Prekrasan početak 2011...
Dugo sam čekala da i ja objavim svoju priču, pa evo i naših priča s poroda. Koliko god su ispale slične, ima razlika jer priče su pisane po sjećanju, neovisno jedna o drugoj.
Moja priča:
Porod je, onako kako sam slušala i čitala, strašan, ali bitno je da se rodi živo i zdravo dijete, a porod se ionako zaboravi. I naravno da sam se bojala tog poroda. Zato sam i bila sretna što su mi ponudili epiduralnu u prvom porodu. Prvi porod nije dugo trajao za prvorotku i one zadnje najbolnije trudove nisam osjetila pa sam se ovaj drugi put u stvari osjećala kao da rađam prvi put. Ali ovaj put sam željela da to bude potpuno prirodno bez ičega, bez požurivanja, bez epiduralne, jednostavno sam htjela da moje tijelo sve samo odradi. Moram priznati bilo me malo strah, što ako ja to neću moći jer ipak ne znam kako je to. Nisam nikad osjetila one najbolnije trudove. Ali čitajući predivne priče s poroda kod kuće, Rodine tekstove o porodu i općenito razmišljajući o vlastitom tijelu i snazi (tu mi je puno pomogla knjiga „Žensko tijelo-ženska mudrost“), govorila sam si: pa kad su mogle sve te žene i još ga opisuju kao predivno iskustvo zašto ne bih mogla ja? Budući da sam ipak odlučila roditi u bolnici, odlučila sam da ne smijem doći prerano. Zapravo, maštala sam da ću sve odraditi kod kuće, a u bolnicu doći samo na finale.
Tu se negdje rodila i ideja o douli na porodu. Dosta sam čitala o doulama na forumu i jako mi se sviđala ideja da žena s iskustvom, kako svojim vlastitim, tako i s iskustvom tuđih poroda bude prisutna i pomogne kako psihički tako i savjetom i intervenirajući kada treba kod doktora, babica i drugog osoblja. Znala sam tko želim da mi bude Doula i razveselila sam se kad je pristala na to. Pitala sam se samo kako će na to reagirati MM. Bio je na prvom porodu i znala sam koliko mu je stalo da bude i na drugom. No, reagirao je odlično, pristao je od prve.
S porodom je bilo ovako:
U neko doba noći probudila sam se i otišla na wc i vidjela krvavi trag na gaćicama. Onako bunovna taj prvi tren sam se uspaničila u stilu joj krvarim, što sad, i probudila muža. Iskustvo prvog poroda mi nije puno pomoglo jer sam prvi put rano došla u bolnicu zato što je lagano curkala plodna voda. Ostatak noći smo ja i MM proveli na internetu proučavajući sve što se moglo naći o sluzavom čepu. I surfajući nabasali smo na članak o odljuštenju posteljice. I uhvatila me panika. A što ako je to to, ako to ipak nije sluzavi čep, jer bilo je dosta krvi. U neko doba vratila sam se u krevet, ali spavat nisam mogla. Jedva sam dočekala jutro da nazovem Doulu i da joj to kažem. A noć je tako sporo prolazila. Ona me, naravno, smirila i rekla da bih ja sigurno osjetila da nešto nije u redu i da budem potpuno mirna. U jednom ludom trenutku mi je palo napamet da ipak odem u bolnicu, ali hvala bogu nisam to napravila. Pretpostavljam da bi me ostavili u bolnici i onda od mog prirodnog poroda ne bi bilo ništa.
I tako je prošao cijeli dan, a da se nije ništa događalo. Ja sam sebi zacrtala da će porod krenuti drugo jutro i to sam rekla Douli. Ipak, ne bi bilo zgodno da ju gnjavim po noći :). Uh koja naivnost, kao da mene netko pita. A i bila sam toliko umorna da sam se odlučila naspavati, a onda drugo jutro roditi. Međutim, ja sam odlučila jedno ali moja bebica je htjela drugo.
Negdje iza dvadeset sati su krenule lagane kontrakcije koje su se postepeno pojačavale i bile totalno nepravilne. Mislila sam, idem radije spavati jer drugi dan će biti sigurno naporan, a i mrtva umorna sam. Nisam spavala prošlu noć, nisam ni po danu i jedva sam čekala da legnem. Međutim, taman što sam legla spavati jedan opaki trud me probudio i tad mi je prvi put prozujalo da možda ipak neću dočekati jutro. U međuvremenu sam se čula sa Doulom, trudovi su bili sve jači i jači ali još uvijek nepravilni i ne dovoljno jaki da bi krenula u rodilište. Nisam bila sigurna što bi i rekla sam joj svoje dileme. Ohrabrila me i rekla da je najbolje da slušam tijelo – da će mi ono reći kad je pravi trenutak. Predložila mi je da odem pod tuš i vidim dali se pojačavaju ili smiruju. Pojačali su se itekako, znači pravi su. I tako sam ja odrađivala trudove doma razmišljajući kako su izdržljivi i kako to i nije baš tako strašno. Odgovarala mi je ta ležerna domaća atmosfera, starije dijete je nešto crtalo, televizija je radila, muž se trudio ponašati opušteno i ležerno kao da se ništa ne događa, a ja sam šetala po kući i odrađivala trudove. Prava obiteljska idila. Sjećam se da sam čitala da ženi u trudovima odgovara mir i tišina, no meni ja ta uobičajena večernja buka, u tom trenutku, baš pasala. Muž je cijelo vrijeme mjerio trudove (bilo ga je ipak frka da ne rodim doma) i negdje iza ponoći mi rekao da su trudovi na svake dvije tri minute i da hoću li u rodilište. Rekla sam da neću još jer da ne želim doći prerano. Međutim tek što sam to rekla, negdje oko pola jedan sam shvatila (i uvjerila se da stvarno žena intuitivno sama osjeti kad mora krenuti u rodilište ako je odlučila roditi u rodilištu) da je krajnji čas da krenemo inače nećemo ni ići i rađam doma. Najgori dio svega je bilo pokrenuti se iz kuće van na hladan zrak. Doma sam trudove odrađivala hodajući po kući, dišući i u trudu se oslanjajući na komade namještaja. I iz te „idile“ sam se morala maknuti, obući i krenuti van na hladan zrak. Bila mi je strašna i pomisao na to, ali izvukla sam snagu iz pete i krenula se spremati. Ne znam koliko je to sve skupa trajalo, ali znam da je trajalo jer sam se oblačila između trudova i silazila niz stepenice između trudova. Tada sam ušla u ono polusvjesno stanje, ušla sam u sebe, bila sama sa svojim trudovima i nisam o ničemu razmišljala nego kako da odradim trud. Tad su već opako bolili. Ali bila sam presretna što ja to mogu i što ja to odrađujem. Imala sam kapuljaču na glavi (to mi je davalo osjećaj neke sigurnosti i zatvorenosti kao da sam doma, kao da me ta kapuljača izolirala od svijeta. Ono kao kad se malo dijete pokrije plahtom po glavi pa misli da ga nitko ne vidi) i žmirila sam. Totalno u svom svijetu. Fascinantno je to, obično kad nas nešto boli razmišljamo samo što da učinimo da smanjimo tu bol i da ona prestane, a u tom polusvjesnom stanju, kad trud opako boli uopće mi nije padalo na pamet razmišljati kako da suzbijem bol već je ta bol bila dio mene i ja sam osjećala kako se lagano penje, dostiže vrhunac i onda smanjuje i opet ispočetka.
U autu mi je već bilo poprilično teško odrađivati trudove a hupseri su samo pogoršali stvar. Nisam bila ni svjesna da ih toliko ima na putu do bolnice. Ali moram pohvaliti MM, vozio je jako oprezno i upozoravao na svaki hupser. Baš je bio brižan. U jednom trenutku, u želji da meni olakša bol, upalio je radio. Uh, kao da me netko katapultirao iz „mog“ stanja. Samo sam uspjela prosiktati: „gasi to!“ I ponovno utonula u sebe.
Kad smo stigli pred bolnicu, vrata na glavnom ulazu su bila zaključana , pa smo morali okolo, trudovi su već poprilično bili jaki i jedva sam čekala da stignemo. Mora da sam izgledala dosta čudno, onako zakukuljena u kapuljači sa zatvorenim očima i zgrbljena. Totalno sam se prepustila mužu da me vodi i više o ničemu nisam razmišljala. Ispred rodilišta smo se našli sa Doulom. Prvobitni plan je bio da odemo po nju pa svi skupa u rodilište ali hvala bogu ona i muž su se dogovorili da se ipak nađemo pred rodilištem. I dobro da je bilo tako jer u suprotnom pitanje da li bi stigli do rodilišta.
Kad smo konačno stigli, ne znam koliko je bilo sati, ali kad su sestre čule kako odrađujem trud, reagirale su brzo i u trenu sam bila na stolu. E sad, dalje je bio vođeni porod u položaju za koji sam rekla u svom planu poroda da ga ne želim, ali to je tako u rodlištu. A i moram priznati u onom trenutku mi nije palo na pamet protestirati nego sam već jedva čekala da rodim jer trudovi su bili opaki. Tad sam prvi put počela razmišljati da ne mogu više i sjećam se da sam u jednom trenutku rekla da hoću epiduralnu mada sam znala da je naravno kasno za nju i da ju u stvari ne želim. Imam osjećaj da sam to rekla više reda radi. To je bilo ono polusvjesno stanje, kad čovjek svašta kaže.
Dalje je babica vodila porod i pazila da ne pukne međica. Doula je stajala sa strane i hrabrila me. Puno mi je to značilo. Ta njena staloženost i mirnoća kojom mi je govorila da je sve u redu i da sve ide svojim tokom mi je ulijevala sigurnost. Potpuno sam joj vjerovala. Nakon malo tiskanja i par trudova osjetila sam glavicu. Sjećam se da mi je Doula rekla: „Možeš ju opipati“ i to mi je dalo novu snagu. Ta čarobna, mekana, sluzava, glavica. I onda najslađi glasić na svijetu. I bebica je bila tu, na meni. Očaravajuće. Svijet je bio moj. Osjećala sam se tako savršeno, zapravo tako sam bila ponosna na svoje tijelo. Pa ono je sve odradilo samo a ja sam se samo par sati prije još pitala mogu li ja to. O itekako mogu. Počela sam plakati, ali to su bile posebne suze radosnice. Iz jednog posebnog razloga.
Iako sam rodila u najgorem položaju za rađanje za koji sam prije razmišljala da ga nikako ne želim, ipak kažem da mi je porod bio predivan, savršen i brz. I ono najvažnije potpuno prirodan. I nisam pukla. Nekako, instiktivno kad sam došla u bolnicu prepustila sam se njima. Ali moram pohvaliti i babicu, odlično je odradila posao. Mada, jako me zanima šta bi mi tijelo reklo da sam ostala doma. U kojem položaju bi rodila. To nikad neću znati.
Nakon poroda, stavili su ga na mene ali svega 45 minuta jer je bila gužva u rodilištu, nije odmah prihvatio cicu ali poslije smo se lijepo družili 24 sata na dan.
Priča MM:
Bili smo još desetak dana udaljeni od predviđenog termina poroda. Ipak, znali smo da beba može doći svaki čas i imali smo spremnu torbu za rodilište. Taman je prošla Nova godina, a s njome i bojazan da bi do poroda moglo doći u novogodišnjoj noći. Zamišljao sam situaciju u kojoj sve babice i doktori koji znaju obaviti porod negdje plešu, a nas porađaju stažisti. Žena me probudila u neko noćno doba i rekla da je malo prokrvarila. Kako smo složni u svemu, sat ili dva surfali smo po internetu u potrazi za odgovorom na pitanje da li je sluzavi čep proziran, je li smećkast, je li ružičast ili crven, prošaran žilicama ili nije, da li je onako lijepo kompaktno oblikovan, ili je u komadićima. Zatim, već pomalo iscrpljeni, prešli smo na pitanja koliko prolazi vremena od kada ispadne čep do poroda. Sve u svemu nismo se odmah usudili otići spavati, te smo zaključili da nam iskustvo poroda prvog djeteta neće dati odgovore na dileme. Nisam siguran jesmo li oboje odlučili pričekati jutro, ili sam legao ostavivši ženu u njenim dilemama, ali u principu smo presjekli priču: „da, to je sluzavi čep i da, možemo čekati jutro“.
Idući dan protekao je „bez incidenata“, te sam pomalo razmišljao o tome kako može proći i tjedan dana od ispadanja čepa do poroda. Negdje oko pol osam – osam navečer počele su nepravilne kontrakcije, onako samo u trbuhu, bez bilo kakvog osjećaja u križima. MŽ je rezonirala (joj zablude) da to tako može potrajati do jutra, pa možemo ležerno do bolnice. Pitali smo se što bi sa starijim djetetom, baki na spavanje za svaki slučaj, da ne bi bili u frki tijekom noći, ili da riskiramo. Sve smo nekako razmišljali preuzeti rizik, da ne bi bez veze alarmirali dijete i baku. Na kraju smo rekli: pričekat ćemo do 21h, pa ćemo tada ponovno procijeniti situaciju. U 21h nismo bili ništa pametniji. Kontrakcijice, više kao pred mengu, ni manje ni veće no do tad. Oko pol deset javlja se MŽ: Ajde, ipak ti dijete odvedi, mislim da mi se malo pojačalo. Nema druge, obuci se i van – tlaka. Teško je izaći iz toplog gnijezda. Dijete sve stoički podnosi, malo tatino, teško mi pada ostaviti je kod bake. Nekako to obavimo, vraćam se doma, a ono već pol 11. Žena u sasvim drugom psihofizičkom stanju – „mužu ovo su pravi trudovi.“ Zovemo Doulu, da joj kažemo da bi to moglo biti noćas. Kaže mi da vjeruje kako do poroda još ima dovoljno vremena, ali upozorava da je najbolje da MŽ sluša svoje tijelo i da će sigurno osjetiti kad je pravi trenutak za polazak. Doći će svakako, bez obzira na doba noći. Znam da se možemo pouzdati u nju. Mučilo me to što bolnica ne dopušta prisutnost dviju osoba i da smo uopće stavljeni u položaj u kojem moramo birati. Kod prvog djeteta bio sam u rađaoni i sada mi je teško padalo da zbog politike rodilišta ne mogu biti unutra. No, s druge strane, znao sam da je Doula znatno potrebnija ženi i da ima puno veću empatiju za njeno stanje, te da će u slučaju potrebe biti pribranija. Slažem se da ću, kada trudovi postanu jaki, biti od najveće koristi ako se što manje miješam u prirodan tok stvari, tj. da se suzdržim od suvišnih intervencija. Počeo sam bilježiti vremenski razmak između trudova i njihovo trajanje. U 23,25 h počeli su jaki, na svakih 4-5 min. Ne znam više koliko su trajali. Žena je s vremena na vrijeme tražila vode. Šeće, stane – trud ! Popričamo između trudova. U prvo vrijeme žali se dok trud traje. Unutar idućih sat vremena uvidio sam da su došli na svake dvije minute. Više ne priča dok trud traje – postaje ozbiljno. Činilo mi se da ne mjerim dobro, jer MŽ nije dala znak da idemo, a sjetio sam se da nam do rodilišta sigurno treba cca 20 min (hm, u situaciji kada nemate trudove, doduše). MŽ je rekla „ajmo“!. Brzi dogovor s Doulom: „vidimo se tamo“, i krenuli smo. Bila je već noć, ponoć je prošla, a mi smo trebali prehodati četiri kata do dolje i još četrdesetak metara do auta. Možda nam intuicija i nije bila tako dobra. Ipak, čvrsto vjerujem da nije kasno i da smo krenuli na vrijeme. MŽ je stala na svakom odmorištu, na svakom polukatu, potpuno šutke u grču. Smilila mi se - micek. Nisam ju ometao, osim što sam se postavio kao potporni stup. Na izlazu dilema: ići s njom do auta korak po korak, ili ju ostaviti da čeka i dovesti auto do haustora. Što ako ne bude mogla stajati? Idemo skupa do auta. Podigla je kapuljaču, ne vidim joj lice. Kada stane osjećam da joj je lice pod kapuljačom vruće. Kad dođe trud cijelo tijelo joj je nekako drukčije. Ne mora posebno reći da ju boli. Uđemo u auto, ona na zadnje sjedalo. Vozimo. Palim radio – teška greška: „Gasi to“ ! Gasim isti čas. Ups, nadao sam se da će to pomoći opuštanju – nije.
Vozimo, pita svaki čas jesmo li blizu. Ležeći policajac i jauk. Ne mogu voziti toliko sporo da ga ne osjeti. Mrzim ležeće policajce, sada mi ne trebaju. Dolazimo do bolnice na glavni ulaz. Zatvoren. Na vratima je uputa da se ide na ulaz hitnog prijama. Oh ne, opet muka ulaska u auto. Ona se postavlja četveronoške na zadnje sjedalo, tako joj je lakše. Na parkiralištu hitnog prijama izlazimo iz auta i idemo do ulaza. Petnaestak vrlo dugačkih metara. Napravimo tri – četiri koraka, pa stojimo. Trudovi su jaki i svakih par sekundi. Samo polako. Stiže Doula. Razmijenimo par riječi, jasno joj je odmah sve. Njen dolazak donosi mi osjećaj olakšanja. Kad ženu uhvati trud ona je nježno potapše po leđima. Ona se ne buni, takav dodir joj godi. Ulazimo u krivi lift i izlazimo na pogrešnom katu. Nisu se sjetili staviti putokaze za one koji dolaze u zadnji čas. Doula odmah ide izvidjeti gdje smo i utvrditi pravi put do rađaone. Čekam kod lifta. Hoće li se poroditi u hlače ? Je li glavica već počela izlaziti ? Konačno pravi lift i pravi kat ! Babica je shvatila da je vrag odnio šalu, te ona i Doula ulaze unutra. Čekam ispred, sa svojim i Doulinim kaputom u ruci, te vrećicom sa stvarima MŽ. Ništa ne odlažem, u laganom sam šoku. Dvojica muževa, koji su tu očito već neko vrijeme, ležerno ćaskaju. Zasad se ne mogu identificirati s njima. Unutra čujem da neka žena vrišti. Je li to ona ? Ne mogu biti siguran.
Muči me dilema da li da odnesem kapute do auta ili da čekam. Nakon dosta kolebanja odlazim do auta. Šetnja će mi dobro doći. Hladan zrak mi godi i smiruje me. Vraćam se u neizvjesnost. Kratkotrajnu, kako je ispalo. Izlazi babica sa smješkom i s našom bebom u rukama. Predivna je, ali ne mogu još osjetiti emotivnu reakciju. Previše me muči misao kako je MŽ to podnijela. Babica veli da je sve dobro, ali ne mogu si pomoći. Babica ju ne pozna i dok ju ne vidim nemam povjerenja da je potpuno ok. Izlazi Doula i potvrđuje da je sve ok. Porod je jako dobro prošao i MŽ je odlično podnijela. Sad mi je lakše. Nakon pola sata dovode MŽ u kolicima. Vidim da je sretna. Sad znam da je prošlo bolje od najljepših snova. Doula, kao dobar papparazzo, uspjela nas je uslikati u trenucima najšireg smješka. Da ne budem krivo shvaćen, to da je porod bio lijep i da bi ga (čak) bila spremna odmah ponoviti, riječi su moje žene. Ja se to ne bih usudio ustvrditi. U mom krugu predodžbi, porod je sličan umiranju, pa je ljepota iskustva poprilično relativna stvar. No, gledajući ženu, djelovala mi je više blaženo nego prvi put. Prvi put rano smo bili došli jer je lagano curkala plodna voda. Cijeli dan je veći dio proležala, dobila je epiduralnu, te rodila nakon dosta sati čekanja. Ovaj put je prohodala dok je fizički mogla, a rodila je 15-20 minuta nakon dolaska u rodilište. Još je babica morala upozoravati da ne tiska, kako ne bi pukla. Srećom, slušala je i nije pukla. Ovaj put nisu ju nimalo recnuli. Perinealna se isplatila. Najprirodniji porod mogući. Slijedeći – kod kuće.
Na kraju, od nas oboje - posebno hvala našoj Douli na pruženoj pomoći i podršci.
