Mame posvojene djece, molim mišljenje!!!

Evo, našla sam se u situaciji, u koju ne mogu baš sama proniknut, ne znam što bih, i treba mi mišljenje, savjet...iskustvo...vas, mama posvojene djece...
Ja sam posvojeno dijete (dijete, hehe, sad preko 30 stara)...život, kao i svaki drugi...dobri i loši trenuci...Volim svoje roditelje, za druge neznam i ne pitam...Da, ima stvari koje im zamjeram, ali i oni meni štošta zamjeraju pa...nevažno sada...Nikad nisam pitala za biološke roditelje, nije mi to ni palo na pamet...puno je razloga...Jedan od njih je da ja već imam roditelje(nemam na tom mjestu rupu, prazninu), a drugi je da bi mi bilo užasno ponižavajuće pitat za ljude (ili ih tražit) koji me (iz bilo kojih razloga) nikad nisu željeli...Eto, nevažni su razlozi, ali ja stvarno nikad nisam poželjela naći biološke pretke, niti bilo što o njima saznat..
I sad počinje "komplikacija"...Naime, mojoj mami prije par godina "padne na pamet" naći moju biološku majku i podijelit sa mnom rezultate svoje potrage (ono, ona je ta i ta, živi tu i tu).Mama mi je željela prenijet sve što je saznala, iako je nisam pitala i rekla sam joj da ne želim znati..Reče "kćeri, mi već imamo izgrađen odnos koji ništa ne može promijenit, ti ćeš prije ili kasnije željeti saznati, ne bih ti htjela to uskraćivati, niti da misliš da ćeš nas time povrijediti"...i tako..Išla je čak tako daleko da je upoznala tu ženu i snjom razgovarala, dala joj broj telefona...Poslije se naravno, razočarala, jer ta žena nikad nije nazvala da pita...bilo što..I tu i tamo je mama to spominjala i komentirala da joj je baš žao..što se ta žena tako drži..

A sad paralelna priča..Naime, ja imam biološkog brata, koji je čak koju godinu prije nego što je moja mama krenula u potragu za biloškom, saznao da ima sestru(neznam kako), te krenuo u potagu za mnom (po centrima za soc rad, od kojih naravno nije mogao dobit nikakvu informaciju, jer bih takve informacije samo ja kao usvojeno dijete mogla dobit),,Zatim je istraživao preko rodbine, bezuspješno, svi su krili sve što znaju kao zmoja noge, negirali su i činjenicu da sam uopće rođena.Da ne kažem da je, naravno najviše, godinama podatke tražio od svoje majke...no ona je sve negirala i njemu i svom mužu...I tako dalje, dok odnosi u njihovoj obitelji nisu postali hladni i nepodnošljivi, a njegovoj mami je bilo dosta natezanja, pa mu je dala broj telefona..On je onda kontaktirao moje roditelje, prvo telefonom, a zatim i uživo (bez mene), jer je htio razgovarati s njima i vidjeti kako bi se oni nosili s tim da se nas dvoje sretnemo (da se ne bi osjećali povrijeđeno i sl)..
Moja mama je naravno bila raznježena cijelom tom pričom, oduševljavala se idejom da se mi upoznamo i sl..Ja sam bila protiv, to sam mami i rekla, puno puta...al ona je navaljivala, pa zašto, pa kako, pa on nema ništa s tim...dok ja nisam pristala na susret s njim, više "da to prođe" i "da ih sve skinem s vrata"...
Da skratim sada ionako dugačku priču, mi smo se upoznali, i stvari su krenule više nego dobro...iako smo oboje već odrasli obiteljski ljudi, otkrili smo da imamo dosta zajedničkog, što i dalje razvijamo, dobro se slažemo...Pitajte me otkud??Neznam!!I meni je sve to bilo iznenađenje...Naš odnos gradimo samo međusobno, i dalje mi ne pada na pamet upoznavat njegovu mamu, to on i zna, o tom ni ne razgovaramo.."Kliknuli" smo u puno stvari, dobro nam je ovako, ne mislimo se više vraćati na staro (čitaj, prekinut kontakt)..
I što sad???Gdje je pitanje za mame usvojene djece??Pa, bliži se trenutak u kojem ću ja, ako ovako nastavimo, trebati i svojoj djeci reći tko je on, a moja mama, koja je ne tako davno sama sve to podrazumijevala i inzistirala na svemu....sada kaže da nezna kako će "to preživjeti" (da unuci saznaju)...A ja sam polako raspamećena i neznam što mi je činiti....Ma znam...ono što mama ne želi ja neću napravit, to je sigurno...No boli me što ću morat lagat vlastitu djecu..Nisam pametna više :-( ...
Ima li tko kakav savjet za mene???Bila bih zahvalna!!!
Oprostite na podužem postu...nadam se da sam bar donekle razumljivo objasnila situaciju, s obzirom da su mi prsti emotivno trčali po tipkovnici...

Dobrodošla nam i baš mi je kao mami posvojene djece uvijek drago čuti i priče i razmišljanja s druge strane.

Teško je dati svoje mišljenje ovako sa strane, o ljudima i situacijama koje ne poznamo.

Ja sam sama za otvorene odnose i svojoj djeci ne mislim ništa tajiti, koje god pitanje postave na njega će dobiti odgovor. Ako tebi to što si posvojena ne predstavlja problem, ne bi trebalo biti niti djeci. Ako o tome s njima otvoreno razgovaraš imat će priliku upoznati drugi svijet, drugi način kako se postaje obitelj. Zamisli samo situaciju da to saznaju od nekog drugog, mislim da bi im moglo poljuljati ono temeljno povjerenje u vas kao roditelje, kao obitelj plus što im svašta drugo može pasti na pamet, da su i oni posvojeni a da im niste rekli i sl.

Što se tiče tvoje mame, razgovaraj s njom, ona je tvoja mama, a njima baka, ne znam što bi se tu moglo promjeniti, plus djeca su tu puno praktičnija i jednostavnija od nas, oni i onako djele ljude prema tome tko je dobar prema njima i tko ih voli i obratno. Ja sam uvijek govorila da mi je jedina prava tetka od očuha sestra, a biološke tetke su to samo na papiru.

Baš lijepo da si se našla s bratom, jedan odnos i kvalitetna osoba više, a ako ne želiš upoznati biološku mamu to svi moraju poštivati. Iako razumijem tvoju mamu što ju je htjela upoznati, i ja sam znatiželjna što se tiče bioloških roditelja svoje djece, al eto sjetit ću se tvoje priče a da mi nikad ne padne na pamet to probat mimo njihove želje i znanja.

Djelim mišljenje s IVanas također ne vidim razloga zašto bi trebala lagati svojoj djeci o tome, mi ponekad radimo bauk oko nekih stvari koje djeci uopće ne moraju biti problem. Ne znam koliko su djeca stara i možda bi im ispočetka rekla kako imaju strica tj. da ti imaš brata a poslije kad budu stariji bi im ispričala više.

Dobrodošla nam! Tvoja situacija je vrlo poučna pogotovo za nas posvojitelje, i hvala ti što si je s nama podjelila. Ivanas je sve predivno sročila i djelim njeno mišljenje, ali ipak nemam toliko razumjevanja! Malo me ljuti tvoja mama: mislim da nikako nije u redu da te traži da lažeš svojoj djeci! Kada je ona išla u potragu za tvojom biološkom majkom išla je po istinu, sada je red na tebe da budeš iskrena sa svojom djecom, oni to zaslužuju a i ti! Velika :-* od nas i piši nam <3

Ja ću se pridružit ArI MaLi: mislim da se tvoja mama dva puta neprilično miješala u tvoje osobne stvari, prvi puta kad je išla mimo tebe istraživati tvoje porijeklo i kontaktirati s biološkom majkom i drugi puta, sad kad se radi o tebi i tvojoj djeci. Dramatiziranje u vezi s time da ona ne zna kako će to preživjeti otkriva njezin strah od neprihvaćanja sa strane unuka. To je razumljivo, ali nije i ne smije biti na prvom mjestu. Na tvome mjestu bih mami oprostila, jer vjerujem da je sve učinila u dobroj namjeri i iz ljubavi, ali ne bih učinila po njezinom nego po svom.

Osupnule su me tvoje riječi da ćeš lagati svojoj djeci zato da ne bi učinila ono što mama ne želi. Ne znam jesi li već mama ili nisi, ali kad budeš, odgovornost će biti tvoja, a ne bakina. Po mom mišljenju nema ništa opasnoga u istini, a ima puno opasnoga u laži. Zašto bi se ti sramila istine o sebi, svoga porijekla i svoga brata pred svojom djecom? To je i dio njihove životne priče i oni imaju pravo na to. Samo ti budi iskrena prema svojoj djeci (bez suvišnih detalja), a tvoja mama će se s time suočiti i prihvatiti to.

Bok abba!
Slažem se sa prijašnjim postovima i dijelim mišljenje da bi trebala reći djeci istinu!
Tvoja majka će to s vremenom shvatiti!
Laganje nije nikada prava stvar!

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Samo ti budi iskrena prema svojoj djeci (bez suvišnih detalja), a tvoja mama će se s time suočiti i prihvatiti to.

---

Potpisujem! Istina je uvijek bolja od laži ili skrivanja, makar ona bila teža za čuti. Kasnije bude svima drago!
Uostalom, kako god odlučila, sretno!

rima11, pisale smo u isto vrijeme, i misli su iste! :kiss:

Hvala svima na komentarima...puno mi znači svako mišljenje...da lakše složim stvari u glavi...

Ja jesam za reći djeci istinu...uvijek...ali ne mogu povrijediti mamu (iako ću vjerojatno morati)...Lomim se...i da, ljutim se...godinama mi je ispirala mozak s "istinom", a sada mi kaže da kad sam joj rekla da ću djeci morati reći tko je (moj brat), ona "nije mogla disati"..da, da, dodala je da je i sama sebi čudna, dodala je da joj nije jasno otkud joj sad ti osjećaji..
Rekla sam joj da ja ništa od toga nisam sama tražila i da je do svega došlo zahvaljujući njoj (mojoj mami) i njemu (mom bratu)...složila se s tim..

Ja neznam kud taj odnos (između brata i mene) vodi...Da li ćemom se nastavit družit ili ćemo se jednog dana "rasut" opet svak na svoju stranu...To mi je za sad nevažno...Dobro nam je...Oboje smo bili jednici, valjda popunjavamo neke "rupe" iz djetinjstva, uživamo u tom osjećaju...Dobro nam je..Osjećamo bliskost, iskreni smo...ja to nisam htjela, mislila sam de ću ga jednom vidjet, da će mi biti samo potpuni stranac s kojim se neću imat volje upoznavat, ali nije ispalo tako...I sad, kad mi mama kaže "da nije mogla disat", i "da nezna kako će to preživjet" JA SE OSJEĆAM KRIVOM zbog onog što osjećam!!A ne želim to...

Čini mi se da ona sama sebi nije do kraja osvijestila svoje osjećaje, i ne samo to, mislila je da osjeća nešto, a ispalo je sasvim drugo..Bilo je godinama..."ja sam otvorena, ja sam sigurna u nas, meni je to normalno, ja ti želim omogućiti da sve znaš, ja, ja, ja", bilo je "kako ne želiš znati, to nije normalno, to je nemoguće"..., pa čak i u vezi brata kad mi je pričala kako je dolazio kod njih, kako su satima razgovarali..sve je bilo divno i krasno...Ali ispalo je da je bilo ok samo dok sam ja bila "protiv", a sad kada sam "za" je druga priča...neznam zašto!!Kao da sam bila na nekom testu...Ma, opet svašta nadrobih ali ne osjećam se dobro..

Jeste li vi, mame, sigurne u svoje osjećaje, onako, baš skroz??Bi li vas povrijedilo da vaše dijete ima kontakt s biološkim bratom/sestrom??I ako kažete ne, probajte zamisliti sve to u stvarnosti???šta vas to stvarno ne bi povrijedilo??Ili samo ne biste priznale??Mislite li da vaše dijete ima pravo na to??Mislite li da bi vas time izdalo??

Citiraj:

---

rima11 prvotno napisa

Bok abba!
Slažem se sa prijašnjim postovima i dijelim mišljenje da bi trebala reći djeci istinu!
Tvoja majka će to s vremenom shvatiti!
Laganje nije nikada prava stvar!

---

I ja se definitivno slažem sa svime ovim napisanim!

Razumijem tvoje dvojbe Abba... nije to laka odluka. Nisam posvojeno dijete, ali sam dijete (hm, od 40 godina) koje ima dva tate, od kojih je biološki tata seronja (oprostite mi na riječniku, ali to je najblaže što sam mogla smisliti :)) a nebiološki sjajan. I sretna sam da se mama razvela i da nisam odrasla uz biološkog tatu. Njega sam upoznala kad sam imala 14 godina, a zapravo me nitko nije pitao što želim, tek su mi rekli, sad ćeš ga upoznati... i to mi je bila drama u glavi... i nastavila se sve godinama nakon toga, zadnjih nekoliko godina je manja, ali me s vremena na vrijeme pričlino zdrma. Naravno, biološki tata nije sam, ima ženu, djecu... zdrma me jer ne mogu shvatiti da netko može prema svojoj obitelji biti takav, nebrižljiv, misliti da je dovoljno napuniti frižider i ormar, nikad se ne baviti s njima (sve što sam ja s nebiološkim tatom imala).
Da, svi se povremeno viđamo, družimo, oni su svi totalno uzbuđeni zbog moje trudnoće i dolaska malog bića (pogotovo njegova žena i moja polusestra)... i htjela ja to ili ne, to malo biće je i dio njih (koliko god ja to na nekog drugoj razini slabo osjećam). I iste misli me muče... što bebi reć, tko su oni? Moji polubraća i polusestra? Kad ja zapravo njih ne osjećam kao braću i sestru? Kako se postaviti kad krenu pretjerivati s nježnostima (a mala beba u svima budi nježnosti) i tražiti da se češće družimo nego sad... uf...

I danima razmišljam o tome i zapravo sam zahvala što si otvorila ovu temu, jer odgovarajući tebi, dajem iskrenije odgovore i sama sebi... ne... nema smisla lagati. Moj biološki tata je seronja u mojim očima, ali moje dijete ima pravo da ostvari s njim i njegovom obitelji kontakt. Ja sam osim biološkog tate, u 14. godini upoznala i ostatak njegove obitelji, moju baku, dedu.. tete... i žao mi je da sam kao dijete bila "zakinuta" za njih. I kad danas pričam s mojim sestričnama (koje sam isto tako kasno upoznala), pa one nešto pričaju o baki, bude mi zbilja žao da ju nisam imala prilike bolje upoznati... jer, osim što je ona moja baka, ona je bila divna osoba koja je na mnoga načina mogla oplemeniti moj život. I isto tako... tvoj brat, obzirom na nježni kontakt koji imate, sigurno je divan... i zašto svojoj djeci uskratiti tako dragu osobu.

Ne, iako stalno spominjem moju bilošku baku, ne nagovaram te da ostvariš kontakt s biološkom mamom, to si koliko vidim, stavila na svoje mjesto... ali mislim da nema razloga da zatajiš brata, posebno jer razlog za to ne stiže iz tvoje intime. Ne, on stiže iz straha tvoje mame. Kažeš "ono što mama ne želi ja neću napravit, to je sigurno...No boli me što ću morat lagat vlastitu djecu.." Tvoja mama, će pak nekako "preživjeti da unuci saznaju". Možda je njena lekcija da nauči živjeti s posljedicama svoje želje da tebe i brata upozna. Možda je ona krenula u potragu za tvojom biološkom majkom samo zato da kroz tvoje odbijanje biloške majke dobije "konačnu potvrdu" da tvoja ljubav pripada samo tebi, da ti biološka majka zbilja nije nedostajala, da je "napravila dobar posao" odgajajući te... Razgovaraj s njom, tko zna što leži u njenoj nutrini... šteta da zbog njenog straha i nesigurnosti (a sve ovo što je činila meni izgleda kao znak nesigurnosti), unuci budu uskraćeni za jedan lijepi odnos s tvojim bratom i njegovom obitelji...
Nažalost, ponekad moramo biti jači od svojih roditelja, ja sam sama često negirala osjećaje prema biološkoj obitelji, da time ne povrijedim mamu i tatu. A to je tetet s kojim ni jedno dijete ne bi smjelo rasti. Pa ni ti sad. Pa zar nismo bogatiji ako imamo još jednu baku i dedu, ili ujaka ili sestričnu. Zar samo mi odgovorni za nečije postupke u prošlosti?

Na koncu... mislim da je lakše živjeti u istini nego u laži. Već samo ta činjenica trebala bi nam biti dovoljna. I tebi i meni. :) Oprosti na ovako dugom postu i hvala ti na temi... meni je baš pomogla da čujem vlastite misli ogoljene od emocija.
Polako, bez pritiska o tome što će drugi misliti, osluhni što TI želiš, pa kad to čuješ jasno i glasno, isto tako polako, smireno i nježno razgovaraj o tome s mamom. Želim ti puno sreće. I šaljem jedan cyber hug!

veliku ulogu igra i dob tvoje djece
ja bih se ravnala prema tome
a svakako bih im rekla istinu, detaljniju ili kraću verziju već prema tome koliko su stari

Abba, dobrodošla! Kao što su svi već napisali, a i ti već sama znaš i osjećaš, istina je tu jedini put. Vjerujem da je mama smušena u proturječnim osjećajima koji su je preplavili, ali odrasla je osoba koja će se s njima znati (iz)boriti prije ili kasnije. Ne možeš ti na leđima ponijeti svu odgovornost baš za svačije neriješene emocije (ali sama imaš odgovornost prema svojoj djeci!), a eventualno uporno nerazumijevanje tvoje mame mogu opravdati ako je jako stara pa joj i godine pridonose vlastitoj zbunjenosti ili strahu od "napuštanja" ili "nevoljenja".

Ne znam kako ću se osjećati u nekoj budućoj sličnoj situaciji, možda će i kod mene biti burno, ali znam da će se jako truditi to ne pokazati, odnosno ne opteretiti dijete.

Čula sam jednom da "... istina je manje komplikovana..." pa ti vidi, jeste da je bolnija, al se nje lakše sjeti nego bilo koje kamuflaže. Ja to rješavam ovako: šta moram uraditi da me nešto prestane mučiti(a tebe muči)!

Citiraj:

---

abba prvotno napisa

Ja jesam za reći djeci istinu...uvijek...ali ne mogu povrijediti mamu (iako ću vjerojatno morati)...Lomim se...i da, ljutim se...godinama mi je ispirala mozak s "istinom", a sada mi kaže da kad sam joj rekla da ću djeci morati reći tko je (moj brat), ona "nije mogla disati"..da, da, dodala je da je i sama sebi čudna, dodala je da joj nije jasno otkud joj sad ti osjećaji..
Rekla sam joj da ja ništa od toga nisam sama tražila i da je do svega došlo zahvaljujući njoj (mojoj mami) i njemu (mom bratu)...složila se s tim..

---

Probaj još malo razgovarati s njom, pitaj je čega se i zašto boji? Da je njeni unuci neće više voljeti? Malo me to zbunjuje.
Shvaćam da je teško roditeljima usvojenoj djeci reći istinu - ali baka? Meni bi bilo logično - pogotovo nakon što je cijelu priču sama potaknula - da je sretna što si postala bliska s bratom. Nemam usvojeno dijete pa možda gledam površno :-/

Inače, slažem se s rahelom i čokoladom.

Vidim da si blokirala privatne poruke a ne mogu ti potpuno odgovoriti jer ne želim baš pisati javno neke činjenice o svojoj djeci, ali eto mogu odgovoriti da mi ne bi smetao kontakt, s biološkom braćom jednog djeteta imamo kontakt, znaju gdje živimo, razmjenili smo brojeve moba i uvijek nas mogu nazvati kad požele.
Jedino ne bi dozvolila kontakt dok su mi djeca maloljetna a biološka braća su s biološkim roditeljima u kontaktu ili žive s njima zbog toga da ne ugrozim privatnost i mir svoje djece i obitelji dok još nisu odrasli i zreli za to.

Sve zavisi o tome kakva je tko osoba i što nosi u duši i srcu, kakve strahove i sl. Meni ništa i nitko ne može ugroziti ili umanjiti osjećaj da su moja djeca moja, mi svoj odnos i ljubav gradimo iz dana u dan, moj najstariji sin ima 5 i pol godina i kratko smo skupa al i on i mi se osjećamo kao potpuna obitelj, on sam sebi naglas objašnjava tko mu je tko, propitkuje i na sva pitanja odgovaramo kako dolaze.

Ako i kad moja djeca požele upoznati biološke roditelj ili nekoga iz biološke obitelji ja im se neću mješati, mogu im samo pomoći i biti uz njih ako to budu željeli. Sve činjenice i pdatke koje ja znam će s vremenom saznavati kako budu zreli za to, a do 18 te kad imaju pravo vidjeti svoj dosje će znati aposlutno sve što smo mi saznali kao njihovi roditelji kad smo ih posvajali plus ono što su nam ispričale tete koje su brinule o njima.

Baš mi je drago sa si se javila, nadam se eto da ti moje iskustvo može pomoći u tvojim razmišljanjima, ako te još nešto zanima slobodno piši.

Novi korisnici moraju "odblokirati" privatne poruke, odnosno moraju "označiti" mogućnost da ih mogu primati.

Citiraj:

---

abba prvotno napisa

Jeste li vi, mame, sigurne u svoje osjećaje, onako, baš skroz??Bi li vas povrijedilo da vaše dijete ima kontakt s biološkim bratom/sestrom??I ako kažete ne, probajte zamisliti sve to u stvarnosti???šta vas to stvarno ne bi povrijedilo??Ili samo ne biste priznale??Mislite li da vaše dijete ima pravo na to??Mislite li da bi vas time izdalo??

---

Ja jesam, uz ogradu da su moja djeca još mala, odnosno, ne nalazim se još u situaciji tvoje mame. Jedno od moje djece već ima kontakt s biološkom braćom i to mi ne smeta. Moja djeca imaju dvije obitelji, to mi je jasno i prihvaćeno od početka i prirodno mi je da taj kontakt postoji ako je ikako moguće. Mene to ne čini manje njihovom mamom, dapače. Meni se ta naša proširena obitelj sviđa i u jako sam dobrim odnosima sa svima koji su u toj priči. Apsolutno mislim da moja djeca imaju pravo na to. Njihovo biološko porijeklo nije nešto zanemarivo - ponavljam, ako je ikako moguće, pristalica sam da se ti odnosi održavaju. Uopće ne slijedim tu liniju razmišljanja da bih te povezanosti i osjećaje svoje djece smatrala na bilo koji način povezanim sa mnom, a pogotovo ne kao izdaju.

Moraš razriješiti u sebi osjećaj da time što hoćeš biti iskrena i odgovorna prema svojoj djeci ugrožavaš svoj odnos s mamom ili je time vrijeđaš. Tu se ne radi o odnosu s njom nego o odnosu sa tvojom djecom. Možda će zvučati grubo, ali htjela bih biti direktna - ona u tome ne odlučuje, može samo prihvatiti tvoju odluku. Tvoja primarna odgovornost u toj situaciji je prema djeci, a ne prema mami. I, budi uvjerena, ona će to i prihvatiti kad s time bude suočena.

Hvala vam svima puuuno, puuuno!!!
Pročitala sam svaki vaš odgovor na temu i po nekoliko puta...
Osvijestile ste mi i potvrdile ono što sam u sebi i sama znala (i osjećala), sad to uviđam..
Odlučila sam ne sramiti se pred roditeljima i ne osjećati se krivom zbog ovih novih osjećaja..

Rekla bih još par stvari iz kuta usvojenog djeteta (možda vam bolje pojasni moju priču, a možda posluži i vama)..
naime, moje usvojenje je bilo davno (preko 30 god), sredina u kojoj smo živjeli je bila mala i zaostala(ne mislim vrijeđati, ali koristim riječi koje najbolje opisuju moje iskustvo), a moji roditelji su znali da žele dijete i da će prema djetetu biti najbolji što mogu, ali nisu se baš puno pripremali (psihološki)i nisu uvažavali specifičnosti "naša situacije"...Oni su to iskreno i zdravorazumski tretirali, "mi smo tvoji, ti si naša i to je to"...što bi moj tata rekao (koji je do dana današnjeg jednom sa mnom razgovarao o tome da nisam njegova biloška kćer i to s ukupno 3 rečenice) "nema se tu o čemu razgovarati, ti si moja i gotovo"...kao da bi razgovor na neki način "potvrdio" da "nisam njegova" ..znam da pišem "zapetljano, teško je to objasniti..

S mamom sam znala puuuuno razgovarati o svemu, još od puberteta...kad bi ona htjela pričati o mojim osjećajima u vezi svega, ja bih joj iskreno odgovarala što osjećam...Znala bih joj reći da sam ljuta na tu ženu, da bih ju tresnula kad bih ju ikad vidjela...Mama to nikad nije razumjela...Godinama poslije je znala reći da sigurno onda meni "nije bilo lijepo i dobro" kad mogu biti ljuta..Ja bih joj objašnjavala da to nema veze s njom (mojom mamom), ali moja mama je uvijek sve povezivala sa sobom...

Htjala sam vam još reći da sam ja (a mislim i svako usvojeno dijete) prolazila različite osjećajne faze koje nisu imale veze s tim koliko ja volim svoje roditelje i koliko mi je lijepo s njima...Znala sam se satima gledati u ogledalo i pitati "tko sam, na koga sličim", bila sam ljuta na biološku godinama (mislim da sam pomalo ljuta i sad)...a da ne govorim kako je to saznanje utjecalo na moje samopouzdanje...U najosjetljivijim godinama sam razvila samorazarajuće misli u glavi, tipa "ako me je ostavila ona koja me je rodila, što očekivati od drugih?", "ni ona koja me je rodila me nije mogla bezuvjetno voljeti, a kamoli drugi" i sl i sl..
Tata sa mnom nije o tome razgovarao, a što se mame tiče nakon trećeg razgovora sam shvatila koji dijelovi tog razgovora joj smetaju (povrijede je) pa sam onda te dijelove preskakala..Razvila sam taj odnos prema njima u kojem ih iz zahvalnosti ne želim povrijediti..

Mame...morate znati da će vaše dijete prolazit kroz neke faze i imat neke osjećaje koji neće imati nikakve veze s vama i vašim međusobnim odnosom (npr. što moja mama ima s mojim osjećajima bijesa prema biološkoj dok razmišljam kako me ostavila i kako bih završila u domu da me nisu roditelji uzeli??!!).Morate biti otvoreni za sve..i biti tu kao podrška...i sami ne trebate osjećati krivnju(niste ništa krivo napravili), niti djetetu nabijati krivnju dok proživljava što već proživljava.
....jer...
koliko god me roditelji voljeli i prihvaćali, ja znam da su me prije toga oni koji su me na svijet donijeli - odbacili....samo tako...i to uvijek boli
A moj odnos s bratom sada...pomalo liječi tu bol...iako on nije imao ništa s "odbacivanjem mene" (godinu dana je mlađi)..Otkrila sam neke nove osjećaje...s kojima krpam tu "rupu"..Nije mi bilo jasno ni zašto je njemu bilo toliko stalo da me nađe, no on ima odgovor na sve, da on nije mogao drugačije, da je bio u šoku otkako je saznao, da on to ne razumije, da ne bi mogao s tim živjeti itditd..Ni kriv ni dužan,izliječio je tu moju odbačenost koju sam osjećala...dobila sam cijelu priču..od početka...

Eto, opet svašta nadrobih (al istina sve)...Dobro je da postoj forum, da podijelimo mišljenja i iskustva na ovaj način...iskreno..
Hvala vam svima na čitanju

Kako?? Početnik sam..

Abba, hvala ti na ovom postu! :heart:

:love2:Hvala ti Abba na iskrenom postu

Citiraj:

---

abba prvotno napisa

Mame...morate znati da će vaše dijete prolazit kroz neke faze i imat neke osjećaje koji neće imati nikakve veze s vama i vašim međusobnim odnosom (npr. što moja mama ima s mojim osjećajima bijesa prema biološkoj dok razmišljam kako me ostavila i kako bih završila u domu da me nisu roditelji uzeli??!!).Morate biti otvoreni za sve..i biti tu kao podrška...i sami ne trebate osjećati krivnju(niste ništa krivo napravili), niti djetetu nabijati krivnju dok proživljava što već proživljava.
....jer...
koliko god me roditelji voljeli i prihvaćali, ja znam da su me prije toga oni koji su me na svijet donijeli - odbacili....samo tako...i to uvijek boli

---

sad idem možda u off topic - kako pomoći usvojenom djetetu da prevlada te osjećaje ili da lakše prolazi te faze?

abba, i zbog tebe i zbog naših cura koje na neki način dijele tvoju priču, drago mi je da si se javila :heart:

ali mi je tužno čitati ovo:

Citiraj:

---

abba prvotno napisa

a da ne govorim kako je to saznanje utjecalo na moje samopouzdanje...U najosjetljivijim godinama sam razvila samorazarajuće misli u glavi, tipa "ako me je ostavila ona koja me je rodila, što očekivati od drugih?", "ni ona koja me je rodila me nije mogla bezuvjetno voljeti, a kamoli drugi" i sl i sl...


... koliko god me roditelji voljeli i prihvaćali, ja znam da su me prije toga oni koji su me na svijet donijeli - odbacili....samo tako...i to uvijek boli

---

neću ulaziti u tvoja zamjeranja biološkim roditeljima, vjerujem kako bi svakome bilo teško potpuno apstrahirati od tog osjećaja, ali mi je žao zbog tih kriza u samopouzdanju i ovakvih pitanja...
jer, nisu tvoji roditelji odbacili tebe, abbu... oni su odbacvili neželjeno dijete.
i odbacili bi ga vjerojatno da to nije bila abba, nego i baba, abab, baab...
to nije imalo veze s tobom, nego s njima.
i nema veze sa tvojim daljim životom.
ne možeš zbog toga gubiti vjeru u sebe, druge ljude i vaše međusobne odnose.
ti nisi ona osoba koju je netko odbacio. ti si jedno krasno izgrađeno stvorenje, a takva si zahvaljujući svojim roditeljima. ovima koji su te odgojili i pomogli ti da se izgradiš u osobu kakva si sada.
zato promatraj ljude s te strane: prihvatili su me dok još nisu ni znali tko sam... kako li će me tek prihvatiti oni koji me bolje upoznaju...

sretno, abba!

apri, lijepo napisano :love:

abba hvala na pisanju, upijam ovakva iskustva i spremam za kasnije kako mi djeca budu rasla, nadam se da što ih budem bolje razumjela to će i oni moći lakše kroz sve to proći. Drago mi je da ti brat pomaže izliječiti tvoju bol.

apricot odličan post, potpisujem sve od riječi do riječi posebno

Citiraj:

---

zato promatraj ljude s te strane: prihvatili su me dok još nisu ni znali tko sam... kako li će me tek prihvatiti oni koji me bolje upoznaju...

---

Sjećam se trenutaka kad sam prvi put vidjela svoju djecu, s jedne strane imate priču s podacima iz centra, u biološkoj obitelji ima ovo i ono, dijete ima ovakvih zdravstvenih problema, zaostataka, genetske predispozicije, a s druge strane ugledate to prekrasno biće i kad srcem vidite onu iskricu u očima, ono što to biće ustvari jest, sve drugo postane nevažno. Posvojena djeca jesu jednom odbačena, ali u većini slučajeva i bezuvjetno prihvaćena i voljena, nadam se samo da će naša ljubav i briga biti dovoljna da nam djeca postanu dovoljno snažna da nose oni prvu bol.

Apricot, ja nisam usvojena, pa sam imala faze da me niko ne voli bezuvjetno, da sam sama i odbačena... . Mislim da su to faze u razmišljanju jednog odrastanja, i da usvojena djeca imaju još jedan dodatni razlog za ljutnju u pubertetu, za razliku od nas "običnih"(iako sam ih i ja imala bar 200). Kada vas čitam ovdje, a znam i jednu usvojenu ženu, nisam čula neke velike sumnje od odraslih, tako da je to karakteristično za period naših života,kada je bitnije šta si, ko si, više nego u smislu kuda želiš ići, i šta ćeš biti.

Citiraj:

---

ivanas prvotno napisa

Sjećam se trenutaka kad sam prvi put vidjela svoju djecu, s jedne strane imate priču s podacima iz centra, u biološkoj obitelji ima ovo i ono, dijete ima ovakvih zdravstvenih problema, zaostataka, genetske predispozicije, a s druge strane ugledate to prekrasno biće i kad srcem vidite onu iskricu u očima, ono što to biće ustvari jest, sve drugo postane nevažno. Posvojena djeca jesu jednom odbačena, ali u većini slučajeva i bezuvjetno prihvaćena i voljena, nadam se samo da će naša ljubav i briga biti dovoljna da nam djeca postanu dovoljno snažna da nose oni prvu bol.

---

Divno rečeno, bol može zaliječiti samo ljubav.

Naša djeca moraju emotivno proraditi i prihvatiti tu frustraciju odbačenosti, jer oni jesu bili odbačeni/zanemareni. Apricot, mislim da oni ne mogu apstrahirati taj osjećaj odbačenosti i odvojiti ga od konkretnog sebe, osvjedočila sam se u to kod svoje djece. Majka koja ih je rodila je njih, baš njih, odbacila. Ali, ta frustracija i bol nije kraj. Nova obitelj znači prihvaćanje tog, baš tog djeteta, unatoč svemu (točno ovako kako piše ivanas). Kroz to prihvaćanje dijete prihvaća samo sebe sa svojom prošlošću.

Krize su tu, one dolaze u valovima, kako dijete odrasta i sve ozbiljnije razmišlja o sebi, tko je, što je, kamo i kome pripada i što želi. I slažem se s eris da ima puno općih mjesta u tome.

Citiraj:

---

pomikaki prvotno napisa

sad idem možda u off topic - kako pomoći usvojenom djetetu da prevlada te osjećaje ili da lakše prolazi te faze?

---

Ma koji off, tema je prekomplicirana da se ne bi širila!!!
Kako pomoći???Pa iz mog kuta, razgovor, razgovor i samo razgovor s djetetom...i to otvoren i bez cenzure!!!
Vjerujem da je roditeljima usvojene djece barem duplo teže u roditeljskoj ulozi..Koliko god se netko ne slagao sa mnom, to tvrdim i iza toga stojim...Oni su "pod povećalom" sigurno...Zašto???Pa zato što u životu nisu samo idealni trenuci, ima i onih težih, kao u svakom odrastanju...
Bit ću iskrena (kao i do sad), pa ću navesti vlastiti primjer...Dođe do situacije (ne jedne!) u odrastanju djeteta kada roditelj mora djetetu nešto i zabraniti...ili dijete završi "u kazni"...Kakva god to banalna zabrana ili kazna bila, dijete ko dijete, ponekad je taj tren ne može razumjeti, i vjerujte da će se tad (onako ljuto na roditelje u u fazi protesta i prkosa) pitati je li ta "kazna" zaista nužna ili je to zato što "me ona nije rodila"...Dijete će imati svoje nesigurnosti i sumnje koje morate stalno razgovorom rješavat...I ne shvaćat te djetetove faze osobno!!Moja mama vrlo osobno shvaća sve moje misli i emocije..

Ja isto smatram (netko je o tome pisao, Zdenka mislim), da dijete (dok je još dijete) teško može odvojit taj osjećaj odbačenosti od sebe osobno (uostalom, zar vam se nije nikad dogodilo da se netko na vas "istrese", jer je iznerviran??niste vi krivi, al shvatit ćete osobno)..Hoću samo reći da je važno stalno i pojačano naglašavat prihvaćenost - da se dijete lakše riješi osjećaja odbačenosti..
Također mislim da je bolje djetetu istinu reći što ranije, kroz neku priču...ako dijete od početka s tim raste, to je "normalnije"...Ja sam saznala sa 7 godina...to mi je bio šok (dobro, ja sam to saznala na malo nezgodan način, pa možda zbog toga)

Hvala svima, još jednom, puno mi ovo znači :love2:

Citiraj:

---

apricot prvotno napisa

abba, i zbog tebe i zbog naših cura koje na neki način dijele tvoju priču, drago mi je da si se javila :heart:

ali mi je tužno čitati ovo:


neću ulaziti u tvoja zamjeranja biološkim roditeljima, vjerujem kako bi svakome bilo teško potpuno apstrahirati od tog osjećaja, ali mi je žao zbog tih kriza u samopouzdanju i ovakvih pitanja...
jer, nisu tvoji roditelji odbacili tebe, abbu... oni su odbacvili neželjeno dijete.
i odbacili bi ga vjerojatno da to nije bila abba, nego i baba, abab, baab...
to nije imalo veze s tobom, nego s njima.
i nema veze sa tvojim daljim životom.
ne možeš zbog toga gubiti vjeru u sebe, druge ljude i vaše međusobne odnose.
ti nisi ona osoba koju je netko odbacio. ti si jedno krasno izgrađeno stvorenje, a takva si zahvaljujući svojim roditeljima. ovima koji su te odgojili i pomogli ti da se izgradiš u osobu kakva si sada.
zato promatraj ljude s te strane: prihvatili su me dok još nisu ni znali tko sam... kako li će me tek prihvatiti oni koji me bolje upoznaju...

sretno, abba!

---

Da, al to su stvari koje ja znam sad, kao odrasla, a koje dijete ne zna i ne doživljava tako!!! Pa zna se da djeca i prilikom razvoda roditelja krive sebe..to su danas, nasreću poznate činjenice pa se roditeljima sugerira kako i o čemu s djetetom razgovarati u tim nekim situacijama..
Djeca, nažalost, krive sebe za dosta stvari za koje nisu kriva....pa još ako to drže u sebi, a nitko s njima ne razgovara!!!

Sva moja osobna razmišljanja koja sam navela su bila u mojoj glavi prilikom odrastanja...ne sad!!No, ta razmišljanja su utjecala na moj odnos s roditeljima, naravno,pa ja, kako ni onda nisam mogla biti otvorena i nije se sa mnom pretjerano razgovaralo, i sad "vučem" potrebu da ne mogu biti skroz otvorena ako ću roditelje time povrijedit...zapetljah!!Al shvatit ćete...

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Novi korisnici moraju "odblokirati" privatne poruke, odnosno moraju "označiti" mogućnost da ih mogu primati.

---

Netočno. Novi korisnici NEMAJU opciju primanja i slanja privatnih poruka :)

Isprika, nešto sam pobrkala :oops:.

Baš razmišljam kako smo danas sretni što imamo internet, što možemo razmjenjivati mišljenja i iskustva, razmišljam kako bi se ponašala, razmišljala i odgajala svoju djecu da nisam imala priliku razgovarati preko interneta i uživo s posvojenim obiteljima, posvojenom djecom, čitati stručna mišljenja, saznavati za knjige.

Kako je tek moralo biti teško roditeljima i djeci prije 20, 30, 40 godina ne samo zbog nedostatka razumijevanja nego i okoline koja mi se čini da je danas ipak tolerantnija i lakše prihvaća različite obitelji nego u ono vrijeme.

abba:love2:, baš mi pomažu tvoji postovi

Citiraj:

---

abba prvotno napisa

Moja mama vrlo osobno shvaća sve moje misli i emocije..

---

Mislim da je u ovome veći dio problema... razumijem i nju, zbog vremena i sredine u kojem je živjela, a i mnogi biološki roditelji opterete djecu svojim emocijama zbog vlastite nesigurnosti. Ali izgleda da ti zbog zahvalnosti imaš previše obzira prema njoj. Shvatljivo je zašto je ne želiš povrijediti ali ona, bojim se, sada od tebe traži nešto sasvim neracionalno :-/

Citiraj:

---

abba prvotno napisa

Ma znam...ono što mama ne želi ja neću napravit, to je sigurno...No boli me što ću morat lagat vlastitu djecu..

---

Također bih na tvom mjestu pokušala sve da je ne povrijedim, razgovarala bih dok ne istjeram sve na čistac u vezi njenih i svojih osjećaja. Ali mislim da je za sve vas bolje da se iskreno govori o tome, da tvoja djeca znaju da si usvojena i tko je tvoj brat - a tvoja mama, ne znam čega bi se trebala bojati u odnosu s njima, čak bih rekla da može biti samo ponosna, možda da je pokušaš u to uvjeriti.
Razumljiv bi mi bio njen strah da se radi o odnosu majke i usvojenog djeteta, ali zašto strah što će misliti unuci?