a šta sad..?

hej cure. ne javljam se baš nešto često jer mi vas je uglavnom dovoljno čitati kako bih pronašla ideje ili rješenja problemčića sa klincima ili kolačima, recimo. :)

sada mi zapravo treba pomoć. iako ne znam točno kakva. jer ne znam točno što mi je. ali čini mi se da polako i sigurno tonem u depresiju. sad bi bilo dobro opisati svoju situaciju, jel? ovako...

prošla sam u životu ružnih i lijepih stvari, kao i svi mi ostali, pretpostavljam, i uvijek sam se nekako uspijevala nositi sa stvarima koje mi je život dobacivao. ja sam jedna od onih koje su oslonac svima a u nikome ga ne traže za sebe. rijetko kada bih okolini uopće pokazivala da mi je teško. nekako mi to nije nikad bilo previše potrebno. naučila sam samu sebe dobro osluškivati i predvidjeti gdje bih mogla zapasti u neku emotivnu zavrzlamu. vjerojatno zato i sada tražim pomoć iako mi to po prirodi teško pada.

uglavnom. pronašla sam svog muža, svoju srodnu dušu ili štaveć, zbog mojih zdravstvenih problema morali smo požuriti na djecu pa nisam uspjela završiti fakultet na kojem sam rasturala. došlo prvo dijete, klasične brige, sve 5. ja oko njegove prve godine počela tražiti posao ali tada nam je došla ova naša famozna kriza i tržište rada zamrlo. kako ćemo, šta ćemo, mi odlučili ići na drugo dijete, kao pa neće ta kriza vječno trajati, a do tada ćemo mi ''obaviti'' djecu. došlo drugo djete, opet klasične brige, ja i dalje sve 5. malo smo se u svemu tome muž i ja pogubili ali ništa strašno, svaki put bi se ponovo pronašli... :)

ali sada dolazi muka... stariji sin ima 4god, mlađi 1,5. nisu teški, dobri su i razumni za svoju dob. unatrag jedno mjesec dana manjem počeli zubi radit kaos u ustima, boli ga grozno, pogotovo sad sa trojkama i to ga nekako gura u nervozu koja se sad pretapa u ''fazu'' i čini mi se da bi moglo prijeći u terrible twos. on ne prestaje cviliti i plakati i histerizirati po cijele dane. oko mene konstantna buka. živci potpuno stanjeni al ja se ne dam. strpljiva sam zbilja preko svih granica, ne izderavam se, objašnjavam, mali kad zabrije, ignoriram ga - i to pokazuje rezultate. oni zasad zbilja ne vide promjenu na meni. jer ne dozvoljavam da je vide. ali iznutra se lomim. svako malo pobjegnam kad me ne skuže i plačem u kupaoni. izluđena sam.

s druge strane ne mogu posao naći. i osjećam se ko nametnik svima oko sebe. nemamo novaca, tonemo u minus

s treće strane nemam volje za razgovor s nikim, muža najradije izbjegavam po stanu, zatvorila sam se u svoju glavu i počinjem se polako čudno ponašati... histerično čistim, pa histerično kuham, pa odjednom izgubim volju za svim, jedan dan sam luda od energije ali ne nekae pozitivne, nego nekakve sluđene, pa onda odjednom totalna letargija...pa ne skuham ručak, pa me peče savjest što ga nisam skuhala pa sam još više u komi... sitnice me dotuku... nemam frendica za razgovor o tome jer nijedna nije u tom filmu, nemaju djecu, grade karijeru, ne kuže. starci su mi super ali pripadaju onoj generaciji koja ne priznaje postojanje psihičkih tegoba... otišla bih psihologu ili psihijatru ali nema love za to...

ne znam što mi je činiti... okružena sam divnom obitelji i ne želim da to počne utjecati na njih...

ako tko ima kakvu ideju... thanx

Prvo sredi proritete, jasno da treba brinuti za obitelj ali ipak si i ti moras zauzeti visoku poziciju, moras ponekad udovoljiti i sebi. Ako si ti isfrustrirana i nesretna tesko da ce ti djeca biti sretna. Nadi ispusni ventil, dal je o vristanje u jastuk, trcanje po sumi ili neke mirnije aktivnosti tipa strikanja ili izrade goblena, to je samo na tebi, ovisno sto volis. Moras odvojiti vremena za sebe, ne mora tvoja obitelj zbog toga ispastati, kad napravis ono sta ti je bitno, nahranis ih, pospremis...onda im svima zajedno lijepo kazi da sad mama ide radit to i to i da molis da te puste na miru sat vremena. Ili muza zamoli da odvede klince van a ti, ne znam, odspavaj, slusaj glazbu, citaj knjigu...nebitno, bitno da je to tvoje vrijeme da napunis baterije. Cesto sam upadala u takve faze u kakvoj si ti samo sto ja nisam beskrajno strpljiva i nerijetko bi urlala. Al bi se onda zaustavila i zapitala cemu sve to. Zasto da sam nesretna i nervozna i ja i moja obitelj a nitko mi nista nije napravio...Ja sam si uzela ponedjeljak kao dan za mene, MM-a nema, klinac je u vrticu, ja sam doma i ne radim -NISTA! Buljim u TV, pijem kavu sa susjedom...potpuno besposlicarenje cijelo prijepodne. Dok odem po klinca moje baterije su pune za ostatak tjedna. Probaj, nista te ne kosta :-)

mislim da bi možda najprije trebala potegnuti svim silama da se zaposliš. za početak bilo kakav posao. nekako iz svega iščitanog meni tio liči na klasičnu krizu koja nastupa kad nemamo života izvan kuće ( osim naravno mama koje su izabrale takav stil života i savršeno su mirne i zadovoljne takvom odlukom), kad imamo osjećaj da je sve naše na stand - by... kad nam jako fali jedna plaća uz sve, to onda utječe na nas svakodnevno. kad osjetimo da je sad vrijeme da malo vremena posvetimo i samo sebi. a onda se i problemi takvog tipa nekako sami od sebe krenu rješavati ili ih zapravo primjećujemo u manjoj mjeri ili ih zapravo nemamo više vremena primjećivati. sretno! :love2:

Citiraj:

---

silverinne prvotno napisa

... otišla bih psihologu ili psihijatru ali nema love za to...

---

Silverinne, ne moraš imati love za psihijatra. Točnije, bilo bi dobro kada bi ti financijska situacija dopuštala odlazak na privatne seanse kod psihijatra/psihoterapeuta, jer ne bi morala čekati na red, odlučila bi kod koga ćeš ići, ordinacije su bolje, bla bla bla. Ono što možeš napraviti je otići svom liječniku opće prakse i zatražiti uputnicu za psihijatra-psihoterapeuta i naručiti se na prvi pregled, razgovor što li već. Naručiti se možeš npr. na Rebru ili nekom drugom KBC-u bližem tvom mjestu stanovanja. Ne znam da li postoje psihijatri po Domovima zdravlja. Na ta sva pitanja bi ti trebao odgovoriti tvoj liječnik opće prakse. Nije nikakav bauk potražiti stručnu pomoć, treba reagirati na vrijeme da se što prije spriječe ili otklone eventualni problemi. Mislim da se na ovakav način preko uputnice duže čeka na termin, ali što se prije naručiš, prije ćeš doći na red.

Odokatvno i sasvim laički: perfekcionist si i sve vjerojatno radiš "bolje od drugih", preuzimaš na sebe više nego što možeš, a ljudi oko tebe (najčešće je to suprug) to ne primjećuju, tvoj angažman im postaje normalan.
Znaš da ne radiš i da teret kuće mora biti i jest po logici stvari više na tebi, znaš da nije dobro urlati na djecu pa ne urlaš, znaš da je dobro i lijepo biti strpljiva pa to i jesi, znaš da možda neće biti dobro prihvaćeno požaliti se, pa sve stoički izdržavaš. Dapače, sama ne daš da to itko vidi jer nastaje katastrofa - time ćeš naglo prestati biti onoliko izdržljiva koliko si zamislila da jesi.

A tvoj suprug o tome vjerojatno ne zna ništa i nije mu jasno zašto jedne srijede popodne "iznenada" pukneš.... pa bih na tvom mjestu prvo probala njemu osvijestiti problem kojeg imaš, ali onako zaozbiljno, a ne da ispadne da je to neka sitna krizica koja će sutra nestati.
Prvenstveno je na tebi da se malim koracima počneš mijenjati, ali uz njegovo trajno podmetanje leđa jer će ti to omogućiti trenutke za samu sebe.

Oprosti ako je moja "dijagnoza" pogrešna, ali tako mi se čini.

Već i ovo što si tu napisala kako se osjećaš veliki je korak. Pokušaj podijeliti to i sa bliskim ljudima. Ako osjećaš da još ne možeš reći suprugu, probaj razgovarati s mamom. Da li ona može preuzeti dio tvog posla oko djece? Ako joj još ne želiš ništa povjeriti, bar ju pitaj to.

Zatim reci svom obiteljskom liječniku, oni su obvezni čuvati tajnu i neće reći nikome ako ti tako želiš, tj. ako ne želiš da tvoji bliski saznaju kako ti je. Već i taj liječnik će ti sigurno pomoći razgovorom i uputiti te dalje na preglede. Na prvi pregled kod specijalista se čeka najduže 30 dana.
Nije nikakva sramota ići psihijatru. I ja sam bila kad sam nakon tragedije ostala zarobljena u svom svijetu tuge. Vrijeme, razgovori i obitelj učinili su da mi je svijet opet postao mjesto u kojem itekako vrijedi živjeti.
Vjerujem da će i tebi biti bolje, pokušaj sve i javi se.

daj si provjeri i krvnu sliku. ja sam se tako osjecala dugo, pa sam isla slucajno vaditi krv i skuzila da imam tesku anemiju. a nervoza i teze nosenje sa stresom su jedan od simptoma, samo tko bi na to posumnjao, s dvoje male djece stres je sam po sebi konstantan. sad mi je bolje, imam vise zivaca, energije i vecu volju za zivotom. mozda je stvarno primarni uzrok fizicki, kad to rijesis lakse ces se uhvatiti u kostac sa psihickim. sretno :*

:love2:

curke, hvala vam od srca...:heart:

divne ste i hvala vam na strpljenju da se posvetite nekome koga ne poznajete.

čokolada - čovječe... ko da si me skenirala...

a sad... ja svom dragom već duuuugo itekako dajem do znanja da sam u opasnosti i samim time i naš brak, naš odnos, ali on nema pojma kako da mi pomogne, nije baš maštovit. samo mi se miče s puta i ponavlja ''a jesi danas bolje? još ne, ha?'' a mene počne peći savjest što se nisam dotad već ''ozdravila''. jesam perfekcionist, oduvijek, ali ne inzistiram na tome od drugih, inzistiram kod svoje obitelji samo na tome da svi daju najbolje od sebe.. navikla sam muža da sam ko od kamena i sad je i on u šoku. još kad mi krene sa ''a kad ćemo se mi posexati?'' onako s tužnim pogledom, dođe mi da se bacim s balkona... ima totalno krivi pristup prema meni, komunikacija nam je koma, dosad sam sve naše probleme rješavala ja forsanjem da razgovaramo i istjeramo sve na vidjelo, ali sad nemam rješenje, nemam volje za razgovorom i želim da bar jednom ne moram crtati put kojim ćemo doći do boljitka. želim da se napokon netko pobrine za mene. a on to ne zna.

što se tiče razgovora s mamom... ona to sebi ne može priznati. njoj je priznavanje da ti je teško ili da si u depresiji ravno porazu. kad i krenem o tome ili promijeni temu ili mi kaže jednostavno - ''ne možeš si priuštiti da sad budeš slaba...'' kao da je to nešto što sam izabrala. i uostalom otkad je slabost priznati da imaš problem? o tome da uzme klince... zapravo mi ne koristi... ja ih odgajam u kvalitetne ljude, kidam se u pokušaju barem, a ona je to u stanju u jedno popodne sve vratiti na početak. razmazuje ih i onda kad mi se vrate još mi je gore jer samo kmeče, plaču i ništa im nije po volji. ali, eto, stariji ipak ide na tjedan dana na more sa svekijima pa ćemo nas troje za tjedan dana za njim. nije da sam nepopustljiva :)

ovo za odlazak doktoru je dobra ideja ali moram još skupit m*da da se odlučim na to. jer onda definitivno moram priznati da imam problem a u meni ipak teče majčina krv i meni je to kao neka vrsta poraza jer mi je grozno teško tražiti pomoć. ovo je lako... ovdje sam anonimac :)

a i ako krenem doktoru to onda znači organizirati čuvanje djece a onda i obrazloženje zašto ih treba odjednom čuvati, pa onda neizrečene osude majke i svekrve o tome kako sam podbacila iako imam sve što mogu poželjeti i puno više nego su one ikad mogle sanjati i blablabla.

užasna sam zapravo prema sebi... postavljam si grozno visoke kriterije a ako imalo odstupim ljuta sam na sebe... recimo... zadnja trudnoća mi je ''donijela'' 25kg. išla sam na porod sa 95kg na 175cm visine. ko slon. nakon poroda bila na 90kg. u godinu dana sam vježbom i trudom došla na 68kg. super, jel da? da. ali ne i u mojoj glavi. tu sam zapela a ja bi još skinula tipa 4-5kg. tuka nezadovoljna. svima drugima tupim kako moraju moći naći zadovoljstvo u svemu što imaju i sami u sebi. tolikim sam prijateljima pomogla svojim super govorima i poticajima, stvarno ih ''vratila na pravi put'' a sebe cipelom! da bar mogu angažirati nekoga na tipa mjesec-dva da me hvali svakodnevno i da mi digne samopouzdanje hahahaha

cure su ti sve dobro rekle. za psihijatra ti ne treba novac nego uputnica liječnika i odeš kod 'socijalnog'. moj savjet ti je da to i napraviš jer čim se ti osjećaš da trebaš s nekim razgovarati, to i napravi. s druge strane, ja ne bih rekla da s tobom nešto nije u redu već naprosto da te tište klasične brige preopterećene majke, žene. nije lako s dvoje male djece ()ja ludim i sa jednim, nije lako niti biti bez posla i s premalo novca...naravno, stisni čim jače da nađeš neki posao. bilo kakav da se malo makneš od kuće, razgovaraš s ljudima o nekim drugim stvarima a ne samo o djeci. to je naprosto dobro za dušu. i probaj si organizirati neko vrijeme za sebe pa makar i s tim prijateljicama koje nemaju djecu...svaki razgovor s nekim drugim, da nije uvijek sve isto će ti napuniti baterije. ja imam svoje žensko društvo. sve smo različite, različitih prioriteta. nalazimo se jednom mjesečno...to ti je melem za moju dušu. nekad pričamo o seksu, nekad o djeci, nekad o poslovima...modi, muževima...bilo čemu. no ono što je standard je smijeh. a čovjek se tako lako zaboravi smijati kad ima bebice, obaveze, minuse na računu...nađi si vrijeme za sebe. i jednostavno svima ostalima reci da se snađu bez tebe. moj primjer, ja sam popizdila kad je moj mali imao nekih 8 mjeseci (on je ful zahtjevan i fakat me rastavljao na atome). u jednom trenu sam shvatila da nemam ništa osim njega, ne izlazim, ne družim se, ne štrikam, ne trčim, samo se vrtim oko njega. rekla mužu da ja moram početi ići van, na što mi je on rekao pa ni ja nigdje ne idem. i to je bilo točno. no on je išao na posao svaki dan, družio se tamo s ljudima, popio kavu, čuo nešto novo, nešto zabavno, nešto glupo, a ja sam gugutala dječje pjesmice. kad sam si odredila izlazak jednom mjesečno (što je zapravo jako malo), vratila se na posao ja sam se spasila

Draga, tempo kojim ti živiš (i xy drugih ljudi) jednostavno može iscrpiti tvoju snagu i dovesti do depresije. Nju nitko ne bira, sitnice mogu dovesti do nje i to ne znači da je osoba "slaba". Radi se jednostavno o hipersenzibilnim osobama i to je bolest kao i svaka druga, hoću reći, nije to nešto "moderno" i nešto što umišljamo, zaista se radi o bolesti (manjak serotonina i dr.). Naravno, ne znači da se radi o depresiji, konačnu riječ ima liječnik, ali bi bilo dobro da popričaš sa dr. opće prakse, nek ti to bude prvi korak. Sasijeci to u korijenu, kasnije će se problemi samo nagomilavati, napravit će se klupko. Prvenstveno to moraš uraditi radi same sebe, ali i radi svoje obitelji. Stanje u kojem se nalaziš nikako ne znači da si "posrnula", jednostavno-to je život. Da se radi o npr. upali jajnika otišla bi giniću, zar ne?! Zato, brzo kod doktora i posavjetuj se kako dalje. I, da, dobar savjet od nekog prije, napravi i KKS. Situacija nije bezizlazna, samo treba napraviti prvi korak!

