njegove i naše potrebe

kako ih usklađujete? razlikuju li se? Mi se najviše sudaramo vikendom, B je jako društveno dijete, stalno bi htio biti okružen hrpom prijatelja, nikada mu nije dosta. Kako po tjednu,osim boravka u školi, nemaju puno prilike družiti se, on si unaprijed isplanira vikend, većinu toga se, naravno, uopće ne uklapa u našu dinamiku. I mi bi se malo družili, izašli s njima u grad, park, a on samo pita koga ćemo od njegovih prijatelja povesti sa sobom (to smo i običavali često dok je bio jedinac). Ja kužim da njemu niej napeto s nama i malom sestricom a opet nije mi OK da nas tri ide na Jarun, npr. a on ostane sa svojima u nasem parku, to može bit iznimka a ne pravilo.

Imate li i vi tih problema ili se samo moj ne želi družiti s nama8-)

vrištim od smijeha - upravo sam se posvađala s MM-om jer zare nema kod kuće od jučer ujutro i doma će doći tek večeras. meni je to neprihvatljivo, preko tjedna nije s nama zbog škole i slobodnih aktivnosti, preko vikenda nije s nama zbog baka i frendica... a MM se čudi u čemu je problem....
uglavnom, kužim te.
mislim da nije dovoljno da naše školarce viđamo ukupno 15tak sati u tjednu (toliko sam ja svoju vidjela ovaj tjedan - jest da je iznimka, a ne pravilo, ali svejedno sam upravo pošizila zbog toga)

e da, još sam i skužila da ima zadaću koju nije napravila, a sutra je škola ujutro...

I mi se suočavamo sa ovim problemom. Nama smeta i teško prihvaćamo što koliko god se trudimo biti mu zabavni i raditi sve što on voli, često vikendom izabere glupiranje sa društvom, a druženje sa nama odradi onako uz osmjeh br 2.:mrgreen: i gleda da to čim prije odradi pa je slobodan.
U principu svjesna sam da mu treba to vrijeme za klince i da je prirodno da im starci idu na živce u ovim godinama, ali ja već umirem od straha od vremena kad ću ga viđati samo u prolazu jer je odrastao i u svom filmu. A još mi je nekako moja beba:love2:

moja jos uvijek vise bira nas od druge djece, a i kad su klinci kod nas (a jesu uvijek vikendom - npr. jedno poslijepodne) dozvoljavaju da i ja budem uz njih pa se zajedno zabavljamo...no mi jos par mj. nemamo 9 god.
vjerujem da nas tvoje muke tek cekaju.

Mi smo ovaj vikend odradili rođendane troje djece, a četvrto smo morali odbiti jer su se termini preklapali.

Srećom, nije uvijek tako. Moji moraju NAJAVITI unaprijed i moramo se DOGOVORITI. Npr. jučer smo bili kod bake na ručku, a tek onda se može na rođendan. Isto - ako mi planiramo vikendicu (odabrani vikend) djeca znaju da se za subotu ne dogovaraju društvene obveze osim baš iznimno, ali u pravilu se dogovaramo.

Mi smo klince vukli svuda sa sobom godinama, sad smo u fazi da ih (još) pratimo ali već vidim da će uskoro "odlepršati". Srećom, dečki vole dosta aktivnosti koje mogu raditi s nama pa još rado sudjeluju (obiteljski posjeti - deda, bake, ujo, kumovi.... pa onda Hrelić, vikendica, šoping i slično...) Ponekad odu sami, ponekad nekog dovedu, ali ključ svega je dogovor. Padobranstvo ne volimo ni mi, a čini mi se ni djeca.... Danas je moj sin bez drame odbio prijatelja koji ga je na igranje zvao u 11 dopodne - spremao se na rođendan. Još prije godinu-dvije to bi mu teško palo. Sad bolje upravlja vremenom. Kako će ići dalje - ne znam, od prigode do prigode.

Mi svoje još uvjek vucaramo s nama iako nam se bliži vrijeme kad će ići više s prijateljima.Npr. moja curica od 7 god. prekjučer je prvi put otišla iz kuće u pol 8 ujutro i vratila se navečer u pol 7.Znači do podne je bila škola a onda je išla kod prijateljice raditi zadaću i njena mama im je isplanirala igranje koliko god žele jer je mama bila doma.Mislila sam si napokon malo odmora.Možete si misliti kako mi je bilo.Stalno mi je nešto falilo iako u kući imam još dva dečka i bolesnog muža ,falila je ona.Jedva sam čekala kad će nazvati da ju pokupim.Stariji sin ode ponekad kod frendova ali većinom su oni kod nas jer mi imamo veliko dvorište.

meni je fakat lakše kad sam pročitala ovu temu! baš me danima izjeda spoznaja da naše dijete više voli boraviti okolo nego s nama, kući/ u šetnji/ posjetu prijateljima.
kao kod Lutonjice i mi doma imamo razilaženja glede vremena odsutnosti! mm to nije bed a mene tare. i kad skužim isto tako da zadaća nije napisana i neće je imati ni kad napisati ,hm...
naša je jedinica i nema nešto djece u susjedstvu pa koristi svaki poziv da se druži, što mi je i jasno, al mi baš došlo tužno kako nema potrebu biti s nama prečesto.
ma i nije to svaki dan naravno, ali vikendom :roll:.
ili dijete odrasta a mami je teško prihvaćati promjene?

da, i vezano za prihvaćanje poziva moja bi išla i u ponoć nema beda, ne spava joj se, ništa nije važno, sve svoje obveze je u stanju zanemariti.
a to mi je baš koma. toliko se trudim usaditi joj pojam vremena u kojem mora ispuniti svoje zadaće i obveze i slobodnog vremena koje može provesti po svojim željama. i kad nazove prijatelj ili prijateljica sve pada u vodu. možda se ja nisam stvari postavila onako kako treba...:-(

flopica - moj je isti takav!!!
ja cak nemam problema na taj način da se ja osjećam loše zbog toga, ja njega skroz razumijem. Pravila se znaju - mora napisati zadaću prije, to polako usvaja i Ok je. Mene, zapravo, brine druga krajnost - da ja previše popuštam i da bi on trebao biti (bi li?, MM misli da da) više uključen u te obiteljske aktivnosti koje mu nisu po volji. Npr., u shoping ga vec nekoliko godina ne vodimo jer mu je to totalna tlaka, no vidim da neki njegovi vrsnjaci bespogovorno kaskaju za roditeljima jer se neke stvari naprosto moraju obaviti.

Citiraj:

---

flopica prvotno napisa

da, i vezano za prihvaćanje poziva moja bi išla i u ponoć nema beda, ne spava joj se, ništa nije važno, sve svoje obveze je u stanju zanemariti.
a to mi je baš koma. toliko se trudim usaditi joj pojam vremena u kojem mora ispuniti svoje zadaće i obveze i slobodnog vremena koje može provesti po svojim željama. i kad nazove prijatelj ili prijateljica sve pada u vodu. možda se ja nisam stvari postavila onako kako treba...:-(

---

ne bih rekla, meni je normalno da su oni još ipak premali da uvide važnost toga da je zadaća na prvom mjestu. normalno mi je da im je druženje prije svega. a mi moramo onda preuzeti ulogu zločestog policajca.
barem tako ja mislim.
inače mogu potpisati skroz post od bubice.
da se njega pita taj ne bi nigdje išao s nama.
dobra stvar u tome je: da ga se ne pita :mrgreen: i da je još uvijek u godinama, kad se, nakon početnog frnjenja nosom i svesumilađepotonule stava, ipak zabavi dobro i s nama, na izletu u prirodu, šetnji gradom, šetnji lungo marem itd. kolko će to još tako biti, nisam uopće spremna razmišljati za sad. :mrgreen:
s time, da mu i popustim, ako ocijenim da je ok, npr ovaj vikend je otišao kod moje prijateljice i svog najboljeg prijatelja u petak navečer, a došao doma u nedjelju na ručak. obzirom da smo se mi doma borili s ušima od M, ocijenila sam da ne bi bilo fer ukidati mu zabavu samo iz nekog principa.

e, ali prije sam mu znala popuštati i tipa preko tjedna mi idemo, ne znam, u konzum, a on moli da ostane kod prijatelja. onda sam shvatila da ako mu popuštam za svaku stvar koja nije neka zabava za njega, a ne može uvijek biti zabava, onda se fakat premalo družimo. tako da sad s nama ide u konzum (ovo je samo primjer nezabavne aktivnosti, da ne mislite da svo slobodno vrijeme provodim po konzumima :mrgreen:).

tako da, kao i u svemu, malo popuštanja, malo inzistiranja na svome, budimo realni, stalna borba :mrgreen:

bubice, uletila si mi, isto razmišljamo :lol:

Bubica savršeno te razumijem jer se naše dijete opire većini stvari koje se ipak " moraju". recimo jučer smo išli u obližnje selo jer smo pozvani kod bliskih rođaka koji su obilježavali godišnjicu smrti svog člana obitelji. ujutro misa pa zatim obiteljski ručak. mi smo bili bliski s pok. i jako smo ga voljeli i baš smo htjeli ići. ona međutim ne želi. jer je to dosadno, ma i je malom djetetu, al ne može sve biti podređeno njoj. i durila se 3 sata nakon toga. na kraju joj je bilo super jer je bilo još djece.
kad se ide u dućan, neeee, ne da joj se! ma ima hrpa primjera, uglavnom sve su to situacije u kojima se ona opire jer joj se ne podudara s njenim trenutnim vizijama/ planovima / zamislima.
ja ne znam kako svaki put naći strpljenja pa neki put pošteno dreknem, a mrzim to drečanje jer me iscrpljuje u svakom pogledu i želim prestati to raditi.

a da, izgleda da se to tako i rješava, neke stvari se dogovore oko nekih nema dogovora već čvrsta pravila.
i meni uvijek izgleda da kod drugih to savršeno teče, da se njihova djeca nikad ne opiru i sve slušaju iz prve, da su ti roditelji tako fino stabilni i sigurni u sebe a samo ja zera neuravnotežena pa me dijete ne sluša :mrgreen:.

zera - malo, mrvu

Moj problem je obratan: ptić se ne da od mame i tate. Ode ponekad kod prijatelja ili pozove nekog, ali rijetko. U park ni mrtav, osim na bicikl ili role. Nogomet - nula. Čak i kad mu je dosadno, slijedi mamicu (prigovarajući kao neka baba ;-)). Ako me nema pola sata iz dućan, bar dva put će nazvati. Primjećujem da je, otkad su se počeli pojavljivati znakovi puberteta, postao još mazniji i privrženiji. Cura bi više išla van, ali ne želi bez njega. :roll:

Naletjela sam na ovu temu, iako smo daleko od ove dobne skupine, ali problem nam postaje aktualan. Dosad nismo imali nikakvih problema oko obiteljskog provođenja vremena, svaki dan nakon vrtića ide u parkić i provodi ondje određeno vrijeme, i to je sve ok. Međutim, s proljećem dolazi i vrijeme duljih šetnji, planinarenja i izleta, i sve ono što ga je prije oduševljavalo odjednom ga više ne zanima "jer bi se on dogovorio s društvom iz vrtića u parkiću".
Iskreno, meni je bezveze da nakon što svaki dan popodne provede sat-dva i više u parkiću (i na kraju sam traži ići kući nakon što se njegovo društvo raziđe), da još i vikend podređujemo parkiću. A osim toga, to su djeca predškolci, većina ih ne boravi vani samostalno, nego je uvijek netko od roditelja u blizini, dakle, i oni se moraju podrediti nekakvih obiteljskim obavezama. Tako da te njegove vrtićke "dogovore" baš i ne mogu preozbiljno shvatiti. S druge strane, ne bih da mu se zamjeri zajedničko planinarenje i druge vremenski dulje obiteljske aktivnosti, postići ćemo tako kontraefekt.
Kako to uskladiti?

(ispričavam se zbog uleta u krivu dobnu skupinu, ali tema je već postojala, pa mi je lakše uključiti se u nju, nego otvarati novu na pdf 6-9)

Rekla bih - kompromisom. Tebi je to bez veze, ali moraš prihvatiti da je njemu važno. Mislim da bi ga zadovoljilo da tu i tamo ostanete u gradu i pustite ga u parkić. Još uvijek ostaje dovoljno vikenda za obiteljske izleea, a njegove se želje i potrebe time uvažavaju i zadovoljavaju.

S polaskom u školu djeca intenzivno ulaze u fazu: "Svijet su druga djeca". Druga djeca postaju jako važna i to roditelji moraju prihvatiti, pa i onda kad im se ne sviđa previše. To je normalan put socijalizacije koji treba podržavati, uz nadzor, naravno. To o čemu pričaš su prvi znakovi koji roditeljima govore da dijete ima i želi svoj život. Iz iskustva sa sinom koji će uskoro 11, mogu reći da dijete ostaje privrženo obitelji ako ga pustimo da krene svojim putem. U protivnom, nužno dolazi do otpora.