima jedne mudre žene, ljubavi dali ovom napaćenom svijetu. Netko je liječnik, pa liječi sa srcem, netko nastavnik, pa je pun susojećanja za raznu djecu i njihove probleme i neuspjehe, netko radi uredski posao, pa je drag i suosjećajan prema kolegama, pomaže... netko može pokloniti novac drugima, netko vrijeme, netko uho za slušanje, netko može nepokretnom susjedu pomoći oko veša... štogod... I nalazim mir u sudjelovanju u dobru, da se broj dobra poveća, a da se zlo ignorira, ako se može, i da se s njime koji ga prolaze suosjeća.
Zlo je tu, istina je, ali dobro je jače, uz Boga možemo sve, i konačno - sve će biti dobro, čak i izgubljene ljude susrest ćemo u vječnosti.
Drži se! Nisi sama!

Jos sam zaboravila dodat da smijeh stvarno lijeci puno toga, pogotovo kad se nakupi s**nja. Npr. ja sam imala spontani, 2 dana nakon toga gadno sam pala i uganula glezanj, boli prestrasno, 5 min kasnije, ja jos sjedim na podu jer ne mogu ustat, zove me sefica i kaze da mi daje otkaz. Ja sam se doslovno odvalila smijat, ona je mislila da sam poludila. Ali to je moj obrambeni mehanizam, mogla sam vristat, plakat al sam se rade od srca nasmijala kako mi se sve poklopilo. Poslje mi je gospoda sefica poslala kontrolu bolovanja za spontani i za nogu. I opet sam joj se smijala u lice, jer joj nisam dala da me slomi. Ni ona a ni zivot. Naci cu drugi posao, noga je ozdravila a evo i trudna sam. Cvrsto vjerujem da poslje kise dolazi sunce. Neki vjeruju u Boga, ja eto u nekakvu zivotnu ravnotezu. Ponekad je zivot istinski nepravedan ali nekad smo si i sami krivi sto ne vidimo neke dobre stvari koje nam se dogadaju nego ih prihvacamo kao normalne dok lose uzimamo k srcu i nesretni smo.