Citiraj:

---

flopica prvotno napisa

mislim da bi možda najprije trebala potegnuti svim silama da se zaposliš. za početak bilo kakav posao. nekako iz svega iščitanog meni tio liči na klasičnu krizu koja nastupa kad nemamo života izvan kuće ( osim naravno mama koje su izabrale takav stil života i savršeno su mirne i zadovoljne takvom odlukom), kad imamo osjećaj da je sve naše na stand - by... kad nam jako fali jedna plaća uz sve, to onda utječe na nas svakodnevno. kad osjetimo da je sad vrijeme da malo vremena posvetimo i samo sebi. a onda se i problemi takvog tipa nekako sami od sebe krenu rješavati ili ih zapravo primjećujemo u manjoj mjeri ili ih zapravo nemamo više vremena primjećivati. sretno! :love2:

---

Potpis ko kuća.
Bia sam jedno vrijeme u sličnoj situaciji. Trudnoća je došla neplanirano, taman počela raditi, u cvijetu mladosti, čitav svijet preda mnom... A onda odjednom intezivno dojenje, beba koja stalno traži nosanje, vježbač, kuća za održavanje, muž na poslu, višak kilograma (na to sam uvijek bila osjetljiva, moj jedini kompleks). Sve se promijenilo kad sam se vratila na posao. Taj osjećaj kad se ujutro našminkaš, obučeš u lijepu odjeću, radiš ono što te ispunjava, družiš se sa divnim kolegama... Totalno drugi osjećaj, to mi je svaki dan punilo baterije, dalo mi poticaj da se brinem o sebi, smršavim, da dođem sretna kući djetetu i mužu. Znam da je teško zaposliti se, ali pokušaj barem sat-dva dnevno naći vremena za sebe. Vježbanje je izvrstan ispušni ventil, teško je natjerati se, ali kad jednom počneš osjećaj je odličan. Otići s frendicama u šetnju jednom tjedno, organizirati neki babinjak u kući navečer kad djeca zaspu. Natjerati se svako jutro da se našminkaš, da odjeneš lijepu majicu i traperice, a ne staru otrcanu trenirku. Molitva, meditacija. Sve su to male sitnice koje ne koštaju, a koje će ti dati elan. Ako ne uspije, možda je problem zaista dublji, onda svakako otiđi psihologu-psihoterapeutu.

potpisujem koksy i flopicu...da ne kažem skoro sve cure gore :-))kako si opisala situaciju, nije neobično da ti je teško i nema razloga da ne potražiš pomoć. I to sto si svjesna problema i na ovaj način razmišljaš o njemu je super.

ako imas nacina to napraviti, stavi klince u vrtic a ti nazad na faks i zavrsi to da vratis nazad neku perspektivu..pokusajte staviti budjet na papir i napravite tocno plan koliko mozete trositi i na sto..da li mozes uzeti recimo jednom tjedno 2 kuce ocistiti ili nesto slicno da zaradis nesto, ovisno o tvojim sposobnostima i mjestu stanovanja. ako se jako potrudis na faksu imas sanse i za neku stipendiju..
mislim da nemas nekih problema koji su nerjesivi nego si jednostavno nezadovoljna trenutnom situacijom a za to ti ne treba psiholog vec trebas staviti na papir svoje relativno ostvarive zelje a onda sjesti s roditeljima, svekijima, muzem itd i poceti rjesavati situaciju..meni to bas zvuci kako je netko gore napisao kao klasicna "mama kod kuce" depre, pogotovo ako se ne druzis previse..meni je slicno bilo na porodiljnom, dan mi se svodio na isto (koliko god sam uzivala u tome) i samo sam cekala kad ce se muz vratiti doma..probaj se organizirati da vrijeme potrosis efikasno- smisli najjeftinija moguca jela, stavi na papir stvari bez kojih mozes a sad ih kupujes, razmisli kako mozes dodatno zaraditi, tko ti moze pomoci da zavrsis faks i slicno..vjerujem da je situacija komplicirana ali cesto si mi stvorimo i barijere u glavi za puno stvari
ja sam ostala trudna sa skoro 20 ispita do diplome a pola ih je bilo jako zahtjevnih (20tak knjiga po ispitu), upravo ucim za zadnji..naravno, da nemam podrsku muza,svekija,mame..bilo bi jako tesko..zato probaj realno razmisliti sto zelis

saljem vibrice i pozitivne misli da se sto prije bolje osjecas ;)

što se tiče psihijatra i psihoterapeuta, molim te odi što prije, jer tko zna koliko se čeka, kod dr opće prakse po uputnicu. negdje sam već napisala da je mojoj mami trebalo nekoliko liječnika dok nije našla onog pravog i nasreću ozdravila.
kako ni ja nisam najstabilnija osoba na svijetu, a ne volim biti doma, volim raditi (nadam se da mi sad rodina policija neće pokucati na vrata), imala sam najčudnovatije psihičke probleme dok sam bila na porodiljnom. npr. nekoliko mjeseci vjerovala sam da se netko šulja mojim dvorištem, a tik poslije prvog poroda mislila sam da me moj muž i mamam čine ludom sakrivajući mi stvari. sada kad radim, ujutro sam zaposlenica, onda popodne prebacim sklopku na mamu i tako guram već godinama (nažalost još nemam izbor da prebacim sklopku na slobodne aktivnosti). mislim kad bi stalno bila mama da bi eksplodirala - možda si i ti takav tip (vjerujem da ti faks jako nedostaje, nema ljepšeg nego stjecati nova znanja)

Citiraj:

---

silverinne prvotno napisa

što se tiče razgovora s mamom... ona to sebi ne može priznati. njoj je priznavanje da ti je teško ili da si u depresiji ravno porazu. kad i krenem o tome ili promijeni temu ili mi kaže jednostavno - ''ne možeš si priuštiti da sad budeš slaba...'' kao da je to nešto što sam izabrala. i uostalom otkad je slabost priznati da imaš problem? o tome da uzme klince... zapravo mi ne koristi... ja ih odgajam u kvalitetne ljude, kidam se u pokušaju barem, a ona je to u stanju u jedno popodne sve vratiti na početak. razmazuje ih i onda kad mi se vrate još mi je gore jer samo kmeče, plaču i ništa im nije po volji. ali, eto, stariji ipak ide na tjedan dana na more sa svekijima pa ćemo nas troje za tjedan dana za njim. nije da sam nepopustljiva :)

ovo za odlazak doktoru je dobra ideja ali moram još skupit m*da da se odlučim na to. jer onda definitivno moram priznati da imam problem a u meni ipak teče majčina krv i meni je to kao neka vrsta poraza jer mi je grozno teško tražiti pomoć. ovo je lako... ovdje sam anonimac :)

a i ako krenem doktoru to onda znači organizirati čuvanje djece a onda i obrazloženje zašto ih treba odjednom čuvati, pa onda neizrečene osude majke i svekrve o tome kako sam podbacila iako imam sve što mogu poželjeti i puno više nego su one ikad mogle sanjati i blablabla.

užasna sam zapravo prema sebi... postavljam si grozno visoke kriterije a ako imalo odstupim ljuta sam na sebe... recimo... zadnja trudnoća mi je ''donijela'' 25kg. išla sam na porod sa 95kg na 175cm visine. ko slon. nakon poroda bila na 90kg. u godinu dana sam vježbom i trudom došla na 68kg. super, jel da? da. ali ne i u mojoj glavi. tu sam zapela a ja bi još skinula tipa 4-5kg. tuka nezadovoljna. svima drugima tupim kako moraju moći naći zadovoljstvo u svemu što imaju i sami u sebi. tolikim sam prijateljima pomogla svojim super govorima i poticajima, stvarno ih ''vratila na pravi put'' a sebe cipelom! da bar mogu angažirati nekoga na tipa mjesec-dva da me hvali svakodnevno i da mi digne samopouzdanje hahahaha

---

e pa eto, sad si lijepo priznala da imaš problem, priznala si sama sebi, to je najvažnije i, sad ću biti gruba, nemoj biti malograđanka kao ljudi oko tebe i pasti pod takve blesave utjecaje - poraz, slabost - ma koji crni poraz, ženo, ne budi luda! daj pomozi sebi da bi mogla biti normalna kao prvo, sebi, a onda i svojoj djeci, mužu
i nemoj kriviti muža što se ne zna ponašati drugačije, ti si ga tome naučila, sve si do sada sama hendlala i sad odjednom preko noći on mora preuzeti stvari na sebe
sve ovo ti pričam jer otprilike znam što osjećaš
istina, ja sam odlučila biti kod kuće i ne raditi i stvarno me to ne je*e ni pet posto, ne osjećam ni da sam nametnik, ne trebam nešto posebno odrasle ljude, dobro mi je..., ali kad se u svojoj glavi krenem žaliti na muža koji neće ovo i ono, sjetim se same sebe od početka veze gdje sam uvijek sve preuzimala na sebe i on je to naučio
istina, ne mogu tražiti od njega sto postotnu pomoć jer on ipak radi, ali kad ne radi, e onda kvocam, jednostavno mu naredim što treba napraviti, kad već sam ne vidi
osim toga, itekako sam olabavila u kućanskim poslovima, baš me briga jer vidim da nije ni nikog drugog (to mi je on lijepo rekao, samo ti vidiš to smeće, prašinu..., e pa kad samo ja vidim, ne vidim više ni ja)

e sad, otići kod psihijatra je dvosjekli mač, oni puno toga rješavaju tabletama, a to ti ne treba
bilo bi dobro naći nekog psihoterapeuta koji će se prvo narazgovarati s tobom
ako si vjernica, otiđi do svećenika, odi jednostavno na ispovjed i sve istresi van, ne očekuju oni samo priznanje psovanja i jedenje mesa petkom
djecu daj starcima ili svekijima na barem 2 sata 2 puta tjedno
neće oni njih razmaziti, pa ti ih odgajaš sve vrijeme... to što su cendravi, možda jednostavno budu umorni, ili, djeca zadržavaju emocije kada su s nekim drugim i onda kada dođu mami, na taj se način prazne, gledaj to jednostavno tako
i da, probaj naći posao ili barem nekakav hobi

sretno:love2:

Evo samo da ti pošaljem ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ za što brži oporavak...

Kad budeš kod doktora, provjeri hormone štitnjače (možda je to već netko napisao) i željezo (to sam vidjela da su već savjetovali) ali svakako potraži i nekoga s kim možeš razgovarati...

I ne brini, nisi jedina. Mi smo to prolazili isto u prvim godinama našeg braka. Ispalo je da nam je dobro došlo savjetovanje kod obiteljskog terapeuta, ali se ustanovilo i da ja imam anemiju, a mm problematičnu štitnjaču. Sve smo riješili, nešto razgovorom, nešto lijekovima... Meni je pomagalo da se prisjetim da trebam djeci i mužu, ali i SAMOJ SEBI zdrava i u formi. Ali za oporavak si moraš dati vremena. Pozitivna stvar je to što si napisala ovdje o svojim jadima - to je znak da znaš o čemu se radi i da skupljaš snagu da sama sebi pomogneš... To možda može biti i lakše nego što misliš.

Svaka čast Čokoladi na dobrim i mudrim napomenama. Ja sam iz slične perfekcionističke vreće i teško mi je pala spoznaja da moram "olabaviti" da olakšam sebi i drugima. Život nam šalje lekcije koje su nam potrebne. Sve će se to srediti. Drži se! I pusti mužu da te pomazi ako ti nije baš jako fuj - ne bi vjerovala, ali to često pomogne da se osjećaš bolje.

e peterlin nasmijala si me do suza s ovim ''ako ti nije jako fuj'' hahahaha predobro...

jučer sam baš, dok su klinci spavali imala veliku debatu s mm-om. krenula sam isprva totalno krivo, iznapadala ga, izvrijeđala, ajme meni, ko da je iz mene gejzir krenuo. ali reakcija... napokon je čini mi se skopčao 2 i 2. mislim da sam ga napokon dovoljno šokirala. sinoć smo i ostavili klince na spavanju kod mojih i otišli do frendova. i dalje mi je pomalo ''odbojan'' ali mislim da je to najviše do moje kronične iscrpljenosti i opterećenosti. a i ja iz svoje prošlosti i nekih svojih problema oduvijek imam pomalo iskrivljenu sliku o sexu kao takvom... ma bilo bi dobro da odemo skupa negdje na savjetovanje, ali on zasad nije za to..

cure, puno ste mi pomogle, dale mi nove poglede na iste stvari i mislim da je riješenje zapravo jednostavno i da ću ga zapravo sama opet najlakše naći u sebi. opet sam se vratila djelomično sirovoj prehrani i malčice podigla energiju. svakodnevno i opetovano sa sobom vodim poticajne razgovore, složila sam si nekakav dvogodišnji plan i sad mi je malo lakše, vidim kakvutakvu budućnost ispred SEBE, ne samo ispred svoje obitelji. najveća greška mi je bila izgubiti sebe u cijeloj ovoj prići. ali prisjećam se polako tko sam. bez imalo pretjerivanja vi ste imale popriličnu ulogu.

još trebam vidjeti kako će ići s mm-om, jučer sam mu i predložila obiteljsko savjetovanje ali on tvrdi da to možemo sami. ako kroz neko vrijeme ne bude napretka malo ću ''zainzistirati'' :mrgreen:
glupo mi je da se borimo s vjetrenjačama a možda su nam rješenja nadomak prstiju - samo nas treba pogurnuti u pravom smjeru.

klinci od jeseni izgleda kreću obojica u vrtić, stariji ide od zime ali je puno bio bolestan pa smo od 5.mj doma, a mališu bi dala na par sati ujutro, dok sam još doma, nemam ga srca ostavljati cijeli dan, još mi je premali :heart:
malo me strah tih jutara kad bih bila sama bez njih, kako i čime ispuniti tih par sati, al smislit ću već nešto... nadam se kakvom posliću ;-)

evo, već i koristim smajliće u postovima - ide to, ide... :lol:

Ja ću ti samo poslati ~~~~~~~~~~~~~~~

Draga, bravo za tebe!

Muškarci imaju drugačiji mozak od nas (i totalno ih ne omalovažavam, dapače). Možda je taj "gejzir" bio prava stvar u ovakvom trenutku - shvatio te je ozbiljno i uvidio da je situacija došla do krajnje točke. Ponekad (čitaj "često") nisu intuitivni i ne vide kad smo narubu, čak niti kad im na fin način pokušavamo objasniti, sve dok ne puknemo! Fino je netko rekao, tako smo ih i naučili. Bitno u svemu je da ipak dopremo do njih i ukažemo da stvari idu u krivom smjeru i da bez zajedničkih napora nećemo nigdje stići. S pravim partnerima i njihovom podrškom možemo učiniti čuda! Konstruktivna svađa može biti veliki plus i odskočna daska za bolju budućnost! Svakodnevno kvocanje, sitna spuštanja, otrovne strelice...nakon nekog vremena pređu u naviku i ona druga strana ne shvaća zašto i počinje to pripisivati "ženskom" karakteru! Dok stvarno ne popi*dimo, održimo monolog zašto je situacija takva kakva je i dođemo do kvalitetnog dijaloga! Sve je lakše u dvoje, vjerujem da imaš dobrog muža s kojim ćeš uspjeti rješiti pola problema. (..i možda jako fuj preraste u jako mljac...)

Ispuni te sate vježbanjem i trčanjem u prirodi, nema bolje stvari za fizičko i psihičko zdravlje :) A što se odnosa s mužem tiče... Kad sam bila u toj svojoj fazi i ja sam za dosta toga krivila njega, smatrala sam da mi ne posvećuje dovoljno pažnje, da ne pomaže dovoljno u kući, da jednostavno ne vidi neke stvari... Kad sam se vratila na posao i počela više raditi na sebi kao da su svi ti problemi preko noći nestali. Shvatila sam da sam na neki način imala iskrivljenu sliku o njemu i našem odnosu zbog nezadovoljstva koje sam nosila u sebi, a zapravo sam glavni krivac za to nezadovoljstvo bila ja jer sam potpuno zapustila sebe i svoje želje. Ne kažem da se trebaš 100% okrenuti sebi, naravno da su djeca na prvom mjestu (barem meni moje dijete jest, koliko kod mnogi tvrdili da sami sebi trebamo biti na prvom mjestu), ali nastoj si svaki dan ispuniti neku malu željicu, učiniti nešto što te opušta i ispunjava... Djeluje :)

Citiraj:

---

silverinne prvotno napisa

e peterlin nasmijala si me do suza s ovim ''ako ti nije jako fuj'' hahahaha predobro...

---

:love2: Ja tu metodu znam koristiti da odobrovoljim muža čak i kad mi se baš ne da, ako mislim da bi njemu dobro došlo. Ali prečesto mi se dogodilo da me vlastito tijelo iznenadi i surađuje iznad očekivanja, pa mi poslije stvarno bude bolje... Danas smo u fazi da se to zna, pa me mm čak i zeza kad sam živčana i napeta "ako nisi pri sebi, dođi k meni...". Uglavnom pristanem (i još kažem da će biti nekrofil ako sam tak umorna da se ne mogu micati). Mi smo od toga napravili interni cirkus, prilično uspješno. Čak i da baš ne odletim na sedmo nebo, muž poslije procvjeta pa je sve lakše (ufff, sve me sram otkrivati karte, ali to je debela istina).

Meni se čini da si samo jako jaaaako iscrpljena, opterećena svime i svačime (djeca su ti u dobi kad je s njima baš jako naporno). Dobar ti je plan za jesen. Bit će bolje!

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

:love2: Ja tu metodu znam koristiti da odobrovoljim muža čak i kad mi se baš ne da, ako mislim da bi njemu dobro došlo. Ali prečesto mi se dogodilo da me vlastito tijelo iznenadi i surađuje iznad očekivanja, pa mi poslije stvarno bude bolje... Danas smo u fazi da se to zna, pa me mm čak i zeza kad sam živčana i napeta "ako nisi pri sebi, dođi k meni...". Uglavnom pristanem (i još kažem da će biti nekrofil ako sam tak umorna da se ne mogu micati). Mi smo od toga napravili interni cirkus, prilično uspješno. Čak i da baš ne odletim na sedmo nebo, muž poslije procvjeta pa je sve lakše (ufff, sve me sram otkrivati karte, ali to je debela istina).

---

Jako dobar savjet. Kod nas je isto tako, čitajući sam pomislila da sam to ja pisala.:yes:

Vi'š ti naše Peterlin...što ti je životna mudrost! 8-)

psssst, samo da ne dođe Ifi :raspa:

rehab - mislim da si dosta u pravu. jedan dio jučerašnjeg razgovora je bilo i to da ja imam i iskrivljenu sliku o njemu i o nama (djelomično). ukazao mi je na puno toga, napokon sam to izvukla iz njega. ma nas zapravo najviše muči manjak te famozne komunikacije. i to je to. tako jednostavno.

peterlin - i ti si totalno u pravu. nemam volje za sexom ni najmanje, a u onim trenucima kad me uspije nagovoriti mi bude fantastično. udaljili smo se. a i ne znamo kad bi. kad klinci spavaju po danu on je na poslu, navečer stariji zaspe u 22h, ali i mm s njim jer radi od 6 i diže se u 5. ta djeca... moraš se sexat ko divljak da ih dobiješ i onda ti oni to i oduzmu, gadovi mali :mrgreen:

optimist - također istina, izgubila sam se u kvocanju da mislim da me on jadan više ni ne čuje. ali moram ga pohvaliti, zadnjih tjedan-dva, stvarno surađuje i pomaže, valjda kad je vidio da je vrag odnio šalu... :-)

šta da vam kažem... kornijevim korakom, jel? ;-)

Ja ću samo na kratko... nemam djece, ali sam bila u jako sličnoj situaciji kao ti. U zadnjih godinu dana sam puno bolje - jer sam počela nekako ulagati u sebe, tj. odvojiti malo vremena za sebe - edukaciju i još sam i našla posao koji me je super "pogurao". Isto tako, popričala sam sama sa sobom, pa sam malo i samosvjesnija i imam više samopouzdanja + ne preuzimam krivnju za stvari koji su drugi napravili. Jako često bi to radila za muža - jako, jako loše je djelovalo to na mene u smislu da sam onda postala control freek.

Bit će bolje vidjet ćeš! I drago mi je da si se obratila na forumu i da krećeš u akciju. Svaka čast!

Oooo da- bila sam tamo :love2: Cure su ti puno toga pametnog napisale i vidim da se polako vadiš iz beda, lijepo je čitati pozitivne pomake. Ja sam znala duge periode biti doma jer sam morala između poslova i tad mi je ponekad ovako uh kao što opisuješ, puno neizvjesnosti, gubitka identiteta, ma plodno tlo za šizu i depru samo takvo,al sam iznapadala muža tada - ili apatična ili ko stršljan. Nemam neki pametan savjet, svi smo različiti, mogu samo usporediti da kad sam bila doma jer sam sam morala i kada sam bila doma kad sam tako odlučila i kad sam si od boravka doma napravit moj privatni party bilo mi je genijalno. Možda zvuči kao da banaliziram ono "sve je u glavi" nije to samo tako znam. Nisam radila ništa puno drugačije, možda su klnici bili mrvu stariji, ali inače nije bilo neke realne razlike osim što sam si ja dala medalju za to što brinem za obitelj i primila se toga najozbiljnije n asvijetu kao i svakog drugog posla što onda uključuje da si dodjeliš odmor, pauzu, slobodno vrijeme i novac (kolikogod bila mala suma koju ti i TM možete odvojit, ali da ti slobodno raspolažeš time) pa i to da si nađeš "kolegice". Mene je osobno otkriće da n emoram imati poslodavca da bih imala neke od ključnih benefita radnog odnosa preporodila, a kolegic ekoja sam našla (trebalo je malo više truda nego kad radite u istom uredu) su mi sad najbolje prijateljice -srodna iskustva i koja kava čine stvarno čuda . Di je kvaka 22? E da ako moraš raditi zbog love da dok si doma i tražiš posao funkcioniraš kao srenta kućanica, a kad nađeš posao da se prešaltaš u sretnu zapolsenu ženu i natrag ako treba - ako je nešto nužno za klince i obitelj i mora se onda bolje da bude dobro i održivo, jer niti muž niti klinci niti ti ne možete živjeti od love, od kuhanja, čišćenja, svi ipakživimo za to maženje prije spavanja, kaj ne. Želim ti da napuniš baterije, otkantaš perfekcionizam, prihvatiš kud te život voda veselo i na tom putu nađeš frendicu s kojom ćeš odraditi 75% komunikacije :mrgreen:

I ja se javljam da pružim podršku. Malo je nas kojima se to nije dogodilo i koje ne razumiju o čemu pričaš.
Najvažniji korak je napravljen : definirala si problem, sročila ga jako lijepo i požalila se nekome. Prvo nama, a onda i svojim najbližima.
Sada sve može biti samo na bolje. I bit će, treba vremena.

Puno se mudrih žena javilo, drago mi je, jer savjet po savjet, nekako sve sjedne na svoje mjesto.

Nije loše ni djeci ponekad reći : e danas sam baš umorna ..... joj što sam nervozna danas ....
Ne konkretno upućeno djeci, već u njihovom prisustvu, onako sebi naglas, da znaju da se i mami to dešava.

Peterlin, kao i uvijek, ubode u bit, mogu samo reći da je debelo u pravu.
Meni je nakon tih zajedničkih trenutaka sa suprugom (u startu neželjenih, a kasnije zaista opuštajućih) bilo lakše reći mu : hej teško mi je .... usamljena sam često ....
I to su trenuci kada se takve stvari, izgovorene drugačkijim tonom, imaju drugu težinu nego neke nervozno izgovorene riječi i šize (barem kod mene).

Najvažnije je da te velike oscilacije u raspoloženjima prestanu, od histerične radosti od predubokog ponora .... poslušaj i druge savjete : izvadi krvnu sliku, pregledaj štitnjaču.
Ako ništa drugo i ako je sve u redu, što se nadam, imaćeš osjećaj da radiš nešto za sebe - što je dobro.

Sretno.

I da naravno kad najmlađi kikić krene u školu bit će stvarno sve puno puno lakše, a do tad, radila ili ne , kornijevim korakom i guštaj ;) i piši, ne daj se zatvorit u glavu nazad - to je stvanor gorznaosjećaj- jasamu toj fazi stvarno na trabunjala koješta po forumu, samo da senevratim u tu izolaciju jesam ugnjavila par ljudi, ali i oni su mene ili neki drugi,nebitno, piši kadgod ti dođe makar o tome što si kuhala ili gledala na tv. A iako ako se malo otvoirš kreneš davit cure u sličnoj siutaciji dosta brzo će se ustanovit da su one kojima je kao i tebi pre pre sretne da podijele svoju priču. Nama ženama kad smo dugo doma - napričat se ko žednom vode, tak nećeš ih gnjaviti sigurno.

Citiraj:

---

pikula prvotno napisa

. Nama ženama kad smo dugo doma - napričat se ko žednom vode, tak nećeš ih gnjaviti sigurno.

---

Meni je ovaj forum totalni ispušni ventil.
S MM baš dosta pričam, o svemu, ali ove ženske fore me skroz ispune.
No, opet, i razgovor s nekim drugim je stvarno potreban. Jednom me je brat pitao (bili u gostima kod njega), pričaš li ti sa svojim mužem kod kuće? Kad krenem, k'o tornado...

A što se seksa tiče, eh, što češće radiš, češće te vuče.
Prvi puta malo izmantraš, super mi je, super mi je... već drugi, treći dan ćeš ti njega vući u krevet. :-)
Najavi mu već ujutro što smjeraš navečer pa nek razmišlja i on i ti, to će ga držati da ne zaspe s malim, a i tebe da se dovoljno uživiš (da ne kažem nešto drugo...).

Ma, sve će biti super, samo razgovarajte, pričaj mu o svemu... Naranvo, i njih treba skužiti, kada su umorni, trebaju mir... od stalnog kvocanja nema koristi, MM jednostavno ima prekidač pa kad ja počnem, on se isključi. Nevjerojatno!

A to što mi sebe doživljavamo sasvim drugačije, eh, ja s tim stalno imam problema. Sposobna sam sve oko sebe okriviti za nešto, a ne vidjeti u čemu je zapravo problem. MM mi stalno na to skreće pažnju.

ma baš to... skačem sa osjećaja da su mi svi drugi krivi za sve, pa drugi dan krivim sebe za sve. od puste krivnje krajem tjedna očekujem da mi stigme prokrvare :roll:

enivejz. jučer mi stariji otišao na more sa svekijima... baš mi je nekako teško. znam da će mu bit super dok mi ne dođemo, znam da je sretan, mene muči baš ono sebično majčinsko - fali mi guzica mala, nismo nikad bili tako razdvojeni :heart: ali. preživićemoito.

mislim si malo poradit na sexu sad dok smo utroje pa se lakše organizirati. mm će da se šokira :mrgreen: u svakom slučaju ne smijem mu reći da su me cure s rode motivirale, mogao bi se zapitati kakav je to forum??? :lol:

hahahaha, daj mu da cita temu orgazam, sve ce mu biti jasno :lol:

čitala... zainteresirala se... malo se sramila... pa puno toga primjenila hahahahahahahahah

čokolada šaljem ti puse i poslala sam ti i pp ali veli da ti je kaslić pun :)

i pade sex nakon 100 god (u mm vremenu, u realnom nakon tjedan i pol :lol:). negdje između pečenja tortilji i miješanja torte i dolaska gostiju. a mm uvijek crven ko rak poslije hahahahaha, mislim da je svima koji nisu maloumni bilo jasno šta je u pitanju :propalauzemljuodstida:

i bome... mislim ponoviti večeras opet :D

mislim da bi vam se uskoro mogao javiti mm sa zahvalama hihihhihihihihihi

puse!

:-D:-D:-D

Iz depresije u maniju! :lol:

Najbrži oporavak do sada! A terapija besplatna (muž terapeut)! :klap:

hahahaha, pročitala si me, sad samo treba zabilježiti koliko će manija trajati prije povratka u depresiju pa da si sama dijagnosticiram bipolarni? hehehehe, ipak mi avatar nije samo za*ebancija :))

:lol:

Nemoj se ti izmotavati, mi svi ovdje od jučer čekamo izvješće o drugoj rundi sexa!!! Je li je bilo? :cekam:

silverine jako mi je drago da si se oraspoložila. Ja ti ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~da potraje što duže, ma zauvijek :*