Cijela trudnoća je od samog početka bila rizična i neizvjesna. U 5 tj sam prokrvarila zbog hematoma tako da se nismo stigli baš previše ni veseliti, a tu je još uskočio i ginekolog koji je rekao da se ne nadam, da od toga neće biti ništa, da će otići. Hematom je bio 30mm, a oni su bili 6mm. Ali, za 2 tj hematom se smanjio na 16mm, a dvije mrvice su narasle na 17 i 18 mm. :) Do 16 tj strogo sam mirovala. U 20 tj se unutarnje ušće počelo skraćivati, da bi u 28 tj završili u bolnici (Petrova) jer sam otvorena 2 cm, a unutarnje ušće je svega 11mm. Opet strah i neizvjesnost jer mogu se roditi svaki čas. Brojimo svaki dan i tako konačno dolazimo do 32 tjedna. Stanje se ne mijenja, pa me za par dana puštaju doma na strogo mirovanje. Na kontroli u 35+3 tj otvorena sam 6cm, a doktor govori:"Dok mi ovdje pričamo vi rađate.", i tu me odmah šalje u rađaonicu. Kako nije bilo trudova, sutradan me spuštaju na odjel i tu idućih 2 i pol tjedna čekamo.
Petak je. Na pregledu nema promjene. Kaže dr da će za vikend vjerojatno krenuti. Na uzv-u je jedna bebica procijenjena na 2950g, a druga na 3000g, obadvoje su bili glavicom prema dolje. Vikend polako prolazi, ali barem ne moram više mirovati, pa je s te strane lakše. U ponedjeljak na viziti ništa, budemo napravili pregled sutra. Tih zadnjih dana mi je bilo teško, ne toliko fizički koliko psihički. Ona neizvjesnost, iščekivanje, miješaju se osjećaji, razmišljanje da li će biti sve ok, kako će porod krenuti, moji doma... ma puno misli u glavi koje je bilo teško posložiti. Ali, dolazi i utorak, točno smo 38 tj, na pregledu sam otvorena 8cm i šalju me u rađaonicu.
Smjestili su me u najveći boks, muž je bio sa mnom. Kako sam bila već dosta otvorena, a trudova nisam imala, dali su mi drip na sat vremena i tada su probušili i vodenjak. Kada sam bila skroz otvorena, prebacili su me u malu operacijsku salu. Dr je pokazao drugoj dr kako da preko trbuha pridrži dečkića koji je bio višlje da se ne bi okrenuo nakon što curica izađe van i već sa sljedećim trudom ona je bila vani. Bio je nevjerojatan osjećaj nju držati u naručju, dok je u trbuhu još uvijek bio njezin braco. :) Nakon toga su probušili drugi vodenjak i rekli su da kada budem spremna da kažem, ali da ne smijemo predugo čekati. Tako da je prošlo osam minuta i dečkić je izašao van. Kada su nam ih dali obadvoje, suze su samo krenule. Konačno su bili tu, dobro su, zdravi, ma savršeni. :) Curica je bila 2950g, a dečkić 2990g, obadvoje dugi 46cm.
Sam porod prošao je zaista brzo i ostao mi je u lijepom sjećanju. Pomoglo je to što sam bila već gotovo otvorena, a nisam imala trudova, tako da se i nisam previše umorila. Bilo je jutro, proteklu noć sam dobro spavala i taman je prošao doručak. Ali, s druge strane i doktori su bili zaista super. U jednom trenutku dok je dečkić još bio u trbuhu, druga dr je rekla kako ide trud, iako ga ja još nisam osjećala što sam i rekla i na to je glavni dr samo rekao:“Čekamo“. Time je pokazao da ipak vjeruje meni i da nema forsiranja i žurbe. Kasnije je došao i rekao:“Svaka čast, ne može to svatko i kako su velike bebice.“ To zaista nisam očekivala od nikoga, ali time je ipak pokazao normalan pristup i to mi je puno značilo.
U bolnici smo bili 3 dana, nisu imali žuticu, tako da smo već za vikend bili doma. Onda su krenule neke druge brige, ali kada je bilo najteže samo sam se sjetila ovog perioda, ipak sam preležala tri godišnja doba, i odmah je nekako bilo lakše. :)
