plašljivo dijete?

Imam jedan problemčić. Fran sad ima 5 mjeseci i kad smo doma stvarno je dobro dijete. Problemi počinju kad idemo nekuda. Ne mislim na šetnje, tu je super. Gleda, većinom šuti i na kraju zaspe. Ali kad se spremamo ići nekamo to je :cry: ! Evo npr. jutros! Sve je bilo super, probudio se, vesel kao i svaki drugi dan. Došli kod svekija, jer sam išla kupiti maramu i nije me bilo 20 min. Kad sam došla to je bila vriska takva daga ni ja nisam mogla smiriti. Stavila ga na ciku, ali nakon 10 minuta sve se ponavlja. Vrišti, vrišti i vrišti...
Evo došli doma i kao da se ništa nije desila. A tako je bilo i prošli vikend kad smo išli kod moje sestre, ali mislila sam previše ljudi, pa zubić, ali ovo danas me uvjerilo da je to malo veći problem.
Da li ste vi imali slične probleme i kako ste ih riješili?

Tako je nam bilo kad smo išli kod moje sestrične :cry: čim ih je ugledao i čuo počeo je neutješno plakati.Nije nam ni cika pomogla.Kad je vani sve je ok dok mu se netko ne unese u kolica i ne počne ceketat (stvarno ima svakakvih ljudi) ja mislim da je to samo neka faza kroz koju bebači prolaze.

Romina, jel kod vas ta faza još uvijek ili je šprošla i koliko je trajala...?
Pa išla bih na tečaj vezanja marame, ali bojim se da ništa od toga ako se ovako nastavi...

napisala sam sve ali nemam pojma gdje je otišlo :?

još traje ali u manjem obliku..kad vidi nekoga nakon dugo vremena onda se počne sramiti,pružati rukice prema meni,i plakati.Kao što sam napisala u izgubljenom postu,lijepo otiđi na tečaj jel nije ni prvi ni zadnji put da će nam pishulje plakati negdje vani

i mi smo trenutno u toj fazi, ali plač je samo kad nam se približi starija osoba. na to je moja starija sestra komentirala samo hvala znači ne izgledam staro :lol: . ja mislim da im je to faza jer ako to ovako nastavi onda smo ga nastradale. mi imamo i novu fazu ako ja ne gledam u njega onda prvo pocne lagano se buniti, a ako ga i dalje ne gledam po njegovim kriterijima onda baš vikne aaaaaaaaaaaa, kad ga pogledam sve je OK. jeste probali da sveki dodje kod vas? možda upali jer mu je okolina poznata, kod nas pali ta fora. a ja bi išla na tečaj. inače smo mlađi od vas dva tjedna. sretno

Ma kod nas je sve super. Kad smo doma i sveki dođe- nema nikakvih problema jer je to njegov teritorij. Čak ga je jutros ona uzela iz kindića kad se probudo, inače je ujutro naučio mene prvu vidjeti, ali nema problema sve dok smo doma.

znači sveki dolazi čuvati malog princa a ti na tečaj i uživaj!

ma ja sam ipak mislila otići s njim! nek se malo čeliči (moš se mislit)!

pa i to je OK, mi nemamo problema vani jer imaaaaaaaaaa tako puno stvari za gledati da te starije tete uopće i nisu problem ;)

ja vas na zalost necu utjesiti.
moj F je od rodjenja plasljiv, ja bih ti radje nazvala imenom da mu dugo treba da se adaptira na novonastalu situaciju :mrgreen:

ima sad gotvo 15 mjeseci a i dalje mu se takve stvari desavaju.
Dok je bio skroz mali, svaka, ama bas svaka promjena zavrsavala bi placem kakav nikad ni kod jedne bebe nisam cula...i nista ga nije moglo smiriti po sat vremena...
Ako ne bi vidio rodjenu nanu 7 dana, prvi put kad dodje nakon toga on bi se prepao i plakao...

Vremenom je to preslo u blazu formu (iako zavisi od situacije).
Kad je kod svoje kuce onda je sve OK (uglavnom), no ako idemo van ili kod nekog koga ne vidja bas cesto onda to zna biti opsti haos.
Ako mu neko ne pridje naglo, vec postepeno i pusti mu da se sam adaptira onda uglavnom prodje sve ok i nakon 10ak minuta on bude ono veselo i nasmijano dijete.

Mislim da ce to vremenom doci na svoje.

sad si me malo zbedirala :/ , ali nama je to fakat nova faza koja traje mjesec dana (sad smo na punih 5 i tjedan), pa se nadam da je prolazno.

pa ja se nadam da je kod vas faza (a bice da je ako se tek javila)
moj F je bio takav od kad se rodio a to pripisujem genetskom naslijedju jer da je na mamu vjesao bi se prolaznicima o vrat :lol:

Citiraj:

---

mamaNjojza prvotno napisa

ja vas na zalost necu utjesiti.
moj F je od rodjenja plasljiv, ja bih ti radje nazvala imenom da mu dugo treba da se adaptira na novonastalu situaciju :mrgreen:

ima sad gotvo 15 mjeseci a i dalje mu se takve stvari desavaju.
Dok je bio skroz mali, svaka, ama bas svaka promjena zavrsavala bi placem kakav nikad ni kod jedne bebe nisam cula...i nista ga nije moglo smiriti po sat vremena...
Ako ne bi vidio rodjenu nanu 7 dana, prvi put kad dodje nakon toga on bi se prepao i plakao...

Vremenom je to preslo u blazu formu (iako zavisi od situacije).
Kad je kod svoje kuce onda je sve OK (uglavnom), no ako idemo van ili kod nekog koga ne vidja bas cesto onda to zna biti opsti haos.
Ako mu neko ne pridje naglo, vec postepeno i pusti mu da se sam adaptira onda uglavnom prodje sve ok i nakon 10ak minuta on bude ono veselo i nasmijano dijete.

Mislim da ce to vremenom doci na svoje.

---

Nemam baš puno vremena za pisanje pa citiram. Kod nas je slična situacija, a Bruno i Karlo imaju već preko 2 godine. Dugo im je trebalo da se naviknu na baku i dedu sa strane MM. Moj brat im je najveća boljka. On je inače super s djecom, ali ima onaj neki naglo veseli pristup, a problem je ono naglo. Iako kad su duže s njim on se krene s njima igrati i na odlasku još i plaču za njim. Onda ga dugo ne vide pa drugi put sve iz početka. U zadnje vrijeme stvari idu na bolje, ali još uvijek je taj strah prisutan. Ja ispred njih nikad ne govorim da su plašljivi ili bilo šta u negativnom smislu, već uvijek kažem da su oprezni, što i mislim. Svako djete je posebno i drugačije i to je ionako samo faza, pa čak iako dugo traje.

Naravno da je to prolazna faza, ali zavisi od djeteta do djeteta.
Imam dvoje djece, Daniel - 6, Andrea - 4 godine.
Daniel je teže prihvaćao ljude koje je rijeđe viđao, ali uže članove naše obitelji kao uju, moju mamu koje je puno rijeđe viđao nego od MM, sve je bilo OK.
Ali mi smo relativno rano odlazili kod moje mame, već sa 4 mjeseca starosti kroz vikend smo ostajali kod bake, pa ga toliko nije mučilo - doma. Naravno najveću opuštenost je pružao mu dom.
Sad sa 6 godina povremeno zna me upitati "Mama, zakaj baka nije u svojoj vikendici da idemo se sanjkati kod nje?" Inače se baka preko zime spušta u toplije krajeve, kod mog brata. A u Zagorju imaju veliko prostranstvo gdje trčati, kopati po zemlji..., a tek kad jagode dođu, to je pravo veselje.

ja mislim da to zvisi i od raspolozenja.
Recimo sinoc smo bili kod prijatelja i u jednom trenutku njima su dosli jos jedni prijatelji, pa onda jos komsije koje F nikad u zivotu nije vidio...
Dakle u jednom trenu je u sobi bilo 9 ljudi, od toga troje nepoznatih a on se nije prepao...samo me trazio pogledom. ja lijepo rekla da su to drage cike i tete i sve je bilo OK.

Primjetila sam napredak! Jučer su nam došli gosti-njih 4. Naravno, buka!
:angel: je bio sjajan! Čak se ga i nosili i nije plakao! Ma sunce maminu, a tek u nedjelju! Išli smo kod svekija (ako ste slučajno vidjeli plavu maramu oko 2 na trgu, to sam bila ja) i uopće nije plakao. Izgleda da je faza prošla i nije dugo trajala!
Jupiiiiii! :D

ja moram podici :mrgreen:
mene je Faris sinoc ostavio bez teksta i definitivno se nadam da je faza plasljivosti iza nas.
Bili smo na jednom iftaru gdje je bilo ah...pa sigurno 60ak ljudi i 20oro djece minimalno.
F iako je bio pospan, ponasao se kao da je dosao kuci.
Igrao se s djecom, nije se nikoga prepao niti je izgledao uplasen.
Odavno je on napredaovao ali ovo....ma ja sam sretna i presretna. :D

aj kad si već podigla :P
inače smo Ok, ali jednostavno ne voli se igrati s djecom svog uzrasta, boji ih se i traži utočište kod starijih

Citiraj:

---

kovke prvotno napisa

aj kad si već podigla :P
inače smo Ok, ali jednostavno ne voli se igrati s djecom svog uzrasta, boji ih se i traži utočište kod starijih

---

i kod nas je ovako, ali vi ste stariji od nas tjedan dana, pa mozda je ovo normala faza odrastanja.

Ja bi se uključila u ovu temu ali sa problemom tj.mislim da je problem kod mog djeteta. Naime ima 2,5 godine. I kada izadjemo vani sa društvom ili na kavu ili u igraonicu ili u shoping ili u setnju uvijek u jednom trenutku postane tako osjetljivo da ga moram smirivati toliko dugo da ponekad gubim strpljenje. Npr. igra se u igraonici i kako djeca obično prilaze jedna drugome pa se zatim gledaju tada to njemu kao da smeta i počme odjedno plakati i jecati i trči meni u zagrljaj. Imam osjećj kao da se boji djece njegove dobi ili mladje od njega. Zatim ponekad kada ga netko kao "krivo pogleda" ili "vikne na njega" ili mu se "naredjuje" tj.kada to rade djece njegove dobi , tada počme jecati, plakati i to sve kao da se trese. U tom trenutku sam i sama pod stresom , jer neželim udariti ni pred ljudima a ni sama jer neznam dali bi mi to donijelo neki pozitivan efekt. Ljudi mi kažu da sam razmazila dijete. Možda. Neznam. Neide u vrtić i zasada je jedinac. Ponekad naši izlazsci od planiranih par sati svedu se na svega jedan sat. Tada već i prijateljicama idem na živce, jer reagiram u obrani svog djeteta. Neznam sto da radim i kako da se ponašam. Molim slilčna iskustva i savjet jer to traje već dobrih godinu dana. Zahvaljujem

Kad je moj D.bio mali kad bi otišli s njim negdje u goste, svi su morali držati ruku na očima jer ako bi ga netko pogledao on bi plakao do besvjesti.
Stvarno je bilo i žalosno i smiješno ali to ga je držalo jedno vrijeme a onda prestalo. Doma osječaju sigurnost zbog poznatog okruženja, a i sve ovisi o djetetu, D. je danas sa 7 godina nježan, plaće na crtiće, filmove i priče, a učiteljica u školi kaže: Joj mama, pa on je trebao biti curica.
Tako da mislim da to nije neki veliki problem i da će nestati s vremenom.

Citiraj:

---

Marinela prvotno napisa

U tom trenutku sam i sama pod stresom , jer neželim udariti ni pred ljudima a ni sama jer neznam dali bi mi to donijelo neki pozitivan efekt.

---

Možeš malo pojasniti ovo?

Sa tim sam mislila to kako me takva situacija stavlja pod stres, napetost, on plače ili tj.jeca i plaće kao da propada svijet, pa i urla mamice, mamice, a sve to samo jer ga je netko pogledao ili npr. u igraonici je imao neku igračku u koju je neka curica gledala i gledala i to ga je rasplakalo tako da se privio uz mene i jecao. Ili ako mu neko dijete kaže - nesmiješ to dirati ili mu uzme neku čak ne njegovu igračku. To me nekako dovodi do toga da viknem da ga udarim po guzi jer nema razloga takvom ponašanju, da mu objasnim da ga nitko od djece nije udario a niti ga ne mrzi.Da ga djeca vole samo se žele igrati sa njim. Tako me to njegovo ponašanje sada nervira da neznam dali bi ako ga udarim po guzi donijelo pozitivu sa kojom bi prestao plakati i ponašati se tako. Da je odrastao rekli bi neuračunjivo ponašanje. Ali kako je dijete od dvijeipol godine, kako da se ponašam. Često moram otići naglo npr.iz dućana, iz igraonice, sa kave sa prijateljicama. Otiđemo prošetat samo da se manknem iz sredine gdje mu nešto smeta a i sebe tako smirim a ponekad i ravno doma. To jecanje i taj plać ponekad se i trese. Tada osim što mi je pred ljudima neugodno radi takve situtacije, neželim ga udariti , zasada još nisam iako sam na rubu uvijek radi toga da gaudarim po guzi ili čupnem za uho. Kako mu to sve objasniti. Prijateljice kažu da je pravi mali mrgud po ono testu Iskon bebe. Da je razmažen i da mora sve biti po njegovom. Ali iako me to vrijeđa jer volim svoje dijete kao sve mame, tako sam i nemoćna sada da išta napravim. Neznam jel to neka faza ali bogme dugo traje. Pozdrav

Marinela, znaš šta je meni upalo u oči u tvom postu? Tvoje prijateljice.
Ti moraš otići s kave s prijateljicama jer ti dijete cendra, tvoje prijateljice kažu da ti je dijete razmaženo...Mislim, prijateljice su važne u životu, ali ne baš toliko važne da mi formiraju mišljenje o mom djetetu...i na kraju si na rubu da ga udariš ili čupneš za uho??? Pa zar zbilja misliš da bi jedno takvo plaho dijete udarac po guzi promijenilo da odjednom postane druželjubivo?
Sigurna sam da ne bi. Samo bi ti istresla svoje frustracije a nakon toga bi se osjećala još gore. Ali mislim da ti to znaš i sama.
Moje dijete ne voli recimo, puno djece na jednom mjestu. Obožava djecu, ali kad ih vidi jako puno, to je preplaši, i odmah hoće otići. Bili smo recimo na onom Danu vrtića na Bundeku. Nije htjela u gužvu djece, nema šanse.
I ja to poštujem, takva je, barem za sada.
Ja bih na tvom mjestu bila jako nježna prema tvom djetetu, razgovarala puno s njim (koliko se već može s dvoipogodišnjakom), trudila se ne biti živčana u takvim situacijama, ali zbiljski ne biti živčana, jer sama gluma da nisi živčan ne pomaže, jer oni to osjete.
Mislim da on kad osjeti koliko tebe smeta njegovo cendranje postane još plašljiviji.

Marinela, moj prvi poriv kad sam procitala tvoj post je bio da te iznapadam :mrgreen:

No to ne bi pomoglo, isto kao sto ne bi pomoglo da ti udaris svoje dijete pa cu pokusat da objasnim...
Moje dijete je bilo jako jako jako plasljivo....i uvijek sam bila tu za njega.
Tjesila ga, grlila, polako objasnjavala da je mam tu uvijek za njega i da nema razloga da se plasi jer....pa bla bla bla....milion objasnjenja.
I jednog dana je on jednostavno prevladao toliki strah.
I dalje nije bas previse hrabar no ja ga bodrim, socjaliziram, hvalim i sve sto treba...samo da stekne samopouzdanje.
Kako bi se ti osjecala da tebe neko istinski prepadne, mislim zaista da te prepadne i da ti potrcis svom muzu u zagrljaj da te utjesi a da te on odgurne?
Ili ne daj boze udari?
Osjecala bi se ponizeno, jelda? I pitala bi se da li te voli?
Ja te molim da shvatis da je i tvoje dijete covjek, isto onoliko koliko i ti.
I umjesto sa se osjecas pod stresom kad se to desi, nasmij se, zagrli svoje dijete, reci mu da je mama tu za njega i da su djeca samo htjela da se igraju s njim.
Ja ne idem na mjesta gdje znam da ce mom djetetu biti neugodno.

Da, brzo izbaci ovu teoriju o udaranju iz svoje glave, jer ti si pametna mama i vidjela si problem i iznjela ga, a sad skupi svu snagu i kako su ti cure rekle budi djetetu oslonac i sigurnost onda kad mu je teško i zagrli ga sa smješkom jer tako mu svojim ponašanjem govoriš kako da prevlada svoje strahove, a svojim prisustvom ga ohrabruješ da svoju trenutnu fazu odrastanja i suočavanja sa nećim što je njemu totalno novo i što još mora naučiti, prođe što bezbolnije.

Ja ti moram priznati da ni meni neko vrijeme nisu bile sve ovce na broju :mrgreen: .
Dok mi jednog dana nije dopala ruku knjiga u kojoj je pisalo, otprilike, ovako: Skloni smo pomisliti da nam određene stvari dijete radi jer ima moć/potrebu manipulacije, kao da nam ih radi u inat. Ako promislite malo, možete li se Vi iz čista mira probuditi usred noći bez jasnog razloga? Ne možete! Isto se tako niti Vaše dijete ne može probuditi iz čista mira, Vama u inat, da bi Vam pokvarilo noć i napakostilo Vam. Ono se probudilo jel osjeća potrebu bilo za hranom, utjehom ili jednostavno želi sigurnost vaše blizine.
Tvoj "problem" me podsjetio na ove gornje riječi jer je to, zapravo, vrlo slično.
Ne radi to tebi tvoj klinac da bi ti pokvario kavu s frendicama, obiteljski izlazak, da bi ti tjerao inat ili što drugo... on jednostavno ima potrebu doći ti u trenutku kad je situacija preteška za njegova mala pleća. A plačem ti iskazuje jačinu svojih emocija.
Pruži mu utjehu! Tvoje dijete je posebno upravo i zbog toga što je drugačije :heart: od djece tvojih prijateljica. Ako bi radije sjedio na stolici pored tebe umjesto se igrao s vršnjacima (a na njih škicao iz prikrajka i prilagođavao se onome što vidi) - zašto ne? I vuk sit i ovce na broju. Ako ti dođe uplakan, stavi si ga na krilo, smirit će se. Bude li želio natrag u igru - sam će otići, ako ne, pusti ga pored sebe. Ako ga ne prisiljavaš na nešto s čim se ne može nositi, već jednostavno prihvatiš to i vratiš se za stol s njim u krilu - neće biti potrebe da ostavljaš sve i jurcaš doma. Uspjet ćeš i kavu popiti.
A na prijateljičine komentare neimaj drugog nego: to je tako, a on nije razmažen, već je moja maza. I šlus!
Kad ustali osjećaj da on u toj situaciji na tebe može računati, vjeruj mi da će mu (malo po malo, ali...) narast krila.

Pusa malom anđelu, a tebi želim puno strpljenja u ophođenju s malenim kod ovakvih "kriznih" situacija.

Hvala vam cure na savjetima, :) Zaista mi je bilo teško- nelegaodno, progovoriti o tome jer iskreno nemam ni skim , osim ako bi otišla nekoj stručnoj osobi za pomoć. Obzirom da nisam tome zasada sklona, radije podjelim svoje probleme na ovom forumu. Znam , da tu ima raznih mama sa manje - više sličnim iskustvima. Stoga hvala svima koje ste odgovorile mi ili komentirali me. Nastojati ću biti pribrana, nastojat ću ne pokazati dijetetu svoj gnjev i zabrinutost. Bojala sam se bilo kojeg pogrešnog poteza. Ali evo , poslušat ću vas. A, prijateljice , ma nema veze, neke imaju a neke nemaju iskustva sa djecom, tako da se sa njima neću zamarati. Moje dijete je meni najvažnije pa makar ubuduće kavu pila samo sa svojim djetetom. :)