Iracionalni strahovi

Zadnji put kad sam bila na pregledu, glavica i femur su odskakali po mjerama za dobra 2-3 tjedna trudnoće. Ja sam 28+3, BPD=80mm, FL=57mm. Isključene su anomalije glavice jer nema nikakvih diletacija, a komore su dobro zatvorene i mozak se razvija kako treba.
Kvaka je u tome da se ja cijelo vrijeme bojim kako će bebica imati nekakvu malformaciju - trisomiju, sljepoću, gluhoću i samo po tome turpijam (nema nikakavih indikacija, ali me toga jaaako strah).
Danas sam provela dva puna sata plačući...iz čistog straha. Zagorčala sam si trudnoću do krajnjih granica. Ne uživam niti u jednom jedinom danu i jedva čekam roditi kako bih se uvjerila da je bebica zdrava i da je mogu voljeti, grliti, maziti i paziti najviše na svijetu.
Ne mogu se oteti tim crnim mislima o nekakvim boleštinama. :(

Znam da je normalno da trudnice imaju neke bojazni, ali iskreno se nadam da nije svima ovako.
Kako da se riješim toga?

Romy,

rekla sam ti neki dan da se "skuliraš" i ne razmišljaš o takvim stvarima jer ti to ne može pomoći a i samo škodiš svom Lucijanu koji osjeća da mu je mamica tužna, zabrinuta i tjeskobna.
Zato pomazi svoju bušicu i reci Lucijanu da ga voliš i da će sve biti ok.
A drugi tjedan si ponovno na ultrazvuku i vidjeti ćeš da je sve ok.

mislim da je to relativno normalno za prvu trudnoću. Više ili manje izraženo - kako kod koga
Ako nikako ne možeš prestati razmišljati o tome, a bilo bi dobro da probaš jer takvim mislima i osjećajima štetiš i bebi koja osjeća tvoju nervozu, pokušaj razmišljati ovako - što bude, bude. Voljet ćeš to dijete kakvo god da se rodi jer je tvoje, bilo zdravo ili bolesno. Iz ove kože ne možeš niti možeš što promijeniti trenutno. Možeš samo čekati i vidjeti, a totalno ćeš si i do kraja još više zagorčati život. Opusti se i uživaj! To je tvoja jedina, najsavršenija i najbolja beba!

osim toga, nema nikakvih naznaka da je bolesna, a čak i kad doktori prognoziraju nešto takvo u dobrom postotku na kraju pogriješe.

Bit će to jedna prekrasna i zdrava beba, samo joj ti osiguraj i dobru podlogu za dobar prenatalni razvoj sa svojim vedrim i veselim mislma i osjećajima.

Što da ti kažem, već sam ti sve rekla više puta...
Znam i sama koliko se teško otarasiti opsesivnih misli, prate me cijeli život i pravo je pravcato čudo što ne razmišljam kao i ti. Meni je trudnoća bio taj "klik" koji mi je valjda trebao da u životu prestanem sve doživljavati pesimistično i katastrofično - a govori ti osoba koja bi, kad bi mi netko blizak kasnio doma i ne bi se javio, zvala prometnu policiju i bolnice uplakana, pomišljajući na najgore. Uvijek, uvijek, ali uvijek sam u glavi vrtila najgore moguće scenarije i zato ti kažem da su prisilne misli gadna stvar i znam da nije lako (a niti moguće) racionalno se natjerati da prestaneš tako razmišljati.

Možda bi trebala o tome porazgovarati s nekim neutralnim, a opet stručnim, dragi će ti možda znati nekog iz branše tko je ok i tko se razumije u iracionalne i nekontrolirane strahove. Ovako doista štetiš i sebi i Lucijanu.

Držim fige da se nekako izvučeš. :*

Draga Romy, ti si mene neki dan utjesila, a sada cu ja probati tebe. Ja imam isti problem kao i ti, u nesto manjoj trudnoci. Isto sam tako plakala i mislila o najgorem, puls mi je skocio na 100, a moja me mrvica iznutra konstantno udarala, kao da me podsjecala da osjeca sve sto ja osjecam. Dala sam sve od sebe da se smirim taj dan, zakazala razgovor kod doktora i trazila neke odgovore. Ono sto me utjesilo je cinjenica da je ovaj problem cesci nego sto sam mislila, te da u vecini slucajeva ne znaci nista drugo, nego da djete ima uzi kranij nego "standard". Isto tako beba moze biti generalno sitnija i u kombinaciji sa uskom glavicom lako dodje do iskakanja u normalnim proporcijama. Ako je sve ostalo u redu i bebin mozak se normalno razvija, misli pozitivno. Da postoji sumnja da nesto ozbiljno nije u redu sa bebom, mislim da bi ti to dali do znanja. Sretno i cuvaj sebe i Lucijana! :angel:

Ja mislim da svaka trudnica ima strahove da li će s bebom biti sve u redu i iz osobnog iskustva znam da je teško maknuti crne misli iz glave.Mene od prvog dana trudnoće prate crne misli i užasno se bojim da li će s mojom bebom biti sve u redu, ali onda popričam s nekom dobrom prijateljicom koja me umiri pa se smirim.Onda me opet ulovi neki strah i tako se vrtim u krug već 8 mjeseci.Stvrano bi se čovjek, tj. žena trebala smiriti, pozitivno razmišljati i ne dozvolit crnim mislima da ti uđu u glavu.Ja imam loše iskustvo s prvom trudnoćom, pa valjda sada pušem i na ledeno.Ma samo da više rodim i da se uvjerim da sam se sekirala bez veze. A to od srca želim i tebi!

Citiraj:

---

Romy prvotno napisa

Zadnji put kad sam bila na pregledu, glavica i femur su odskakali po mjerama za dobra 2-3 tjedna trudnoće. Ja sam 28+3, BPD=80mm, FL=57mm.
......
Kvaka je u tome da se ja cijelo vrijeme bojim kako će bebica imati nekakvu malformaciju - trisomiju, sljepoću, gluhoću i samo po tome turpijam (nema nikakavih indikacija, ali me toga jaaako strah).

---

Romy, mjere za femur su isto veče, nije samo glavica, tako da se vjerovatno radi o velikoj bebi.
Što se strahova tiče, imala sam ih u prvoj trudnoći u "razumnoj" mjeri i rodila savršenu curicu. U drugoj trudnoći sam imala osjećaj da sam prvi put dobro prošla i da možda sad neću biti te sreće :roll: . Nisam htjela sebi dozvolit da mi 9 mjeseci prođe u paničnom strahu; "što ako.." i zato sam rekla sebi; strahovala ja ili ne ishod će biti isti.. u životu ne postoje garancije nizašto. I na kraju rodila savršenog dječaka :angel:
Nemoj brinuti, pogotovo kad nemaš nikakvog realnog razloga za to, a i statistika je na tvojoj strani!

Isto sam umirala od straha! Nisam se uopće bojala da trudnoću neću iznijeti do kraja ili da će porod krenuti loše, bojala sam se jedino da bebica neće biti ok. Ali isto kao cure, rekla sam si da ću je voljeti bez obzira na sve, to je moja bebe i molila Boga svakodnevno za nju. I došao mi je divan dečko koji me svakodnevno razveseljava. Ali bio bi mi divan i da nije tako savršen!

Mislim da nema potrebe da se brineš, nije dobro ni za tebe, a ni za bebicu... moja beba je takodjer konstantno odskakala 3 tjedna unaprijed pa su mi doktori davali svakakve pretpostavke..više ni sami nisu znali u ćemu je kvaka...tjerali su me stalno na nekakve dijete, dogovarali mi carski (niska sam i jako sitna), medjusobno se došaptavali, non stop me ispitivali kad sam imala zadnju mjesecnicu isl.,trebali su samo pogledati koliki mu je tata pa bi im sve bilo jasno (190cm i 120 kg). Naša beba se na kraju rodila po terminu, jedan dan kasnije, bez komplikacija i prirodnim putem..i sad ga gnjave da ima preveliku glavu, išli smo i na ultrazvuk, a naravno sve je u redu...mislim da je u pitanju genetika...
Ne brini, sve je to ok..
Tanja i beba Roko