Razgovor o smrti

Jučer sam Svenu pokazivala slike svoje kujice s kojom se on nije uspio susresti (uginula kad sam bila trudna). Pitao me gdje je ona i rekla sam mu da je uginula. Da je bila jako stara i jako bolesna. Na to me on počeo ispitivati zašto nije išla u bolnicu, gdje je sada i sl.
No na tome nije stalo. Ispitivao me da li sam ja stara, tata, ujo, moja sestra, deda, baka... Baš se osjetilo da ga je strah za nas.
A onda je počeo tužno da on ne želi umrijeti i tko će ga čuvati kada umre.
Već na rubu plača je pitao je li on star.
Ja se u prvi mah nisam snašla da probam nekako prebaciti na drugu temu, a na kraju se sve to skupa zahuktalo.
Probala sam mu objasniti da mi nismo stari, da ćemo još dugo svi živjeti, ali da jednog dana ipak svi odemo.
Zašto?
Zato jer kada nitko ne bi umro a novi bi se rađali ne bi bilo mjesta za sve na Zemlji.
Tu sam skužila da sam pretjerala kad sam mu vidjela strah u očima. Tada sam mu rekla da se ne mora bojati jer kad on naraste će sigurno izmisliti lijek od kojeg nikad nećeš ostariti.
I na kraju je tu negdje i prestao razgovor, ali sigurna sam da to nije kraj.
Kako razgovarati s tako malim djetetom o tim stvarima? Ne želim mu lagati, ali ga ne želim niti plašiti. A ustavri ne znam kako mu reći jednostavnu istinu koju će on shvatiti a neće mu ostaviti neke strahove, traumu. Želim da se s tim ne opterećuje i da ne razmišlja o tome, a opet ako me pita ja jednostavno ne znam (ili možda ne želim) izmišljati i ne reći mu istinu. Kako za ništa drugo, tako ni za ovo.
Jeste li se susretali sa tim i kako ste prolazili kroz te osjetljive teme?

Mi smo još uvijek na tome da "spavaju"

Često idemo na grob pokojnom svekru, ali mislim da ne razumije i da si uopće ne može pojmiti nekadašnje postojanje/život te osobe

Nisam puno pomogla

U biti ni sama ne znam :?

Čini mi se da niti jedna od ovih varijantinije najsretnija. smrt ne treba vezivati uz spavanje jer klincima to može probuditi strah: kada oni idu spavati mogu umrijeti (pojednostavljeno).

brunda, možda mu se nije dopala ona konstatacija "jako bolesni", to je za njega sada dosta osjetljiva tema...

ja sam prošle godine prolazila kroz iste dileme kao i ti. Umrla je jedna mama od njegove prijateljice iz vrtića i očito su oni dosta o tome slušali. Isto je tako znao doći na rub plača uz moje konstatacije da svi jednom moraju umrijeti ali da će to biti za dugo, dugoooo vremena. Sve dok mi moja osobna dječja psihologica 8) nije rekla: pa reci mu da ti nećeš nikada umrijeti i kvit. Fakat, dijete se smirilo.

Sada je veći i možemo mirnije razgovarati o tome.

Citiraj:

---

Bubica prvotno napisa

Čini mi se da niti jedna od ovih varijantinije najsretnija. smrt ne treba vezivati uz spavanje jer klincima to može probuditi strah: kada oni idu spavati mogu umrijeti (pojednostavljeno).

---

fakat; sad sam se sjetila da sam i ja imala takve paranoje kad sam bila mala, jer su mi dugo smrt objašnjavali na taj način, pa mi ej odlazak na spavanje postao noćna mora :/

:/

ma znam da ćemo morati promijeniti ali za dijete od 2 godine mi se učinilo još prerano ... istina uskoro će 3 i svašta već razumije ... morat ću s MM porazgovarati o tome ...

Joj, Bubice znala sam da ćeš se javiti još dok sam pisala. A vjeruj mi da sam se još jučer dok sam grozničavo razmišljala što mu reći sjetila tebe.
Da, na to sam prvo pomislila i ja kada sam htjela reći "jako bolesni", zato sam rekla "jako stari i jako bolesni" i isto tako da to još duuugo neće biti. Da prvo mora narasti, pa naći curu, pa se oženiti, pa dobiti jednu bebu, pa drugu, pa možda još koju, pa dok te bebe narastu velike, pa dok oni nađu curu/dečka... Nabrajala sam sve što sam se mogla sjetiti samo da što duže traje da on stekne dojam da je to još jako jako dugo.
A ovo da ja nikada neću umrijeti, ne znam, meni nekako to ne može preći preko usana. Stalno razmišljam o tome da je to laž, da šta ako se to dogodi i prije vremena (a nikad ne znaš) pa će misliti da mu je mama lagala (to ne bih preboljela pa čak ni pod zemljom)...

Dok još nisam niti bila trudna, razmišljala sam kako ću jednog dana pogledati svoje dijete u oči i reći mu istinu, da imamo rok trajanja poput kakvih baterija.
I dan danas znam da će mi to biti najveći roditeljski izazov - naime, već 13 godina imam tanatofobiju (strah od smrti, ali ne baš normalan strah koji ima većina ljudi, zato i je fobija), pa i sama ne mogu racionalno gledati na smrt. Jasno se sjećam svog užasa kad sam shvatila da smo smrtni, da će mi prvo umrijeti roditelji, a jednog dana i sestra i ja...Nikad neću zaboraviti taj osjećaj bespomoćnosti i panike koji me drži još dan danas kad pomislim na konačnost.

Znam da svi psiholozi savjetuju da je dobro od početka djeci reći istinu, ne lagati, bla, bla, ali ja nisam sigurna da je to ispravno za svako dijete...Možda će se činiti da su to dobro prihvatili, ali kad doista shvate koncept prolaznosti, ta spoznaja ostat će usađena u njima poput zloćudnog tkiva koje se ne da ukloniti...

Ima jedna opako istinita rečenica: "Childhood is over the moment you realize you are going to die" - i stvarno vjerujem da je tako. Ponekad pomislim da bi bilo najbolje pustiti djecu da uživaju u iluziji o svojoj besmrtnosti što je duže moguće, jer je to jedino razdoblje kad mogu biti istinski sretni...Jednom kad shvatiš kako to ide, gotovo je.

Nadam se da ne razmišljate na ovaj način, iskreno se nadam. :/

Citiraj:

---

Luna Rocco prvotno napisa

"Childhood is over the moment you realize you are going to die"

---

Ajme, sad me stvarno plašiš.

Ako mi sami gledamo na smrt kao na dio zivota, na nesto sto se prihvaca s mirom, pa cak i radoscu kada za to dodje vrijeme (valjda vam ne zvucim morbidno) onda nije tesko niti djetetu prenijeti takve stavove.
Moji (stariji dvoje) su lijepo prihvatili cinjenicu da cemo svi jednog dana ici na nebo i da ce nam tamo biti lijepo. Malo sam jedino bila nepostena prema Kati kad mi je tuzno rekla da ce se ona vratiti natrag ako joj tamo ne bude dobro, a ja rekla "moze!", ali mislim da na drugaciji odgovor nije tada niti bila spremna.

Sorry Brunda :love: , rekla sam ti da nemam normalan i zdrav pogled na smrt. Vjerujem da djeca uglavnom prihvate to bolje nego što sam ja prihvatila, samo kažem da ima i iznimaka...

Citiraj:

---

dijanam prvotno napisa

Ako mi sami gledamo na smrt kao na dio zivota, na nesto sto se prihvaca s mirom, pa cak i radoscu kada za to dodje vrijeme (valjda vam ne zvucim morbidno) onda nije tesko niti djetetu prenijeti takve stavove.

---

Potpisujem!

Citiraj:

---

dijanam prvotno napisa

Ako mi sami gledamo na smrt kao na dio zivota, na nesto sto se prihvaca s mirom, pa cak i radoscu kada za to dodje vrijeme (valjda vam ne zvucim morbidno) onda nije tesko niti djetetu prenijeti takve stavove.

