što nakon traumatičnog CR_savjet molim
Čitam sve moguće teme, o VBACu, CBACu, priče s poroda, vaša iskustva iz Varaždina, Rijeke, no muči me slijedeće.
Prva trudnoća savršena (2007), znala sam da u Vž rodilištu uglavnom potiču prirodan porod i bila sam spremna za njega. Jedva sam čekala bebicu, to malo klupko koje mi je tada totalno promijenilo život. nakon što je prošao termin, počeo me loviti starh, no i dalje sam vjerovala da liječnici znaju što rade i da će sve biti super. Nekako se uvijek vodim da svatko svoj posao radi najbolje što zna, tako barem ja radim.
10 dana nakon termina, ctg nešto očitava, plodna voda je kao ok, pregled (redovan, po principu svaki drugi dan) oko 14h i tad mi vele da dođem ujutro, da bi bilo bolje da mi daju drip jer je termin već daleko iza nas. U potpunosti im vjerujem i sretna sam što ću sutra vidjeti to malo čudo.
Navečer me nešto lagano lovi, no milsm ja, to je valjda trema, no tokom noći trudovi su se uigrali i ja dolazim ujutro u bolnicu, kako su mi i rekli. Nakon svih onih mogućih ispitivanja o ne znam čemu sve ne, presvlačim se, pozdravljam mm, dolazi sestra koja me vodi na klistir i brijanje. Da, nitko me nije pregledao pri prijemu, a ja mislila da je to valjda tak, što ja znam. nakon što je ta priprema obavljena, dolazim u rađaonu, daju mi infuziju, još uvijek nema ni traga dr. niti me itko gleda. Ipak nakon nekog vremena dolazi dr. i specijalizantica (jesam li dobro rekla?), čitaju papire, opet me ispituju one iste stvari koje me pitala sestra na prijemu i tada odluče da će prokinuti vodenjak, nisu me ništ ni pitali, ali nakon što mi je još jučer dr. rekao da je najbolje ubrzati stvari, ja sam s time ok. izlazi mekonij, nastaje panika, primalja s onim nekim čudom pokušava čuti bebu, tj. srčeko, ne čuje ništa. Ne sjećam se točno kak sam došla do op.sale, sjećam se samo da sam se probudila u hodniku, već na putu prema sobi. totalno vremenski dezorijentirana, ležim u sobi i čekam da neko dođe. nakon dugog čekanja, barem meni, ne znam je li to realno bilo tako, dolazi sestra s injekcijom, uspjela sam ju pitati di je beba na što ona šuti, rekla je samo da će mi dati nešto za spavanje. Molila sam ju za mobitel, izvadila mi ga iz torbe i pokušala sam nazvati mm, no ne sjećam se, čak se ni ne sjećam kad me došao pogledati, on veli da sam pričala nešto, no nije me razumio. Osam sam dana bila u bolnici, vizitu nisam imala, nitko ne nije ni pogledao niti mi došao reći što je dogodilo, svaki su me dan sestre molile da uzmem neku tableticu da mi se "dojke smire" (jer sam ja sama počela s izdajanjem), redovito sam dobivala apaurine (koje sam pakirala mm u džep), na kraju mi nisu ni konce izvadili kak treba.
A beba, reanimirana, na Rebru 2mj, liječena svakakvim čudesima, jedva se izvukla živa, tada su joj prognozirali tešku MR i CP.
Ima priča ipak sretan kraj, jer nakon 14 mjeseci intenzivnog Bobatha curka se digla na noge, počela je pričati. Nakon 2mj Rebra, i izgubljenog refleksa sisanja, kako su nam tada govorili jer su ju hranili isključivo na sondu, moja je bebica prihvatila sisu, dojile smo do skoro 18 mjeseci.
Sad ima 4g i savršena je. i da, jedva čeka da mama rodi sekicu.
Pa evo i mog problema, još mjesec do termina, ne znam što da radim, počela sam se užasno bojati.:cry:
Ne znam kakvo je sad stanje u Vž rodilištu? S kime razgovarati? Imali li itko od dr tko će imati razumijevanja?
Bila sam na pregledu u rijeci, tamo su mi rekli da mi je najbolje ići na cr, i to par dana prije termina, spominjali su i usku zdjelicu i da to neće ići prirodno.
Do par dana bila sam uvjerena i potpuno pomirena s tom opcijom u rijeci, no sad sve više sumnjam da mi to garantira da će ovaj put sve biti u redu.
A i nekako još uvijek vjerujem u naše varaždince, jesam li luda? i ne bi htjela biti predugo negdje u bolnici, tipa u rijeci, bez da viđam "stariju seku".
Što da radim? imate li kakav savjet za mene, vjerujem da imate...
