Ne znam kako....?

Pisala sam već na temi tj. i otvorila sam je - Zahtjevna djeca...
J. ima 14mj i poprilično je zahtjevno dijete, aktivna 24 sata i nije lako slijediti njezin tempo, međutim ono što me sad već počelo izluđivati (a i pitam se dali dobro radim) je njezin histerični plač za sve što nije iste sekunde onako kako je ona zamislila.
Od kad se rodila jako puno je plakala i to je ostalo do dan danas. Stalno sam se nadala da će to prestati kako raste međutim sve je gore.
Prakticiramo AP, još uvijek doji, spava s nama, nošena je bila i još uvijek je.
Ono što se meni čini je da je shvatila ako dovoljno jako plače da će dobiti sve što hoće. I to nije nešto novo, to ona radi oduvijek, osim što je zadnjih 2mj počela i zadržavati dah dok plače, tako da zna i poplaviti.
Ne znam što da radim. Ne znam u kojim situacijama bih je trebala pustiti da plače i dali bih je trebala pustiti, a u kojima ne.
Bojim se ako je pustim da plače da će dobiti poruku da mamu ili tatu nije briga, a opet ako joj svaki put pustim dobiti će poruku da samo treba dovoljno jako plakati.
To nije 1-2-3 puta, nego dnevno po desetak puta i više i to i za najmanje sitnice, a presvlačenje pelena i oblačenje neću ni spominjati - to je katastrofa bacanje i histerično urlanje.
Npr. ako traži da je dignem a ja iste sekunde ne mogu jer su mi npr prljave ruke, dok ih ja operem ona već histerično urla s krokodilskim suzama.
Ne moram niti reći da mi je kad sam sama s njom običan odlazak na wc nemoguća misija.
Sve sam pokušala, zabaviti je sa svim i svačim, ali njoj je nešto zanimljivo cijelih 10 sekundi.
Nisam mislila da ću to ikada reći i uvijek sam govorila da se tako malu djecu ne može razmaziti ali sve mi se čini da smo je razmazili.

Ne znam što da radim, pitam se ako je sada tako, kako će biti kasnije.

Ne znam, vjerujem da ti nije lako. Mislim da bih na tvom mjestu dobro razmislila na kojim stvarima inzistirati, a na kojima ne. Ako je ne mogu iste sekunde dignuti, ne mogu, što da radim, neka viče. Ako se buni zbog presvlačenja, a nigdje ne gori, pustila bih je nepresuvučenu/ golu/ kakva već hoće biti.

Mislim da mora naučiti da ne može dobiti sve, a na vama je da zauzmete stavove oko nekih stvari i držite ih se više-manje čvrsto. Vjerujem da će vremenom naučiti što se smije/ može, a što ne. Nije to lako, znam. Pogotovo što smo mi ponekad izvan faze pa nemamo snage držati 'pravila', nego radije damo traženo, samo da budemo malo na miru.

Mislim da se ne trebamo bojati njihovog plača. Naravno da će se buniti kad nije po njihovom, i mi se bunimo kad smo nezadovoljni. Ali nije to razlog da dobije nešto za što smo čvrsto uvjereni da ne treba dobiti. Samo zato jer plače.

Baš danas prolazim pored poznanice koja pokušava svoju trogodišnjakinju potaknuti da dođe doma na ručak, a mala bi torticu. Pa onda mama da je dućan zatvoren, pa da tortica nema, pa da će kad ruča i odspava ići na kupanje i svašta još i još mi kroz osmjeh govori 'šta im sve moramo lagati'. Ja tako s malom ne razgovaram. Ako neću da jede ništa prije ručka, onda joj to i kažem. Nekad se buni, nekad ne. Ali sam iskrena i vjerujem da oni osjete kad smo u stavovima čvrsti.

Kada sam pročitala tvoj post prisjetila sam se sebe i svoje djevojčice.
Ultrazahtjevna i osjetljiva. Vrlo je loše spavala. Po noći se budila u prosjeku i do 15 puta. Pa danu aktivna, jurila je 100 na sat, ali sklona promjenama raspoloženja. I samo je htjela biti uz mene.
U tom razdoblju sam pokušavala joj se maksimalno prilagođavati. Neki su vjerojatno mislili da sam je silno razmazila.
Ali...moja djevojčica je sada sa 4 godine prekrasna, zadovoljna mlada dama. Kako raste, tako se lakše nosi sa svojim osjećajima. Čini mi se da joj je sport puno pomogao u sazrijevanju. Ponosna sam na nju.

Daj joj vremena. Imam osjećaj da nekim bebama treba više vremena da se prilagode na vanjski svijet.

Već si sigurno pročitala moje mišljenje da ne postoje zahtjevna djeca, nego je po meni razlika u onome što roditelj očekuje od djeteta i onome što dijete očekuje od roditelja.

Ona želi da ju ti sad digneš i ne može pojmiti zašto su tebi prljave ruke bitnije od njene potrebe za tobom. Ona to ne može shvatiti. I što da radi. Plače. Jedino što zna i može.

A ti tada možeš uzeti ju i prekinuti plač ili je ostaviti da plače. Hoćeš li moći napraviti posao dok slušaš urlanje? Ja ne bih mogla.
Beba u kući je za mene prvenstvo. Podignem ju i nastavim s jednom rukom. U WC s njom, u kolicima ispred vrata ako neće drugačije.

Uskoro ćeš se pitati gdje su ona vremena kad si joj toliko trebala. A tako će brzo postati samostalna. Uživaj u njoj kad toliko želi biti s tobom. Ručak, kuhanje, čišćenje sve se može s jednom rukom.
Prihvati to njeno ponašanje i bit će lakše i tebi i njoj i cijeloj obitelji. I ne vjerujem da će biti gore. Oni su svaki dan pametniji, nekoj bebi treba dulje, a nekoj kraće da postane dijete. Vidjet ćeš brzo.

Slažem se s Beti.

I ja se u principu slažem, ali ako sam dobro izračunala, njena cura ima 15- 16 mjeseci. Vjerujem da joj se neke stvari ipak polako mogu početi 'objašnjavati'. :unsure: Ili sam zaboravila kakvi su u toj dobi...

Hm, ja mogu reći da imam prilično lako odgojivo dijete.
Ok, budi se ona i sada nekada svakih sat i pol. Popodne bez mene odspava pola sata pa moram leći pored nje. Nije posebno plačljiva, ali da sam je vucala i nosala sa sobom cijelo vrijeme, jesam. Nije bilo šanse da sjedi/leži/stoji u korpi/gajbi dok ja nešto radim - većinu stvari sam radila u marami jer je ona pokušavala izaći, zvala me je i bilo mi je teško ne udovoljiti njezinoj znatiželji. I sad je slično, samo što sad visi uz mene dok kuham, pere suđe, čisti ribu sa mnom, mijesi tijesto. Nekada se sama zaigra u sobi. U bašči mora okopati baš onu biljku koju i ja, čuči u paradajzu dok ga ja vežem, čupa zaperke... Gotovo sve radimo zajendo. WC nikada ne zaključavam, uđe, priča sa mnom, hoće mi obrisati guzu. Stalno je tu.
E sad, kod MItovski je problem i u tome što dijete plačući zadržava dah. To nije mala stvar. To nije obično cendranje i ljutnja. Mene bi to izbezumilo. Ne znam. Mislim da to nije stvar razmaženosti, ona je jednostavno takva. Ima takav karakter i treba se pomiriti s tim. Mislim, pomiriti. Reagirati što je brže moguće (barem bih ja tako), pa makar obrisati ruke o majicu, hlače... Ili ju možda "šokirati" - na brzinu joj glasno otpjevaj pjesmicu o maminim prljavim rukama, napravi dramu, glupiraj se.... kod nas to često upali (ok, ako je umorna ili se ustala na lijevu nogu - kao danas, onda ništa ne pali, onda ju pustiš i to je to, ali kao što rekoh, kod nas se sve svodi na lagano cendranje i uredovanje tko gdje smije/ne smije stati i što mora raditi. Udovoljavamo samo kad skužimo da je stvarno umorna i gledam što prije ju ubaciti u krevet).

I slažem se s Mimah kad kaže da djeci ne treba lagati. Ja mrzim lagati djetetu, okolišati, moliti. Ok, znam i ja biti lukava, navesti ju na nešto, ali isto nikada neću izmisliti fore kakve ona spominje o tortici. Ne može sada i gotovo. No, kada obećam, ispunim obećanje. Čak ako ona i zaboravi. Hoće čokoladu prije ručka. Ne može, dobit ćeš poslije ručka. Onda se ona za ručak fino najede, a ja ju pitam hoće li čokolade. Neće. Super!

Tako da, Mitovski, nije tebi lako ;-)

Citiraj:

---

mitovski prvotno napisa

Ne znam što da radim. Ne znam u kojim situacijama bih je trebala pustiti da plače i dali bih je trebala pustiti, a u kojima ne.
Bojim se ako je pustim da plače da će dobiti poruku da mamu ili tatu nije briga, a opet ako joj svaki put pustim dobiti će poruku da samo treba dovoljno jako plakati.

---

pustiti dijete da place, dakle - da iskaze svoje osjecaje ljutnje, frustracije, nesnalazenja sa silinom osjecaja i/ili sa situacijom - ne znaci ostaviti dijete i otici u svedsku na hladjenje :mrgreen:

prvo treba prihvatiti da dijete prvih par godina ima vrlo limitirane nacine izrazavanja svojih osjecaja. pored limitiranih nacina, tu je i jos limitiranije razlucivanje raznih osjecaja.

dakle, dijete u odrastanju prvo gotovo sve "negativne" osjecaje iskazuje placem. bol, ljutnju, hladnocu, vrucinu, umor, frustraciju, tugu...

onda odrastanjem uci da svi ti osjecaji koje ono iskazuje placem nisu isti. da su razliciti, iz raznih razloga i da imaju razlicite "jacine"...

onda nauci da ponekad za neku bol mozemo samo reci - joj, boli me prst kad ovo radim. ponekad cemo viknuti "aaaaaa! boli me!", ponekad cemo pravo zaplakati... i onda isto tako za sve ostale osjecaje...


u svim tim procesima roditelji igraju vrlo vaznu ulogu. oni su ti koji ce djetetu pomoci da nauci razlikovati razne osjecaje, njihove uzroke, gradacije i nacine izrazavanja.


treba pricati. puno pricati. ali i shvatiti da ce djetetu trebati puno vremena da nauci i bude sposobno samo prepoznati osjecaje i "prikladno" izrazavanje istih...



i, da se vratim na pocetak svog posta - buduci da dok "pustamo" dijete da place nismo u svedskoj na hladjenju ;) , mi to dijete drzimo u krilu, grlimo ili na neki drugi nacin djetetu vrlo fizicki i verbalno pokazujemo da smo tu za njega/nju :)

T. je sad 16 mjeseci i počeo je (blaže nego kod Mitovski) s ispadima kad mu se nešto hoće ili neće npr. presvlačiti. Ako sam odlučila da će nešto sad biti (npr. čista pelena jer idemo u grad) totalno smireno kažem da to sad moramo i obavim to najbrže što mogu. Kad vidi da nema uzmicanja isključi dreku. Uz to ponekad upali dodavanje nekog interesantnog predmeta. Ako je stvar u gladi/žeđi/umoru tu mu se prilagođavam maksimalno i to je prioritet broj 1. Ostalo, kako kad. Uglavnom, čini mi se da je ključ moja smirenost dok on šizi. Sa prvim djetetom sam bila uzrujana kad god bi ona pošizila i onda bi valjda ta moja nervoza prešla i na nju pa su ispadi trajali duže. Ili imam dvoje potpuno različite djece :D ... tko će ga znati ...

Mojoj je od rođenja plač bio da pusti jedan kratak i prodoran krik, a onda zadrži dah maksimalno koliko može i pri tome poplavi pa onda opet oplete po plaču.

Dojila je od jutra do mraka, nosila sam ju kad i koliko sam mogla, čnila sam sve što mogu da joj olakšam prilagodbu na život van maternice.

Nakon cca godinu dana za takve izljve ju dignem kad mogu, a ako ne mogu jednostavno kažem da ne mogu i gotovo. Kad završim šta sam trebala, zagrlim ju i pričamo. Uskoro će navršiti dvije i sad smo već u fazi da kad joj kažem da ju ne mogu sad grliti i tješiti jer ju je brat krivo pogledao, nastavi dalje sa igrom kao da se ništa nije dogodilo. Točnije, kad ja ne dramim, ne drami niti ona.
Ako joj je stvarno nešto konkretno (pala je i sl), odreagiram odmah, ali to su rijetke situacije.

Za pokretačicu teme-mislim da su nam djeca vrlo sličnog temeperamenta. Sve što pišeš u prvom postu i za nas je bilo tako,a pratila sam te i na temi "Zahtjevna djeca". Samo što moj sada ima 3g,4 mj pa je ipak već dobrano izrastao iz toga bezrazložnoga urlanja. Ne znam koliko si mogla "razmaziti" svoje dijete odgovarajući na njezine potrebe. Meni se čini da bi sa drugim isto postupala (ap,nošenje,co-sleeping i sve ostalo) a da bi rezultati bili potpuno drugačiji jer da je to stvar temperamenta. Iliti vrlo kratkog fitilja barem u mom slučaju. I dan danas zna grozno urlati kada se naljuti,a naljuti se često,puno češće od ostale djece-kada mu nešto nije po volji,kada mu se sruši dvorac od kockica...Čini mi se da ne možeš baš puno učiniti osim da budeš dosljedna,apsolutno sve objašnjavaš smirenim glasom,regiraš tako da budeš uz nju istoga trenutka kada ocjeniš da je to neophodno ali kada ocjeniš da drami bez veze ne moraš odmah k njoj. Već je dovoljno velika da počne pomalo učiti da i drugi ljudi imaju potrebe i neće joj ništa biti da počne učiti da odgodi za nekoliko sekundi svoje potrebe. Za sve ostalo čuvaj živce jer djeca sa visokom razinom potreba strahovito troše roditelje to zna svatko tko ima takvo dijete. Onaj tko nema zaključiti će da takva djeca ne postoje i da su roditelji sve skrivili sami svojim postupcima koji nisu primjereni.A to je jedna velika neistina.

litala tvoje odgovore treba ukoričiti i napraviti priručnik, sažela si sve što i sama mislim :-)

Uh cure super ste! Ima odličnih savjeta.
Nisam se javljala jer s J. u međuvremenu razbolila, pa smo i u bolnici završili, ali sad je sve super.
Ovu temu sam otvorila kad mi je bio malo teži dan, a i ona je par dana prije toga bila stvarno jakooo nervozna, a izgleda da je to bilo pred bolest.
Shvatila sam od njezinog rođenja da nam neće biti lako i da imam dijete sa izuzetno izraženom voljom.
Nažalost, ponekad se dogodi, iako ne često da 'izgorim', jer sam eto samo od krvi i mesa. Poprilično sam smirena u odnosu s njom i kad urla ja i dalje smirenim glasom objašnjavam ili je pomazim i stvarno mi se ne diže živac tj vrlo rijetko.
Prijateljice me nekad znaju pitati, jaooo kako možeš to slušati, pa zar ne pukneš?. Valjda je to stvar navike, vjerujem da je roditeljima djece koja svoje emocije vrlo rijetko izražavaju plačem neshvatljivo kako možemo biti toliko mirni na njeno već n-to urlanje.
Dobila sam od jedne prijateljice koja ima vrlo slične stavove o odgoju djece, savjet da prilikom presvlačenja pelena kada urla i baca se ( a to je uvijek kod nas uvijek, jednostavno mrzi ležeći položaj) jednostavno ignoriram tj. da ne govorim ništa, niti da tješim, nego da se pravim kao da se ništa ne događa, presvučem i to je to. Što mislite o tome? Meni je to nekako dvojbeno?

Kupila sam nedavno i knjigu od Juul-a 'Znati reći ne mirne savjesti?', pa ću i to malo pročitati kad nađem vremena.
Rekla mi je najbolja prijateljica da kada joj govorim da nešto ne mogu ili da ne može nešto dobiti, da se u mome glasu osjeća grižnja savjesti i da ona to vjerojatno osjeća.
Još jedan problem koji imamo i MM i ja je da je nemamo kome ostaviti da je pričuva barem na pola sata mjesečno, čisto da malo odahnemo. Evo jučer je ostala s MM-om, jer sam ja otišla frizeru, prvi puta sama nakon 14mj. Do sada smo je uvijek vodili sa sobom (tu sam malo i ja kriva) jer me uvijek bilo strah, pa što ako će jako plakati, što ako će htjeti cicu i tako. I moram priznati da mi je godilo malo napuniti baterije i pustiti mozak na pašu, a MM kaže da je bila super. Vjerojatno joj i ja već malo idem na živce, pa se i ona od mene odmorila. :lol:
Uglavnom, vjerujem i nadam se da će biti lakše kada će puno više razumijeti i pričati.

eto, probila si led, pa sad svako toliko nek ju muž pričuva, a ti napuni baterije
dobro je i za njih dvoje da se povezuju i naravno za tebe da vidiš da ona može biti bez tebe/cice

sila boga ne moli :mrgreen:

ja se slazem s tvojom prijateljicom. kad ne zelim nesto, pravim se da se nis ne dogada i otrpim i najgore tantrume. jebiga, i moji kapaciteti su ograniceni. pomaze slusanje muzike na slusalice, da ti odvrati paznju.

ja sad imam situaciju da sam sama s njih dvoje na moru u 9. mjesecu trudnoce, na to se odnosilo sila boga ne moli. neke stvari jednostavno ne mogu ispuniti. a ni objasnjavat mi se ne da vise od 2 puta. sta je tu je. prezivjet ce :)

a da ce biti lakse kad ce vise razumjeti i pricati, samo se nadaj, u nadi je spas :mrgreen:

Citiraj:

---

rahela prvotno napisa

eto, probila si led, pa sad svako toliko nek ju muž pričuva, a ti napuni baterije
dobro je i za njih dvoje da se povezuju i naravno za tebe da vidiš da ona može biti bez tebe/cice

---

potpis

i da, sigurno se i ona od tebe malo odmorila :-)
kad to kažem, mislim na svoju curu koja je većinu vremena sa mnom (24 sata na dan)
ok, baka i deda ju odvedu jednom, dva puta tjedno na dva, tri sata i to mi jako, jako puno znači
naravno, i MM je tu pa bude s njom dok odem u trgovinu ili nekada sama nešto obaviti u grad, u bašču..., ali ju većinom vucam sa sobom
i kad kažeš da si ti kriva za to, jesi, kao što sam i ja... jer, ja znam najbolje nahraniti, presvući, ovo, ono... kao da bi im se nešto dogodilo da bude baš suprotno od onoga kako smo mi naumile
a reći ne, eh da, ja često popuštam i udovoljavam, a znam da ne bih trebala, ok, mali su pa moraš, no, dobro je dok možeš
zato MM mirne duše sjedi na kauču, čita, a Maša gnjavi i onda on njoj kaže, pusti tatu, vidiš da čitam (naravno, prije toga se igrao s njom, dobila je svoju dozu)
oni moraju naučiti da i mi imamo neko vrijeme za sebe, moraju to naučiti poštivati
kao što rekoh, to znam u teoriji, nikako da se otkočim i u praksi

http://zena.hr/clanak/beba/zivot_s_p...vom_bebom/2829

Mitovski, pročitaj ovu priču. Mislim da sam već par puta pisala o poremećaju regulacije kod malenih beba. Pratim tvoju priču otpočetka, ali nekako sam imala kočnicu da ti ovo napišem, nisam te htjela uvrijediti ili tako nešto. Koliko sam shvatila tvoja Jana o rođenja ima sve simptome : prekomjeran plač, nespavanje, odbijanje hrane... Zašto ne bi potražila savjet stručnjaka, nekoga tko se obrazovao na ovom polju? Nemoj pogrešno razumjeti, to nije bolest, takve bebe su jednostavno preosjetljive na vanjske podražaje, a od stručnjaka možeš dobiti savjet kako da smiriš Janu, a i samu sebe. Vrlo je važno da se i ti sama smiriš, da odbaciš osjećaj krivnje i osjećaj da radiš nešto loše (sigurna sam da si prošla kroz to, većina majki koje imaju takvu djecu imaju takve osjećaje). Pokušaj naći nekoga tko bi ti pričuvao malenu barem 3 sata tjedno, i ta 3 sata odvoji samo za sebe, da napuniš baterije. Možda će i malenoj goditi promjena okruženja. I mislim da je malena već u dobi kad je možeš početi učiti da i ti imaš svoje granice.

Uh da vrlo slična priča, a i J. je na svijet došla hitnim carskim rezom nakon pokušaja induciranog vaginalnog poroda i stvarno mislim da je to jako utjecalo na nju, jer nije bila spremna roditi se.
Za ovo sam znala i pokušavala sam je kao malu poštediti prevelikih podražaja, ali nije bilo baš nešto uspješno. Ne znam dali se ovo odnosi samo na baš male bebe ili i na ove već veće.
Još od početka sam znala da je drugačija. U rodilištu su sve bebe spavale ili žmirkale dok je J. od prvog dana širom otvorenih očiju promatrala svijet i urlala.
Ona je dijete koje od prvoga dana traži jako puno pažnje i fizičkog kontakta. I razmišljala sam puno puta, a pogotovo kad je bila beba da potražim pomoć, međutim nisam. Objasnila sam sama sebi da je ona jednostavno takvo dijete. I puno plače i puno se smije.
Definitivno je sada puno lakše, jer je mogu utješiti, iako to zna biti poprilično iscrpljujuće.

samo da ti kazem da se ne zderes zbog poroda. k. se rodila doma, kad je bila spremna, na najbolji nacin, oduvijek s nama pa je svejedno vjestica. plakala je po cijele dane, nije htjela spavati po danu, ti njeni tantrumi su cudo prirode. sve ovisi kolko srece imas :mrgreen:

samo jedna stvar olaksava roditeljstvo takve djece, a to je da si poslozis stvari u glavi. neke stvari jednostavno ne mozes ti rjesavati, kolko god tesko bilo. meni je sad lakse kad ju bez griznje savjesti pustim da drami kad znam da tu ne mogu nista.

Citiraj:

---

mitovski prvotno napisa

Uh da vrlo slična priča, a i J. je na svijet došla hitnim carskim rezom nakon pokušaja induciranog vaginalnog poroda i stvarno mislim da je to jako utjecalo na nju, jer nije bila spremna roditi se.
Za ovo sam znala i pokušavala sam je kao malu poštediti prevelikih podražaja, ali nije bilo baš nešto uspješno. Ne znam dali se ovo odnosi samo na baš male bebe ili i na ove već veće.
Još od početka sam znala da je drugačija. U rodilištu su sve bebe spavale ili žmirkale dok je J. od prvog dana širom otvorenih očiju promatrala svijet i urlala.
Ona je dijete koje od prvoga dana traži jako puno pažnje i fizičkog kontakta. I razmišljala sam puno puta, a pogotovo kad je bila beba da potražim pomoć, međutim nisam. Objasnila sam sama sebi da je ona jednostavno takvo dijete. I puno plače i puno se smije.
Definitivno je sada puno lakše, jer je mogu utješiti, iako to zna biti poprilično iscrpljujuće.

---

http://centar.testiranje.net/jedinice-centra

Evo, ako hoćeš pokušaj se javiti u kabinet za senzornu integraciju, ili kabinet za razvojnu procjenu i podršku. Potraži pomoć. To nije velik, nerješiv i nesavladiv problem, a nema potrebe da ti i tm kroz to prolazite sami.

mitovski, pročitala sam tvoj post na temi o zabranama i vidjela da ti i te kako "znaš kako". Post je odličan i sigurno ćeš uspjeti držeći se vlastitih stavova.

Beti3, joooj a meni ti se sve čini da radim krivo, ali pretpostavljam da puno roditelja ima taj problem.

Mitovski-kao da si opisala moju bebu-do nedavno. Početak je bio-grozan. Vječito nezadovoljna, vrlo malo spavala, nakon uspostavljanja laktacije-s tri mjeseca (kada sam mislila da smo se uhodali) toliko uporno odbijala sisu (nijedan savjetnik mi nije uspio pomoći) dok izdajanje nije prestalo (malo-pomalo). Ni danas ne jede bajno. Uvijek smo radili sve i odmah što je htjela, nekako sam osjećala da je to način-ali da treba biti dosljedan i siguran. Sad ima 16 mjeseci-i (osim lošeg apetita) u usporedbi s drugom djecom-surađuje i razumna je više od očekivanja. Natprosječno aktivna, ali ne plače, skoro nikad, ne cendra, odlična je prema drugoj deci...I najvažnije-prvi put muž i ja ne osjećamo strah, paniku, grižnju savjesti kad zaplače. Nadam se da će i kod tebe biti tako. (Inače, moje dijete je neurorizično, pa sam od početka vjerovala da je zahtjevna-o da, postoje takva djeca-s razlogom. To nam je olakšalo frustracije. I jednom tjedno, par sati je kod bake.na koju je super naviknuto-da mi dođemo sebi i da nas se zaželi-jer mi je postalo jasno da-iako treba našu pažnju-postaje prezasićena istom). Sad kad se smirila-uvodim neke promjene i zahtjeve-samostalnosti u igri i postavljanju granica...ali jako polako i oprezno. Mislim, naime, da sam pretjerala u zabavljanju svoje bebe, od najranije dobi, jer je to bio jedini način da ne plače-dobro je baviti se djetetom, ali sve ima svoje granice, mi smo ih prešli.