...slobode u šetnjama po ulici, igralištu, domu?
naime, moj malac ima skoro 15 meseci, u uzrastu je dakle kada po čitav dan istražuje, vadi, kopa, istresa, čupka...kod kuće to nije problem - dopušteno mu je skoro sve što nije potencijalno opasno ili nehigijenski (wc četka i sl-). zapravo, meni nije problem ni napolju - ako mu se puzi, dopustim; sedi u travi, čupka je, skuplja čepove od piva, rije noktićima po zemlji, spušta se na guzi po kosini pored stepeništa... juče je uz takvu ciku i radost skakao po barici da mi je bilo žao da ga udaljim. sačekala sam da se izigra, skinula ga u bodić i povela kući (bili smo tik pored ulaza).
meni je prirodno da ga pustim što nesputanijeg, tako su i devojčice (s tim da one nisu bile baš ovoooliko živahne, a i ubrzo im je bilo bitnije da su doterane nego umrljane od blata-), ali svakodnevno se susrećem sa najrazličitijim komentarima. komšiluk ga presreće na ulici, čiste mu ručice, dižu ga sa pločnika, zgražaju se i žale što je" taaako prljav". meni je sve to smešno i nemam volje da im objašnjavam da mi je moje dete jednako lepo i doterano, sjajećih loknica, dok mirno sedi u kolicima i strpljivo čeka da ja obigram pijacu, banku i prodavnicu, kao i pri kraju šetnje kada sav razdragan veselo trčka po kvartu blatnjavih ručica, guze zelene od trave i mokrih sandala...
kako je to kod vas? da li i vi, poput mene, verujete da dečija radost nema cenu i da čuveno "ne" treba čuvati za ozbiljnjije bitke od dileme da li ili ne pustiti ga da "isproba" baricu?

