Napokon Dorian! (bez J) :))
Bit ce nadaleko i nasiroko pa si skuhajte kavu dok ovo citate. Duzna sam nekima koji su pratili moju zelju za neinduciranim porodom ispricati cijelu pricu pa eto;
Kao sto neke znate, u nedjelju sam bila na kontrolnom ctg-u u rodilistu, predlozili su indukciju za ponedjeljak zbog mojih tjedana trudnoce 41+2. Odbila sam kategoricki jer su svi nalazi bili uredni. U ponedjeljak dolazim na kontrolu u trudnicku, plodna voda mljecna, odlazim na ctg koji pokazuje malo povisene bebine otkucaje. Doduse bembo je bio bas aktivan i znala sam da je zbog toga ali one su me poslale nesto pojest i popit i rekle da se vratim za pola sata na ponovni ctg. Nije mi to imalo smisla jer bebe obicno jos vise divljaju nakon jela al sta cu se raspravljat s njima. Kao sto sam i mislila, nakon jela mali je bio bolno aktivan, kao sto je i uvijek, ima svoje periode u danu, to sam im i rekla ali valjda oni znaju bolje. Otkucaji opet lagano poviseni. Doktorica me salje na hospitalizaciju u predradaonu i dogovara indukciju za sljedeci dan u 6.30 ujutro. Ljuta sam ko pas, nemocna jer sam obecala sama sebi da cu pristat na indukciju ako bude nesto poslo krivo. Vjerujem im, moram, ne mogu biti 100% sigurna da sam bas ja u pravu i da su otkucaji brzi jer je malac aktivniji. Odlazim u predradaonu u suzama, Sven je doma bolestan a ja cu sad gore lezat prikopcana na ctg...
Naravno, gore je ctg vise-manje uredan, nakon pola sata ponavljamo i otkucaji su super. Ali indukcija je upisana i ja ostajem...
Nakon par sati netko od silnih doktora se sjeti provjeriti gestacijsku dob i zacudo, sjete se pogledat moju trudnicku knjizicu od socijalnog ginica u kojoj jasno pise da je beba od samog pocetka za 2 tjedna manja. Sokirani ustanove da ipak nisam 41+3 nego 40+3. Nastaje prava pomutnja. Taman me zove muz i kaze da Sven ima groznicu i trese se. Placem ko ljuta godina, molim da me puste doma jer nema realnog razloga da ostanem kao ni razloga za indukciju. Ali ne, oni nemaju obicaj otpustati u dezurstvu, objasne mi da ce se ujutro sastati i dogovoriti koliko sam ja ustvari trudna. Od bijesa se pocnem smijati..ajme pa jesu oni ludi il sam ja?? Ctg rade svako malo, odjednom trudovi, lagani, na 20 pa 15 pa 10 minuta...Ali bas lagani, jedva ih osjecam.
Mirim se s tim da ostajem i da cu ujutro doma.
Oko pola 3 ujutro trudovi se pojacavaju, osjecam ih i u krizima, nisu cesti ali ih dobrano osjecam. To im kazem, rade ctg koji ne ocitava apsolutno nista, ravna crta... Ok, vjerovatno onda ja grijesim...
Napokon jutro, imala sam 3 jaka truda u meduvremenu, opet na ctg-u ravna crta, pregled kaze 5 cm otvorena, glavica na -3, dakle ne spusta se. U 8.30 predlazu busenje vodenjaka uz dogovor da ce pricekati pola sata nakon toga moje trudove. Samo busenje je stvarno bezbolno, ne znam zasto me toga toliko bilo strah. Osjecam toplu vodu kako curi i za koju minutu krecu trudovi, oni pravi, jaki. Potpuno sam opustena i smirena, disem pravilno i koncentriram se na to. Dolaze svake 3 minute i sve su jaci. Sretna sam sto je krenulo i razmisljam samo o tome kako je svaki trud korak blize porodu. Ipak, za pola sata dolaze me prikljuciti na drip. Govorim da nema potrebe jer su trudovi produktivni ali na ctg-u ih nema...Kako nema?? Pa ne umisljam tako jake trudove!! Prikljucuju drip u 9.00 I onda krece ono sto sam silno htjela izbjec. Jaki trudovi, nepravilni, jedva stignem jednog prodisat kad eto vec drugog, pa pauza od 5 minuta pa se opet zaredaju brutalno jaki... Znam kako bole trudovi ali ovo je nenormalno, uzasno je velika razlika izmedu vlastitih i dripanih. Vlastiti dolaze laganije, imaju svoj vrhunac koji je taman do granice izdrzljivosti, tijelo samo pokazuje kad stize sljedeci, stignes se pripremit, al ovo, ovo nisu trudovi, ovo je cista neizdrziva bol. Iako sam obecala da necu ipak trazim nesto za bolove jer jednostavno mi tijelo to ne moze izdrzat. Cak mi i epiduralna pada na pamet iako nikad nisam ni pomisljala na nju. Pregled, 6 cm otvorena, glavica se ne spusta... Uff... Obecajem sama sebi da cu ostati mirna, sta je tu je, malac dolazi i to je jedino o cemu trebam razmisljati. Po 20. put ih pitam dal da zovem muza, vidno iznervirana doktorica kaze nek ga zovem iako nema potrebe jos.
