ja više ne mogu!

Već neko vrijeme moj organizam sve teže funkcionira.Naravno svi razlozi poznati su i vama samo ih možda svi ne doživljavamo jednako.
Prvi i osnovni je kronična neispavanost od koje sve teže mogu normalno funkcionirati preko dana.Josip se budi najmanje 4-5 puta noću,uglavnom traži prsa,mada ponekad prođe i bez.Već danima imam užasnu vrtoglavicu da me nekad strah podignuti Josipa da mi ne ispadne,naročito noću.Usljed toga sam jako nervozna i žiovčana pa onda plati josip,izvuče deblji kraj.MM kaže da bi mogla biti malo strpljivija,ali kako.Nije on s njim po cijeli dan,ne povraća njemu,ne ratuje on s njim kad treba spavati i još se aktivno baviti snjim skoro cijeli dan.Imam osjećaj da ludim,pucam po šavovima.Ponekad sam totalno nezainteresirana za svoje dijete i to je ono što me najviše ubija.Nekad ga osjećam kao teret na svojim leđima. Toliko sam ga željela,a sad se ne znam nositi s tim.
Onda utjecaji sa strane:to trebaš ovako,to onako,ne radiš dobro.Ma totalno sa sluđena u, opsajdu sam.
Možda će se neko pitati kako mogu tako govoriti.Sramota! Eto,mogu.Voljela bi ja da nije tako.Vjerujem da nisam jedina koja tako osjeća barem trenutno.Vjerojatno sam u nekoj fazi depresije pa sad čekam da se iz nje izvučem.
A da mi se dobro isplakati mislim da bi se spasila.

Koka, citala sam puno na forumu o mamama koje su prosle ili prolaze slicnu situaciju. I meni nekada dodje da "puknem" ..malena i ja smo najvise same doma, mislim da mene to najvise pogadja.
Pokusaj se okruziti ljudima koje volis i koji tebe vole... I pokazati svom Josipu koliko ga volis. Sigurna sam da ti on vec na neke nacine pokazuje i koliko on tebe voli - svoju mamu - svoj cijeli svijet...
Zar nije to nesto najljepse na svijetu i vrijedno svake neprospavane noci?
Drzim fige, i saljem puse malenom :love:

U trenucima kad sam bila potpuno luda, umorna i na rubu snage, izlazile smo van i provodile puno vremena vani (u kolicima, u klokanici, kasnije bi se "zakopale" u park i igrale se). To me spasavalo od depre i ocaja koji me redovito lovio u zimsko doba kad smo previse vremena provodile doma.
Svakako povedi racuna o tome koliko i sto jedes, pobrini se za sebe da se sto kvalitetnije hranis i probaj, kad je TM doma, a ti si preumorna, pobjeci na sat-dva u sobu i prepustiti sve TMu. Meni je to bio spas u krizama.

Uh, bolna tema!!!
Ja cak razmisljam da pocnem raditi na jesen. Bilo sta!!! Zogerat, zogerat :roll: Samo da se maknem iz kuce :/

Koka, imaš par tema o istim slučajevima na "nakon poroda". Nisi jedina kojoj se to događa, sve je to normalno...
Drži se, mi smo uz tebe :love:

Točno negdje kad je Stella bila u toj dobi sam i ja imala fazu kad mi je bilo dosta svega, kad sam bila iscrpljena, neispavana i depresivna, Stella bi stalno visila na ciki, noću se nisam smjela milimetra odvojit, morala je stalno biti "prištekana"... I neki ljudi oko mene su mi užasno išli na živce... Prestalo je kad sam počela izlaziti i šetati, družiti se s drugim mamama, jednostavno kad sam se izvukla iz kuće da ne gledam stalno u 4 ista zida... po zimi je to malo teže, sve nas s vremena na vrijeme ulovi takvo stanje, pogotovo ako još imaš i nekih drugih problema... Ako imaš auto, stavi dijete u auto i idi okolo, obiđi sve frendice, familiju ili stalno nekog zovi k sebi... Odredi si neko doba dana za druženje sa drugima, s veselim osobama koje su sličnog mišljenja kao ti, izbjegavaj one koji će te još više deprimirat ili živcirat...

Koka, drzi se!!! Nije sramota, nisi super heroj vec zena od krvi i mesa i treba ti odmora! Naravno da ti je dosta svega, pa i djeteta, ako si non-stop u tome. Ja ne podnosim nespavanje i svako toliko kad osjetim da pocinjem kljucati i pucati dam malca MMu da odu u setnju (obicno kod njegovih) na par sati, a ja spavam, citam, gledam tv ili si napravim kupku. Cuj, moras si uzeti pauzu. Bar par sati na tjedan (ja si uzmem i vise jer mi treba)-da napunis baterije. Nisi samo ti roditelj, imas muza, a ako ti je pet do 12,a njega nema, zamoli bake, rodjake ili prijateljice da ti uskoce na par sati da se malo odmoris. Djetetu to isto dobro dodje da se druzi i s drugim ljudima, a ti radi nesto sto te veseli i odmara.

Odgovorna si za sebe i za svoje dijete, a i tebi i njemu trebas ti u formi. Zahtjevaj pomoc i vrijeme za sebe. Ne trebas se nikome pravdati.

Koka, mozda imam osjecaj da su takva pucanja proporcionalna kolicini osjecaja odgovornosti...
Ima li sanse da zaposlis tetu da ti pomaze bar 4 sata dnevno oko Josipa?

Uf...i ja se slično osjećam u zadnje vrijeme. Mene još muči nedostatk frendica koje imaju vremena. Niti jedna od njih nema dijete pa se osjećam straaašno usamljeno i često mi je jako teško. Osjećam se kao da imam 17, a ne 27, a još i izgledam puno mlađe pa mi se čini često da ne pripadam među mamama u parkovima, a i rijetko kada koga vidim s klincima jer je zima. Zato i jesam stalno ovdje na forumu jer se barem tu mogu družiti s drugim mamama. :( I moj Vito se budi nekad i desetak puta noću pa sam neispavana... Do sada me držala euforija, a sada me sve češće "opale" ovakve krize pa i ja pomišljam o nekakvom poslu, iako znam da bih već prvi dan požalila što nisam s Vitom doma. Zato sad imam u planu dovršiti faks, a danas sam se upisala i na jogu da se barem dva puta tjedno maknem iz kuće. :cry:

Bas sam s muzem maloprije o tome pricala. Mi smo isto sami, po cjeli dan sam sama s njim, a mali je prezahtjevan, odvali mi ruke, nece sam ni sekundu, ovo sam se odnosi na par minuta dok odem do kupatila ili da napravim sebi nesto jesti, jeli ga spustim pocne zaljivo i placljivo mmmmaaaammmmaaaaaaa, i naravno da sve ostavim i uzmem ga u ruke. Uz to sve od njegovog rodjenja nisam odspavala duze od tri sata u komadu, cesta budjenja i mimo dojenja.

Muz ga preuzme kad dodje s posla, mada je i on premoren, mali spava sa nama, tako da se i on budi na svaki njegov mic, rano ustaje, radi po cjeli dan, i kad dodje preuzima ga dok nam ja spremim nesto za jesti i onda smo oboje angazovani oko njega.

I veceras sam se cula sa mamom, i kazem joj, ko mami, umorna sam, svaki dan popijem tabletu protiv glavobolje, da bi mi ona rekla, hajd, ko da ih imas desetero :roll: :x Kako sam ja :roll: A ona je imala i svekrvu i sestru i prijateljicu i da ne nabrajam. Bas me je naljutila :x


Padnem nekad u bed, kao danas npr., ali proci ce i ovo ;)

Što da vam kažem, Matej se sinoć najmanje 5-6 puta budio zbog kašlja, a s njime skupa i mi. Da i ne spominjem kako se svake noći nastoji uvaliti u naš krevet i pri tome nas lema nogama, mene "mazi" i stipka po ruci u tri ure ujutro... a danju treba ići na posao... I ja se nekad pitam kad ce sve to prestati, ponekad se izderem na njega jer stvarno nije lako biti zombi 3 godine. :roll:
Meni je puno pomogla moja stara, tj. Matejeva baka kojoj ga ostavljam kad radim, ali pomagala mi je i dok sam bila na porodiljskom makar sam se tada vrlo rijetko razdvajala od njega. Mislim da je važno imati nekoga pri ruci da se barem na koji sat možeš maknuti, makar otići u dućan, a čini mi se da i dijete traži promjenu energije. Kao što pucamo mi, pucaju i oni, samo što to pokazuju na drukčije načine. :mrgreen:

Možda te ovo utješi:
Ja, naime, doslovno nikuda ne mogu otići, a da ne nastane frka. Evo, recimo, danas popodne skužim da u frižideru nema jogurta, a Bruno i Karlo ga obično jedu za večeru. I dogovorimo se MM i ja da odem ja s B i K u dućan. Dućan je blizu, ali ne mogu biti nazad za manje od 30-40 minuta. Taman što sam na blagajni platila zvoni mobitel, a Lucija s druge strane vrišti, urla. Nagovorim ja nekako dečke da se žurimo nazad, putem se kao utrkujemo, dođem doma, a ona mu spava na rukama. Kaže, počela je plakat čim smo otišli, a zaspala minutu prije nego smo stigli (vrijeme: 19,15). Naravno da se poremetio odlazak na spavanje, ali nema veze, poanta je u tome da ona ne prihvaća MM da ju nosi, čuva, mazi. Problem je čak i kad ja radim bilo šta doma s dečkima, igranje, kupanje... a MM ju treba malo pridržat, njemu stalno cendra na rukama, otima se, mlati rukama i nogama, ali me bar može vidjeti, a kad me ne vidi udri u plač. Čim ju ja primim, vesela, mirna.
I sad, bliži mi se rođendan i nedavno sam rekla MM da mi ne treba nikakav poklon, samo neka me pusti taj dan da odem kod frizera, pedikera i na depilaciju, a on da čuva klince. Mislim, to je puno, jer s njih troje biti sam je stvarno znanstvena fantastika. Ali vidim da neće ići.
Osim toga što mi Lucija ne dopušta da se maknem od nje, još je i cijeli dan na rukama, spava jako malo, po danu se naprosto bori protiv sna, a i po noći se budi nebrojeno puta.
Ja sve to još nekako i guram, ali mene u depresiju baca pomisao da se ja ne posvećujem dovoljno svakom od njih posebno, da su zakinuti, jer imam osjećaj da samo po cijeli dan mijenjam pelene, pripremam hranu i dojim, a najmanje se stignem igrati s njima i učiti ih nekim pametnim stvarima.

Kronicnu neispavanost prije nisam uocavala. Unazad tri godine me to jako muci jer treba ujutro ustati - cuti sat, a ja...
Mozete zamisliti mene, 5 minuta do posla, a zadnja stizem.
Srecom radim u muskoj sredini pa me kao majku-zenu zafrkavaju oko ispunjavanja mojih obaveza, navece djeca - ujutro muz. :lol:

Eto, malo kasnim na temu...
Problem vrtoglavice može biti povezan sa smanjenim željezom.Meni su dali u bolnici dan ,dva nakon poroda, dvije "vrećice" krvi jer sam imala tako nisko Fe da me sa tim vrijednostima nisu htjeli otpustiti iz bolnice :(
I pila sam željezo još 7-8 mjeseci udarne doze.
A imala sam takve vrtoglavice u bolnici da sam morala tražiti pomoć za odlazak na WC.
Koka , probaj prvo provjeriti svoje zalihe željeza.

maliveliki Roman 27.12.2004.

Ne sjećam se kad sam prespavala noć zadnji put, i postoji li uopće takva noć otkako sam rodila. Skoro svake noći se netko od njih budi jer je žedan, jer bi piškio, jer nešto ružno sanja, ako su bolesni onda ih ili boli, ili imaju temperaturu pa im svako malo mjerim, ili povraćaju i više puta kroz noć... Noći kad se samo jednom moram ustati radi nekog od njih smatram mirnim noćima. Čak i kad su takve mirne noći, rijetko idem spavati prije pola 1 jer moram napraviti barem nužni kućanski posao, a budim se prije 6. Zato mi se dogodi da navečer kad idem uspavati jednog od njih (niti jedno od njih ne zaspe samo, ja uspavam jedno a muž drugo), zaspem i ja uz njih, i to često i prije njih, i onako neoprana, neopranih zubiju, još i sa šminkom, i probudim se u neko gluho doba, recimo oko pola 3, kad mi više i nije za drugo nego oprati zube i vratiti se u krevet.
Vikendom, ako imam sreće, ne probude se prije pola 7 - 7, pa malo nadoknadim, a popodnevno spavanje sam si priuštila svega par puta otkako nisam više na porodiljnom.
Kako funkcioniram? Kao studentica sam se čudila svojoj kolegici koja je tada rodila kad mi je govorila da može normalno funkcionirati sa 6 sati spavanja. E da mi je sad tih 6 sati spavanja u komadu! Zato sad baš počinjem osjećati svoje godine (40), polako mi sve 'otkazuje', kičma me rastura i imam sve češće glavobolje, po mome uzrokovane lošom cirkulacijom kroz vratnu kralježnicu. Trebalo bi vježbati, ali za sve što želim napraviti za sebe moram si praktički otkidati od spavanja.
Srećom, posao mi i nije jako stresan, posla ima, kojiput ostajem i duže, ali rijetko se dogodi da me baš neki rokovi (ili ljudi) pritišću. I imam dobre šefove, koji mi dozvole da u radno vrijeme obavim masu stvari vezanih uz djecu, npr. jutarnje vađenje krvi s nijma, odlazak po nalaze usred radnog vremena, nazivanje specijalističkih ordinacija radi dogovora za preglede, odlazak s posla 15 minuta ranije da stignem po kćer kad ima ritmiku... Da još na poslu strepim i da sam u grču, ne znam kako bih.

ALI... moram reći da sam bila više frustrirana zato što nemam vremena za spavanje, za sebe, za bilo koji posao obaviti onako kako ja želim, i sl. onda kad sam imala samo jedno dijete (moja najgora kriza, koje se često, i sa sramom, sjetim dogodila se kad je mojoj Mariji bilo baš oko 8 mjeseci). Sad kad imam i drugo dijete stanje je objektivno još gore, ali ga nekako lakše podnosim, pretpostavljam jer se i organizam u međuvremenu navikao na takav režim, ali i zato jer mi je konačno 'sjelo' da sam sad mama, i da to tako mora biti. Iako sam silno željela imati dijete (i djecu) mislim da nisam potpuno shvaćala koliku promjenu to donosi, i trebalo mi je vremena da spoznam da to što mi se dijete budi već po treći put ove noći nije nekakva urota protiv mene, nego da moje dijete, moje najdragocjenije što imam, nešto jako muči, i zove mene - svoju mamu, središte njegovog svemira, da mu tu muku olakša. I da time ono mene ne zaj... , nego mi pokazuje svoju bezrezervnu ljubav.

Ja odužih... sorry :oops: .

HeHE Koka nisi sama ja znam reći kad već napola spavam u polusjedećem položaju,( nije da se to ne desi i kad imamo goste :oops: ),
"eto i to ti je kaj ja stignem u danu-zijeev-, biti pobljuvana, pokakana, eh i zaboravila sam popišana.. da.." -naravno svi puknu od smjeha no meni kojiput nije baš smješno :P

hebate, a ja mislila najteže na početku i tješim se bit će lakše kad propuže, prohoda, počne pričat... mo'š se mislit, po ovome što vi pričate, tek me čeka..

puno muke ali zato puno i ljubavi :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: