Imam novopečenog šestogodišnjaka i sve više imam neposluha doma, čak inatnog neposluha pa sam na čudu.
Gotovo svaki dan imam neki konflikt s njegove strane. Neće nešto pa neće.
Je li to tipično za ovu dob?
Kako to rješavate?
Kad se zabrinete?
Printable View
Imam novopečenog šestogodišnjaka i sve više imam neposluha doma, čak inatnog neposluha pa sam na čudu.
Gotovo svaki dan imam neki konflikt s njegove strane. Neće nešto pa neće.
Je li to tipično za ovu dob?
Kako to rješavate?
Kad se zabrinete?
Za ovu dob? Bit će to i u drugim dobima. Koliko sam ja vidjela po tvojim postovima, on je jako pametno dijete, misli svojom glavom i naravno da ćeš imati problema. Zato na vrijeme pokušaj pronaći način koji djeluje. Ne vjerujem da će slušati ako smatra da tvoja naredba nije pametna.
Najlakše je s "običnom" djecom. A tko je rekao da će biti lako odgajati. A što su pametniji, teže je. (Ili se ja tako tješim kad mene ne slušaju).
Već ćete se vi nekako dogovoriti, sigurna sam. A ako i njemu idu riječi kao tebi, to će svaki put biti zanimljiv dogovor.
Moj je prošao 6 i pol godina, još malo pa 7, i ovog proljeća kao da je poludio.Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
Oko svega se raspravlja, kao mali fiškal. Neće ovo, neće ono, onda ipak pristane (inata ipak nema), ali oko svega bi diskutirao i svađao se.
K tome još i izmišlja, nije to ono smišljeno laganje zato da sakrije istinu, nego mu je naprosto zabavno fantazirati. Jučer ga je na priredbi iz engleskog teacherica pitala jel mu došla mama, a on joj je odgovorio da nije, a ja ga gledam iz drugog reda :roll: (vidio me 100%, pozdravili smo se, tako da nije stvar u tome)
O kreveljenju, čudnim grimasama i prostim riječima koje su ušle u modu neću ovom prilikom - to je očito vrtićki modus vivendi.
Tješi me to što sam s više strana čula da dečki u ovom uzrastu, i to baš pred školu, poprime ovaj obrazac ponašanja, pa pretpostavljam da je to manje-više normalno za dob, a na nama je da i dalje održavamo uspostavljene granice prihvatljivog ponašanja (iako mi je to, priznajem, sve teže i teže).
Ja raspravljam i dokazujem od kad je progovorio. ;) Nema kod njega prihvaćanja dok nije sve jasno i argumentirano, a ni tada ne ide lako. Uvijek otpori, rasprave, protuargumenti...
Ovo razdoblje od 6-7 godina (zadnja godina vrtića i prvi razred) je bilo čupavo - narasla samosvijest, velike promjene, nevoljko prilagođavanje...
Ove godine, kad je imao deset, najveći problem je bio taj što uvijek govori sve što misli, s naglaskom na uvijek i sve, u školi, naravno. :roll:
Nije lako, ali ipak nekako ide. Tješim se zbog toga što su postignuti odgojni rezultati kod njega čvrsti, stabilni i što sad već u nekim stvarima koje sam htjela postaviti u njemu i na koje je on pristao, a koje se tiču moralnog odgoja, odskače od drugih. Puno je uloženo, ali sad već vidim i rezultate. On je mnoge stvari o odnosima s ljudima promislio i pokušava provesti u svom životu. Ovo prvo ide lakše, ovo drugo teže, ali postaje sve više samokritičan, opaža svoje nedostatke i pokazuje dobru volju da to promijeni. Sad će 11, pa slijedi i pubertet, a o tome za koju godinu. :mrgreen:
Takva djeca traže puno angažmana i energije. Treba stalno balansirati između strogosti i fleksibilnosti. Granice treba znati postaviti, ali i širiti, jer takvima treba više prostora. No treba znati i ukopati se na neku granicu, jer u protivnom, stvari mogu otići u raznim lošim smjerovima. Ima situacija u kojima roditelj mora biti odlučan i jasan u svojim zahtjevima i zabranama. Važno je imati s djetetom dobar i čvrst odnos i oslanjati se na to kad dođe do sukoba i suprotstavljanja mišljenja. Nikako nije dobro s takvim djetetom ulaziti u sukob dviju volja - tada instinktivno ide u otpor i u tome ustraje. Meni se pokazalo kao dobra taktika da ne raspravljam s njim kad je ljut - čekam da se smiri i razgovaram s njim na hladno. Kad je u fazi ljutitog piskutanja i skakanja ne raspravljam s njim nego samo, ako je potrebno, izgovaram kratke rečenice kojima mu stavljam do znanja što dopuštam što ne.
