Epidemija popustljivog odgoja

Nisu više mali, prvašići su. Ne možemo i dalje opravdavati to što ne slušaju. Ne dajte djetetu da preuzme kontrolu, borite se i budite uporni. Ne odustajte! Makar se činilo uzaludno i beskorisno - nije i mora dati rezultate...zanimljivo da nas nitko ne uči kako dalje nakon šta dijete preraste pelene i prestane dojiti a do tada dobijamo milijun brošura, savjeta, članaka ... svakako borim se sa svojim 6-godišnjakom i vidim da nema naprijed ako se jako ne potrudim usmjeriti ga jer je jako zahtjevan. Tužna sam kad udari drugo dijete :-(. Ne znam dal ću odraditi svoj najvažniji posao dobro i radi toga sam depresivna :cry:. Ali on je moj i smišan je, pametan, ma predivan. :zaljubljen:. Nadam se da ću uspjeti, trudit ću se svim silama ... :love2:. Podrška svim roditeljima koja imaju zahtjevnu djecu :-)

Čim ti je toliko stalo znači da budeš. :)

Odavno više ne brojim koliko puta ponavljam neke stvari koje su mi bitne. I vidim da ću i dalje morati, ali ne odustajem.

Meni je dodatni problem u tome što mi je stariji sin lako odgojivo dijete, ali mlađi.... svojeglav i vrlo odlučan u nekim stvarima. To je teško privest pameti bez slamanja osobnosti (što bih svakako htjela izbjeći) pa me jako iscrpljuje. Dugoročno gledano, takvo dijete ima dobru perspektivu u životu jer se od malena trudi i zna izboriti za sebe, ali treba ga naučiti kako da to radi bez gaženja po tuđim prstima i sa zadovoljavanjem minimalnih očekivanja okoline.

ja sam se sa svojim danas 5,5-godišnjakom "borila" dobre 3 godine bez ikakvih rezultata
frustracija (moja) je bila golema i pitala sam se hoće li to dijete ikad slušati
ali bila sam uporna u razgovoru s njim (kojeg je u pravilu odbijao) i ukazivanju na njegovo loše ponašanje, trudila se probuditi empatiju u njemu

i onda, nakon neke 3 godine, kao da se desio neki klik u njegovoj glavi
postao je poslušan i nježan prema drugima

da ne bi sve zvučalo ovako idealno, još uvijek ima svojih mušica, što je skroz normalno za dijete njegove dobi, ali sad stvarno odmah posluša (uz gunđanje) i reagira na razgovor

Peterlin, moja najstarija je kao tvoj mlađi. potpisujem ovo što si rekla, od moje želje da izbjegnemo slamanje osobnosti (iako mislim da tu nema straha za nju, mala je tvrd orah i često težak zalogaj za mene) pa do iscrpljenosti vezano uz to.

dvoje mlađih su lako odgojiva djeca, naročito u usporedbi s njom pa s njima nekako imam i više elana što se tiče odgoja

ovo s najstarjom je ponekad kao Sizifov posao
ide na bolje, ali sporo, presporo
da se razumijemo, na van je ona dobro odgojeno dijete, poštuje autoritete (u školi i na treninzima) i tu nema nikakvih problema
problem imamo mi s njom u obitelji
no, nadam se da će i tu biti bolje, uz puno razgovora i dosljednosti

hvala na podršci :mrgreen: :love:

Joj laumi što mi je to poznato, ja se uzdam u "pubertet" ali oduvijek je bila takva, sa strane poštuje autoritete, kući zna biti nepodnošljiva, svojeglava a sada bome, i bezobrazna. Užasavam se ponekad naših razgovora, vidim ja da se ona povrati, ali kroz dan, dva opet neki hir. Osobena i samoživa do bola, konformista kojeg sada puca tinejdžerska ljenost i oholost. Baš nam je gadno! Jel imao neko nešto slično sa tinejdžerima?

moja je oduvijek teže odgojiva, a totalno se povampirila kad je krenula u školu
rekli su mi da je to predpubertet
a ovo sad je već, valjda, pravi pubertet

ne znam, ne znam... za sve ja imam razumijevanja, puno pričam s njom, trudim se ne prodikovati, trudim se razumijeti i pustim je da se izdivlja (uz napomenu, naravno, da to nije prihvatljivo ponašanje)
al da će me za*ebavati u zdrav mozak, e, to neće
imam i ja neka prava

Citiraj:

---

laumi prvotno napisa

Peterlin, moja najstarija je kao tvoj mlađi. potpisujem ovo što si rekla, od moje želje da izbjegnemo slamanje osobnosti (iako mislim da tu nema straha za nju, mala je tvrd orah i često težak zalogaj za mene) pa do iscrpljenosti vezano uz to.

dvoje mlađih su lako odgojiva djeca, naročito u usporedbi s njom pa s njima nekako imam i više elana što se tiče odgoja

ovo s najstarjom je ponekad kao Sizifov posao
ide na bolje, ali sporo, presporo
da se razumijemo, na van je ona dobro odgojeno dijete, poštuje autoritete (u školi i na treninzima) i tu nema nikakvih problema
problem imamo mi s njom u obitelji
no, nadam se da će i tu biti bolje, uz puno razgovora i dosljednosti

---

Ista stvar, moj mlađi uglavnom rogove, kandže i bodlje ima doma - valjda vježba na nama koji smo mu najbliži. Sad je u 4. razredu i polako ide na bolje... Granice vježba doma.

eto, dobro je znati da i drugi imaju slične probleme

Čim dijete nema problema sa autoritetima izvan doma, vjerujem da smo ipak na dobrom putu...

nadam se da jesmo

samo što je užasno frustrirajuće kad za svaku sitnicu treba ponavljati do unedogled
ili dreknuti

mi imamo bolja i lošija razdoblja
trenutno smo u boljem. to ne znači da je sve super, nego da me ne boli grlo od vikanja :mrgreen:

a tako ne volim vikati. ja bih sve onako mirno i skulirano, samo što ona rijetko na to reagira.

Jas se osjećam kao pokvarena ploča! I jako sam :-(.
Ne znam griješim li ja ili je on takav i možeš ga fučkati.
Utjeha mi je jedino što je dobar frend i što se ne tuče i što nije prgav....
ALI...

Evo recimo jučer..
Janko kaj je bilo u školi?
Učili smo slovo S. (p.s. zna sva slova i zna čitati)
I kaj još ste radili?
Ništa!
Kako ništa, jeste imali matematiku?
Ne!
Kaj ste imali?
Vjeronauuuuuuuuk, pčelicuuuuuu...
Janko pčelica nije predmet nego uđbenik iz HRV. Kaj ste imali poslije hrvtaskog?
Zbirku zadataka!
:tele: ???? Janko koji ste predmet imali poslije hrv?
Pa zbirku zadataka!!
Janko, to nije predmet, to je zbirka zadataka iz kojeg predmeta?
Pa onog s likovima?
S kojim likovima? Filmskim ili crtanim?
Ma znaaaaš, oniiiiim?
Ne janko, ne znam kojim, pojasni mi!
Ma one crte, znaš. ono.....aaaaa, matematika!
:predaja: Ok, kaj ste još imali?
Vjeronauk!
I kaj ste učili?
Ma pjevali smo neku glupu pjesmicu.
Kak ide pjesmica? I nije glupa samo zato što se tebi ne sviđa, ne možeš se tako razgovarati.
Ma jo, neću, glupa jeeeee!
JANKO!!
Dobroooooooo! "Kako je nastala zemlja gdje živimo, kako su nastale planine, lalalatralala..." Ne znam dalje (MM u pozadini umire od smjeha, samo kaj ne eksplodira, ali onak po tiho da ga mali ne čuje ali ga ja vidim....:evil:)
Ok, Janko kaj ste još učili?
Glazbeni smo imali, neku pjesmicu smo učili...Znaš ONU!!
Janko ne, ne znam koju onu, ja ne idem u školu i ne znam o kojoj se pjesmici se radi, kako ide pjesmica?
A ne znaaaaaaaam!
Znaš li ikoju pjesmicu koju ste učili u ovih mjesec dana?
A ne znaaaaam.
JANKO????!!!!!

To je samo KAP u moru...ne znam više što i kako!?

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Čim dijete nema problema sa autoritetima izvan doma, vjerujem da smo ipak na dobrom putu...

---

s ovim se u potpunosti slažem!
Moja će sad 7 godina, krenula je u 1 razred!
Ima strašno jaku osobnost!
Tvrd je orah, ali van doma nema boljeg i poslušnijeg djeteta od nje!
Ponekad zna ustrajati u svojim naumima i mišljenjenjima, ali to je ona......
takva je , i čim van doma nemamo problema ja sam zadovoljna!
Doma je valjda takva jer je jedinica pa ipak koristi priliku, no uz dobar razgovor i bez tenzija i vikanja i te gluposti što nas doma muče polako rješavamo!
samo treba puuuno živaca!

