odrastanje uz razvedene roditelje

Tu sam našla mada nisam sama s djetetom. Naime, rastali smo se tata i ja kada je naša lunja imala 3 godine. Tata je našao drugu i ja nisam mogla imala snage boriti se. Jednostavno sam ga spakirala i izbacila.
Lunja i dan danas pamti detalje kako je tata zadnju noć spavao u dnevom boravku..Lunja iako je imala 3 godine mnogo toga pamti iz života mame i tate..(sada ima uskoro 8 godina).
Tata je odmah odselio svojoj djevojci, imali smo mnogo problema prilikom rastave no sve je sada recimo u redu.
Povremeno netko pukne od nas dvoje ali držimo se nekako.
Ja sam se nakon 2 godine udala ponovno i Lunja i očuh se odlično slažu od prvog dana.
Lunjin tata je dobio još jedno dijete kojeg Lunja obožava. I tatinu ženu voli.
No Lunja pati. Posebno u zadnje vrijeme.
Da kažem za tatu - ona je za njega princeza na zrnu graška, kupuje joj što poželi, uredno se viđaju i više nego što je sudski određeno, kakav imaju odnos dok su zajedno to ne znam - tu je ipak mali brat kod tate koji sigurno treba mnogo pažnje.
I Lunja je inače za svoje godine prezrela, prerealno razmišlja..oduvijek je bila mirno, drago, razumno dijete.
Usprkos svoj ljubavi koju stvarno dobiva od svih ona pati jer mama i tata nisu zajedno.
Povremeno se utješi činjenicom da onda ne bi imala brata kod tate ali onda kaže: pa ja nikoga ne bih poznavala, ni pomajku, ni očuha - nikoga...
Sada je završila prvi razred - odlična učenica, mirna, bez problema u ponašanju.
Ja sam ona stroža strana roditelja koja određuje pravila na žalost - netko mora biti..
U biti ja sam se tu raspisala a jadna sam stvarno..
Hoće li moja Lunjica ikada prihvatiti da tata i ja nismo zajedno??
Kako se vaša djeca nose s tim??
Ja s Lunjicom jako mnogo razgovaram ali uvijek nekako izađe na površinu ta njezina bol i mene to priznajem ubija...:cry:

Nemam direktna iskustva s tvojom situacijom, ali dosta mojih prijatelja je odraslo u sličnim uvjetima.

Većina njih su danas sasvim normalni i uspješni ljudi i nimalo drugačiji od nas koji smo rasli uz oba roditelja.

Svatko od nas ima neke svoje traume iz djetinjstva, nevezano za brojčani status u obitelji.

Moje mišljenje je bolje jedan, ali vrijedan, a tvoja Lunja uz tebe i tvoje sigurno ima ljubavi na pretek.

Dok ti se ne jave oni s više direktnog iskustva šaljem pozdrave i puno lijepih želja tebi i tvojoj djevojčici.:love2:

P.s . Tek sad vidim da Lunja ima kontakte sa svojim tatom i njegovom novom obitelji, i mislim da je sasvim normalno da razmišlja ovako kako razmišlja.

Pametna je ona glavica, samo joj treba vremena da stvari još sjednu na svoje mjesto.

I ja sam negdje u toj dobi imala bezbroj pitanja zasto mama i tata nisu zajedno, ko je kriv i hoce i se pomiriti. Moji su se rastali dok sam bila beba, imam brata 4 god starijeg koji zivi s tatom. Uredno smo se vidali, nikad nije bilo svade, nikad nitko nikog nije ocrnio. Mama se ponovno udala, imam divnog ocuha i polusestru. Ali mucila me ta njihova rastava, mucilo me sto sam u skoli imala osjecaj da samo ja "nemam" tatu, samo meni je uvijek mama dolazila na roditeljski, uvijek sam nekako sa sramom govorila da su mi roditelji rastavljeni iako za to nije bilo razloga.
Negdje oko 10. godine je to preslo neku granicu, imala sam ceste trbobolje i nesanice na psihickoj bazi pa me mama odvela psihologu i mogu ti reci da mi je to puno pomoglo, naucila sam se nositi sa svime, poslozile su mi se kockice zasto to sve tako mora biti. Kasnije, u pubertetu, sam i sama shvatila zasto su se rastali, tata mi je i sam priznao gdje je grijesio. Nazalost, danas ne komuniciramo ali to je vec druga prica.
Zelim ti reci, ako je malena stvarno tako nesretna, probaj s nekim strucnijim to rijesiti, ne moze odmoci sigurno.
Sretno!

Ovako nabrzinu mi se čini da bi razlog njene brige mogao biti njen polubrat koji dobiva pažnju njenog tate i teško se nosi sa time.
Pogotovo ako je ona kap koju tata nosi na dlanu i ako je bila koja situacija sa malim bracom gdje je trebala popustiti ili je tata reagirao, e onda nastane
svašta u tim malim glavicama. Više nije samo ona kap vode na dlanu već su dvije kapi...:heart:

Kratko da odgovorim.
Ja sam tako odrastala, i da, bila sam tužna što mama i tata nisu zajedno, bila sam tužna i na one druge ljude, pomajka, očuh, polubraća, ali odrasla sam.
Zapravo, cijelo djetinjstvo sam bila tužna i povučena. Tek sam na faksu malo živnula i počela se družiti s drugim ljudima. Dok nisam upoznala MM mislila sam da brak ne postoji, ljudi su uvijek sami i to je to, da je život hrpa samoće i da je jako tužan. Imala sam sreće što je MM imao puno strpljenja sa mnom i dokazao da to nije tako. On je iz odrastao u tipičnoj "normalnoj" obitelji.
Zato danas uživam u svojoj tipičnoj "normalnoj" obitelji.

Zapravo, mama koliko god se trudila da mi to sve olakša, zapravo nije izbrisala tugu kroz moje djetinjstvo.
Na kraju sam odrasla i ovako nemam nekih posljedica. Iako, u doba puberteta nisam vjerovala u brak ili u veze.
Ne znam, teško je to. Možeš ju jedino razumjeti i objasniti da ponekad u životu nije onako kako bismo mi htjeli da bude.

Čitam malo vaše komentare i suosjećam sa ovim odraslim osobama koje su odrasle u klimi nezadovoljstava i potištenosti. Pa da maloj Lunji ne bi bilo isto tako obojano djetinjstvo, jako je bitno da mama i tata dobro komuniciraju, da razmjenjuju informacije koliko god je moguće, te da otvoreno ukazuju jedno drugome na konkretne uočene promjene kod djeteta. Naravno bitno je da oboje imaju volju nastupiti prema djetetu s optimizmom, a osobito onaj roditelj s kojim dijete živi.

Poznajem situaciju u kojoj je djevojčica odrastala baš kao Boa, sa silnim grčem i nepouzdanjem, sa dubokom krivnjom koju je imaginizirala u svojoj dječjoj glavici iako joj nije znala naći uzroka, niti ga povezati skroz sa sobom. Znala je samo da je "kriva" što mama i tata nisu zajedno. A u stvari je to bila projekcija njene majke s kojom je živjela, koja se naprosto nije znala othrvati životnoj situaciji jednoroditeljke i cijelo vrijeme je očajavala i tugovala, pa umjesto da je bila stub oslonca djetetu svojom životnom pozitivom i vedrinom, ona je upravo gušila dijete kroničnom apatijom, nezadovoljstvom, non stop pričala koliko je jadna i nesretna i možete misliti kakav je to osjećaj i teret izazivalo u jadnoj maloj dječjoj glavici.

U Lunjinoj priči ima vjerojatno svega pomalo i toga da joj nedostaje tata s mamom skupa, i toga da joj nedostaje mali polubraco i njihova topla obiteljska atmosfera - to je vjerojatno onaj čudan osjećaj da je tuđa trava zelenija, pa je možda i njihova atmosfera njoj privlačnija... Sigurno ima puno faktora, ali najbitnije je dijete pustiti da uživa u svemu koliko može, da joj ničega ne nedostaje, a najmanje ljubavi sa svih strana i tada se neće javljati niti osjećaj da joj išta fali.

Ovo što kaže Tila je čista istina.
Moja mama je uvijek bila tužna i bez poleta i elana. Sad kužim.
Ali eto, odrastamo u svakavim uvjetima pa na kraju odrastemo.

Nisam sigurna da je Lunji tamo trava zelenija. Posebno jer joj je brat jako zahtjevno dijete i ona njega obožava ali natovarili su joj na leđa previše obaveza što se tiće brata. Lunja će uskoro 8 ali je i ona još dijete. To sam uspjela dogovoriti s tatom uz pomoć čak bivše svekrve. Tipa - kada mali nešto uradi neka ga ona lupi po guzici?? Molim?? Evo - Lunjica sada uživa na moru s tatom i cijelom njegovom obitelji.
Meni je teško jer najbolje poznam Lunju..ona ne zna drugačije nego biti u takvim situacijama mali ozbiljni čovjek što mi teško pada.
Čak i moja bivša svekrva kada je Lunjica kod nje ne želi ih zajedno jer je i ona shvatila da Lunjica previše brine za brata, doslovno mu visi nad glavom da mu se ne bi što desilo ..