Odgoj takvog djeteta je izazov, ali i radost. Puno traži, ali puno i vraća.
Isto sve kod mene (pogotovo ovo podebljano iziskuje truda), osim što ima 11 godina i ne vidim tome kraja :mrgreen:Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Moje je nešto manji ali također primjenjujem gore spomenutu taktiku.Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Ajoj... znači poznato...
I fiškali i diskusije... i kreveljenje... hvala na odgovorima, posve mi je jasno koliko je sati i kod vas, i kod mene.
Jel imate nekad osjećaj da vas majčinstvo tjera da idete dalje i dublje preko neki svojih granica, onoga što ste mislili da su vaše granice? Ja da.
A opet mali pametnjakovići na najmanji znak spremnosti da im se posvetimo daju toliko puno da sam sretna kao majmun. Fakat su ta djeca čudo.
Citiraj:
Ifigenija prvotno napisa
Da, s posljedicom da se nekad osjećam kao zombi. U zadnje vrijeme, kako su zakoračili u drugo desetljeće, počinjem se u nekim stvarima odvajati i čuvati malo više prostora za sebe.
Aha, i ja sam ovo primijetila i postupila upravo tako. Nek se snalaze i sami... Odmičem se prema potrebi, ali i primičem. Zeza me muž da čuvam energiju za trenutak kad ih zahvati pravi pubertet...Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
D. ima 4.5 godine starijeg brata i jako puno se druže (i užasno puno svađaju). I sam po sebi je sklon druženju sa starijom djecom, prijateljuje s kompletnim A. društvom i drži se kao da im je ravan (a skoro da se u novije vrijeme tako dobro i snalazi, iako je prije često bio frustriran zbog nesrazmjera htijenja i mogućnosti). To znači onda i da je sav pun sebe, da osim vrtićkih fora kupi i sve školske, pravi se važan, krevelji se, prostači, cereka...Ide kod logopeda (zasad vježba š,ž,s,z), kad vježbamo obavezno krene serija: šupak, pišo, pišaka, guzica...sav se ozari, lool. Međutim, s neposluhom smo sad na boljem, njemu je forte bio oko 5 godina, kad smo i inače imali jedan cirkus - period s njim. Pomalo usvaja ideju da svatko u obitelji treba doprinositi i opećnito je lakše s njim. Ono što je strašno izraženo je potreba za drugom djecom, kad je društvo tu, zaboravlja sve ostalo.
Aha, i još laže da je to strašno. Laže nevjerojatno uvjerljivo, glumac i po. Uglavnom kad želi neku ugodu za sebe, ili kad želi izbjeći nešto što mu je dosadno (ne, nisam još dobio čokoladu ili da, oprao sam ruke). Dobra vijest je da sve češće priznaje laži po svojoj savjesti i da pomalo shvaća da nije dobro lagati.
meni su oboje handful, a posebno starije dijete. ponekad me stvarno umori (to je taj zombi feeling, valjda).
nastojim proanalizirati uzroke ponašanja, razgovarati o tome, nastojim da osjeti posljedice ako napravi nešto što zna da nije ok. a ako se krene inatiti jer je neraspoložena, lijepo joj objasnim da nemamo šta razgovarati dok je u tom raspoloženju (ubije me objašnjavanje i cendravi ton) i da ćemo razgovarati kad skulira.
onda ona pregrmi tu svoju emociju, pa možemo smireno popričati o tome.
poanta je da nastojim (sve nešto nastojim :mrgreen: ) ne dozvoliti joj ponašanja (prema meni) koja ne bih dozvolila odraslim ljudima; tako sam si ja protumačila famozne juulovske granice.
isto tako. cini mi se da dobro djeluje.Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
od kad mi je "kliknulo" (hvala juul) i ja se ravnam po tome. i fascinantno je kako to dijete super osjeca. jasno je da ona tu i tamo i te granice ispituje, ali fantasticno razumije da je ta granica zaista granica. i u principu se ravna po tome.Citiraj:
Joe prvotno napisa
Moram priznati da mi je lagano puna kapa tih granica i njihovog ispitivanja zadnjih dana :roll:
Jest da on ispituje granice svojim bezobrazlukom, ali ja to više zaista ne mogu slušati. Naročito navečer, kad smo oboje umorni, i ja i on. Sve češće shvaćam da se jedva suzdržavam da ga ne udarim (pa se onda izderem, što ima gotovo isti učinak :-().
Što je najgore, imam dojam da uopće razgovorom ne dopirem do njega i da me uopće ne sluša (ne govorim sad o prodikama u "kritičnim" situacijama, nego o svakodnevnom, normalnom razgovoru).
S druge strane, ima situacija kad me zaista iznenađuje kako može biti pristojan i razumno reagirati. Tim mi je teže prihvatljivo njegovo kreveljenje, neposluh, konstantne izjave "neću", "boli me briga", i sl.
Ajde, bar sam prostačenje uspjela srezati, bar nešto :mrgreen:
Bude dramatično, i meni je dosta svega. Bude suza krokodilskih, ali kao da je počeo kužiti autoritet. I ja sam stegnula omču, ne popuštam. Grozno je, i žao mi ga je, ali kad vidim rezultat, onda mislim da i ne radim loše.
Tanja, pokušaj ga nešto ranije pospremiti u krevet. Kod mnogih, pa i kod mene, su večeri kritične, jer su djeca već umorna. Umor lako prijeđe u euforiju ili u svađu. Što se tiče ovih oblika privlačenja negativne pažnje nekad je najbolje ignoriranje, a kad mi to zbilja smeta, stavim to do znanja. "Neću" i "boli me briga" spada u folklor; moja kći npr. redovito odgovara "neću" dok se diže i čini to što joj je rečeno. :mrgreen:
:klap:Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Ja ću slaviti kad dođemo do tog stupnja... Moj mlađi kaže "naravno, svakako, odmah... nema problema" ali NE čini što mu je rečeno (npr. ne ustane iz kreveta) pa ga treba pet puta podsjetiti.
Trebala bih ga ostaviti da spava i ne ode u školu, da osjeti posljedice svog ponašanja, ali znam kako bi to izgledalo - taj bi odjurio bez doručka zadnji čas, a mene bi učiteljica zvala da mu je zlo... :roll:
Bit će veselo slijedeće godine kad on više ne bude u boravku. Morat će naučiti da se ne može oslanjati na mamu da ga budi, tjera, priprema doručak i sl. Ajooooj.... :-/ Za sad se još nadam da će me dijete ipak ugodno iznenaditi.
:lol: Super!
S druge strane, osim gospođice Nećke, imam doma i Bum Tomicu. Budem, budem... ;-)
Iz vlastitog djetinjstva sjećam se da oblik "budem" upotrebljava u kontekstu "ne da mi se, možda ću to učiniti u daljoj budućnosti" :mrgreen:Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
(moj je još uvijek svemu anti-protivan i pritom djetinje naivan, pa mu je "neću" ipak draži oblik od kompromisnog "budem" - taj glagolski oblik valjda će doći u upotrebu sa školskim danima)
Citiraj:
tanja_b prvotno napisa
Da, i to tako dalekoj da je nada u ostvarenje SF.:mrgreen:
xxCitiraj:
Joe prvotno napisa
to je super u biti odvajanje stvari
ne, ne odgovaram više na sve bogtepitaj kakve potrebe, jer nemam bebu.