ronilica Hanna-naša akcijska junakinja
Kao što sam već ranije obećala, evo napokon :oops: i opširnije verzije priče s mog drugog poroda :D . Jako je dugačko, ali htjela sam uhvatiti sve detalje za koje sam sigurna da bih inače barem djelomično s vremenom zaboravila :wink: .
Kada sam rodila svoje prvo dijete, Klaru, mojoj sreći nije bilo kraja. Toliko sam bila ushićena svojim majčinstvom da mi se činilo da je porod protekao odlično. Tek kasnije, razmišljajući o svom porodu shvatila sam da, koliko god je sve prošlo dobro, moglo je i bolje. Ne zbog mene ili zbog bebe, nego zbog raznih rutinskih a nepotrebnih intervencija i postupaka kroz koje sam prošla u rodilištu. Prvo mi je pukao vodenjak, a ubrzo nakon toga dobila sam drip. Ali umjesto da trudovi odmah krenu, čekala sam ih još nekoliko sati. Kasnije sam čitajući o tome doznala da neke žene reagiraju na taj umjetni hormon tako da im zablokira njihov prirodni. I tako, nakon četiri sata čekanja, kad je već malo falilo da me pošalju na carski rez, napokon su u zadnji čas i na moju sreću, krenuli trudovi. A jednom kad su krenuli, bili su toliko intenzivni i česti da sam opet dobila intravenozno nešto da ih smanji, pa onda opet nešto protiv bolova...Ta lančana reakcija mi se kasnije činila toliko nepotrebnom, pitala sam se čemu je uopće trebao taj nesretni drip koji je sve poremetio, kad smo mogli još pričekati prirodne trudove...Srećom, jednom kad je krenuo, porod je tekao bez problema i ubrzo sam rodila zdravu curicu. Nikada neću zaboraviti njene gotovo ljubičaste oči i bistar, znatiželjan pogled kad su mi je onako zamotanu u deku stavili na prsa... Činilo mi se kao da je s nestrpljenjem dočekala da upozna svoje roditelje, a ja sam jedva mogla povjerovati da je to predivno biće naše. Moj muž je također po svojoj želji bio prisutan na porodu i tada sam shvatila koliko mi je njegova prisutnost i podrška puno značila u tim trenucima .
Ono što mi je najteže od svega palo je to što su mi moju curicu vrlo brzo odnijeli i donosili samo svaka četiri sata na dojenje, a noću između 22-06 h u jutro, bebe su bile u svojoj sobi gdje su ih noću hranili bočicom. Ljutilo me što su ih ponekad i danju time hranili, pa bi bebe često samo spavale kad bi nam ih donijeli na dojenje. Nakon neprospavanih noći u bolnici, što zbog uzbuđenja, što zbog bolnih grudi jer mi nisu dali dijete na noćno dojenje, odlučila sam da ću drugo dijete sigurno roditi negdje gdje ću svoju bebu moći imati stalno uz sebe. To razdvajanje majki od djeteta mi se sada čini kao daleko najnehumanija i najprimitivnija praksa u većini naših rodilišta. Pa, kako itko ima pravo odvojiti bebu od majke u kojoj je provela prvih devet mjeseci?!! Pa ja sam sada mama, a vi mi ne date da budem pored svog djeteta niti da ono bude pored mene?!! Nisam si tada mogla dozvoliti ljutnju, samo sam jedva čekala da dođemo doma i počnemo "pravi život".
Poučena iskustvom, za drugi porod počela sam se rano pripremati, puno se raspitujući i čitajući knjige i članke po internetu. Ovaj put sam željela imati što prirodniji porod, po mogućnosti bez lijekova i rezanja, u što je moguće humanijoj atmosferi, ne zato što mislim da žena treba izigravati heroja, nego zato što smatram da smo od nečeg najprirodnijeg na svijetu napravili bolest. Znala sam da je i za mene i za bebu to najbolje, a ja sam sada kao drugorotka imala već i puno više iskustva, znanja i samopouzdanja nego prvi put.
Svaki početak je važan, a početak samog života je najvažniji i zato mi je bilo itekako važno kakav ću početak života pružiti svom drugom djetetu. Privukla me odmah ideja o porodu u vodi, a prošlo ljeto kad sam kao trudnica uživala kupajući se u moru kako već odavno nisam, odlučila sam se raspitati i informirati. Privlačilo me to što si u vodi lakši, opušteniji, ali iskreno rečeno, najviše od svega to što ću se moći micati, a ne da moram opet u najjačim trudovima biti prikovana za stol. Kažu da je i za bebu takav dolazak na svijet nježniji, jer iz slične sredine, tj. plodne vode, ulazi u vodu iste temperature, pa je taj prijelaz postepen. I kad sam se uvjerila da nema opasnosti od gušenja dokle god je beba cijelim tijelom pod vodom, odlučila sam da je to prava stvar za mene. Imala sam u glavi nekoliko opcija, ali sve su bile izvan Zagreba. Mada znam da i rodilište u Petrovoj ima kadu, veliki minus im je što nemaju tzv. "rooming in", tj. mogućnost da beba i majka provode u istoj sobi. Za mene je to bilo na samom vrhu ljestvice prioriteta, pa je Petrova odmah otpala. Čitala sam u jednom od brojeva časopisa "Dijete moje malo"o rodilištu u Rijeci i njihovim prvim porodima u vodi u Hrvatskoj, te kako su prva bolnica koja je kod nas dobila prestižnu titulu "bolnice prijatelja djece". Nazvala sam ih, a sestra Lela s kojom sam razgovarala bila je izuzetno ljubazna i odgovorila mi je na sve što me zanimalo. Tako sam saznala da su već imali nekakvih 70-80 poroda u vodi za nešto manje od godinu dana, da im dolaze trudnice iz cijele Hrvatske, da ne uvjetuju prisustvo oca na porodu nikakvim tečajem (mada ga preporučuju), da se trude da tijek poroda bude što prirodniji, da je beba stalno uz majku itd. Uglavnom, mogu reći da me sestra Lela "kupila" takvim pozitivnim i ljudskim stavom i ja sam odlučila da nešto prije svog termina poroda odem u Rijeku i rodim svoju drugu bebu u njihovom rodilištu.
I mom mužu i meni je bila želja da i naša starija kćer bude u blizini kad dobije seku ili bracu, jer nismo znali koliko bi sve to skupa moglo potrajati. Činilo nam se da bi joj bio veliki šok da se, npr., ne vidimo 2-3 tjedna, pa se još pojavimo s "konkurencijom"... Moja sestra mi se odmah ponudila da otputuje s nama i bude s Klarom dok mi budemo u bolnici.
Deset dana prije mog termina, to jutro kad smo ionako planirali krenuti za Rijeku, meni su počeli trudovi. Ispočetka nisam bila sigurna, jer ovo nije bilo po ničemu nalik na početak mog prvog poroda i trudova pod dripom, ali kad sam primijetila da se ritmički ponavljaju svakih petnaestak minuta, postalo je očito da je to-to! Malo me iznenadilo jer sam iz nekog razloga mislila da će beba još malo pričekati, ali za mene nije bilo dileme: ne ostajemo u Zagrebu nego idemo za Rijeku. Bio je radni dan bez kiše i snijega i ja sam znala da imamo dovoljno vremena da stignemo i da sam dovoljno sigurna u sebe da se u to upustim. Da mi je bio prvi porod, vjerojatno se ne bih usudila. Kako su se trudovi pojačavali, tako sam ja sve brže puhala i dahtala i svi smo se pomalo osjećali kao u holivudskom filmu. Srećom, pravi porod ne dešava se tako brzo kao u filmovima... Kao točka na i, Klari je pozlilo i povratila je, tako da je moja sestra imala pune ruke posla i s njom i sa svojom petomjesečnom bebom. Eh, da nas je tad netko snimao...Taman kad su meni počeli česti i jaki trudovi, curice su se smirile i zaspale, kao da su osjetile. Sušila su mi se usta, ali nisam baš mogla piti, pa mi je sestra svako malo namakala i dodavala mokru krpu usput me hrabreći. Nekako sam uhvatila moment između dva truda i nazvala bolnicu da im kažem da za pola sata stižemo, a sestra Silvana je mislila da dolazim na pregled sljedeći dan. " Ne, ne sutra, ja danas rađam!" Na ulasku u Rijeku nas je dočekao naš prijatelj Bobo na motoru i proveo nas kroz centar do bolnice da se ne izgubimo. Bili smo mu neizmjerno zahvalni, jer su trudovi postali već oni pravi! Kad smo stigli u rodilište svi su bili spremni. A bogme i ja! Uz poluzezanciju i komentare da se nismo tako dogovorili, između dva truda obavila sam i pregled, a dr. Petrović je uz smiješak ustanovio da sam otvorena "puno". Svi su bili vrlo ljubazni i pijateljski raspoloženi, dok me muž na porti prijavljivao, dr. Petrović me za vrijeme truda pridržavao. Na moju želju nije mi ni prokinuo vodenjak nego se to kasnije spontano desilo.
Ugodno sam se iznenadila kako je tzv. rađaona zapravo mala sobica s kadom, vagom i jednim stolom, normalnih niskih zidova i puno intimnije atmosfere nego ona u Vinogradskoj. Sad je kada već bila spremna, a ja sam jedva dočekala da uđem. Bilo mi je malo čak i smiješno kad sam pomislila kako se osjećam kao da ulazim u kupku nakon puta. Čim sam ušla u toplu vodu sve mi se učinilo lakše. Sestra Silvana me poticala da si sama nađem najudobniji položaj. Sasvim sam dobro prodisavala sve jače trudove. Kasnije su prigušili i svjetlo, pustili muziku s radija i ugasili je kad sam zamolila (svirali su neki danceri, a ja si mislim " pa neću valjda uz to rodit... " ). Poslije mi je bilo malo žao što nismo donijeli neku svoju muziku, ali u onakvoj žurbi tko bi se još i toga sjetio. Kako je i mom mužu ovo bilo drugi put da je na porodu, sad je i on već bio "profi" . On, sestra Silvana i ja radili smo kao tim, ona me upozoravala na disanje, donosila vodu za piće, muž me pridržavao kad treba i jednostavno bodrio svojim prisustvom, a doktor je više bio kao opušteni promatrač. Nakon nekog vremena CTG mi je stvarno počeo pritiskati trbuh, pa su maknuli i tu zadnju prepreku.
Mislim da je kod mene stvarno dobro ispalo to što sam baš taj zadnji dio poroda provela u kadi, kad se već sve dobro zahuktalo i nije bilo šanse da se porod uspori. Kao što je doktor rekao: "Vi ste velik dio već odradili u autu." Ne mogu reći da trudovi u vodi ne bole, ali osjećala sam kako mi voda zaista pomaže i da mi je lakše. Opuštajuća toplina vode i slobodno micanje su najveći plus. Između trudova sam se osjećala kao na ljetovanju, jer sam imala jastučić na napuhavanje na kojem sam se odmarala i skupljala snagu za dalje. Babicu sam zamolila da pokušamo izbjeći rezanje i rekla je da ćemo pokušati. Zbog toga je sam izgon trajao nešto duže nego prvi put, ali isplatilo se!
Beba se rodila oko sat vremena nakon što smo stigli u bolnicu. Kako sam zadnju fazu poroda imala zatvorene oči jer mi je tako bilo lakše, babica mi je rekla da ih otvorim. I tada sam ugledala kako nešto maleno "roni" ispod površine. Bila sam toliko zbunjena, kao opčinjena u tom trenutku da nisam odmah reagirala, tako da je doktor samo primio Hannu i odmah mi je položio na prsa. Taj trenutak kad sam osjetila njenu svilenu kožu na svojoj...ne može se usporediti s onim kad ti bebu već zamotanu u deku daju u naručje. Imala sam osjećaj da držim na prsima najmekšu malu ptičicu na svijetu, ma predivno... Za razliku od prvog poroda kod kojeg najviše pamtim bebin prvi pogled, tako mi se ovaj put urezao u pamćenje taj prvi dodir. Mislim da ne postoji ništa mekše i ništa nježnije na svijetu od golog, tek rođenog djeteta...
Hannin tata je malo kasnije presjeko pupkovinu, pa su bebu izvagali i izmjerili pored nas i tek je onda zaplakala. Brzo su mi je vratili i plač je odmah prestao. Apgar, bebina prva procjena je bio savršen, 10/10. Malo kasnije sam se prebacila na krevet gdje su mi sašili dva mini šava koja kasnije uopće nisam osjećala, jer je puklo samo malo površinske kože. U svakom slučaju, ništa prema boli i neugodi epiziotomije od prošlog puta. Hanna je odmah prionula na sisanje i mazili smo se sljedeća dva sata. Za to vrijeme su nas posjetili i moja sestra i Klara koju je doveo tata da vidi malu seku. Onda su mene odveli na odjel babinjača, a bebu na detaljni pedijatrijski pregled. Čekala sam nekih sat i pol da je dovedu i već postala nervozna, ali to je bilo jedino čekanje. Od tada do kraja boravka u bolnici bile smo stalno skupa. Bebe su i previjali i kupali u istoj sobi pred nama, isto tako je bilo s prvim cijepljenjem i pregledima. Za mene je "rooming-in" takva razlika...kad se sjetim prvog poroda i iščekivanja kad će mi donijeti bebu, srce me bolilo svaki put kad su mi uzeli Klaru...a sada smo Hanna i ja stalno bile skupa. Spavala je u kolijevci pored mene, a ponekad i samnom u krevetu, vidjela sam napokon kako su tamne prve kakice i kako ima bucmaste nogice...jedino što je gotovo nisam ni čula kako plače! Valjda nije bilo ni razloga kad nam je bilo tako lijepo i opušteno.
A moj porod...toliko sam sretna i ponosna da sam ovaj put uspjela bez ikakvih "kemija", "noževa" i sl., sve je odradilo samo moje tijelo, što bi i trebalo biti pravilo a ne iznimka. Za mene je to bio moj mali trijumf, jer koliko god da smo i onda bili presretni, ovaj porod smo i moj muž i ja doživjeli toliko humanije, toplije i intimnije nego prvi put. Sigurna sam da mi je u tome puno pomogla i blagotvornost vode. Ne moram posebno ni isticati da je i moj oporavak bio puno brži. A naša mala zadovoljna i mirna beba Hanna dokaz je da se za sve to vrijedilo potruditi.
