je li sa mnom sve u redu?? ne sjećam se gubitka niti ga osjećam!!

Bilo je to davne 2002 godine. Ostala sam trudna. Presretna stavila bivšem mužu test pod nos i zajedno zaplakali od sreće.
Nakon nekih tjedan dana prokrvarim.
Dolazim u Petrovu. Pregledavaju me i kažu: "vi niste ni bili trudni"
Ja zbunjena.
Piškim na štapić za trudnoću koji ne pokazuje trudnoću ali nakon pregleda sama odem do njega i pokazuje dvije crtice. Pitam ih a što je to?
Oni odmahuju glavom i kažu - dešavaju se i lažne trudnoće i otpravljuju me kući..
Dalje krvarim..
Odlazim svojoj ginekologici u dom zdravlja. Ona kaže pregledom da su bili blizanci a jedan je otišao a drugi ostao i gurne mi tablete u ruke..
Ja još uvijek krvarim..
Opet završavam na hitnoj u Petrovoj. Pregledavaj me. Ploda nigdje. Usaglasuju se - molla. Tražim što je molla i plaćem kao kišna godina..
Pamtim samo grubost lječnika..
Tipa: pun mi je kufer trudnica koje me pitaju što ćete mi sada raditi ili vi niste sigurno željeli to dijete pa su vam negdje nestručno napravili privat abortus.
Ja sam bila mlada - prva trudnoća-- nisam se snalazila..
Ostavljaju me u bolnici 2 tjedna. Par puta se pakiram i odlazim histerično kući jer oni ne znaju što mi je.
Dva puta mi rade kiretažu, dva puta!!
I ništa ne nalaze..
Dolaze uplakani stalno moji roditelji i muž...
Pitaju muža kako se slažemo (tada izvrsno), moja majka očajno plače, hvata doktora i daje mu novac. Da novac!!!
I kaže: dajte mi spasite dijete - naočigled propada..
Isti dan se sastaju svi ginekolozi s tog odjela i kažu: idem na operaciju!
Operiraju me laporoskopski i u lijevom jajovodu nalaze plod star 10 tjedana koji se na žalost već raspadao:-((
Budim se iz narkoze a doktor me samo zabrinuto gleda i kaže: u zadnji smo te čas spasili mala!!
Bilo je to pred prsnućem, 10 tjedna!!!!
Bila sam tada utučena, znam da sam pila i neke tablete za smirenje ali nisam nikada više razmišljala kako bi dijete izgledalo, ne sjećam se više ni mjeseca kada je to bilo, niti datum kada sam trebala roditi..ništa..
Ne osjećam niti tugu..
Možda zato što sam za 6 mjeseci ostala opet trudna i rodila prekrasnu curicu...
Vidim kako tu žene pate i kada na početku trudnoće izgube bebu a ja ništa..
Neki dan mi je to palo na pamet, kao da sam to izbrisala iz pamćenja i ne postoji..
Ili ipak kada to pišem - imam taj neki gorak okus u ustima i srcu??
Ni sama više ne znam - znam samo da mrzim bolnicu gdje su me tako mrcvarili - da se sjećam svih grubosti a sve ostalo mi je u potpunoj tami i magli....

stvarno su te izmrcvarili, a ti si vjerojatno to potisla duboko da se ne osijećaš ranjivo.

mala lunja, ja mislim da je to skroz normalno što se tako osjećaš! :love2:
proživila si jedno strašno iskustvo, stvarno strašno, i u ljudskoj je podsvijesti da pokuša si olakšati život i onda jednostavno potisne sve negdje duboko! jer tijelo zna da ako sve izađe van da će biti teško!
sigurno puno pomaže i to što si ubrzo dobila dijete jer mislim da je to velika karika nakon gubitka! lakše se puno nositi s gubitkom ako imaš dijete pored sebe!
drago mi je jako da si uspjela nastaviti život nakon gubitka, i ljubi svoju curicu koju imaš jer ona ti je sigurno dala puno snage za dalje! :heart:

I ja mislim da je normalno da si to potisnula, pogotovo zato što si relativno brzo dobila zdravo dijete. Uostalom, što bi imala od sjećanja na taj užas, samo bi te spriječilo da uživaš i u potpunosti se posvetiš svojoj curici.
Imam pet spontanih pobačaja iza sebe (u zadnjih pet godina), od toga tri kiretaže, i zapravo rijetko pomislim na ijedno od tih iskustava, možda kad nekome prepričavam, ali sam odlučila, ili možda shvatila, svjesno, podsvjesno, nemam pojma, da nema smisla vraćati se na to. Iako su mi šanse da postanem majka gotovo nikakve, ne razmišljam o tim pobačajima kao o djeci koja su mogla izgledati tako i tako (mada za jedno znam da je bila cura, da se rodila imala bi teška oštećenja, no nije imala šanse), niti sam ikada zamišljala kakav bi mi život bio da su se rodila, to je jednostavno prebolno i meni potpuno besmisleno. Trebalo je malo vremena da naučim živjeti u sadašnjosti, i puno je lakše tako, za mene i za okolinu.
:heart:

I da, bzarin potpis (zadnji redak) uvijek me, ali baš uvijek kad ga vidim, utješi :-)

ja imam sličnu priču
isto iz 2002. godine
samo što je meni brzo dijagnosticirana EU (čudi me da su te tako vozali, pa pozitivna beta i nedostatak ploda u uterusu, prvo zvoni na EU)
operirana sam isto pred samim prsnućem
i isto sam nakon 6 mj zatrudnila
i isto tako rodila prekrasnu curu


i ni ja ne razmišljam o toj trudnoći
čak ne mogu reći da razmišljam o tome kao o djetetu, više o plodu koji nije imalo šanse za preživljenje

do tvoje teme nisam razmišljala da sam bezosjećajna što ne razmišljam o tome
:-(
sad si mi dala misliti

svako zaceto dijete, bila mala mrvica ili bilo veliko djete je gubitak, i smatram da svako od njih ima dusu i da su sada na nekom boljem mjestu

vikki :love2:

mala lunja , ja mislim, eto, cim si ti s nama podjelila svoju pricu da nisi zaboravila.
ja sam imala 3 (tri) kiretaze, i od prve dvi se sicam i dana kad sam usla u bolnicu, i dana kad sam izasla... svega... a od zadnje, jednostavno, sve mi je to kroz maglu, nekako sam imala osjecaj kad da se meni to nanovo ne dogada....
viki :love2:

Valjda imate pravo. Moja sjećanja su jako površna, samo te grozne bijele kute i tren kada sam se probudila znam da je cura do mene plakala a ja sam automatski počela je tješiti..
Svoju djevojčicu sam skoro izgubila opet kiretažom jer nismo mogli utvrditi dan ovulacije..ostavili su me preko vikenda još doma a u pon. kiretaža jer je prazna gest. vrečica.
Ne moram ni reći da sam proplakala cijeli vikend.
U ponedjeljak dolazim na zakazanu kiretažu kada tamo na ultrazvuku moje mala lunja kuca, kuca!!!!!!!!
Sreće li velike!!!!!

latikaja sma isto takva, vežem se odmah čim vidim taj plusić i mislim da bi me i gubitak na samom početku dotukao...odmah po začeću dobiva duđu, to je moje uvjerenje...

Vjerujem da si to samo potisnula zbog svega što se te dane događalo.
U jednu ruku možda je i bolje tako, što se nisi odmah predala u depresiju, nego si nastavila dalje.
Bitno da je sada cura tu.

i meni se slicno dogodilo. izvozali su me od nemila do nedraga, i isto tako u zadnji cas operirali. nakon cijelog cirkusa koji je trajao skoro 2 mjeseca ni ja nisam bila tuzna zbog bebe nego sretna sto je sve konacno gotovo i sto sam ziva. to mi je bio i prvi susret sa zdravstvenim sustavom, ostala sam totalno sokirana i moj negativan stav prema lijecnicima i sustavu velikim dijelom imam zahvaljujuci tom iskustvu.

hrabro dalje

Ipak se sjećaš draga kada sve do detalja opisuješ,ali si potiskivanjem sama sebe htjela zaštitit. I nemoj se vraćatu unatrag jer te to samo koči za dalje.Grabi prilike i sreću koja ti je pružena i uživaj u njoj