Sve je dobro što se dobro svrši...
...ili porod baš onakav kakav nisam željela
Kad sam ostala trudna nisam znala da porod može proći bez epiziotomije, niti da se epiziotomija zove epiziotomija. Zapravo nisam znala gotovo ništa ni o porodu, ni o dojenju, ali sam znala da do poroda želim naučiti što više, kako me i porod i majčinstvo ne bi "zadesili" nespremnu.
Jedna od odluka koje sam trebala donijeti bila je i gdje ću roditi. Razmišljala sam da nakon prvih trudova krenem u Zagreb, ili možda u Rijeku, ali nakon članka na rodinom portalu o Zadarskom rodilištu i dva tečaja, razgovora s curama koje su rodile ovdje i s glavnom sestrom, odlučila sam se za najjednostavniju varijantu: roditi u Zadru.
I tako je subota kad mi je bio termin poroda došla, i prošla, a ništa se nije dogodilo. Ja sam se super osjećala, mjesec dana prije termina sam bila otvorena 1 centimetar, i očekivala sam da će trudovi krenuti svaki čas, iako nisam osjetila nikakve promjene. Nakon termina sam se polako počela otvarati. U petak sam bila otvorena 4-5 cm, i moj doktor je rekao da u subotu ujutro odem u rađaonu. Znala sam da tako i tako moram u bolnicu na ctg, pa se nisam puno svađala, znala sam da je njegov moto "bolje dva sata prerano nego dva sata prekasno", ali sam se nadala da ću se u bolnici nakon pregleda dogovoriti da tu nesretnu indukciju ipak odgodimo. A ako i dođe do nje, pa ionako sam već napola otvorena, ne može to dugo trajati.
No, u bolnici kad su vidjeli koliko sam otvorena, poslali su me ravno u boks, nakon što su me dobro isplašili da što ću ako mi pukne vodenjak i ako mi pupčana vrpca propadne!!! To mi je bilo dovoljno da pristanem na stvari na koje trijezne glave možda i ne bi pristala.
Dežurni su bili doktor V. i doktor M. Doktor V, je privatnik koji ponekad dežura u bolnici, i mislim da nema osobe koja ga zna, a da ga ne bi poželjela na porodu. Ali meni to nije puno pomoglo. Na prvom pregledu u boksu, spomenuti doktor je zaključio da glavica još uvijek nije na mjestu, i "ako to pokrenemo, neću roditi do navečer". No, doktor M. je bio "bolnički" doktor, i njegovo mišljenje je bilo drugačije. Iako mlađi, on je bio šef. Nažalost. Uspjela sam odgoditi prokidanje vodenjaka (već je sestra izvadila iglu i stavila mi posudu ispod guze!), dobila sam "samo" nešto za "omekšavanje" grlića. Uskoro je stigao i MM. Jedva sam dočekala da dođe, bilo mi je nekako teško samoj slušati krikove drugih žena koje su rađale. Donio mi je i loptu, složenu u ruksaku, ali doktor M. je rekao da on "nema iskustava s loptom". Lopta je ostala u ruksaku. A što sam mogla, iščupati braunilu, ustati se i sjesti na loptu? Pa možda i jesam, ali u tom trenutku sam trebala doktora i nisam se htjela posvađati s njim.
U svakom slučaju, prvi trudovi su bili prilično ugodni. Bila sam dobre volje, zezali smo se s babicom, sve sam ih ispilila da ne želim epiziotomiju, nakon čega mi je svaki posebno objasnio zašto se ona radi i da ju ne rade uzalud, jer se ni njima ne da šivati ako ne moraju. Da, baš! Sve žene koje su rodile dok sam ja bila u boksu, a bilo ih je prilično, bile su rezane!
Nekoliko sati kasnije, otvorena sam i dalje bila 4-5 cm. Prokidanje vodenjaka više nisam mogla izbjeći, a onda je uslijedio i drip. Kroz glavu mi je prošla pomisao "Za koliko su mi posto sada manje šanse da izbjegnem epiziotomiju? Još 8% manje? Koliko mi je šansi uopće ostalo? 17%? Ili još manje?" Baš je sve teklo onako kako nisam željela, i bila sam toga svjesna. Ali znala sam da ću nakon poroda dobiti bebicu na prvi podoj. To ionako nikome ne odbiju. Trudovi su postajali sve jači, ali u pauzama me ništa nije boljelo. Prolazili su sati, a u rađaoni bez prozora ja više nisam znala da li je dan ili noć. Otvarala sam se sporo, bolovi su bili jaki. Dobila sam injekciju protiv bolova. Jesam li ju trebala odbiti? Ne znam, nakon dripa ionako to više nisu bili moji trudovi. U jednom trenu, upitala sam sestru do kad oni uopće rade, pa tu su već mnogo više od 8 radnih sati. "Još dva sata, ali vi ćete do tada roditi!" Ponadala sam se da stvarno hoću jer sam nekako vjerovala da ću uz njenu pomoć ipak izbjeći epiziotomiju.
Prošla su i ta dva sata. Injekcija protiv boli je djelovala. Nakon truda bih zaspala, a budio me je vrhunac slijedećeg truda. Boljelo je, jako, a malo srce na CTG-u je lupalo k'o ludo. MM me je mazio, masirao, hladio, držao za ruku, dodavao mi vodu, upozoravao me da pravilno dišem. Nakon truda, zaspala bih istog trena. Nisam pratila trudove, koja korist kad sam ionako bila u boksu.
Pojavile su se nove babice. Više nisam imala snage i njima objašnjavati da ne želim epiziotomiju. Pa možda ni one ne dočekaju moj porod. Reći ću im kad bude vrijeme.
Polako sam se otvarala. Svako malo su me ispitivali da li osjećam nagon za tiskanjem. Nisam osjećala ništa. Osim jako bolnih trudova. Ali između trudova nije me boljelo ništa. Samo sam se pomalo pribojavala slijedećeg truda. Mislila sam na Ria, njemu je sigurno bilo puno gore nego meni, a nitko ga nije pitao kako mu je.
U jednom trenutku, spomenuli su carski rez. Dali su mi još sat vremena. Prošlo mi je kroz glavu kako ću uopće izdržati još tih sat vremena? Ne znam da li se jačina trudova može tako mjeriti, ali kad bi CTG u susjednom boxu počeo lupati kao što je moj lupao već satima, žene su urlikale, i nakon dva truda rodile.
Doktor V. je predložio da me skinu s dripa. Doktor M. nije bio tog mišljenja, ali i ja sam navalila, pa je ipak popustio. Nakon nekog vremena, rekao mi je "ovo su sad vaši trudovi". Kiselo sam se nasmiješila. Da, nakon sati i sati dripa. Ni to mi nije pomoglo. Bila sam otvorena 8-9 cm, ali glavica se nikako nije mogla namjestiti. Donjeli su odluku da idem na carski. Ja nisam imala više snage za ništa. Samo sam ironično prokomentirala da sam na kraju ipak izbjegla epiziotomiju. Iako nisam planirala na ovakav način.
U operacijskoj sali sam imala osjećaj kao da su me oteli vanzemaljci. Ogromni reflektor iznad mene, a oko mene zamaskirani ljudi. Prekrivaju me. Ne znam zašto nisam tražila spinalnu. Samo sam pitala hoću li dobiti spinalnu ili opću. Doktor je rekao opću. Mene je prošao neki strah da ću se onesvijestiti ako vidim kako me režu (glupača!!! Ionako ne bih vidjela ništa od onih plahti!!!), pa nisam rekla više ništa. U 03:05 izvadili su Ria iz mene. Imao je 3840 g i 53 cm.
Nakon buđenja, u magli sam vidjela muža. Njemu su Ria već pokazali, ali samo nakratko. I meni su ga donjeli u sobu, isto nakratko jer sam još bila mamurna. Glas mi je bio promukao. Brinulo me je hoće li mi Rio prepoznati glas kad sam tako promukla. Gledao me je širom otvorenih očiju. Bio je tako mali, crveni, a oči su mu bile nekako kose.
Ujutro su mi ga donjeli nakon redovnog pregleda. Odmah je počeo sisati. Odnosili su ga samo na presvlačenje. Cijeli dan mi je bio na sisi, osim kad je spavao. Čak je i u snu ponekad sisao. Zbog toga me je toliko i šokiralo kad su mi treći dan rekli da gubi previše na kilaži. Kolostruma je uvijek bilo, ali njemu to nije bilo dovoljno. Podoji su bili 0. Mene to sve skupa nije zabrinjavalo, jer sam znala da je samo pitanje vremena kada će mi doći mlijeko. Ali brinuo me je pritisak nekih sestara da ga nadohrane. Srećom, imala sam punu podršku glavne sestre, koja je čak naglasila sestrama u dječjoj sobi da ja imam najbolju volju da dojim bebu i da ga ne nadohranjuju. A i neonatologica mi je nekoliko puta dolazila, i objašnjavala da iako gubi na težini, Rio dobro izgleda, i da se ne brinem. I još mi je rekla da uglavnom imaju problema sa ženama koje inzistiraju da im nahrane djecu. Na kraju, budući da je izgubio stvarno previše (440 g, odnosno 11,5%), pristala sam da mu daju dva puta po 10 i jednom 20 g na špricu. Znala sam da mu nisu dali više jer je Rio i nakon toga htio sisati, sve dok ne bi zaspao na sisi. Mlijeko mi je došlo 4. dan, tako da je moj mali miš u dan i pol do izlaska iz bolnice dobio 150 g! A na kontroli sa 2 mjeseca je imao 7320 g.
Prije poroda mislila sam da sam spremna na sve, ali na kraju sam ispala apsolutno nespremna. Meni je bio prvi put, a doktori svaki dan uvjeravaju žene da su njihovi postupci najbolji. Nisam im smjela dopustiti tu indukciju. Naravno da se je Rio nakon cijelog dana ležanja na leđima okrenuo glavom prema gore (a i posteljica je bila sprijeda). Nije ni čudo da tako okrenut nije mogao proći. Najgore od svega je to da se je moj carski možda i mogao izbjeći. Da je bila neka druga liječnička ekipa, ili da se je slušalo doktora V. Ili da su mi dopustili da skačem na lopti? Ili da sam otišla roditi npr. u Rijeku. Ili da sam rađala radnim danom kada su prisutni glavni doktor i glavna sestra? To me cijelo vrijeme progoni, a na kraju krajeva, ja sam tu najviše kriva. Mogla sam reći ne, ali se nisam usudila. Stvarno sam htjela roditi prirodno, a na kraju su me toliko isprepadali da se uopće nisam branila. Nakljukali su me sedativima. I oduzeli su mi moj porod. Ne mogu reći da sam rodila, Ria su oni izvadili.
Na kraju, Rio i ja smo se dobro oporavili od operacije, i zbog toga sam sretna. Naravno da mi je od svega najbitnije Riovo zdravlje. Sve se dobro završilo, moglo je i puno gore, i samo se mogu nadati da će moj slijedeći porod biti prirodniji od ovoga. Pa ipak, slijedeći put ću biti pametnija ;) .
