Moj porod, njihova pravila
Prije nego potisnem detalje loših utisaka, jer to obično činim, želim ispričati svoje iskustvo drugog poroda.
Prije 4,5 godine rodila sam Martina. Tada sam o trudnoći i porodu drugačije razmišljala. Točnije, nisam baš pretjerano razmišljala. Rekli su mi da nije dobro puno čitati i informirati se jer se tako možeš nepotrebno zabrinuti oko nevažnih stvari.
U rodilište sam tako pošla sa posve krivim stavom - "idem da me tamo porode". Tako je i bilo. Pukao je vodenjak u 38.tt i odmah sam odjurila u rodilište. Bez trudova.
Uz drip je sve fino krenulo. Uz to sam još dobila sva ona čuda od analgetika do narkotika. Brzo sam bila u rađaoni gdje je uslijedilo tiskanje uz nalijeganje na trbuh, epizotomija, pucanje i Martin je iz mene doslovno izletio kao čep iz boce. Nisu mi ga odmah dali iako sam ja pružila ruke čim sam ga ugledala. Donijeli su mi ga tek kad su ga izmjerili i umotali. Pukla mu je ključna kost. A to je kao često kod poroda i ništa strašno
Ja sam svejedno bila jako sretna. Moj najsretniji dan u životu.
Supruga su pustili u rađaonu kad su me sašili i bio je dva sata s nama. Čak su i moju mamu nakratko pustili da nas vidi. To su bili prekrasni trenuci. Svoju najveću radost mogla sam podijeliti s najvažnijim osobama.
Oporavak je bio noćna mora. Puna tri tjedna nisam mogla nikako sjediti. Osim što sam bila rezana i ispucala još sam i hemeroide dobila koji su krvarili. Dva mjeseca su mi trebala da dođem u kakvu takvu normalu.
I kad bi me god netko pitao koliko je porod bolan odgovarala bih: ništa, ali zaista ništa u usporedbi s oporavkom od istog.
Mora li to baš tako biti? To pitanje sam si sve više postavljala kad smo počeli planirati drugu trudnoću.
Počela sam prikupljati informacije, čitala i čitala. Svoja saznanja prenosila suprugu. Odlučila sam se educirati oko svakog detalja. Sve ozbiljnije sam razmišljala o kućnom porodu. No za to nisam naišla na odobrenje supruga i svoje sestre koju sam planirala uključiti. Babicu iz Austrije si ne mogu priuštiti, a naše ne žele ni čuti za takvu asistenciju.
Ovaj puta bila sam potpuno spremna. Točno sam znala kako moj porod mora izgledati ako sve bude u redu.
Trudnoća nije bolest, a porod je prirodna pojava, ne vađenje bolesnog zuba kako to neki vole uspoređivati.
U početku smo razmišljali kako bi bilo dobro pohraniti matične stanice iz pupkovine. No, nakon što smo se informirali o važnosti izmjene krvi i hormona u tim posljednjim trenucima pulsiranja odlučili smo ostaviti sve kako priroda nalaže.
Trudnoća je kao i prva prošla uredno. Radila sam do zadnjeg dana. U 34.tt sam bila otvorena jedan prst pa mi je propisan Normabel 3x1 i mirovanje. Nikada u životu nisam uzimala ništa slično, pa nisam htjela ni ovaj put. Od takve doze možda bih se pretvorila u Trnoružicu. Ni upute o mirovanju se nisam držala. I tako sam do poroda ostala otvorena taj jedan prst. Svaka dva tjedna na pregledu su ustanovili isto: „Pipam glavicu! Otvoreni ste jedan prst“.
Ma čemu to pipanje glavice?!
Svoj plan poroda imala sam u glavi. Nekako mi je ideja o pisanom i predočenom planu malo prenapadna i nije običaj u našem rodilištu. Ispričala sam plan svojima: ne želim drip, nikakve analgetike, narkotike isl., ne želim epizotomiju, nema nalijeganja na trbuh i nikako ne rezati pupčanu prije nego prestane pulsirati. Želim posve prirodan porod.
Mama je rekla da sam malo prezahtjevna. Prezahtjevna?! Zato što ne želim nikakve intervencije?
Odlučila sam da ću poći u rodilište zadnji čas. Da stignem tamo pet do dvanaest. To bi bilo idealno. Izbjegla bih sve one glupe pripreme od brijanja, klizme i referiranje „zapisnika“ dok peru trudovi. Baš da mi i pukne vodenjak pričekala bih neko vrijeme svoje trudove, pa tek onda pošla.
Jedino što na žalost nismo uspjeli obaviti tečaj kako bi suprug mogao biti prisutan na porodu. Zbog njegovog radnog vremena i obaveza nismo mogli. Pa ipak smo se nadali da će nam se i ovako smilovati jer znam dosta slučajeva gdje jesu.
Bližio se moj termin.
39.tt Još samo tjedan dana. Već jedva čekam. Ali ovaj vikend baš mi i nebi odgovaralo. Moji roditelji su otišli na izlet na slapove Krke, a sestra i šogor odlaze u Zagreb na svadbu, pa ću ja čuvati devetomjesečnog nećaka i paziti na mlađu sestru.
U subotu u jutro primijetila sam rozast sluzav iscjedak. Jeli to sluzni čep? Nema veze. Navodno nakon izlaska čepa zna proći i tjedan dana do poroda. Tako će valjda biti, mislim si.
Odlazim kod sestre da pokupim dijete i mlađu sestru koja će također prenoćiti kod nas. Sa dvoje male djece i trbuh do nosa, dan je bio prilično naporan. Poslijepodne je došao suprug s posla i predložio da navečer prošetamo do grada jer je bilo nekakvih događanja i Martin se tome veselio. U gradu je strašna gužva i nećak postaje nervozan, pa se ja s njim vraćam kući. Njega nosim na rukama i guram kolica, jer on vrišti u kolicima. Dok sam ga premotala, nahranila i uspavala stigli su i moji dečki. I oni su se brzo pospremili u krevet, a ja sam konačno malo sjela. Boljela su me leđa. Na mahove bol je postajala oštrija i popuštala. U 23:05 me grabi oštra bol koju sam ovog puta morala prodisati kao trud. Oh, pa to i jest trud! Uzimam papir i olovku i upisujem vrijeme. Nakon samo 10 min evo još jednog.
Tuširam se i usput se obrijem sama. Odmah sam i kosu oprala. Trudovi su se zgusnuli na 5 min. Podnošljivi su. Odrađujem ih tako da se laktovima naslonim na vešmašinu ili kuhinjski stol. Još ne želim buditi supruga. Još imam toliko toga za obaviti i baš mi odgovara da mi se nitko ne mota. Čistim kuhinju i stavljam prljavi veš na pranje. Malo iza ponoći trudovi su već na 3 min. Čudim se kako tako brzo napreduju, prošlo je tek sat vremena od prvog. Šaljem poruku sestri neka oni polako krenu da stignu pokupiti dijete. Budim supruga da mu kažem, a on pita smije li još malo odspavati. „Spavaj“ kažem i mislim si- ionako imam još posla.
Trudovi su sada već dosta bolni i odrađujem ih uglavnom na koljenima sa glavom u fotelji. Oko 1:30 evo supruga, gleda me u trudu i pita može li mi kako olakšati. Nikako. Ništa me ne pitaj, u trudu trebam samo mir.
Odjednom mi je sila na WC. Bojim se što će sad ispasti, pa se u strahu rukom dolje pridržavam. I eto, bez klizme, baš sam se lijepo očistila.
Tuš mi godi i mislim si kako bi bilo dobro tu ostati do kraja i kao slučajno roditi.
Vešmašina je odrondala i sad nosim veš na tavan. Muž mi uzima košaru i govori da nisam normalna. Ok, odnesi ti košaru gore, a ja ću prestrti što je za prestrti, ostalo u sušilicu. On gunđa a ja na tavanu odradim još dva truda.
Odlazim u sobu probuditi sestru da joj kažem da odlazimo i provjeravam nećaka. Mišek mali, spava ko anđel.
Još jedan bolan trud.
Sad je već napeto. Uzimam ručnik da ne bi bilo u autu, iako nam je bolnica na 2 min i trebali bi stići. Krenuli smo u 2:05. Putem me hvata trud i ovaj je teško podnošljiv zbog sjedećeg položaja. Izvijam se koliko mogu i ovaj puta ispuštam glas.
U liftu sam jedan prodisala držeći se za supruga jer nisam imala za što.
Prima nas sestra. Govorim joj da je već gusto, a ona nezainteresirano nam objašnjava gdje da se presvučem u spavaćicu i dođem k njoj na upis i pregled.
Presvlačim se u već teško podnošljivim trudovima. Sestra mi pokazuje da sjednem kako bi mi izmjerila tlak. Kakav tlak?!! Pregledajte me, moram u rađaonu!
Ona mjeri tlak jer je takva procedura. Penjem se jedva u trudu na stol i gospođa iznenađeno ustanovljuje da moramo hitno u rađaonu. Putem gunđa kako nismo stigli napraviti ctg. Pitam ljubazno između trudova može li suprug samnom. „Ako nemate potvrdu o tečaju ne može“. Ona hoda ispred mene i požuruje me, a ja ne mogu odraditi trud hodajući. Primam se za zid i pušem.
Na ulazu u box primam se za štok i dišem strašno bolan trud dok me babice zovu neka se popnem na stol. Jedna kaže da treba samo prokinuti vodenjak. Kako sam podigla jednu nogu na stol voda je sama šišnula iz mene. I tad sam sva ponosna na samu sebe pomislila: „aha, 5:1 za mene!“ Moj plan poroda se ostvaruje bolje nego sam mogla zamisliti.
Imam jak nagon za tiskanje, a one viču: „Ne tiskati!“
Polijevaju me jodom. To strašno peče.
„Nemojte povlačiti guzu gore!“ kaže babica
„Oprostite, bilo je nesvjesno“, ispričavam se ja. Imam osjećaj da sam na neki način izvan svog tijela i ne mogu potpuno upravljati njime. Čudim se kako to one ne razumiju.
Molim ju da me ne režu. „O tome ne možete vi odlučiti.“ odgovara.
„Ne još tiskati! I prestanite micati guzu! Noge umetnite u remenje!“
Stol za rađanje je prastar. Na metalnim uporištima za stopala nalaze se kožni remeni kojima se stopala učvrste.
02:30
Ja sam ipak počela tiskati, jer više nisam mogla suzdržavati se. Osjetila sam kako prolazi.
Prolazak djeteta je čudesan osjećaj. Uzbuđenje i bujica pozitivnih emocija nadvladavaju bol.
Mlaz žućkaste vode je prsnuo u zrak kao vodoskok i zalio me skoro do prsiju.
„Djevojčica je!“
Pružam ruke. Prekrasna je! Ima ružićastu kožu (Martin je bio plav). Moja mala djevojčica!
„Dajte mi ju!“ Sestra odgovara da ću biti krvava do brade. „Nema veze, dajte mi ju!“
Ignorira i spušta je dolje. Odmah počinje vezati pupkovinu.
„NE! Molim Vas nemojte!“
Gleda me u čudu.
„Molim Vas nemojte rezati prije nego odpulsira!"
„Ma što ćete vi mene učiti mom poslu?!“ odgovara i nastavlja vezati.
Ja molim i dalje na rubu suza, ali ne pomaže. Odnose ju prebrisati i izvagati, pa mi je vraćaju i stavljaju na prsa prekrivenu samo plahticom. To me malo utješilo.
Babica počinje povlačiti pupkovinu kako bi izvukla posteljicu. Jednom rukom snažno mi tiska trbuh i to je užasno bolno. U tom nastojanju pridružuje joj se i druga babica. Ona mi bez najave uzima ruku, veže gumu i prilazi iglom.
„Što je to?!“ pitam. One se pogledaju kao da si žele reći da nisam normalna. A i ja se pitam tko je ovdje lud.
Ubrizgavaju mi to sredstvo za otpuštanje posteljice, dok me istovremeno gnječe i pritišću. Najradije bih vrisnula od boli, a moja mrvica leži potrbuške na meni, pridržavam je i svim silama se koncentriram u nastojanju da je u grču boli ne stisnem rukama.
Napokon su iščupale posteljicu. I sad nisu sigurne dal je cijela. Doktor nakratko pogleda i samo slegne ramenima. Zatim ode.
„Idem reći tati da je sve u redu i da može kući“ kaže babica.
„Pa dajte da vidi naše dijete!“ Ne mogu vjerovati da ovo moram tražiti.
„Ne može on u rađaonu“ odgovara hladno.
„Ma ne mora. Odnesite Vi dijete njemu“ Sad sam već očajna.
„Ne može. Takva je procedura. Može doći u jutro.“
Nato se odnekud iza nekakve pregrade oglasi dr. Csik: „Ma što ćete vi nama govoriti što ćemo i kako ćemo raditi?! Dok ste tu kod nas ponašat ćete se po našim pravilima! JEL VAM TO JASNO?!!!“
Nisam ga ni vidjela. Izderao se na mene tamo iza pregrade iz drugog boxa.
Ovo je bio totalni nokaut. Ono što bih mu u tom trenutku odgovorila stalo mi je negdje u prsima i bolno me gušilo. Morala sam zadržati. On je svakog trena trebao doći i sašiti mi međicu koja je malo popucala. Zato se nisam usudila. Vrištala sam u sebi.
Osjećala sam se užasno. Teško je to opisati. Poniženo i nemoćno kao nikad u životu.
Dok me doktor šivao ja sam milovala svoju djevojčicu i plakala.
Umjesto od sreće, ja sam plakala od boli. Ne od fiziče boli. Mislila sam na svog supruga koji je bio desetak metara od nas u gluho doba noći, na praznom bolničkom hodniku i ne smije nas ni vidjeti. Ne može samnom podijeliti tu radost i prve trenutke dolaska naše kćeri na svijet.
Zajedno smo planirali to dijete, s puno ljubavi začeli, devet mjeseci nestrpljivo iščekivali…..
I sad je netko pljunuo na taj nama tako važan događaj.
Doktor je zbijao nekakve šale i postavljao mi bezvezna pitanja na koja sam se trudila što kraće odgovarati, jer bila su uglavnom neumjesna.
Dr. Csik je porađao i moju mamu kad je mene rađala. Bio je prvo lice koje sam ugledala kad sam došla na svijet, a sad je prisustvovao rođenju moje kćeri.
Sljedeća tri dana boravka u rodilištu, gorčina i osjećaj praznine nisu me napuštali. Imala sam divnu cimericu koja je rodila dan prije mene uz prisustvo supruga i imala je samo riječi hvale. Na odlasku je tražila knjigu žalbe i pohvala kako bi pohvalila ekipu koja je asistirala njenom porodu.
Voljela bih da sam i ja tako mogla.
Posljednje što me shrvalo bilo je još jedno u nizu besmislenih pravila. Moj Martin je sestricu mogao vidjeti samo preko stakla. Nemoguće je četverogodišnjem djetetu objasniti zašto ne može zagrliti mamu i seku, te zašto smo mi zdrave u bolnici.
Plakao je na odlasku i to mi je bilo teško. Ionako mi je strašno nedostajao ta tri dana.
Na kraju, valjda bih trebala biti sretna što sam imala jednostavan i brz porod (fizički), što je moja djevojčica živa i zdrava…
Da, time sam se neprestano tješila. Pa ipak taj osjećaj teškog poraza me nikako ne napušta.
Kad me pitaju kako je bilo, svima veselo odgovaram: „Super brzo i lako, tako bi ih mogla još deset roditi“
Znam na što svi misle kad pitaju. Na vrijeme trajanja i fizičku bol. To je ono što ih zanima, pa je ovakav odgovor ispravan.
No, ipak sam imala potrebu ispričati svoju istinu o doživljaju poroda. Koliko on može biti bolan ili bezbolan i što je to zapravo „bol“ kad pričamo o porodu.
http://i1179.photobucket.com/albums/...4/P9040067.jpg
