Hipersenzibilno dijete

Sigurna sam da je ova tema već bila aktualna, ali je nisam uspjela pronaći.
Naša je devetogodišnja kći očito ponovno počela iskazivati svoje hipersenzibilne sklonosti. Ponovno - odnosi se na komentare i teta iz vrtića kako je preosjetljiva i kako je to sve zbog toga što je jedinica. Možda?! Međutim, ona je danas izvrsna učenica 3 razreda s kojom nema nikakvih problema, "osim" što se lako rasplače u razredu, što joj glas podrhtava kad odgovara i što se rijetko samoinicijativno javlja. Nema sumnje da je verbalno slabija, nego u pismenim mogućnostima izričaja. Ipak, vrlo je društvena, aktivna, omiljena u razredu i među djecom na brojnim aktivnostima, ali suze u školi...
Osobno ne mislim da je to preveliki problem, ali učiteljica, s kojom smo jako zadovoljni, ipak se požalila da joj to predstavlja velik problem.
Naravno, radimo na samopouzdanju, bodrimo je, potičemo, ali očito negdje nešto ipak šteka.
Svaki će nam savjet ili iskustvo itekako dobro doći... Hvala, cure:)

Moja susjeda psihologinja, upisala je, iz nekih sličnih razloga, svoju kćer u dramsku grupu u ZeKaeM-u.
Curetak je sada 7. razred.

Ne znam, moja djeca nisu takva, upravo suprotno. Mislim da treba ući u razloge takvih njezinih osjećaja i bojazni da bi joj se moglo pomoći. Takva preosjetljivost može proizlaziti iz mnogo toga, prvo iz naravi, što je vjerojatno slučaj. Može biti i druge nadogradnje na to: možda se radi o prevelikim očekivanjima od sebe ili o roditeljskom prezaštićivanju, što je često, pogotovo kod jedinaca (to znam jer je moje starije dijete dugo bilo jedinac). Dijete koje je u kući u središtu pažnje i prezaštićeno, u razredu se može se osjećati izloženo kritici. Da ne nagađam dalje, da se radi o mom djetetu, nastojala bih dokučiti korijene njezine nesigurnosti.

Sve smo to isprobali, ali njezin je odgovor: meni suze dođu. I ja joj vjerujem, i samoj mi dođu, ali sam se na pragu četrdesetih:) naučila ipak ih zatomiti:) Hvala na info o dramskoj, možda ćemo i pokušati iako ne znam u koji termin ugurati i tu obvezu i aktivnost:) Ipak, da još pojasnim - sljedeći dan je sve bilo u redu, bez suza, kao i danas.... Možda je taj dan bio ipak neka čudna kombinacija umora, iscrpljenosti i osjetljivosti - nadam se, naravno.
Ah, te suze, ah to roditeljstvo...

iskreno, ne bi se previse brinula..i ja sam bila takva i jos uvijek sam djelomicno, lako se rasplacem..kad sam bila mala naravno puno lakse, mislim da je to karakter..
a moja malena s 2 godine je isto takva, ne smijes joj glasnije reci "ne" na nesto, odmah to uzme srcu i place ali ne kao razmazeno dijete nego bas vidis da je pogađa, i tete su rekle isto u jaslicama..
nije lose da je malena okruzena djecom, bavi se s hobijima cime ce biti sigurnija u sebe..mozda neki tecaj jezika za djecu (ako si u zg kramer i kramer ti je jako dobar za klince, rade na principu da odmah svi upotrebljavaju sve sto nauce, pjevaju pjesmice, govore) ili neki tecaj debate za djecu ako to postoji..zkm koji su ti preporucili je isto dobar.

Citiraj:

---

MASLINA1973 prvotno napisa

, ali očito negdje nešto ipak šteka.
)

---

ja ne bih rekla da nešto šteka ako je netko senzibilan.
mislim da su ti ljudi izuzetno cijenjeni ako se pronađu u pravoj grani - umjetnosti recimo. potpis na dramsku grupu, ili nešto slično, treba joj ispušni ventil za osjećaje

Ivy, ma naravno. Pa stalno tvrdim da smo svi senzibilni, ali nerijetko ljudi čudno reagiraju na tuđu senzibilnost jer su previše usredotočeni na vlastitu. Ili - gotovo isključivo na vlastitu.
Spominjući "štekanje" mislila sam na nekakav odnos koji nije jasan ili je pak mučan. Nije li čudno da se djeca s 9 godina također teško nose s okolinom? Naravno da nije. Inače je prava mala slikarica...

MASLINA ja bi nju uključila upravo u ove aktivnosti što su cure predložile- gluma mi se čini idealna. to ti potvrđujem iz vlastitog iskustva, ja sam isto takva bila kao dijete. dobro, kod mene je spoj više okolnosti, ali i danas imam takve trenutke.

Takva sam ja bila skoro do 30god., mirna, tiha, kao sjena. U zadnjih par godina sam silom prilika glumila u par predstava i od sramežljivice koja se stalno crveni kad mora nešto reći postala alapača. :mrgreen:
Ne znam, meni je pomoglo što sam se morala otvoriti i biti glasna i pred malom djecom, velikima, gradskim poglavarstvom, pa gradonačelnikom..., jer odglumiti moram, ne? A da mi je bilo teško, je, jako.
Još da mi je netko prije rekao da sam rođena za glumu, pa gdje bi mi kraj bio. :mrgreen:

hvala na savjetima. dakle, ništa nam drugo ne preostaje, nego - gluma:) Osim ZKM-a, imate li još koji prijedlog kamo je upisati.
Bundevica, i sama sam dugo bila takva, a i danas mi se dogodi da sam na rubu suza, ali godine čine svoje pa se ipak mogu kontrolirati. Krećemo u glumačke vode. Cure, hvala:)

probaj ovdje
http://www.tirena.hr/index.php?q=dramski_studio

Ivy, puno hvala. Čak nam i lokacija paše. Nazvat ću pa ispitati primaju li i sada djecu ili moramo čekati jesen. Hvala:)

ja bila totalno takva,hipernapredna ali ubile me te sputavajuće emocije-nešto.nije bilo nekog posebnog razloga,takva sam bila oduvijek.dramska grupa pomogla do neba,intuitivno sam se upisala i "i created a monster".hehe.poslije je to preuzeo sport koji me dodatno oslobodio.

Zvala sam studio Tirena, ali oni imaju probe samo po školama pa ćemo pričekati proljeće i ZKM jer nam je ta lokacija još najbliža. A možda se i nešto bliže pokrene.
U svakom slučaju, još jedanput - HVALA!

Podizem temu jer sam opet u problemu...
Sven se napokon poceo otvarati prema drugoj djeci, nasao najboljeg prijatelja u grupi, napokon od teta nisam slusala kako je uvijek sam, a i sama sam vidjela kad bi dosla po njega da je u drustvu. I sad opet neka, nadam se faza. Suze za svaku ali bas svaku i najmanju kritiku. I doma i u vrticu. To bude takva tuga da mi srce pukne. Neki dan sam ga nasla u vrticu u kupaoni ociju punih suza, cim me vidio poceo je plakat, kaze da je teta vikala na njega. A nije vikala nego mu je samo rekla da se mora ispricati klincu kojeg je udario. I da, poceo je udarati sto nikad nije i zna da se ne smije. Uvijek kad napravi nesto "krivo" toliko se posrami kao da mu je samopouzdanje potpuno naruseno. Jucer mu se u parku kakalo, nije mi nista rekao, nego mu je malo pobjeglo u gace. Nisam mu nista rekla, obrisala sam ga malo, stavila maramicu u gace i isli smo doma, klinci s kojima se igrao nisu znali sta je bilo, zvali su ga u igru a on je poceo plakat i bjezat od njih, u autu je, putem do doma, poceo sisat palac!! To nikad nije radio!
Ja mu stvarno pruzam maximalnu paznju, pohvalim ga uvijek kad treba, stalno mu govorim kako ga volim, kako je dobar i pametan, puno se mazimo i grlimo a opet se ponasa kao zapostavljeno dijete. Kad sam jucer vidjela to sisanje palca upalio mi se alarm! Vodila bi ja njega psihologu ali znam da nebude suradivao.
Nista se novog nije dogodilo, nikakve primjene, osim sto cekamo bebu, ali on zbog toga nije zakinut za nista. A i staalno mi samoinicijativno ljubi trbuh, govori bebi laku noc...
Jesu to znakovi hipersenzibilnosti? Ili je faza?

Koksy, nadam se da me neces pogresno razumjeti, ali mozda je uzrok upravo ovo

Citiraj:

---

koksy prvotno napisa

Ja mu stvarno pruzam maximalnu paznju, pohvalim ga uvijek kad treba, stalno mu govorim kako ga volim, kako je dobar i pametan, puno se mazimo i grlimo a opet se ponasa kao zapostavljeno dijete. K

---

Naravno da dijete treba osjetiti da je voljeno, naravno da se treba i pomaziti i pohvaliti. Ali, mozda upravo mnogo iskazivanja emocija i potice tu senzibilnost. Ja imam kuci jednog takvog (nije moje dijete, ali od rodjena smo u istoj zajednici). Nas mnogo odraslih (zena), ona najmanji - svi ga tako mazili, pazili, grlili, ljubili... Decko je vec veliki, moze kontrolisati reakcije, ali uzasno ga pogodi kriv pogled, kad ga druga djeca ignorisu, kad se neko naljuti isl. Kad ga vidim tko tuznog i uznemirenog i ja bih se rasplakala. I pitam se, jesmo li ga mi ucinili takvim...

Pa definitivno si mi dala mislit...Ali, ima samo mene vecinu vremena, MM je na terenu 25 dana u mjesecu. A Sven je oduvijek maza, ponekad on vise mene grli i mazi nego ja njega. I oduvijek je bio osjetljiviji, sramezljiviji, oprezniji.... Ali isto tako ima cvrst karakter i vrlo jasno pokazuje svoje stavove. Zna biti extremno tvrdoglav kao i nevjerovatno popustljiv i razuman, kao da u sebi ima 2 razlicite osobe, cesto reagira potpuno drukcije od ocekivanog.
Kad je pocelo to placno razdoblje istovremeno je usao u fazu "necu". Za sve vice da nece, i u vrticu je tako, i on to bas onako glasno i odrjesito vikne, ne popusta.
Ma ne znam ni sama, drukciji je jako u zadnje vrijeme, ja stalno pokusavam prodrijeti do njega, shvatiti koja ga sitnica potice na neku reakciju ali ponekad mi se cini previse kompliciran.
Inace, u drustvu druge djece je super, u parku se odmah sprijatelji, ne prica puno ali uvijek poziva na igru, i dobar je prema drugima a posebno prema manjima od sebe.

Koksy, a zašto psihologu? Pa dijete je u redu i s njim je sve u redu. Psihologe cijenim, ali mislim da bi mogla postići neželjeni učinak.
Znam da te muče suze jer sam i ja iz istoga razloga otvorila topic, ali nisu li to samo osjećajnija pa možda i osjetljivija djeca od bića koja nas okružuju? I meni moja kći nerijetko kaže: "mama, meni suze dođu"!
I meni dođu, koliko puta osvijestim sebi slične situacije, ali sam, hvala Bogu, već uhvatila ponešto godina pa se lakše nosim sa svojim emocijama.
Samo ti svoga Svena grli, ljubi i mazi i nastavi s njim razgovarati, a onda će sve doći na svoje.
Mi smo sada u "boljoj" fazi, nema suza u školi, ali znam da će ih opet biti jer našu princezu jako boli nepravda, tužakanje, maltretiranje i sl., a kako je krhka i sitna dobra je meta, ali ne još uvijek dovoljno zrela (pa i samosvjesna!) da uzvrati. A dotad je ljubimo, mazimo, grlimo i pokušavamo suzbijati suze.

Ma imam dobrog prijatelja koji je djecji psiholog, ustvari sam s njim mislila popricat.
Mene ustvari brinu ti neki znakovi, kao da je to nesto sto moram primjetiti i ne mogu reci sve je ok jer je doslo odjednom i cini mi se da je uzrokovano necim, samo ne znam cime. Jer udaranje, sisanje palca i nevjerovatno osjetljiva reakcija na bilo kakvo upozorenje, kritiku pa cak i zamolbu ne spada mi u kategoriju faza. Dok je opet vecinu vremena veselo i zaigrano dijete koje se ja trudim ne sputavati u nicemu pa tako ni u pokazivanju osjecaja kakvi god oni bili.
E sad postoji i misljenje tete u vrticu koja mi je danas rekla ovako i citiram: "Sven je oduvijek bio drukciji od drugih" Ona stalno u razgovoru o njemu spominje te hiperreakcije koje ja vidim i doma. Al kazem, odnedavno. I ne zelim zatvarati oci pa da nastane neki veci problem. Mozda problema ni nema ali sta ako postoji a on takav osjetljiv se ne zna nositi s njim. Ko ce mu pomoi ako ne ja? Nadam se da razumijes o cemu pricam..

Naravno:) Onda popričaj s nekim stručnim, možda čak bolje s nekim tko vas ne poznaje, ali ako ti je zgodnije s nekim pak poznatim, tako i učini. Shvaćam da se bojiš kako ćeš možda previdjeti nešto što ne bi trebala. A možda ti teta može reći aludira li na nešto... Meni su tete uvijek nabijale na nos činjenicu da je naša kći jedinica pa da je zato tako osjetljiva. Besmislice.
Slušaj svoj majčinski osjećaj i učini onako kako misliš da je najbolje. I javi nam:)

Zvala sam danas ovog prijatelja psihologa, ukratko sam mu preko telefona objasnila o cemu se radi. Voljela bi da mi je rekao da panicarim bezveze al nije...Sljedeci tjedan idemo na razgovor...
Svjesna sam da bi bilo bolje otic nekom nepoznatom ali trenutno si financijski to ne mogu priustit a da idemo negdje na uputnicu moramo cekat mjesecima na termin. U njegovom vrticu nema psihologa, ustvari je taj moj prijatelj psiholog u podrucnom vrticu naseg vrtica tako da je zaduzen i za te klince.
On ionako ne poznaje Svena osim iz videnja pa ce ipak moci biti nepristran. A i odbio bi razgovor kad bi mislio da nije u redu sto se poznajemo.

:-):heart:

Sigurna sam da ćete zajedno iznaći najbolji modus za Svena:) Držim fige.

Imam ja takvog preosjetljivog 6,5-godišnjaka. Intenzitet i učestalost plača su se u posljednje vrijeme nešto smanjili, ali ne i prestali. Moje je mišljenje da se tu ne može puno uz ovo što već svi radimo (da smo im podrška kad im treba, da radimo na njihovu samopouzdanju gdje i kad se može), jer to su jednostavno takva djeca. I ja sam bila takva, a moglo bi se reći i da sam još uvijek, ali se čovjek s godinama ipak nauči kontrolirati. I istina je da toj djeci "jednostavno dođe da plaču", kao što sami kažu. Meni moj zna reći da ne zna zapravo zašto plače i osjeća se jadno zbog toga. Kod njega je dodatni problem što su mu se djeca u vrtiću počela rugati zbog toga.
Meni ga je žao, vidim da se muči, ali isto znam da mu je lakše kad se isplače. Tako se rješava svoje frustracije, koje god i kakve god. To što se učiteljicama to ne sviđa, čini mi se kao njihov problem, a ne problem djeteta. One ne znaju kako reagirati u toj situaciji. Bude li se to mojem sinu događalo i u školi, zamolit ću učiteljicu da mu ne govori neka ne plače nego neka mu da vremena da se isplače. Ako smeta razredu, neka to napravi ispred razreda. Prije će se smiriti i moći nastaviti pratiti rad nego ako se sva pozornost usmjeri na njega i bude zbog toga pod još jačim stresom. E sad, hoću li naići na razumijevanje, to ćemo tek vidjeti 8-).
U vrtiću nam to dobro funkcionira - on sam zna zamoliti da ga puste nakratko na miru da se smiri i često tako i preduhitri plač.

Mi smo bili i kod psihologa, između ostaloga i zbog preosjetljivosti, i s njim je sve u redu.

koksy, podijeli s nama ono što će ti psiholog reći :)
I moj 6,5-godišnjak je preosjetljiv; ponekad imam poriv da stalno budem s njim kako bih ga štitila od svijeta.
U zadnje vrijeme je kod njega podivljao osjećaj krivnje. Za svaku glupost kaže:"Oprosti..." Npr., probudio se po noći, nije mogao zaspati, uznemirio se i rasplakao. Probudila sam se i legla kod njega u krevet da ga umirim, a on je počeo još jače plakati, i govorio mi:"Oprosti, mama, što sam te probudio. Oprosti što plačem, ne mogu se smiriti..."
Grozno! Otkud sad taj osjećaj krivnje? Baš mi bude teško kako on sve duboko proživljava i doživljava, a ako ga još i krivnja za svakakve besmislice bude morila, život mu neće biti lak... :(
I da, mislim da je to do karaktera.
Što god ja radila, što god mu govorila, koliko god ga hvalila i poticala, on je jednostavno preosjetljiv.

Za njega nam je Julija Vlahinsky savjetovala dramsku, ali njemu se ta ideja ne dopada jer je on dečko, a dramska je za cure :?::raspa:

U petak imam razgovor s psihologom ali bez Svena, pretpostavljam da zeli izbjec da pred malcem pricam sta mu se sve dogada. Kod nas je krenulo i pisanje u krevet u vrticu, popiskio se u petak i u ponedjeljak a i doma mu je kroz tjedan par puta "pobjeglo" Nebi rekla da je neka prehlada u pitanju jer ne piski cesto, cini mi se da i premalo piski. Sto vise pricam s njim to vise imam osjecaj da je neki problem u vrticu. Svako jutro govori da ne zeli ici, ne place samo kaze da mu nije lijepo. Kad ga pitam zasto ne zna mi reci. Tete kazu da se igra kao i dosad a i sama vidim kad dodem po njega, okruzen je klincima a i bas djeluje sretan.
Jucer ujutro nije htio uci u sobu, svi klinci su plesali, teta im je pustila muziku, a Sven je sjeo ispred i govorio da on ne zeli unutra, da ne zeli plesati i da je ljut. Nakon par zagrljaja i pusa otisao je k teti kao da nista nije bilo. Danas je usao bez problema iako je doma govorio da ne zeli ici. Imam mogucnost ostaviti ga doma ali nemam pojma koliko je to pametno, htjela bi se i oko toga konzultirat s psihologom.

Nakon sat vremena kod psihologa sve moje sumnje su se potvrdile...Splet okolnosti tj. cinjenica da MM-a nema zbog terenskog posla, da mi svekiji otezavaju suzivot, da sam trudna i ono najbitnije, da je teta u vrticu isfrustrirana sto sa Svenom ne postize ono sto bi htjela + njegova osjetljivost dovelo je do njegove nesigurnosti koju iskazuje tugom ili ljutnjom. Moj prvi potez, na savjet psihologa, je popricati s tetom 1 na 1, da pokusa shvatiti da sa svojim forsiranjem ukljucivanja Svena u razne aktivnosti, koje njemu nisu pretjerano zanimljive, potice njegovu nesigurnost i on se sve vise povlaci u sebe a nakupljeni stres zbog toga ne zna kako izbaciti. Sljedeci korak je preusmjeravanje paznje kad bude tuzan zbog tate, ne osporavati cinjenicu da je tuzan, naravno, to nisam ni dosad, ali kratko objasniti da tata mora raditi, da ce doci a da mi mozemo sad npr. slagati kockice il tako nesto. Dovodenje ranije u vrtic takoder od ponedjeljka pocinjem prakticirati, ja sam podcjenila vaznost zajednickog dorucka i zajednickog pocinjanja igre. Dosad sam ga vodila u 9 a oni se tad vec svi zaigraju.
Tenzija koja je nastala izmedu mene i tete zbog medusobnog nerazumjevanja tj. njenog konstantnog kritiziranja Svena i mog osjecaja bespomocnosti nakon toga definitivno se prenjela na njega te on zbog toga ocito stvara averziju i nepovjerenje prema njoj a njeno forsiranje da ga ukalupi u ostatak grupe kod njega stvara jos veci inat.
Ono sto sam i sama primjetila, al eto, vodila sam se cinjenicom da je ona strucna osoba i da zna sto radi, je da ona ima nerealne ciljeve i da od buhe radi slona.
Ja dajem sve od sebe da Svenu budem i mama i tata, jasno da je to nemoguce jer on sto je stariji to mu vise fali ocinska figura u zivotu ali to je nesto sto ne mozemo promjeniti, barem ne zasad jer svi znamo stanje u drzavi i MM moze samo biti sretan sto uopce radi. Kako je Sven medu najmladima u vrticu moguce da ga muce razgovori o tatama, da mu nedostaje da ponekad i njegov tata dode po njega a ne uvijek ja. To je ustvari nesto sto mi je prvo palo na pamet jer je ta hipersenzibilnost prvo pocela u vrticu, tek par tjedana kasnije i doma. Ta teta ga cesto naziva nezrelim dom eto i ja, a sad i psiholog, smatramo da je on ustvari na jednoj visoj razini a ona to ne prepoznaje. Jer on je za svoje godine vrlo samosvjestan sto je iznimno bitno.
Sve u svemu jako mi je drago da mi je strucna osoba potvrdila sve to, da me lagano usmjerio kako dalje i jasno mi dao do znanja da se to nece rijesiti preko noci, da moram promjeniti okolinu djeteta prije samog djeteta. Korak po korak i vjerujem da ce bit ok. :-)

Koksy :love: nadam se da ćete malo po malo riješiti probleme.

Molila bih mame hipersenzibilne djece da mi pomognu riješiti nedoumicu koja muči mene i mm.
Naime, pedijatrica je zaključila da je naš sinčić, star svega 4 mj., hipersenzibilno dijete, da odgovara modelu djece koja su joj eto, dolazila i takva bila od najranije dobi. E sada, ona je to zaključila na temelju njegovog izbezumljenog vrištanja, gorkog plakanja i frcanja suza kad mu se obratila (na sestru nije tako reagirao kao i na hrpu ljudi u čekaonici) i naše priče da je ista reakcija bila kod ortopeda. Nije mu ništa učinila da mu da povoda za plačem. On nije prestajao stravično plakati ni jedno pola sata poslije. Jecao je u autu i dugo nije mogao doći sebi unatoč što sam ga nosila i mazila. To nikad još nisam vidjela ni doživjela..... Danas se isto dogodilo pri susretu sa mojom prijateljicom i djetetom. Inače nije ni cendravac, dapače dijete je koje se grohotom stalno smije, društven je, stalno je u kontaktu s ljudima i raduje im se, a opet nezahtjevan u smislu da ne voli da ga se nosi, cmakče, nego eto, isključivo da se s njime razgovara ili da ga se pusti da nešto sam sa sobom meditira u tišini.
Pitam jer sam pročitala da se i strah od lica javlja u 3. mj. (možda mu ta ne pašu?), a opet me paranoja da ne bude hipersenzibilan, kao ja (u vašim tekstovima i opisima djece sam itekako prepoznala sebe), koja sam cijelo djetinjstvo bila opterećena što drugi jedu životinje, čak i položajem mrava u vrtu i nosila im hranu i vodu da se ne pate tako mali i jadni.
Teže mi je povjerovati da se može definirati kao h. tako malen. Vjerojatno mu nisu odgovarala novija lica, ali opet, čemu takva teatralna i bolna reakcija?

Citiraj:

---

palčica prvotno napisa

Molila bih mame hipersenzibilne djece da mi pomognu riješiti nedoumicu koja muči mene i mm.
Naime, pedijatrica je zaključila da je naš sinčić, star svega 4 mj., hipersenzibilno dijete, da odgovara modelu djece koja su joj eto, dolazila i takva bila od najranije dobi. E sada, ona je to zaključila na temelju njegovog izbezumljenog vrištanja, gorkog plakanja i frcanja suza kad mu se obratila (na sestru nije tako reagirao kao i na hrpu ljudi u čekaonici) i naše priče da je ista reakcija bila kod ortopeda. Nije mu ništa učinila da mu da povoda za plačem. On nije prestajao stravično plakati ni jedno pola sata poslije. Jecao je u autu i dugo nije mogao doći sebi unatoč što sam ga nosila i mazila. To nikad još nisam vidjela ni doživjela..... Danas se isto dogodilo pri susretu sa mojom prijateljicom i djetetom. Inače nije ni cendravac, dapače dijete je koje se grohotom stalno smije, društven je, stalno je u kontaktu s ljudima i raduje im se, a opet nezahtjevan u smislu da ne voli da ga se nosi, cmakče, nego eto, isključivo da se s njime razgovara ili da ga se pusti da nešto sam sa sobom meditira u tišini.
Pitam jer sam pročitala da se i strah od lica javlja u 3. mj. (možda mu ta ne pašu?), a opet me paranoja da ne bude hipersenzibilan, kao ja (u vašim tekstovima i opisima djece sam itekako prepoznala sebe), koja sam cijelo djetinjstvo bila opterećena što drugi jedu životinje, čak i položajem mrava u vrtu i nosila im hranu i vodu da se ne pate tako mali i jadni.
Teže mi je povjerovati da se može definirati kao h. tako malen. Vjerojatno mu nisu odgovarala novija lica, ali opet, čemu takva teatralna i bolna reakcija?

---

Nemoj paničariti... U ovoj dobi može se dogoditi da ima fazu strahova (prošli smo to - trajalo je jedno mjesec, možda malo dulje) a poslije je opet bilo ok. Može se dogoditi da je hipersenzibilan, ali prije će biti da je dijete počelo širiti vidik i drugačije promatrati lica, pa bolje razlikuje poznata i nepoznata lica. Vidjet ćeš kako bude, ali velika je vjerojatnost da je to prolazno.

Peterlin, hvala, nekako se i ja tome nadam, da ga je uhvatilo neko ludilo i da pedijatrica nepotrebno dijagnosticira...mada su njegove reakcije zbilja bile iznenađujuće i pomalo hororične, a kažem inače je neobično dobro, jednostavno i fino dijete.

Mali osvrt na eto, tako datu brzinski i aljkavo, dijagnozu da nam je dijete hipesenzibilno - što moj majčinski instinkt govori da ipak nije istina... baš sam pričala prijateljici o tome, da bi im dijete dobilo temp. i otišlo igrom slučaja kod naše pedice koja je bila tada dežurna. Javila mi je da joj je rekla kako im je dijete hipersenzibilno, prijetila im mukama s njim, stručnjacima i budućim velikim problemima. Nešto mi je govorilo da su naišli na našu pedicu i tako je i bilo, koja očito dijagnozu hiperzenzibilnosti voli dijeliti šakom i kapom - što je po meni krajnje neodgovorno i nestručno. Na temelju što im je dijete vrištalo i bilo užasno razdražljivo (dva dana je pod temp.- i nije jeo, iscrpljen je i neispavan). Vrhunac je što je rekla da je glavni simptom jaka vezanost za mamu - dijete ima godinu dana, neće biti vezano za poštara). Znate epilog - mijenjamo pedijatricu. :roll:

Palčice i ostali sa sličnim problemima,
sjećam se da sam čitala u knjizi od Penelope Leach "Vaše dijete" kako na osnovu svog iskustvenog znanja može novorođenčad podijeliti u nekoliko osnovnih kategorija, npr. ona koji se ne vole nositi naručju, ona koja puno spavaju, ona koja jako malo spavaju, ona koja su skoro stalno neraspoložena, ona koju sve plaši (hipersenzibilna)...
To se odnosi na razdoblje do neka 4 mjeseca jer, kaže, bebe se različito prilagođavaju životu izvan maternice.
Poanta je s detetom postupati na način koji ga umiruje i usrećuje (dakle, ne nositi one kojima to ne paše, već npr. ležati kraj njih i pričati; ne nastojati stalno uspavljivati tzv. "budno" dijete itd.), ali treba izbjegavati prišivati djetetu bilo kakve etikete (npr. ako je netko bio plašljiva beba, etiketirati je tako i nastaviti s njom postupati i dalje nakon što ona prijeđe npr. 6 mjeseci) jer se bebe mijenjaju. Kad prođe prilagođavanje bebe na vanjski svijet, treba s tom bebom postupati stimulirajuće i upravo taj međuodnos najviše će utjecati na njegov razvoj kao osobe (i na roditelja) jer se ne može znati kakvom će osobom postati. Dakle, imati plašljivo, budno, hipersenzibilno...novorođenče ne znači da će ono izrasti u takvu osobu jer riječ je o prvih nekoliko mjeseci života i prilagođavanja na vanjski svijet.
Možda je vaša pedijatrica imala na umu takvu ili sličnu kategorizaciju (koja, ističe Leach, nije plod znanstvenih istraživanja već opažanja pedijatara), ali pogrešno primjenjuje takve informacije. Ili je jednostavno loša u svom poslu, jer očito iz njene ordinacije izlaze preplašeni roditelji...

Slažem se u svemu napisanome Zuska.
Prijateljica ima šestogodišnjeg hipersenzibilca i sama mi je rekla da to nije to. Njezin je pokazivao reakcije na i najmanje podražaje, moje dijete je stalno veselo, jasno doduše pokazuje što i kako hoće otkako se rodio (vođa očito), ali je poprilično nezahtjevno dijete i nije ga lako uznemiriti, lijepo spava i snjim je sve kao po knjizi. Nisam baš sigurna da na temelju tri ispada histeričnog i neutješnog plača (jedan kod pedice, jedan kod ortopeda, treći kad su nam došli gosti) možemo da mu prišijemo ikakvu etiketu. Osjećaje ima, mora ih pokazivati i kad je sretan i kad je preplašen i nesiguran, ali sve sam uvjerenija da hipersenzibilan nije. Nije mi pedica sjela, nikako.

Još je rekla kad sam ga uzela utješiti (tada 3 mj.) očito će biti mamin sin i maza. Pobogu. :roll:

Fakat, mijenjaj je :)

Nezakoniti je inače ljubitelj ljudi i rijetko tko mu loše sjedne - ona je u prvih 5 minuta bila na njegovoj crnoj listi. Očito tražimo novu/novog. Baš ću posegnuti za tom knjigom.

i ja mislim da vam je naljepila eitketu onak s vrata bez veze. Kao mama jedne high need bebe, mogu ti reći da bi po razini svoje iscrpljenosti znala da je to high need, a ne po tome kako netko drugi reagira na plakanje ili negodovanje tvoje bebe. Slažem se mjenjaj pedicu.

Citiraj:

---

Freja prvotno napisa

Mi smo bili i kod psihologa, između ostaloga i zbog preosjetljivosti

---

ovako i mi, i mogu to svima iskreno preporučiti

Nama je neki dan dezurna pedica napisala za maloga 'izrazito neprijateljski raspolozen pri pregledu' zato sto se rasplakao kad mu je slusala pluca i pregledavala grlo :-o a i inace je bila neka nad.kana i etiketirajuca doktorica u slicnom stilu kao tvoja palcice. Meni su i inace super te dijagnoze djece i roditelja i cjelokupnog odgoja na temelju pet minutnih pregleda i susreta.