---

A što kad nisi ni vrit ni mimo sa svojim stavovima? :?

mislim da nije ni bitno koji su tvoji stavovi.
bolje je objasniti tako kako je dijanam rekla,a ne zbedirati dijete ko što sam ja bila zbedirana(i još uvijek) :(

krenuti odmah sa pravom istinom(a šta je to u biti?!)ne cini mi se pošteno prema tak malom djetetu...s vremenom kad će sazrijeti sam će shvatiti kak to ide i sigurno ti neće zamjeriti ;)

meni je mama s negdje 3 godine objasnila smrt (umrla mi je prabaka).
moja prvotna reakcija je bila super, sve sam shvatila i nije me bilo strah, osim što sam malo predoslovno prihvatila jednu informaciju: mama mi je rekla da iz grobova, odnosno iz mrtvih ljudi, raste puno lijepog cvijeća. pa sam ja ljudima koji koji su dolazili kod nas u goste, a živjeli smo u prirodi na velikom brijegu, govorila da na našem brijegu ima toliko cvijeća jer je tu pokopano puno mrtvaca :mrgreen:

onda me s neke 3,5 godine uhvatila "filozofska" faza: svake večeri sam neutješno plakala jer "mi dani brzo prolaze" i "život brzo prolazi" (odnosno, shvatila sam svoju prolaznost - Luna, kaj misliš da sam s 3.5 godine prestala biti dijete :? ) i to je trajalo godinama. mama kaže da joj je to bilo užasno razdoblje jer sam bila prepremala za takve misli, i ona nije znala kako to riješiti.

e da, već užasno užasno dugo se uopće ne bojim vlastite smrti. čak si nekad mislim da nisam normalna koliko se ne bojim smrti. a ateist sam.

Prosle godine je umrla moja baka koju je Ivana veoma volela. Nisam mogla, a ni htela da od nje sakrivam svoju tugu povodom toga. Zajedno smo se isplakale nakon sto sam joj rekla da je baka umrla jer je bila bolesna i vrlo, vrlo stara. Cini mi se da je kroz tugu to dosta prirodno prihvatila. Nije doslo do straha od smrti, ali jeste do niza pitanja koja su na momente zvucala morbidno- o tome sta mrtvi mogu, sta im se obuce, sta se s njima desi kada leze u zemlji... trudila sam se da odgovorim na svako od njih. Danas se sa ljubavlju seca prabake koju je volela i koja je volela nju i kao velika zna reci kako joj nedostaje. Ali, ona je ipak sestogodisnja devojcica i verovatno joj je bilo lakse da to shvati na pravi nacin nego ovi malecki. Mada, glasam za iskren odgovor bez obzira na uzrast. Nekako se i meni cini neposteno reci detetu da mama nece nikad umreti. Pogotovo iz mog ugla, koja se bojim smrti u kontekstu cinjenice da bi one ostale sirocici bez mame . Sto neko rece, ne bih tu laz mogla podneti ni pod zemljom!
S druge strane (malo off topic), juce sam se bas iznenadila prejakom reakcijom na temu o napustenoj deci u decijem selu. Sat vremena je neutesno plakala zbog cinjenice da postoje deca koju roditelji ostave...

A opcija da su mrtvi na nebu?

a da pročitate malog princa???? pa tamo je stvar objašnjena vrlo jednostavno ;) ...

otišao je na svoju planetu, a tijelo je bilo preteško da ga ponese sa sobom...

samo ako i sama vjeruješ u to ;)

inače je laž kao i da mrtvi spavaju.

baš sam se neki dan pitala kako ćemo riješiti to pitanje kad do njega dođe, ja sam za iskren odgovor ali kako dijete može shvatiti da nekoga više nema?

nakon što sam sve ovo pročitala, nisam puno pametnija... :/

Cuj, ja sam ateista, ali jos niko nije dokazao da nisu, pa mi odgovara da vjerujem :P
Ili reinkarnacija? Ili druga planeta...
Sve mi se (ukljucujuci i vampire) cini primjerenije od 2 feets under, raspadanja i nistavila...


BTW. kad dodjem u Zg, moram na kafu s Lunom Rocco - da vidimo ko je veci tanatofob.

Nije stvar u tome da dijete učiš da mama nikada neće umrijeti.

Pitanje je, kada dijete ima npr. tri godine koliko ono može pojmiti smrt i koliko je u tom trenu anksiozan vezano uz tu temu. Mi nismo imali konkretnih gubitaka u obitelji, umro je prijateljev djed i B je, sa dvije godine, tu činjenicu prihvatio bez problema. Objasnili smo mu da ide na oblake...Sve pet.

No, kada je umrla mama od te njegove prijateljice (on je imao oko tri i pol godine), smrt je bila iznenadna i šokantna za sve (samoubojtvo), u vrtiću su svi bili u komi, a i mi - očito se stalno oko njega pričalo o tome, djeci je to bilo previše anksioznih informacija. On je nekoliko dana bio dosta uznemiren...Već nakon nekoliko mjeseci mogli smo opet normalno razgovarati o smrti, što je to ustvari i kako će mo svi jednom umrijeti.

Informacije moraju uvijek biti primjerene uzrastu djeteta. Ne preporučam uopće laganje djetetu, i ja sam uvijek za to da se djeteu govori istina, ali ponekad stanem i pomislim da je to nekada i preokrutno prema njima. Nama je, u tom momentu, izbjegavanje istine pomoglo, ali nikako ne na duže staze.

ili u svemiru... :D u jedinstvu dusa koje putuju zajedno prema visim razinama ili se vracaju na zemlju nauciti jos nesto..

Vjerujem da je puno lakse objasniti kad iza sebe imas vjeru koja ti opisuje sto se dogadja kad covjek umre.
Ja sam Emi objasnila da se nalazila u svemiru u prostoru dusa koje biraju svoje roditelje i da nas je izabrala jer smo joj se svidjeli i jer je znala da ce od nas nauciti nesto sto joj treba da postane bolja, ali i da je znala da ona nas treba nauciti necemu sto ce nas uciniti boljima.
Rekla sam joj da umiru jako stare i jako bolesne osobe, kad im je tijelo preumorno da nastavi, a da se vrlo rijetko dogodi da dijete bude toliko jako bolesno da mora otici jer mu tijelo ne moze izdrzati teret bolesti, ili da ljudi znaju nastradati u nesrecema (nisam jos uvela pojam karme), ali u principu umiru od starosti (ugase se) i bolesti u starosti.

Medjutim, Luna, jako te dobro razumijem jer imam istu fobiju. Drzim je pod kontrolom jer kad se opustim, i pustim da me prevlada osjecaj da je smrt konacna (sve sto pricam pada u vodu kad me ulovi fobija) i da nas vise nikadnikadnikad nece biti, posizim i ulovi me panika i zelja da iskocim iz vlastite koze. :(

Citiraj:

---

A ovo da ja nikada neću umrijeti, ne znam, meni nekako to ne može preći preko usana.

---

Ne bih ni ja to rekla.

nije ništavilo nego reciklaža ;)

ninet, moraš staviti stvari u širu perspektivu.

naši atomi nekad su bili dio neke zvijezde, a kad umremo postati će dio nekog cvijeta. i eto zgodne priče!

a što se tiče duše i nestantka identiteta, umrli su s nama sve dok ih se sjećamo i volimo ih.

Uffffff, užasava me ova tema....

MM tata umro je 2 tjedna prije nego što se Lovro rodio. Danas kada nabrajamo (Lovro i ja) koga on sve ima, obavezno imamo dedu Peru (moj tata) i dedu Ivana (MM tata) i uvijek ima nastavak..."koji se ne može igrati sa Lovrom jer ga Lovro ne vidi, on je anđeo (Lovro ima slikovnu predodžbu o anđelima), i čuva Lovru i puno puno puno ga voli"...

No ono što je mene užasnulo kod smrti, tiče se moje šogi i mojeg starijeg nećaka. Naime, moja šogi je strahovito protiv pušenja. Moj brat puši, ali nikad u kući, eventulano vani, ili ode na kavu, ili normalno na poslu. Moja šogi je mojem starijem nećaku negdje sa 4-5 godina "nekako objasnila" kad je valjda pričala o smrti, da ljudi umiru od raznih bolesti itd... i između ostalog da umiru od pušenja. :shock: Znate što se je desilo? Ivor je hodao za tatom i molio ga da prestane pušiti jer će mu umrijeti...isto je bilo i sa bakom i sa mnom (tada sam pušila)...

Andrija je bio isto toliko star kao Sven kad je moj tata umro. Sve se dogodilo kod nas u kuci tako da je od samog pocetka bio svjestan da se jedan dan dida igrao s njim a da smo se drugi dan utrpali u auto i otisli na put, koji je u konacnici zavrsio tako da smo didu zakopali.

Kako je to istovremeno bio i moj prvi dozivljaj smrti u familiji, naglo su mi se rascistili svi stavovi o tome. Kao sto Dijanam kaze, smrt je kao i rodjenje dio zivota. Nazalost (nekima doduse nasrecu) i taj smo dio uglavnom institucionalizirali i udaljili od sebe, pa nekako mislim da otud i nastaju sve dileme i pitanja.

Naravno da je malom bilo tesko prihvatiti da dide nema. Rekli smo da je na nebu sa zvijezdama i da ga vise ne moze vidjeti ali mu moze mahnuti i poslati mu pusu. Kad ga je proslo trazenje dovoljno dugih ljestava sa ide didu potraziti, prebacio se na prekopavanje vrta u nadi da ce ga iskopati...
Kad sam mu jednom rekla da dida nije zakopan u nasem vrtu, nego prilicno daleko, na groblju gdje svi ljudi zakapaju svoje mrtve, odgovorio mi je, al mozda ga je donijela podzemna voda... Nakon nekog vremena je prestao. Nismo izbjegavali pitanja i odgovarali smo sto krace i jasnije. Ako bi trazio pojasnjenje, dobio bi ga.

Mislim da smrt ne traba povezivati sa staroscu ni sa bolescu. Konkretno moj tata nije bio star niti vidljivo bolestan. Jednostavno ju ne treba skrivati od djeteta. I ne svidja mi se ovaj savjet da se djetetu kaze ja nikad necu umrijeti, jer mi se to cini kao dobar put u jos dublju laz. MOzda to nekoj djeci doista treba, ali moj ce A prvi takvom djetetu objasniti da to nije istina i da svi na koncu umru i sto onda dalje kad ti malac dodje iz vrtica s tim da mu je kolega rekao da ipak svi umiru?

Inace, Brunda, bas mi se nekako cini da si izabrala los tajming.

Citiraj:

---

al mozda ga je donijela podzemna voda..

---

:heart:

Lutonjice, uopće ne sumnjam da si bila izrazito bistro dijete, ali ne mogu povjerovati da si s 3,5 godine baš mogla shvatiti koncept ništavila i vječnog nebivstvovanja...Djeca ipak pojednostavljuju stvari.

Drago mi je što vidim da vas većina ipak ima normalan i zdrav odnos prema smrti (mislim, i ja teoretski znam da je smrt normalan dio životnog ciklusa, ali me to uopće ne tješi kad anticipiram činjenicu da ću biti depravirana vlastite svijesti - vjerojatno sam presebična da bih se izdigla iznad toga).

BusyBee, ja sam zbog opsesiranja smrću imala nebrojene napade panike i to je bez konkurencije najstrašniji osjećaj koji sam iskusila u životu.

ninet, samo se ti javi ako te putevi ikad dovedu ovdje. :heart:

Inače, fobija mi je pod apsolutnom kontrolom otkako sam trudna, tako da iskreno vjerujem kako je patološki strah od smrti odraz disbalansa kemijske ravnoteže u mozgu. Opet ti hormoni, argh...

ili je panika bila odraz želje za produženjem vrste i sebe same ;)

Citiraj:

---

Lutonjice, uopće ne sumnjam da si bila izrazito bistro dijete, ali ne mogu povjerovati da si s 3,5 godine baš mogla shvatiti koncept ništavila i vječnog nebivstvovanja...Djeca ipak pojednostavljuju stvari.

---

:lol: :lol:
pa nisam shvatila koncept ništavila i vječnog nebivstvovanja , ali jesam svoje vlastite prolaznosti i činjenice da me jednom neće više biti ...

a ovo:

Citiraj:

---

Znate što se je desilo? Ivor je hodao za tatom i molio ga da prestane pušiti jer će mu umrijeti...isto je bilo i sa bakom i sa mnom (tada sam pušila)...

---

je nama napravila baka zakleta protivnica pušenja. naša mama je pušila i tjednima smo plakale jer će mama umrijeti od pušenja :evil:

Inače, koliko god mnogi od nas pričali kako prihvaćaju smrt i kako su načisto s njome, dokazano je da ljudska bića u sebi imaju obrambeni mehanizam koji im pomaže da se on daily basis osjećaju besmrtnima. Da smo konstantno svjesni vlastite smrtnosti, poludjeli bi...
Jedna je stvar pričati kako si pomiren s time, druga je stvar što se događa kad stvarno dođe taj trenutak...No čak je i to fino koncipirano jer u trenutku smrti tijelo otpušta goleme količine serotonina (otud onaj famozni tunel i svjetlost :mrgreen: ), pa zabrijemo da nas čeka nešto lijepo, a ne crvi.

Ok, ok, neću više, nisam normalna. :lol:

Kad vidim što sam napisala, definitivno mi se nameće sljedeće - Kalebu će koncept smrti lijepo objasniti njegov normalni tata, a mama će se praviti da ne zna ništa o tome. :mrgreen:

Citiraj:

---

Luna Rocco prvotno napisa

Lutonjice, uopće ne sumnjam da si bila izrazito bistro dijete, ali ne mogu povjerovati da si s 3,5 godine baš mogla shvatiti koncept ništavila i vječnog nebivstvovanja...Djeca ipak pojednostavljuju stvari.

Drago mi je što vidim da vas većina ipak ima normalan i zdrav odnos prema smrti (mislim, i ja teoretski znam da je smrt normalan dio životnog ciklusa, ali me to uopće ne tješi kad anticipiram činjenicu da ću biti depravirana vlastite svijesti - vjerojatno sam presebična da bih se izdigla iznad toga).

BusyBee, ja sam zbog opsesiranja smrću imala nebrojene napade panike i to je bez konkurencije najstrašniji osjećaj koji sam iskusila u životu.

ninet, samo se ti javi ako te putevi ikad dovedu ovdje. :heart:

Inače, fobija mi je pod apsolutnom kontrolom otkako sam trudna, tako da iskreno vjerujem kako je patološki strah od smrti odraz disbalansa kemijske ravnoteže u mozgu. Opet ti hormoni, argh...

---

I ja sam kulirala u trudnoci. Ali nakon sto sam rodila, eskaliralo je...
I sad napustam ovaj topic u cilju ocuvanja prisebnosti...

ajme, ova tema me zanima vec neko vrijeme. i mi smo prije 2,5 mjeseca naglo ostali bez dragog clana obitelji. zena od brata mm-a je umrla i curica od 2 godine je ostala bez mame.
curica nije bila na sprovodu (tad se uostalom i prvi put razbolila ozbiljnije-viroza), ali su joj odmah rekli da je mama umrla i naknadno su je odveli na groblje da joj pomognu vizualizirati mjesto gdje je mama. moj djever je od pocetka razgovarao s psihologom i cini sve kako bi kceri olaksao mamin odlazak, ali mislim da ga pravi problemi tek cekaju.
ja sam Ninu pokusala objasniti da strine nema vise, rekla sam mu otvoreno da je umrla bez obzira sto on ne moze shvatiti taj pojam. kad su nam brat od mm-a i malena dosli u posjet moj nino je ocekivao da ce mu doci i strina pa sam mu par puta rekla da ne moze, da ona vise ne zivi u zagrebu i da mi nju vise ne mozemo vidjeti. pitao me moze li njegov tata ici po nju i dovesti je, ja sam rekla da ne moze i zbilja se nisam bas najbolje snasla u objasnjavanju njene smrti. citala sam da s djecom treba biti direktan i otvoren i kad sam pokusala tako razgovarati s njim shvatila sam da mozda sad i nije vrijeme da forsiram s objasnjavanjem gdje je strina jer mi je jednom kad sam mu rekla da je strina umrla rekao da ne govorim to jer je to zlobno. :/
na pitanje gdje je otisla mm mu je rekao da je isla na nebo, da je kod dragog Boga medju andjelima i slicno. i nakon nekog vremena on je sam rekao da je ona otisla "kod dragi Boze" i izgleda da je to koliko toliko prihvatio, mada se tu i tamo zaleti kad spominje i nabraja svoju siru obitelj da i nju spomene.

ne znam sto reci, ali ne ocekujem on njega da shvati i prihvati ono sto ja jos ne mogu, ali nije proslo puno vremena od njene smrti i ja jos ne mogu pojmiti da nje zbilja vise nema i stalno ocekujem da se vrati :cry:

Mi objašnjavamo smrt prema savjetu psihologice iz vrtića - npr. maca je uginula - ne diše, ne hoda, ne jede, ne trči, ne spava itd. I onda ju se pokopa, valjda. Ali mislim da još uvijek nije skroz skužio (4g). Znam da se u vrtiću prijete ubit ću vas, a kad ih teta pita s kim će se onda igrati kažu pa s vama ili pa pozvat ću vas.

Za strah od toga da će im mama i tata umrijeti sam negdje čitala da im se kaže da ćemo još dugo dugo živjeti, da se ne moraju brinuti. Slično ovom Bubičinom da nećemo umrijeti. Iz njihove perspektive kao da i nećemo... Što njima znači npr. za 50 godina? A ako se slučajno dogodi, mislim da im prva misao ne bi bila da smo ih prevarili. Ne znam, nekako se mora živjeti, u nešto se mora vjerovati, inače bi nas stalno bilo strah mogućih opasnosti. U principu i vjerujemo da nećemo umrijeti, pretpostavljam. Ni sad ni još dugo. Tako bar ja, živim i planiram, kao da neću.

Ja sa svojim klincima cesto o tome pricam.
Velim da je zivot jedna cesta koja pocinje recimo u nasoj kuci... Tamo se rode, budu bebe, pa malo veci klincoberi ko njih dva koji idu u vrtic, pa idu u skolu, pa budu veliki ko Emil.. pa onda budu ko mamam i tata.. pa ko baka i deda... cesta je dugacka i na njoj vrebaju razne opasnosti... tipa hodas po cesti i zgazi te auto pa umres i vise te nema... ne vezes se u sjedalici, imas sudar i ako imas teske ozljede umres, ako nemas, doktori ti pomognu i ozdravis i vratis se na svoju cestu... i tak... sve nekej na tu foru...
Cesta je jako dugacka i dugo mozemo njome hodati, ali na kraju, svi mi umremo... a iza nas ostaju nasa djeca koja onda dalje hodaju... pa njihova djeca i tak.. uvijek je netko na cesti tko se brine da se oni sto ih nema ne zaborave.... Cesta vodi na groblje...

Tamo su vec puno puta bili... znaju da su ljudi koji su nekad isli istom cestom ko i mi sad dolje ispod onih ploca i da im je tamo dobro i fino... mi im donesemo cvijece, zapalimo svijece i malo si popricamo s njima i odemo doma... Oni iako mi njih ne vidimo nas gledaju uvijek i znaju sve kaj radimo i brinu se za nas jer nas vole...

Kaj ja znam.. ja sam uvijek za to da se govori ono kaj i kak je...

mi normalno pricamo o smrti, odemo na didov grob i grob moje sestre, pricamo zasto i kako su umrli i gdje su sada.....
kad god spimnje dide i bake, kaze ja imam dvije bake i dva dida a jedan dida je na nebu.....

mislav zna da cemo jednog dana svi umrijeti, ne cini mi se da mu je to nesto strano
njemu je normalno da covjek umre od starosti ili bolesti kad je star, jedino ga brine zasto netko umre mlad, i zasto ga je Bog bas tad uzemo....

Moj tata je umro prije tri mjeseca, sasvim iznenada (srčani udar), premlad, još je trebao puno toga napraviti, tako da je šok i stres bio razarajući.

Bio je M-in omiljeni dedek. Imali su nekakav poseban odnos i očajna sam zbog toga jer osjećam da je uskraćena za nešto što joj se najbolje moglo dogoditi u životu.



M je vidjela moju tugu, moje suze, moj očaj, moju dušu koja me boli, moju shrvanost i nemoć. Gledajući je u oči objasnila sam da je djed umro, da mu je srce prestalo kucati i da je prestao disati. Objasnila sam joj i zašto je umro: njegovo srce je bilo jako bolesno i srce nije bilo snažno da može kucati.
Tu sam naglasila da je srce bilo JAKO BOLESNO i da se dedek nije mogao izliječiti (da ne bi svoje bolesti izjednačavala sa smrću).

Na pogrebu nije bila. Ne znam kako bih u tom trenutku ona reagirala.

Ostalim članovima obb+itelji sam rekla da na svako njeno pitanje o dedeku odgovore iskreno i normalno, da ne izjednačavaju smrt sa spavanjem i da se ne boje pokazati emocije pred njom.

Prvih dana ga je sanjala. Rekla mi je da joj je dedek došao na oči i da joj je rekao da će sve biti u redu.

Redovito odlazimo na groblje. Tada sam joj rekla da je dedek tu zakopan, ali da je njegovo srce otišlo na nebo dragom Bogu i da nas s neba čuva i gleda. Rekla sam joj i to da s dedekom uvijek može razgovarati i da je njen dedek čuje, ali nam ne može odgovoriti, no može ga sanjati.
Često gledamo slike, video snimke, pričamo o dedeku, prisjećamo se nekih zajedničkih trenutaka i ponosna sam i sretna jer M ima sjećanje, totalno sam se iznenadila kako je zapamtila neka mjesta, neke događaje koje je proživjela s njim.
Moram napomenuti da se M prvi put susrela sa smrću kad je umrla obiteljska kućna ljubimica, dobermanka Ira. Tada sam joj smrt objasnila na isti način.

Naravno, imali smo i pitanja: hoće li tata i mama umrijeti, jesmo li mi stari i sl.
Rekli smo joj da ćemo jednog dana umrijeti kad budemo jako stari ili jako bolesni, ali da smo sada zdravi i još uvijek mladi, kao i ona.

Mene često uhvati tuga, znam se iznenada zaplakati jer me nešto podsjeti na tatu. M zna zašto plačem, odmah me grli (pa me lupka ručicom po leđima) i tješi me.

U njenim mislima dedek nije zaboravljen i to mi je bitno. Kad je pitate čije je ona ljubimica, reći će: mamina, tatina, bakina, tetina i tetkova, mačkina i Irina, ali i dedekova. :heart:

Matilda, moram ti reći da me je tvoj post rasplakao... :heart: i da apsolutno dijelim tvojem razmišljanje o tome kako predočiti smrt malcima.

Matilda draga...prvo, zao mi je! :heart: A drugo, to je to sto bih i kako bih i ja voljela objasniti svom djetetu.
I ako mu ja kazem da ga baka i deda cuvaju i cuju s neba, ko to i kad moze dokazati da lazem...

Citiraj:

---

sorciere prvotno napisa

a da pročitate malog princa???? pa tamo je stvar objašnjena vrlo jednostavno ;) ...

otišao je na svoju planetu, a tijelo je bilo preteško da ga ponese sa sobom...

---

Mi smo nedavno procitale Malog princa i mislim da je Sonja prilično dobro shvatila odlazak Malog princa na svoj planet jer je to veče stajala ispred balkona i mahala zvijezdama. MM i ja smo se gledali u čudu i pitali je što radi, a ona je rekla "Mašem ujaku Marijanu koji je sad negdje na svojoj zvijezdi" ( ujak je umro prije godinu dana). Što reći, osim naš mali :angel:

Matilda :heart:
Žao mi je ako sam ti ovim temom probudila tvoju tugu.