oj, životeee

Moja osmogodišnja djevojčica je vrlo nesretna osoba. Duboko je uvjerena da smo se svi urotili protiv nje, uvijek je baš netko njoj napravio neko zlo, baš se njoj svi rugaju, često je razdražljiva i cendrava, primjećujem u njoj veliku dozu ljubomore prema starijoj sestri i podosta zlobe prema mladjem bratu. Inače, odličan je đak, savjesna u poslu kojeg obavlja. Jedno sam vrijeme mislila da nešto muž i ja jako griješimo, odvela je psihologu i nakon što je tamo crtala dva sata i pričala sa psihologicom, dobila sam odgovor da je s djetetom sve u redu, da je to jedno savršeno sretno dijete. Trebala bih, dakle, vjerovati da je to stvar karaktera. vječiti mrgud. Pa ipak, mislim da sam joj dužna pomoći, npr. ako joj kažem da je lijepa, ona mi odbrusi da ona dobro zna da je ružna, kažem li joj da je pametna....znate već što ona misli o tome. Pedijatrica, koja i sama ima troje djece, kaže da je to problem srednjeg djeteta i da ga naprosto treba više maziti. No, ja znam da ima nešto što još nisam pokušala, samo nikako ne mogu dokučiti što. Imate li vi možda kakvog iskustva ili ideju?

i Eva Marija je već neko vrijeme ljuta, razdražljiva, osjetljiva. Nitko se u blizini ne smije šaliti, ona već zaključuje da se to njoj netko ruga i bježi u sobu dureći se. ako se netko u prolazu nečemu smije (bogzna čemu) ona misli da je njoj... :roll: ne podnosi vlastite neuspjehe ma koliko sitni oni bili (na treningu joj lopta pobjegne, ona se rasplače...).
e sad, imam li kakav pametan prijedlog? sudeći po tome da se ovo zbiva u mojoj kući, nemam. mogu samo reći da se MM bolje nosi s ovom situacijom jer joj gotovo nikad ne kontrira, odnosno skulira se, sasluša ju i presudi - ili prijeđe preko svega ili drapne neku sitnu kaznicu (nema čitanja prije spavanja i sl). ja češće gubim živce, zatičem se kako se svađam s njom (često me nadmudri :? ), natežem se. od toga ništa. Evi Mariji jako puno znače večeri kad mm ili ja legnemo s njom, čitamo (malo mi njoj, malo ona nama), razgovaramo, mazimo se. to joj je sigurnost i smirenje.

I kod Ivane je slicna stvar. Oduvek je bila nezna, a sada je bas, bas preosetljiva. Ponekad mi se cini da se razvojni skokovi poklapaju sa fazama preosetljivosti i nesigurnosti. Prosto kao da se uplasi sopstvene zrelosti i umeca, pa pozeli da jos malo bude beba. To je cesto zbunjujuce za nas roditelje. Evo, na primer, danas. U skoli klizanja ponasa se kao odrasla, odvazno klize, pada, ustaje sa bolnim grcem na licu (ali ne place), pomaze mladjoj prijateljici, a onda dodje kuci i mazi se, cendra, trazi da spavam pored nje. I mi smo primetili da neznost puno pomaze. Kada zadovolji svoj "bebeci' poriv, sutradan ustaje iz kreveta i ponovo je ozbiljna...
Kada smo pricale o placljivosti (povod je bio slucaj prijatelja sedmogodisnjaka koji je u skoli dobio karakterisitku da je preosetljiv i lako se rasplace), na pitanje kakva je ona u zabavistu i da li cesto place za sitnice, odgovorila nam je da tamo place samo kad je neko jako udari.
Ja sam to protumacila kao cinjenicu da ona, tako nezna kakva vec jeste, pronalazi nacina da aktivira odbrambeni mehanizam kada je u drustvu, dok je kod kuce opustena i moze sebi da dopusti da se ponasa kao beba. Sto i nije tako lose, da kuca bude utociste za opustenost i izrazavanje emocija...

No, kod moje se ne radi o fazi, takva je oduvijek. Čim je izašla iz dojenačke dobi.

Adrian je dugo bio vrlo sličan tome. Mene strašno peklo da nikad neće znati biti sretan i non stop sam tražila razloge zašto tako malo dijete može biti tako nezadovoljno. Zadnja godina nam se jako okrenula, mi smo se nekako naučili nositi sa tim (nekad bolje nekad gore) a i razgovor sa vrtičkom psihologicom mi je puno pomogao. Ustvari najviše mi pomaže kad vidim da je iz mjeseca u mjesec sve sretniji i smireniji. Kako emotivno sazrijeva tako su trenuci jada sve rjeđi. Njegov "problem" je što je intelektualno puno zreliji nego emotivno i taj košmar u njemu samom često budi nezadovoljstvo sa sobom i sa okolinom

A što si ti konkretno učinila, što je tebi savjetovao psiholog?

Što se tiče psihologa, pomoglo mi je to što sam dobila potvrdu da ne eskaliram problem i sad nekako imam više strpljenja. Na kraju mi se nekako sve svodi na to koliko sam ja fit za njega.
dan prije nego smo išli na godišnji on je cijelo popodne plakao. Znam da je nervozan prije puta, ali smo naravno bili i mi. I nitko nije imao snage smiriti situaciju. Dok smo bili na GO, tjedan dana je prošlo u sreći i zadovoljstvu. Dovoljno je da imam vremena za njega i strpljenja i onda je situacija bitno bolja.

Draga Alamama, vidim da imamo vrlo sličan problem (a i jednako staru dječicu). I moj sin je jako često nezadovoljan i sretan a i ja skupa sa njim. Stalno smišljam neke njemu zanimljive aktivnosti, ali on uvijek pronađe razlog za cendranje što me dovodi do ludila :cry: . Nama je psiholog rekao da mu je emocionalna inteligencija nadprosječna i nije baš pomogao. Čitala sam negdje da djete treba svaku većer prije spavanja pitati što mu se u tom danu najljepše dogodilo. To pomaže da se dijete usredotoči na pozitivne a ne negativne stvari. Nama to super ide i uvijek me iznenadi.

I mi to znamo koristiti :)

Primjer njegovog negativizma. Vraćamo se sa skijanja i on kaže
"baš moramo doma, tamo je najdosadnije i najgluplje na svijetu. uopće nema niti jedna avantura" i sav ukomiran. Umjesto stava bilo mi je super, on ima stav biti će mi koma

Naš primjer: Jako se veseli skijanju, nočima ne spava, stalno pita kada će taj dan. Na skijanju mu je super, neće doma, ali cijeli dan cendra zašto ne može piti sok na slamku nego samo iz bočice. :shock: :shock:
To naravno pokvari i nama i njemu cijeli izlet. :? :?

pa DAJ MU SLAMKU!
i svi sretni

pa da, neki bambus mozda ima u blizini.

Najbolje bi bilo da nosim sa sobom sve što imam jer se on uvijek sjeti nečega što nemam. Uvijek nađe razlog za cendranje. Ali moram priznati da su te situacije sve rjeđe, pa se nadam da ta nezgodna faza (koja traje od rođenja) pooolllako prolazi.

To je tako i kod nas. Naravno nije problem u povratku doma ili slično, već u tijeku jednog idealnog izleta, ako ne Daniel onda Andrea nešto nađe da nam sve to pokvare.

podižem ovu temu, jer sam naišla na odličnu knjigu, Seligman: Optimistično dijete.
Već me je stvarno počelo zabrinjavati što sa mojim mrgudom, vječito je nezadovoljna i teško se sama suočava sa problemom, za kojeg su, naravno, svi drugi krivi.
Odlična knjiga, svakako preporučujem.

Gdje si je kupila?

i ja sam citala Optimisticno dijete, ok je knjiga, stvarno korisna za procitati ako vam dijete pokazuje znakove malodusnosti, pesimizma, lako odustaje... itd.

mozes naruciti na superknjizari

Posudila u knjižnici. Ali, svakako ću je kupiti, ima dosta vježbica i stvari za dugo čitanje, vrijedi je imati kod kuće.

i ja ju preporučujem

tko je autor knjige?

(treba i meni)

Martin E.P. Seligman:
Optimisticno dijete: provjereni program za prevenciju i trajnu zaštitu djece od depresije

Nakladnik: IEP, Zagreb