sad znam što je ljubav :)

Nakon više od dvije godine, odlučila sam i ja podijeliti priču o svom porodu – i to ponajprije zato da je malena R. nekad pronađe i pročita.

14.8. – dan termina. Budim se ujutro i mislim kako me nešto boli, ali ne, sigurno nisu trudovi! Hm hm…da, nije mi palo na pamet da se radi o terminu. Taj dan, kao i cijeli protekli tjedan hodala sam na pregled u bolnicu kod svog doktora, šogora muževe prijateljice (iako sam htjela roditi u vinogradskoj, u 6.mj. trudnoće završila sam u bolnici u Šibeniku – prijevremeni trudovi, otišla iz bolnice na vlastitu odgovornost itd., a na putu prema zgu, muž i ja pokušavali pronaći nekog dr. da me vodi do kraja trudnoće jer se ozbiljno uplašili…). I tako ja svaki dan dolazila njemu u smjenu u pred rađaonu, da baci pogled i na moje stanje J. Svaki put, dok bi čekala da se malo oslobodi, dolazile bi mnoge trudnice u trudovima, nagledala se i naslušala svačeg, ali istovremeno priželjkivala da i ja što prije budem jedna opd njih. Sjećam se da su mi svaki put potekle suze, kad bi čula plakanje djeteta koje se rodi…i sad me prolaze trnci – najljepši zvuk definitivno!!!

19:00 - Uglavnom, taj dan – petak, bila sam naručena kod dr.L. Stigli kod njega T. i ja navečer oko 19:00 i kažem je njemu da cijeli dan imam kao neke trudove, ali ništa jako niti redovito. On pregleda, kaže: ništa, zatvorena si skroz, nećeš sigurno roditi još par dana. Osim toga, idem sutra ujutro na more, pa ajd pričekaj do ponedjeljka dok se ne vratim J Može, pomislim ja, ionako nisam nekako bila spremna da to bude danas. Nakon pregleda, kažem mom T., ajmo mi do Melina na pivicu J Ja naručila blaaagi gemišt, bila je sredina ljeta, vruće, sparno – baš mi je pasalo! I sjedimo nas dvoje u Melinu na terasi, a svi koji su tamo zalazili, znaju kako izgleda terasa petkom ljeti oko 8 navečer. Sjedimo, brbljamo, pijuckamo svako svoje, a onako usput ja odrađujem i trudove, koji su već dosta jači, ali ako je dr. rekao da neću danas – ja vjerujem J Nakon sat vremena, shvaćamo da nas ljudi gledaju podosta čudno – ja svako malo ubrzano dišem, moj muž gleda na sat, zapisujemo, smijemo se i pijuckamo pivu/vino. Uglavnom, složili se da čudno izgleda, možda nekog i plaši, pa odlazimo polako doma. Shvaćam da se jedva dižem po onim stepenicama – gore prema parku, ali trudovi i dalje nisu redoviti.

21:00 - Dolazimo doma , opet mjerimo trudove – 15 minuta, pa 3 minute, pa 5 minuta i tako ukrug . Zovemo dr. L, kaže on: ma nema šanse, sad ste bili kod mene, a i s obzirom da nisu redoviti, možda su lažni. Okej.

22:00 – napunila ja kadu, prodisavam trudove jedva, boli užasno, ali i dalje su neredoviti. Nakon pola sata, voda se skroz ohladila, ali ja ne mogu van. Ne mogu se uspraviti od boli, ali i dalje sklona vjerovati kako to još uvijek nije to J

00:00 – hm, hm, ovo sigurno nisu lažni trudovi – dosta su jaki. ZOVI L!!!, vičem mužu. Njemu bed jer smo ga zvali prije par sati, ali zovemo opet. Kaže dr. opet: Ma nije ništa, ali ako želite, možete kroz par sati doć do bolnice, čisto da se umirite.

00:30 – jurimo u bolnicu, petak u noći, pada kiša, a ja osjećam svaku neravninu na cesti. Kako se približavamo centru, shvaćam da je grad, usprkos kiši, pun ljudi – a ja idem u životnu avanturu. Nekako nisam spremna, ali se veselim da ćemo uskoro postati TROJE.Od ulaska u bolnicu, sve je kao u nekom filmu – na pultu me traže podatke, a ja jedva stojim – stvarno ne shvaćam kako me ne doživljavaju – pa ljudi, rodit ću sad ovdje, mislim ja. Ali ajde, odrađujem sve po proceduri. Dolazimo gore u predrađaonu, moj dr. L. dežuran, pregledava i kaže – izgleda da je ipak to to – otvorena 1cm. Što?? Samo?? Nije moguće!!! Odi još malo šetati, ako možeš, kaže meni dr., pa se vrati kad vidiš da više ne možeš biti na nogama. Izlazim na hodnik, stoji moj dragi T., sam u mračnom hodniku – oko 1:30 u noći, uplašen, oči širom otvorene. I? ništa, ajde sa mnom u box, kažem mu ja. I tad započinje zapravo ona posljednji dio…trudovi sve jači, prodisavanje, tiskanje ruke i ograde na krevetu…u međuvremenu nekoliko žena rodilo u susjednim boksevima…ja i dalje ležim i čekam, čekam… Nasuprot mog boxa nalazi se stol za kojem sjede dežurne sestre i sat na zidu…gledam taj sat, zapravo sekundnu streliczu, a minute se čine kao sati…vrijeme teče uuužasno sporo, bol je jaaaka…svako malo molim T. da ode po dr. jer mislim da ću roditi J Doktor tvrdi da neću još! Ajme majko mila, pa kad će to više, mislim u glavi i prodisavam trud za trudom! I tako prolazi cijela noć…u međuvremenu dobila epi, odmorila se sat i pol, ne znam kako bi inače. I T. je uspio odspavati malo…nakon što je epi polako, ali podmuklo prestala djelovati, bol se vratila jača nego prije…tako mi se barem činilo.

7:30 stiže dr. L.: Evo, još malo i gotovo je. Digni noge i tiskaj što jače možeš. Kako nisam imala snage, a i nisam mogla uopće zamisliti kako da dignem noge kad jedva uspijevam ostati prisebna i trpjeti ovo što tijelo prolazi, nisam ga baš poslušala. Ponovio je malo strože: Ajde, digni noge i tiskaj. Sad počinje utrka na 100m i moraš dati najbolje od sebe. Dižem noge, neznam kako i tiiiskam svom snagom – jednom, dva puta, tri…Ajde, još jače, najjače što možeš, budi jaka! Stisnula i začula plač. Prekrasno naše maleno biće. Kako se često sjetim tog trenutka.
Predivna je predivna je, vikala sam! Jel da, T.?! samo je klimnuo nekako nezainteresirano. Kasnije mi je ispričao da je noseći mi vodu, koju sam zamolila tik nakon izgona, slučajno skrenuo pogled prema „središtu slike“ i naravno jedva se uspio održati na nogama. Jako ne voli krv i stvarno se čudim kako je uspio ostati priseban. Osjećao se kao junak, zapravo oboje smo bili junaci!
Malu R. su mi stavili na prsa, ali nije sisala jer sam uzela krivu spavačicu, kojoj se nije mogao otvoriti otvor…to me muči još uvijek, kako nisam mislila na to…Sestra je pitala muža dal je želi poljubiti i pružila mu je, a on je nagonski povukao glavu u stranu, na što su se svi počeli smijati, a njemu nije bilo jasno što, zašto i kako. Blesavi muškarci! J ipak joj je dao kratku i brzinsku pusicu i odjurio uz ispriku da mora raditi. Kasnije mi priznao da je bio zapravo bio toooliko umoran, hahahah, da je morao otići doma da malo prilegne. Što bi tek da je morao roditi, ah! J inače sam ga i usred poroda morala tješiti da neće još dugo to trajati i da neka proba izdržati, a on se mrgodno namještao na stolici i uzdisao kako je neudobno!! Ah, ah, ali zapravo se uopće ne ljutim na to, nego mi je ful smiješno kad se sjetim toga!

Nakon poroda sam nazvala mamu i moj dragi Borg i onesvijestila se. Objasnili su mi da sam zapravo bila preiscrpljena, a digla se i temperatura, pa tijelo nije bilo u stanju ostati pri svijesti. Kad sam došla sebi, iznad mene je bilo hrpa doktora i sestra sa koricom kruha, koju sam progutala u minutu. Donijela mi je još jednu i bilo mi je bolje JNakon svega slijedilo je iščekivanje malog smotuljka, koji su mi dovezli nakon svega 1-2 sata. Gledala sam je bez treptanja, a i danas je tako. Divim se sebi što sam na svijet donijela tako prekrasno malo biće, uz asistenciju supruga, naravno J i neizmjerno sam sretna što je imam i što sam mama, a sigurna sam da i T. misli isto. Sad znam(o) što je ljubav!

Mala R.J. rodila se 14.8.2009., u 7:50 sati, u Petrovoj bolnici – 3050 kg i 49 cm

da, priča počinje 13.8. - dan prije termina (zapravo) :)

čestitam :)
priča mi je baš nekako topla
:lol: za muža

ni ja nisam mogla dignut nige i držat se
uopće ne znam što još, uz ležanje, i s tim dave žene :roll:
na kraju ni nisam ni digla ni držala noge a rodila sam, i amen

Čestitam!!


užasno me priča podsjeća na moju!

zmaj, tako ću i ja drugi put - neću ih niš slušati, sad sam već iskusna, pa znam :D
majuška, a da i ti podijeliš svoju...:)

Ma super ti je priča ionako je bitno da ima sretan kraj,a to što je trajalo malo duže i što te niko nije slušao to je...
Iduči put slušaj samo sebe i svoje tjelo i bit če sve supeeeer...
Uživajte i pozzzz