Printable View
Evo o čemu dvojim zadnjih par dana:
moja malena ima 16 mj. i u zadnje vrijeme je jako sklona pokazivanju svoje ljutnje ako joj nešto nije po volji.
Ako joj nešto uzmem iz ruke odmah počne plakati, baca se unatrag, legne na pod i počne plakati. Ja ne odustajem i jasno joj kažem da se to ne smije dirati.
Mene muči to što ona očito pokazuje svoju volju a ja ne znam dokle bi bila granica da je u tome ne sputavam a isto tako joj sigurno neću dopustiti da bude sve po njenom.
i kod mog B. je tako (ali već duže vrijeme).
ja postavljam jasne granice, npr. hodamo nogostupom držeći se za ruke, nema trčanja uokolo, ili nema penjanja na trosjed i igranja s prekidačima.
ali ako ga slučajno prekinem u igri i on se počne plakati, vratim mu igračku da se smiri (i meni bi smetalo da me netko prekine usred nečega).
pokušavam postaviti granice koje će vrijediti i dalje u budućnosti.
Promisli koje su situacije kad zaista želiš reći ne, i onda ostani pri tome, nema veze što se ona ljuti. Kod mene se puno toga smije, volim da istražuju, smatram to potrebom te dobi. Mislim da generalno nije dobro da se svako nekoliko sekundi čuje neko ne, djeci treba prostora. Međutim, isto tako nije nikakva drama da se nešto ne smije. Kod nas su to, na primjer, bratove školske stvari, i inače neke stvari od starije braće, četke za wc, moja torba, lupanje po laptopu...Ako se ljuti, nema veze, nitko oko toga ne drami pa i ona tako pomalo prihvaća zabrane. Sad je učim i da se ne dižem uvijek kad ona to želi (inače sam meka na djecu, volim im omogućit ono što žele ili što ih zanima, pa je ovo i za mene svojevrstan trening). Uvrijedi se, zaplače, legne na pod, ali pomalo prihvaća - ja kažem da ja sad malo sjedim (ili nešto radim) i neka ide sama. Ako joj još trebam za nekoliko minuta, onda izjavim da sam gotova i da mogu s njom. Naravno, ako mi se ide s njom, idem odmah.
Ovo su neki moji primjeri, a ti ćeš imat svoje. Po meni, ne treba bit previše tih ne, ali oni koji su nužni ili koje želiš, te jednostavno provodi. Ako dijete to shvaća baš jako jako dramatično, dobro je dati mu više slobode, ali opet - treba čuvati i svoje i obiteljske granice, jer dugoročno je to svima potrebno i lakše je djetetu učiti tako od početka, nego nakon raspašoja uvoditi red.
I još da naglasim - nije pametno da se zbog djetetove reakcije ne pretvara u da. Onda je puno bolje odmah reći da i pustiti dijete da uživa, a ne čuvati za one situacije u kojima smo ga spremni i provesti (jer je to zaista važno).
x na vertex
plus to da ja ne volim uzimati iz ruke, nego ocekujem da mi daju to sto se ne smije nakon kratkog objasnjenja. kad daju svojom voljom stvari su puno drugacije. dakle stojim kraj nje s ispruzenom rukom, ako mi ne da nakon par molbi onda upozorim da cu uzeti sama.
I moj potpis na vertex.
Kad jednom kazes cvrsto NE za nesto onda taj NE mora biti svaki put za to. To je ona dosljednost koja je vrlo bitna posebno u toj dobi. Tako da definitivno ponekad i sama malo razmisli ako situacja nije opasna dal ces zabraniti ili ne, da se ne dovedes do konstantnog nenekanja kojim ces samo isfrustrirati dijete.
ma dobro, i "ne" prilagodavas uzrastu. kad primi noz u ruke s 2 godine ces reci ne, a s 4 ili 5 ces dati da rezucka nesto.
I moj potpis na vertex.
+ još jedna mala dopuna: bolje je kad "NE" stvari nema baš jako puno. Kad su moji bili te dobi (a bila su dvojica na blizu ;-)) ja sam si pomogla tako da neke "ne" stvari jednostavno maknem: stolnjak s niskog stola, razne figurice i staklovinje dobilo je izgon iz dohvata (uvrebala sam dobru priliku da se riješim krame iz naslijeđenog stana :mrgreen:), video je otišao na visoku policu i slično. Imali smo zaštitu na svim utičnicama. Kuhala sam nekoliko godina samo na stražnjim ringovima itd. Kasnije se to malo pomalo vraćalo na mjesta (nešto se, srećom, nikad nije vratilo).
"NE" stvari bile su turanje prsta bratu u oko, tatina i moja torba ako su slučajno bile u dohvatu, cipele (ormarić je bio u dohvatu), cvijeće na balkonu ... ne sjećam se više.
Vertex slažem se s tobom, lijepo si to opisala.
Nije meni problem reći joj ne i uglavnom dobro oko toga surađujemo, već mi je problem njena reakcija (primjer: jučer smo bili kod moje prijateljice i ona je išla dirati dvd-ja sam joj rekla ne i išla je odmaknuti i tada je počelo.....).
Ne želim joj popustiti jer nisam od onih mama koje će sve napraviti "samo da dijete ne plače" - i želim joj postaviti jasne granice.
Čini mi se da je najbolje ignorirati taj trenutni ispad.
Ja to ovako vidim: ti imaš pravo zabraniti, ona se ima pravo ljutiti. Još je jako mala, njene reakcije su spontane i primjerene dobi, nema se s njima šta raditi niti se od nje može tražiti da op-stop evo sad primjerenije reagira. Pomalo će učiti, rastući...Citiraj:
Berlin prvotno napisa
Ja u gostima ne treniram ni nju ni sebe. Njoj je tamo sve novo, sve zanimljivo, nema neke poznate granice. Ako možeš, makneš je od tog videa, ako treba sjednete u kuhinju, ako domaći puste pustiš da dira video (ja pustim), pokušaš skrenuti pažnju (kod moje je to nemoguće, ali je inače dobar izlaz), a ako nikako ne ide - posjetu privedeš kraju. Mala djeca traže prilagodbe planova, tako je to :) .
Opet potpisujem vertex...sad je ucis pravilima i ponekad ti se cini da je uzaludno al vjeruj mi rezultati ce se vidjeti i prije nego se nadas.
Moj ima 14 mjeseci i zadnjih je dana stalno u suzama, on si zamisli da bi nešto i dere se ko slon ako to ne može dobiti. Ja sam inače stroga mama (za razliku od tate koji ne može slušati njegov plač) i stvarno ne popuštam, "ne" je "ne", ali brine me to što on uopće ne doživljava moje "ne". Npr. krene nešto dirati i ja kažem NE, e onda on baš za inat to dira i vidim mu u očima da kuži da ne smije ali baš tad on krene. I mogu ja 100 puta reći "ne" kad on još jače navaljuje na tu stvar. Ako je nešto opasno ili za razbiti, onda ga jednostavno maknem i tad počne deranje. Najviše me smeta što zadnjih dana ti ispadi budu sve češći i za svaku sitnicu. Ponekad ni ne znam razlog, npr. danas jedemo i on počne, mislim si dobro hoće sam stavljat u usta i ponudim mu tako, on se smiri, pojede par zalogaja pa krene opet, onda skužim da hoće moju vilicu, podvalim mu njegovu žlicu, malo se smiri, za minutu opet hoće nešto deseto i dok ja skužim što susjedi već čupaju kosu na glavi. Dokle će trajati ta faza jer stvarno mislim da se ponekad dere bez veze, dakle niti mu što branim ili ne dam već on jednostavno zamisli nešto što hoće i baš bi to?
Tatoo to ti je klasicno isprobavanje granica, reci cu ti isto sto sam vec napisala za Berlin, samo budi uporna, rezultati ce se vidjeti. Ako ti se da procitaj knjigu "Najsretnije dijete u kvartu". Iako ja inace nisam bas mama koja odgoj primjenjuje iz knjiga, ta knjiga mi je puuuno pomogla neki savjetima kako se nositi u takvim situacijama i naucila sam prihvatit to njegovo ponasanje kao normalan dio razvoja tj. naucila sam se postaviti prema tome sa sto manje nerviranja. Tezak je to period, meni je bio najtezi dosad, taj od godine do dvije jer stvarno imas osjecaj kao da pricas zidu, dijete te ne dozivljava a tebi ide vec para na usi, mozak ti konstantno radi 200% jer stalno premisljas kako sta reci u toj nekoj situaciji a da ispadne najbolje za oboje, da ne povrijedis djetetove osjecaje i da se ne iznerviras.
Al ja sad imam malog dobricu s kojim se sve da dogovoriti na obostrano zadovoljstvo i znam da sam tome zasluzna ja i moj trud upravo u toj teskoj dobi.
Izgleda da nas svih muce slicni (da ne kazem isti) problemi. I opet sam beskrajno zahvalna na ovom forumu jer vidim da je sve to normalno i da s vremenom prolazi. :-)
I moj stariji se jednako ponasa, ne dozivljava me iako mu uporno ponavljam NE, iskusava moje granice, vrlo glasno iskazuje svoju ljutnju (a ponekad imam osjecaj da ni on sam ne zna zasto je ljut).
Hvala Koksy, dala si mi poleta da nastavim dalje sa svojim pravilima jer, iskreno, sve cesce mi dolazi da mu jednostavno pustim sto god zeli samo da izbjegnem vristanje. Znam da to ne smijem i da to nije dobro ni za njega ni za mene, tako da cu si od sada samo mantrati "trud ce se isplatiti, trud ce se isplatiti" 8-)
I slazem se sa svima (da ne nabrajam) koji kazu da NE treba pazljivo koristiti. Trebamo birati bitke koje cemo voditi, a ne svakih par minuta vikati ne, ne, ne.
Hvala Koksy probat ću naći vremena za malo čitanja. Do tad možda da kupim čepiće za uši. Priznajem, možda i koristim malo previše "ne" (ali to je već profesionalna deformacija).
Koksy, hvala na preporuci za knjigu.
Mislim da uglavnom do sada dobro odrađujemo "postavljanje granica" ali kako me samo izbaci iz takta ono kada je idem staviti u kolica a ona se cijela ukoči. Ne odustajem tada, smjestim je u kolica - nekada i viknem.
Pa zašto se ne bi ljutila? I ona ima pravo na ljutnju i frustraciju ako ne dobije nešto što želi ili ako joj nešto ne ide. Pa i mi se ljutimo iz istih razloga. Samo je ona mala i ne zna kontrolirati svoje ponašanje, u tome joj treba pomoći, polako.
Kad mi netko viče na G.-a da se ne smije ljutiti ja ga branim i kažem da ima pravo ljutiti se kao i svi mi.
Naravno da nema pravo demolirati ili udariti nekog zato, treba učiti ih konstruktivnijim načinima. Meni je plakanje i vikanje npr. okej način iskazivanja frustracije i pustim ga da se ispuše, onda mu nakon nekog vremena odvratim pažnju i sve pet.
To je vrlo individualno i nemam ni ja gotov recept, ali užasno mi je žao djece koja se "ne smiju ljutiti".
Slažem se, eliot!
Naravno da se smiju ljutiti, bas to i pise u ovoj gore navedenoj knjizi. Kad se dijete ljuti treba mu dati do znanja da mi znamo da je ljuto, da ne ignoriramo niti omalovazavamo taj osjecaj. Dijete mora znati da ga cujemo. Cim dodemo do te granice kad ono shvati da se njegovi osjecaji postuju sve bude puno lakse jer dijete nije vise ifrustrirano s iskazivanjem osjecaja.
Granica se postavlja u izrazavanju ljutnje, dakle moze se ljutit ali ne smije zbog toga npr. razbiti nesto ili gristi, udarati, udarati glavom o pod i sta sve klinci ne rade...
Mislim da generalno branimo mnoge stvari bez stvarne potrebe, ono branimo ih jer ih i drugi brane ili jer nešto nije lijepo. Tako da mi se čini da svako ne treba dobro promisliti npr. zašto se ne bi penjali po kauču ili na penjalicu. A kad to čovjek riješi sam sa sobom onda mislim da je normalnno da se dijete ljuti kad nešto što želi ne može dobiti i pravi problem je kako ga naučiti da ljutnju izrazi na prihvatljiv način. Mi imamo one kolute za zubiće koje mu dam da grize kad je ljut ili da udari jastuk. Često kao prekid situacije koristim uumivanje i pranje zubiju. To super funkcionira jer već sama promjena prostorije pomaže pa i vodu voli i to je moj super trik.
Potpisujem, casa!
Valjda svaki roditelj zna što kod njegovog djeteta pali za odvraćanje pažnje. Mi isto koristimo to s odlaskom na umivanje :-)
Ako nismo u mogućnosti da se maknemo iz situacije, npr. nismo doma ili sl., onda imam pjesme ili priče koje započnem i na koje on odmah prestane vikati da ih čuje. Znam koja ga trenutno jako zanima i to pričam. Neko vrijeme nakon "napadaja" ili navečer prije spavanja spomenem što se dogodilo i kako su G. i mama to riješili i kako se netko treba ili ne treba ponašati kad je ljut.
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...=156&Show=1981
http://forum.roda.hr/threads/52990-V...t=terrible+two
http://forum.roda.hr/threads/64030-T...t=terrible+two
http://forum.roda.hr/threads/63297-T...hlight=tantrum
http://forum.roda.hr/threads/59822-D...hlight=tantrum
http://forum.roda.hr/threads/59928-M...hlight=tantrum
http://forum.roda.hr/threads/65380-u...hlight=tantrum
http://forum.roda.hr/threads/7591-dj...ko-ga-izbaciti
I da dodam nešto što bar kod mojih jako utječe na jačinu ispada... Dakle, mislim da je pogrešno govorit Nemoj se ljutit. Ono ima se pravo ljutit ali ne zato razbijat udarat druge i sl. Kažem kao Znam da se jako ljutiš ali svejedno nemoj razbijati ili što već.