Ostavljaju me samu, vruce mi je uzasno, potpuno sam drogirana, pospana, ne mogu ni oci otvorit al bar su trudovi podnosljiviji. Oko 10.20 opet pregled. Panika! 9-10 prstiju otovrena. Idemo u box. Molim da mi pozovu muza koji vani ceka, javljaju mi da ga nema vani. Znala sam, sigurno je izasao zapalit...
Dizu me s kreveta i u sekundi kad ustajem na noge iz mene pljusne voda i beba se spusti potpuno, krece van. Ja urlam „ide vaaaan!“ i vracam se na krevet jer ne mogu ni korak dalje. Skupi se njih 100 oko mene, polegnu me na krevet, panika totalna, traze me da si sama drzim koljena visoko uz trbuh, ja ne mogu, fizicki ne mogu, mogu jednu nogu ali drugu nema sanse. Molim ih da mi pomognu, oni vicu na mene da moram, zeleme poroditi tamo, u predradaoni... Staje trud, ne znam ni sama kako, njih 4 me dizu s kreveta i bosa doslovno trcim po hodniku do boxa. U tom trku ja zovem muza koji se ne javlja i psujem ga. Taman legnem i eto truda, osjecam famozni ring of fire i beba izlazi. Tiskam, glava je vani, dolazi sljedeci trud, on me navode kako da disem i kad da tiskam, eto i ramena, dizu me da vidim kako izlazi, tiskam i gledam to malo smezurano stvorenje kako izlazi iz mene. Par sekundi kasnije sve je stalo, bol je prestala a moje dijete je zaplakalo. :zaljubljen: Nevjerica da je sve gotovo, nevjerica da je Dorian napokon tu. Posteljica je izasla vrlo brzo, bez puno boli. Obrisali malca, vagnuli punih 3670 g i izmjerili 51 cm duzine i stavili mi ga na prsa, zovem muza i kazem nek si dode vidjet dijete. On ne vjeruje da je propustio porod, dolazi sav jadan pokunjen, ispricava se...Ma je blesav, nebi ni stigao. U pozadini cujem komentare da ocito nesto ne valja sa ctg aparatom... Ma stvarno? To sam ja znala jos prije nekoliko sati...
Sve postaje nebitno, molim ih da mi podgnu krevet da probam dojiti, Dorianu se svida ideja i navaljuje na sisu kao pravi strucnjak. Mazili smo se sat i pol a onda su me moji decki morali ostaviti.
Nakon toga sam jako pocela krvarit, uzasno su me izmrcvarili sa stiskanjem trbuha, bio je bolnije od samih trudova i preklinjala sam ih da prestanu...Al nisu...jos pola sata su istiskivali to iz mene...kao da nebi samo izaslo...Uff...
No dobro, Dorian mi je dosao na odjel sat vremena kasnije, dojenje je uspjesno i samo to je bitno...
Da rezimiram: nakon svega osjecam duboko razocaranje u sebe a jos dublje u njih. U sebe jer nisam ustrajala, jer nisam vikala i galamila da ne zeim drip, u njih jer nisu postivali dogovor da cekamo moje trudove nakon busenja vodenjaka tj. nisu mi vjerovali da ih imam. Jedino sto mi je olaksalo da se nosim s tim razocaranjem je cinjenica da se Dorian i trebao roditi taj dan, da mi barem to nisu oduzeli, vjerovatno bi dosao koji sat kasnije, mozda bi onda i tata bio na porodu...al sad to nikad necemo saznat. Bilo mi je toliko bitno roditi sto prirodnije i onda je spletom glupih okolnosti sve otislo kvragu! Ljuti me to!
A opet sam s druge strane sretna sto sam iz same sebe izvukla najbolje sto sam mogla u datoj situaciji, sto sam ostala mirna, sto sam prozivjela taj porod potpuno, svaki trenutak. I ono zbog cega sam najponosnija je dojenje koje i sad ide kao podmazano.
Eto drage moje, hvala na citanju ovolike price :kiss:
