Kada stručnjaci griješe....

Imam dijete od 4 godine i bebu od 4 mjeseca... ne dojim i to još nisam potpuno preboljela. Želim da s nekim podijelim svoju priču i da me razumije.
Dojila sam prvo dijete. Imalo je jaku žuticu, stalno uspavano. Ja puna mlijeka. Patila sam se jedno 3 sedmice a poslije je sve bilo prava milina. Hranu sam uvodila po pravilu 5 mj kašice, 6mj slano...
Kada sam rodila drugo odlučila sam da njega dojim 6 mj bez ikakve dohrane. Jednostavno sam se uvjerila da je moguće.
Negje sam pročitala da bebe što prije dospiju na dojku poslije jače sisaju. Bio je malo teži porod. Sestra isti dan donosi bebu na podoj. Upita me brižno "Možeš li", ja jedva dočekala. Sve super.
Sutradan pakao. Dječkić je jako vukao i napravio male krastice. Ja sam sklona tome osjetljiva koža, bradavice ogromne, beba sitna usta mala... Sestra ljuta kao ris, kaže da će na nju galamiti doktor jer je dozvolila da se pojave ragade. Ja mirno odgovaram da to meni ne smeta i da sam sa prvim djetetom imala ogromne kraste, čak se jedna bradavica krenula odvajati od mesa i da to nije nikakav problem. Osim bola koji mogu trpiti.
Poslije toga svaki podoj počinje sa kritikama i galamom. ne dozvoljava da bebi ukapam mlijeka u usta i izazovem refleks hvatanja već grubo bebi otvara usta i trpa svoje prste i moju dojku. Tjera i mene da činim isto. Hvatam se za novčanik, ali me sramota nuditi novac...
Sledećih dana moje bradavice su bolnije, natekle i duplo se uvećale, grube kao kora drveta. Bez krasta tako da vidim da nešto nije u redu. Po bebinim ustima tačkice. Beba povraća krv a moje bradavice nisu povrijeđene. Beba gadljivo pljuje dojku.
Jedva se pomirim sa tom "odvratnom" babicom, kad druga nastavlja još gore.
Beba potpuno odbija da sisa, vrišti od bola na dojci. Ja pitam da nisu slučajno gljivice. Babica grubo galami da ne pametujem, već sam ja kriva što nisam bebu dizala da podrigne pa dobila grčiće. Da ona nema vremena da se bakće ni sa ženama kojima je prvo dijete a kamoli sa nama kojim je drugo...
Svaku smjenu dočekujem sa molbom. Beba ne sisa, nahranite je molim vas. Na čašicu, ne bočicu. Obavijestite pedijatra. Ako ga nema sada, prenesite slijedećoj smjeni. One obećavaju, odnesu bebu hrane. Postale su neobično ljubazne ali niko nije obavijestio pedijatra.
Tako da sam dojila svega dva dana a ostalih 4 samo plakala i mučila se. Još mi je jedna priznala da bebe često hrane na flašicu a ne isključivo čašicom i da zato moja beba ne sisa.
Osmi dan izlazim iz bolnice. Ona druga "odvratna" mi govori da kupim jednu hranu da mi dijete ne kalira pa da se ne vratimo njoj. Ja odgovaram da to znam i bez nje. Kupujem hranu.
Kod kuće beba je malo povukla. Kasnije opet se razbjesni i plače od bola na dojci. Ja dam malo adaptiranog da se smiri. Žurim da se izmasiram i izdojim jer je jedna od "pametnica" rekla da se ne izdajam čitav dan i da beba sisa "da se nakupi mlijeka". Dojka bila puna. Ta me je tjerala da ragade mažem nekakvim kremama iako sam ja rekla da mi pomaže jedino moje mlijeko.
Uspijevam da se nad šerpom vode izmuzem. Žurim da podojim. tu se pojavljvuje jedna rodica i posmatra kako se ja hrvam sa bebom. Kaže mi da muška djeca ne smiju plakati dobiće bruh. Ja se opet hvatam bočice.
Dalje izmuzam po kap i dajem bebi. Pokušavam ispumpati ne može.
Patronažna sestra je gledala kako dojim. Rekla je da se beba uznemirila od naglog izljeva bilirubina i da moram dati flašicu da se taj bilirubin izbaci iz organizma.
Sledeći dan nosim bebu nadležnom pedijatru. Pregledala nas i našla jaku gljvičnu infekciju i kod mene i bebe. Čudila se kako u bolnici to nisu prepoznali i uključili terapiju. Gljivice su oljuštile moje bradavice, bebi stvorile velike bijele naslage ispod kojih su bile krvave rane. Beba je cijelo vrijeme povraćala svoju, ne moju krv.
Dalje flašica. Ispostavilo se da je i ono malo pozitivnog što sam mislila o adaptiranom mlijeku lažno. Mog mlijeka nestalo. Kad sam sanirala gljivice probala sam vratiti mlijeko pa davati flašicom, nisam uspjela.
Daleko do toga da mislim da je hraniti adaptiranim loše, ali ipak je dojenje 10 puta lakše, zdravije, ljepše... Šta reći...
jedino što mislim da sam mogla ispravno uraditi jeste da sama zađem po sobama, nađem pedijatra, dam mu 50, 100 evrića...Zamolim da primjene moje znanje iz broširica i interneta a zanemare to svoje stručno...Da ih natjeram da budu ljubazniji...

Baš mi je žao što si to doživjela. :(

doista si napravila jako puno da uspiješ, ali su nekako okolnosti bile protiv sebe...
sad je tako kako jest, preusmjeri svoje misli na nešto pozitivno i probaj zaboraviti i oprostiti...
:heart:

Zao mi je sto ti se to tako dogodilo, tj. sto su se tako poklopile sve okolnosti u kojima si se nalazila.
Ovo nije prvo iskustvo koje govori o takvim postupcima strucnih osoba i ja jednostavno to ne mogu shvatiti!
Nikako ne mogu shvatiti takvo ponasanje, takvu nestrucnost i neprofesionalnost nekih nasih zdravstvenih djelatnika.
Srce me zaboli svaki put kada procitam neku slicnu pricu.

I, Kaca80, nemoj si to sto ne dojis prebacivati. Pokusala si, dala si sve od sebe......
Svaka mama zna u kakvom je stanju zena nakon poroda i jos kada se mora boriti s takvim problemima kao ti, znam da ti nije bilo lako.
Bez obzira sto ne dojis tvoja bebica zna da njega njegova mama voli najvise na svijetu.......

Hvala na lijepim riječim utjehe.
Ne bih se uopšte nervirala što ne dojim da se sama nisam uvjerila koliko je zdravo. Neke moje prijateljice nisu dojile ili vrlo kratko i djeca su im često prehlađena i pod antibioticima. Moja djevojčica je prilično otporna. Još nisam imla neprospavanu noć zbog djetetove temperature.
Prije dva dana beba dobi visoku temperaturu. Dam mu sirup. Juče opet temperatura i odvedem ga doktoru. Pregleda ga i da da se uradi krv i urin.
Zbog toga sam se juče rastužila.
Par sati kasnije zove me MM. Digao je bebin nalaz i odnio doktorici. Uredan. Mala virozica za koju ne treba terapija osim paracetamola. Odmah sam se oraspoložila.
A ono sve uopšte nisam dobro opisala. Nisam napisala ni pola mog baksuzluka koji se izdešavao.
Ne opravdavam one tete ali ih razumijem. Nema ih dovoljno, pretrpane poslom, potplaćene... Još je bilo nekih "uglednijih" pacijentkinja koje su im stvarale dodatnu tenziju.
U pravu ste, ne treba o tome razmišljati već se što bolje brinuti o bebi da bude bar približno zdrav kao seka.

užasno je to što si doživjela, jako mi je žao...samo čuvaj bebicu i zaboravi sve grubo...kao što kaže G.G.Marquez - "Sjećanje srca veliča lijepe uspomene, a odbacuje ružne i samo zahvaljujući toj vještini uspijevamo preživjeti prošlost"-

Užasno iskustvo! Bravo za tvoju volju i hrabrost :love2:

Aj da ne otvaram novu temu, valjda će se naći neko da prokomentariše.
Slučajno nađoh ovdje interesantan članak koji se zove "Refleks sisanja ugrizom" ili tako nekako.
Možda umišljam ali odmah sam primjetila da mi je bebi nekako čudno sisao, previše su mu bila stisnuta usta. Džaba što je čitava oreola bila u ustima on je sisao stisnutim ustima kako kliještima. Nije grizao bradavice ali ih je bukvalno spljoštio čini mi se da ni mlijeko nije moglo da izlazi kako treba. Boljelo je kao vrag.
Dakle nije sisao otvorenim ustima i da mu radi donja usna sa prebačenim jezikom kao moje prvo dijete, već bi stisnuo čeljust koliko je god mogao i sisao kratkim potezima. Ja nisam obraćala pažnju, mislila sam svaka beba je drugačija pa i drugačije sisa. Izvlačio je nešto mlijeka.
Na rođenju je bio opušten, šakice su odmah bile raširene. Sa dva mjeseca ih je stisnuo i dobio dijagnozu hipertonusa.
Da li se još neko susretao sa ovakvim načinom sisanja? Je li moguće da je imao taj refleks ili zaista svaka beba drugačije sisa? Da li baš svaka beba mora da sisa otvorenih usta i prebačenog jezičića?

A i flašica i cuca sam promjenila koliko hoćete, jedva sam našla koja mu odgovara.

Pogrešno sam napisala ime članka. Ide ovako "Refleks stiskanja bradavice ugrizom".