Printable View
Zanima me kod vas koji ste posvojili ili još čekate,koju ste dob naveli da želite..da li onako skroz malu djecu do 3 godine...do 7...ili školsku veću...??
ne znam da li smo u svom zahtjevu da dobimo malu bebu možda pretjerali..možda ipak treba pomaknuti granicu...
kako gledate na to..biste li posvojili školsko dijete od npr.7 god.a vi imate 30,i žarko si želite manju bebicu..
znam da svi oni trebaju dom i obitelj..griješim li ako je u meni otpor prema većem djetetu...možda nisam normalna!:-|
mi smo krenuli sa dobnom granicom do 3 god... ali što je vrijeme izmicalo i upoznavali dječicu (koja na žalost nisu bila naša) i ulazili u razne situacije tako je jednostavno i nestala dobna granica... bilo nam je svejedno... tako da kad smo obnavljali molbu nakon god. dana stavili smo uvijet; predškolsko dijete..
nisi nenormalna... većina posvojitelja imaju slično razmišljanje... ne znam što bi rekla na to, nego jednostavno se morate početi kretat među tom dječicom i tek onda bi možda promjenili mišljenje
:zaljubljen:
Mi smo stavili neku okvirnu granicu od 5 godina, ali sam u centrima prilikom zvanja uvijek govorila da bi posvojili i starije ukoliko bi se radilo o dvoje djece, jedino smo željeli dijete predškolske dobi. S tim da sam ja imala 26 a MM 32 kad smo podnijeli molbu. Nisam patila za malom bebom, a znala sam da će mi šanse biti veće ako stavim veću granicu i da svi žele male bebe. U centru su nam rekli da im se to sviđa, da smo tako mladi a nemamo neka ograničenja, da se vidi koliko silno želimo dijete.
Samo mi smo u srcu i duši bili spremni i za starije, nismo to napisali i govorili samo onako. Jednostavno smo se otvorili i rekli ono dijete/djeca kojima smo suđeni će biti naša i to je to.
Kad sam dobila poziv za prvog sina i rekli mi da imaju bebu od 14 mjeseci skoro sam se srušila.
Da nisam ovako brzo postala mama i drugo i trećem, MM i ja smo se dogovorili nakon što smo upoznali puno dječice da bi posvojili jednom i puno starije dijete, do nekih 10g. Znam dosta djece te dobi u domu i oni su prava prekrasna djeca željna ljubavi.
Moj najstariji sin je posvojen s 5,5 godina i još je tolika maza, možda najveća od svih, jer je takav po prirodi a puno i previše je pusa i zagrljaja propustio.
Treba iskreno i otvoreno sam sa sobom promisliti. Činjenica je da što smo spremniji proširiti ograničenja imamo više šanse uspjeti posvojiti jer većina želi skroz malu djecu.
Da sam jako dugo čekala kao neki mislim da bi na kraju od silne želje da postanem mama posvojila i tinejdžera.
Mislim da to pitanje treba prvo dobro raščistiti sam sa sobom. Mi nismo stavili u molbi nikakvo ograničenje, jednostavno nisam to spominjala. Niti bilo kakvo drugo ograničenje. Kad su nas zvali za djevojčicu od 12 godina, razgovarali smo s czss koji je bio nadležan za nju. Osjećali smo se grozno. Uistinu smo žarko željeli malo dijete (posebice ja), a srce nam je pucalo nad njenom sudbinom. Odbili smo (ne samo zbog dobi nego i zbog niza drugih okolnosti), i to je bila situacija u kojoj smo "izgorili". I iz tog pepela i suza spoznali da je naša istinska želja malo dijete. Pomogla nam je tada puno psihologica iz našeg czss da raščistimo sami sa sobom. I tada smo odredili neko "ograničenje" od 3 godine. Iako, nismo ga nigdje posebno navodili osim u razgovorima po centrima. I na kraju smo, eto, sasvim neočekivano i čudesno, dobili malu bebu. Slažem se s Ivanas, što duže čekate, granica se pomiče, mi smo također već razmišljali o granici predškolske dobi, ali to je proces, ne ide odjednom. Kao neko "sazrijevanje" u razdoblju čekanja. Mijenja se svijest o posvajanju, nauči se s vremenom puno. I govorim o granici koja se odredi u sebi za sebe, a ne za "verziju" u zamolbi. Htjeli - ne htjeli, navodi u zamolbi i pozivima su uvijek "širi" od onih vlastitih, intimnih, jer svi pretpostavljamo da su nam šanse tako veće. Takvo je barem moje iskustvo.
Mislim da prilikom posvajanja mora biti iskren prema samome sebi i slušati svoje srce. To nije lako, ali samo je tako moguće kasnije imati sretan život i istinski uživati u vlastitoj obitelji. I to srce koje se treba slušati mora biti otvoreno.
Mi smo stavili u molbu do predškolske dobi. Ja sam imala 27g a MM 34g. Kako smo dugo čekali više nam uopće nije bilo važno. I dobili smo na kraju pišulicu malu od 11 mjeseci.
Ti si jedna sasvim prekrasna normalna osoba! Mi smo isto naveli da bi dijete do 3g. kao i 90% posvojitelja, čini mi se. Ali već smo se počeli razmišljati da malo podignemo granicu (predškolska dob), ako ikad dođemo do pozitivnog mišljenja našeg Centra.
sa ovim se apsolutno slazem. milsim da je sasvim normalno i legitimno slusati nase srce. i neka ono kaze skroz mala beba, vi morate kasnije zivjeti zajedno, nikako ne bi valjalo ici protiv srca. to je normalno, mladi ste, zelite uzivati u svim trenucima roditeljstva. Starije dijete znaci i mozda nikada ne prozivjeti zajedno one carobne trenutke ranog djetinjstva. vjerujem i ja da kada upoznate djecicu se mozda i predomislite, ali mozete pokusati traziti ono sto vase srce zeli, a ako bas ne bude islo, uvijek se ta dobna granica moze pomaknuti.Citiraj:
Pippi Longstocking prvotno napisa
joooj kako je to teško...ima jedan centar koji ima 5 dječice od 7-13 god..imaju čiste papire,a nitko ih neće jer su prevelliki...
srce mi se kida...lomim se u sebi,ne izlaze mi iz glave,ali...ja bih malo dijete...
možda mi se s vremenom kriteriji promijene...sigurno bih uzela da već imam jedno...
moras bit iskrena prema sebi i svojim granicama, vi trazite dijete prvenstveno da postanete obitelj, a ne toliko da nekoga izvucete iz sustava. Slusaj svoje srce i ako ti kaze ne, to su prevelika djeca, nemoj ici protiv sebe (pogotovo ako ste ti i muz jos neke mladje dobi).
Mi smo odbili jedno dijete od 9 godina jer nam je bilo preveliko obzirom na nasu dob, a iako smo u molbi napisali do 3 godine, bili smo spremni ici do 5. Na kraju smo sina posvojili kad je imao 2g i 10 mjeseci