pa možda se opire takvom ispitivanju jer je veliki dečko,. Mene je moj sinek podučio da ga pitam kako je njemu bilo u školi,a za ostao nek si prelistam knjige i informativku :) Osim toga često nam klinic sami žele ispirčati puno toga što se dogodilo taj dan, ali u neko trenutku kad nama ne odgovara, ok ne možemo isti tren, ali ipak treba stavitit u glavi zabilješku da razgovor krene od toga što malca veseli/muči/zanima, a ne općenito. Koliko god da su pametni, u razgovoru im je u toj dobi jako teško istovremeno sređivati dojmove i nabrajati činjenice i pogađati što nas zapravo konkretno zanima

potpis na pikulu. isljedničko ispitivanje im teško pada, pogotovo kad su umorni od škole i žele misliti na nešto drugo. ako vidim da nije raspoložen za razgovor o školi, kažem: ok, sad ti se ne da, pričat ćemo kad budeš htio.

počnemo pričati o drugim temama i uskoro čujem njegove dojmove iz škole, pa ga pitam kako se osjećao, što mu se dogodilo lijepo/ružno a onda mogu pitati i poneko konkretno pitanje o gradivu.

ni malac vrtićarac ne voli da ga ispitujem, s njim treba polako da doznam neku bitnu informaciju.

Uh, Ana, ovakvom ispitivanju bi se i ja opirala.
Nema šanse da bi ijedan od mojih sinova tako o školi razgovarao u prvom razredu, a ni puno druge djece koju poznajem.
Obično im se razveže jezik nekako spontano tokom dana, pa onda s nekog događaja koji prepričavaju svratimo malo na razgovor i o radu u školi.
Sa starijim mogu i direktno, ipak je on već ozbiljan momak (ali isto nije da mu se uvijek da).

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Čim dijete nema problema sa autoritetima izvan doma, vjerujem da smo ipak na dobrom putu...

---

da, ali to ukazuje da je evidentno problem u roditelju/roditeljima jer ako je vani sve OK (a falabogu je, bar tamo), onda mu doma očito nedostaje autoriteta, čvrstoće, granica...whatever...
bar je tako kod nas i ja mislim da sam na dobrom putu već samim time što što sam toga bolno svjesna :mrgreen:
moj izgovor je da kad popodne/navečer dođem mrrrrrrrtva umorna doma ne da mi se svađati za svaku sitnicu, a sve se uvijek mora zakomplicirati u tom smjeru ako želim obraniti granicu koju sam postavila i onda idem linijom manjeg otpora iz jednostavnog razloga što nemam više psihofizičke energije braniti nikakve granice i onda popuštam radi "mira u kući"....i tu nastaje problem
popustiš li jedanput - popustio si za čitav život
bar je tako s mojim djetetom
za sad samo s jednim
ali drugi je kopirka, pa to uskoro očekujem puta 2, iako se zdušno borim da s njim ne činim iste greške
daj zamisli da mi uspijeva :roll:
kod njega se jedino mogu osloniti na njegov nešto blaži karakter

Stijena nisi u pravu.
Meni se čini da djeca koja postuju "vanjske" autoritete, a kod kuće rade frku zapravo jako dobro shvaćaju sto im govorimo, ali istovremeno preispituju i opipavaju granice.

Stijena, slažem se, problem vjerojatno je i u roditeljima
kod mene nije problem nedoslijednost, nego to što još uvijek nisam našla najbolji način da se nosim sa svojom kćeri
taj način pali kod sina i mlađe kćeri, kod starije očito ne, to jest ne uvijek

a možda i je način ok jer ona mene sluša i na kraju napravi što sam tražila od nje (npr. da raskrči nered u svojoj sobi, da se otušira ili da napiše zadaću), ali to većinom ne može proći bez njezinog protestiranja i moje dreke ili prijetnje kaznom
i to je ono što me muči

inače imamo skroz dobar odnos, puno pričamo, povjerva mi se, voli se maziti sa mnom...
samo se vječito zbog nečega buni ili pokušava eskivirati svoje dužnosti

I ta obrana granica pod svaku cijenu mi je u rangu krizarskog pohoda - puno mrtvih nizasto.

Slažem se s martom, ali ima nešto i u onome što Stijena piše. Oni doma isprobavaju jer im je tu domaći teren, ali nije svejedno kako se mi prema tome odnosimo. Ono što mi radimo će ipak moderirati i to kućno ponašanje. Meni je tu najvažnije što vidim da što bolje plivamo doma, to nam je ljepše - jednostavno brojimo više lijepih trenutaka, a manje ratnih. I to mi je isto važno, pored toga što mi je najbitnije da smo generalno na dobrom putu.

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Stijena nisi u pravu.
Meni se čini da djeca koja postuju "vanjske" autoritete, a kod kuće rade frku zapravo jako dobro shvaćaju sto im govorimo, ali istovremeno preispituju i opipavaju granice.

---

ma uopće ne kažem da ne shvaćaju
moj shvaća i predobro
ali upravo to - preispituje i ispipava kad god stigne i to je iscrpljujuće do bola!

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

I ta obrana granica pod svaku cijenu mi je u rangu krizarskog pohoda - puno mrtvih nizasto.

---

Misliš na obranu s naše strane, ili s njihove?

ja jako dobro znam kako se ophoditi s njim i na koji način treba pristupiti da bi se postigao dogovor
ali nemam svaki put za to vremena, živaca, volje, energije.....nastavi niz...
i to me iscrpljuje i onda napravim ono što nikako ne bih smjela
i dovodim sebe i naš odnos u problem
i svjesna sam toga
i nastojim to zdušno ne raditi jer on je dijete kojem je granica prijeko potrebna i kod njega je obraniti je pitanje opstanka
kod mlađeg nije i kod njega je ne branim pod svaku cijenu
svaka akcija traži svoju reakciju

Vertex, slažem se s tobom da treba teznju prebaciti na ugdno provedeno vrijeme, na lijepe trenutke, a ne na borbu da granica bude tamo gdje smo ju mi stavili. Pa nismo na istočnom frontu.
Moj A svaki dan cacka po granicama. Pa nek cacka, dok ne gazi moje osobne granice (ili mladje brace) neću vadit mac.

Ja ponekad stičem dojam da je moja kći strašno hladna prema nama, njenin ukućanima. Prema svima je topla, mila, ok. A što si joj bliži po rodoslovlju ona je sve hladnija. Zaista sam u velikoj dilemi kako dalje, sjećam se i ja svog odrastanja, i nisam bila baš easy slučaj, ali kasnije je ispalo sve ok.
Jedino se uzdam u nešto slično kao što reče Peterlin, da tamo gdje roditelji pričaju, trude se, prispituju svoje metode,poboljšavaju svoj odnos i skrbe za svoju djecu, sigurno jednog dana mora imati dobro za ishod.

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Vertex, slažem se s tobom da treba teznju prebaciti na ugdno provedeno vrijeme, na lijepe trenutke, a ne na borbu da granica bude tamo gdje smo ju mi stavili. Pa nismo na istočnom frontu.
Moj A svaki dan cacka po granicama. Pa nek cacka, dok ne gazi moje osobne granice (ili mladje brace) neću vadit mac.

---

Sve se razumijemo.

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Moj A svaki dan cacka po granicama. Pa nek cacka, dok ne gazi moje osobne granice (ili mladje brace) neću vadit mac.

---

e ovo je ključno
svatko ima te neke osobne granice drugačije postavljene, ali moj stariji moju često prelazi (govorimo o osnovnim životnim potrebama tipa spavanje, hranjenje, osobna higijena....) i to je ono pitanje opstanka koje sam spominjala
ako osjećam da (pre)često zadire u taj moj tzv. osobni integritet, onda je moram čuvati životom...inače mi nema života...

Kod nas je slično kao kod Laumi i Peterlin. Granice se ispituju kod kuće, dok je u školi sve u redu. I ja se nadam da smo na dobrom putu.
Da se mogu vratiti u vrijeme kad je moj školarac imao dvije-tri godine, na neka od njegovih tisuću "zašto?" odgovorila bih sa "zato što ja tako kažem!". Uvijek sam sve objašnjavala jer mislim da dijete ne mora biti bezpogovorno poslušno, nego da je bolje da razumije zašto su neki postupci poželjni, a neki zabranjeni. No njegova upornost, znatiželja i uvjerenost da može sve razumjeti prilično su me iscrpili. Ne volim se vaditi na predpubertet, ali i on je tu. :roll:

O tome kako je bilo u školi razgovaramo pregledavajući bilježnice i pripremajući se za sljedeći dan. Mislim da je učenicima nižih razreda, posebno prvašićima, prilično apstraktno i teško prisjetiti se kojim redom su imali predmete.

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

I ta obrana granica pod svaku cijenu mi je u rangu krizarskog pohoda - puno mrtvih nizasto.

---

S jedne strane da, s druge ne...

Ne mogu desetogodišnjaku dozvoliti da ne piše zadaće i da provodi duge sate vani u igranju s društvom (čitaj-skitanje). Granice su takve kakve jesu, ja ih smatram minimalnim, a moj sin maksimalnim pa se natežemo... Nije tak strašno, ali me razmazilo starije dijete s kojim se uvijek bilo sve lako dogovoriti (i danas je).

Peterlin, nisam mislila na takve stvari.

ja mislim da su granice idividualne i da takve trebaju biti.
mislim da je poanta da dijete bude svjesno da one postoje - granice drugih ljudi, da ih osjeti, dozivi emocionalkno i racionalno, te da je to iskustvo s jedne strane neprocjenjivo u smislu da dijete nauci stvoriti svoje vlastite granice, a s druge strane takode neprocjenjivo da uopce mozes egzistirati u drustvenom kontekstu, gdje se raznorazne granice dodiruju, preklapaju, nadopunjuju, ali i sukobljavaju.
da li su te granice pisanje zadace ili nesto drugo, koliko su elasticne, a koliko krute, treba svaki roditelj/obitelj ponaosob odluciti.

Ja ratujem samo oko stvari koje su mi stvarno bitne. Za ostalo sam se odavno prestala uzrujavati, a nije ni vrijedno spomena.

(da jasno specificiram - ne da mi se ratovati oko nepospremljenog radnog stola, magarećih ušiju, prljavog tanjura na stolu i slično, čak ni oko gledanja televizije i boravka na računalu - u to upirem prstom kad stignem, ali nije mi životno važno niti sam stalno uz klince da mogu stražariti...)

ana.m. iz perspektive nekog tko radi s prvašićima a i doma ima dijete tog uzrasta (iako još nije školarac) meni rekacija tvog djteta uopće nije čudna niti bi se trebala brinuti

zamisli da dođeš doma umorna s posla, a neko te krene ispitivat do u detalje šta si sve radio cijeli dan :mrgreen:

ana, meni se isto čini da si totalno pretjerala s tim ispitivanjem
klinci zaista ne mogu tako dobro rekonstruirati prošlost kako bi mi htjeli
pa moja se ne sjeća ni je li odspavala prijepodne
koliko ja vidim on ti odgovara zaista najbolje što može a ti se još živciraš i pritišćeš ga, pa on počne izvrdavati jer mu je naporan taj razgovor.
Pa imaju valjda neki raspored sati iz kojeg možeš doznati jesu li imali matematiku nakon hrvatskog?

Što se tiče razgovora s prvašićem o školi, nama zasad to dobro funkcionira (još ga drži početni entuzijazam), a pritom se držim nekih pravila:
-NIKAD ne pitam "Kako je bilo u školi" (zabranjeno pitanje :mrgreen: )
-ako baš želim znati što su učili, krećem s pitanjima iz hrvatskog i matematike, naprosto zato jer znam da svaki dan imaju hrvatski i skoro svaki dan matematiku, pa je vjerojatnije da ću dobiti odgovor
-znam koji predmeti su mu zanimljiviji (npr. glazbeni), pa ga pitam da mi priča o njima
-trudim se samoj sebi osvijestiti da on mora biti odgovoran za svoju školu, pa ne inzistiram na detaljima, ako je nešto zaboravio ili nije napravio, mora se sam potruditi oko toga (famozne zadaće iz engleskog koje nosi doma jer ih u boravku ne rade/ne stignu)
-kad nosi torbu doma (a nosi je često i usred tjedna, tako mu se hoće), onda ga pitam smijem li pogledati knjige, u pravilu uvijek smijem, i tako odmah vidim i što su radili, i kako je on to napravio, i saznam je li zadovoljan (najvažnije)

Što ne znači da nećemo u budućnosti imati nekih drugih problema u komunikaciji, ali onda ćemo ih rješavati kad naiđu.

sad kad ovo kažeš, ja svoje, nekako valjda radi navike i odgoja :mrgreen: svaki dan pitam što su jeli. a nije da me čak nešto posebno ni zanima. i svaki dan dobijem odgovor - paštu i juhu. ona se fakat ne sjeća što su jeli taj dan. al ja i dalje pitam :roll:

Ana m. i ja sam ti tako....
Meni je normalno da svoju kčer po povratku iz škole doma, pitam što su radili u školi, da sam uvijek tu negdje blizu dok piše zadaću....
Otvoreno razgovaramo o prijateljima, što je rekla učiteljica, kako je tko reagirao u kom momentu.....
Pokušavam joj biti bliska, ne raditi neke tajne da bi se bojala nešto mi reći pa kad i nebude sve ok....
Želim uspostaviti jednu dobru i kvalitetnu vezu koju ćemo imat i kasnije, .....
Nadam se da ću uspjeti:love2: