moj željeni i uspješni VBAC
Nakon prvog poroda na carski rez, željela sa VBAC i uspio mi je :-D
Dakle...8.6.2011., u 41 tjednu, odmah poslije ponoći krenuli su trudovi koji su me budili u spavanju, bili su otprilike svakih pola sata cca, rekla sam mužu i nastavili spavati. Ujutro su trudovi jos uvijek bili na pola sata, pa smo muz i ja odveli starijeg sina u jaslice i krenuli u grad u setnju jer mi je pasalo hodanje. Onaj put trudovi su nestali na tocno 63 minute, i ja sam se bojala da su sve lažni trudovi, a toliko smo cekali taj porod s obzirom da je očekivani datum poroda prošo već tjedan dana, a mi nestrpljivi...:roll:
U 15 sati muž je otišo po sina i odveo ga kod svekrve, a meni trudovi bili na 15 minuta. Oko 16.30 počeli su biti na 10 minuta, a meni sve lošije, pa zovem muža da dodje doma a maloga da ostavi kod bake. Spremimo se i krecemo u rodilište koji je udaljen od nas 40 km, oko pola sata vožnje.
U bolnici, nakon pregleda dr. ustanovi da sam otvorena 5 cm, pa kaže AJMO U RAĐAONU, a mi svi sretni. Usla sam u rađaonu oko 18.30. Muž ostaje samnom cijelo vrijeme jer smo imali potvrdu da smo prošli trudnički tečaj, i to ne 1 već 2 (jedan od prije 2 godine za porod prvog sina na koji nije prisustovao jer sam rodila na carski i jedan od ove godine za ovaj porod za nedaj bože). U rađaoni dobijem klistir i malo brijanje iako sam bila vec obrijana, ali nema veze, nista nije bilo strašno ni neugodno. Spoje me na ctg koji ne ocitava trudove, a ja ih imam. Trudove osjecam sve jace i sve cesce, muž gleda na sat i broji sekunde trajanja trudova i koliko cesto dodju. Rađaona je prazna, ja sam jedina trudnica tamo. Malo lezim, malo mi babica savjetuje da setamo po hodniku, da se drzim na muza, i da kad dodje trud da stanem, da se drzim za njega i da ga prodišem. To traje neko kratko vrijeme jer je meni najviše pasalo ležanje, pa se vratim u sobu. Mogla sam ici na wc kad sam htijela i piti vode koliko sam htijela. Ponudili su mi loptu za sjedenje ali nisam htijela. Nisam dobila nikakav drip ni gel ni nista slicno jer su mi zeljeli ocuvati maternicu s obzirom da je prvi porod bio carski pa da mi slucajno ne pukne maternica, tako da sam cijeli porod odradila sa svojim trudovima. Epiduralnu su mi nudili ali nisam htijela. Oko 23 sata trudovi su poceli biti sve jači i česči pa pitam ipak nešto za bol i dalu mi Spasmex u venu na ruci. Oko 23,30 mislila sam da cu umrijeti od bolova, prodisavam trudove ko luđak, babica mi savjetuje da ne tiskam iako malo me tijelo pita, ali je poslušam. Babica mi tada kaze da cu roditi prije 1 poslije ponoći, a ja si mislim (ili kazem na glas ???..neznam) kako cu izdrzati tu bol jos sat i pola...i stvarno rodim u 00.40, i do tada patim u trudovima koji nije moguce zaboraviti nikada, ali sretna sam jer su bili moji trudovi, prirodni. Isti tren kad je bebica izasla, mene je bol prosla, pocela sam se ponovo smijati. Zamolila sam ih da me ne rezu ako nije bas potrebno pa i nisu me rezali, ali sam zato malo pukla i dobila 3 savova koji me ne bole, samo ih malo osjetim da zatezu, ali ih naspricam sa octeniseptom i sve je ok. Evo, to je prica o mom porodu. Jako mi je dobro dosla prisutnost muza kraj mene, na sta sam mu neizmjerno zahvalna, jer iako u trudu nisam mogla pricati od bola, samo da je uz mene, da ga vidim, davalo mi je snagu za sljedeci trud. I on je rekao da nije mu nista strasno bilo, najgore mu je bilo gledati me kako se patim. Brisao mi je znoj s lica i davao piti..pomogao mi je puno. Vjerovatno nije ni svjestan toga u potpunosti :zaljubljen:
i da...sve pohvale babicama, sestrama i doktorima u pulskom rodilištu.
