Ljutko

Drage mamice, trebala bih jedan savjet. Imam dečkića 14 mj. Najviše me muči dio kada mu nešto ne dopustimo. Onda urla, vrišti, baš pokazuje prkos. Da li da ga samo premijestim na drugo mjesto i ne reagiram na prkos ili nešto drugo. Zapravo kako da se odnosim prema njemu kada pokazuje prkos?

Mislim da su svi oni ljutko u toj dobi samo ovisi o karakteru koliko je to izraženo. Dugo sam govorila ne i nije mi to baš palilo, možda 5 sek. Već sam mislila da to nema svrhe, ali onda najedanput vidiš da te itekako čuje. Sveli smo NE na samo nekoliko stvari, a drugo smo maknuli ili zagradili.
Trenutno je situacija takva da kada ugleda ono što ne smije (npr. ugasiti TV na prekidač), pogleda me, ja ozbiljna, pogleda tatu, ozbiljan, okrene se da nas ne vidi i pipka po prekidaču samo što ga ne stisne do kraja. Na to odreagiramo oboje sa glasnijim NE i ljutnjom. Nakon toga on plače, ljuti se i ide ponovo, ali ja ili suprug ustajemo, mičemo ga od TV-a, na to još više plače i ljuti se, ali ne dira više, a suprug i ja počinjemo zanimljivu igru sa sestrom. Kako se počeo ljutiti tako naglo i prestane. Nekada treba i tri micanja od TV-a, ali sam uporna i na kraju uvijek on popusti.

Vidim veliki napredak jer ako na vrijeme vidim što smišlja sada je već dovoljno lijepo, ali odlučno reći da to ne smije dirati, dati mu ruku i odšetati nekoliko koraka bez ljutnje.

Budi uporna, a to što plaču je normalna reakcija. U tim se trenucima sjetim sebe. Uvijek mi je bilo krivo kad me mama izgrdila za nešto i nije mi dala plakati.
Teško ih je slušati, ali moraju nekako ispuhati ljutnju.

Al' sam odužiiiilaa!:oops:

O, imam i ja jednog ljutka od 12mj. Sve hoće, sve bi dirao...Dopustimo mu da istrazuje, ali ipka ima stvari koje ne smije, npr. otvarati perilicu suđa dok radi, drapati sekine školske knjige, bacati tanjure na pod (lonce smije :-) )

I naravno da ga zanima da radi bas one stvari koje ne smije. Onda se se jako ljuti, prkosi, baca, protestira...Uglavnom mu pokažem tu stvar, kažem NE! i maknem ga. Onda mu pokušam pokazati neku drugu zanimaciju.

No, razlika u odnosu na seku u toj dobi je drastična! Ona nikad nije imala takve ispade, a on je aktivan 100 na sat!

Ma mislim da je u toj dobi to "normalno", moj ti je i dan danas prkosan kad ga uhvati žuta minuta, kao, baš će napraviti ono što mu nedamo, ali zapravo samo izaziva, on baš hoće skakati po kutnoj garnituri (moš' mislit sa svojih 30 i nešto kila, pa rasturi ju odmah :roll: ), ali u biti samo gleda spreman na skakanje i čeka našu reakciju... makni ga od opasnih stvari, znam da pije živce to plakanje i urlikanje, ali prestat će kad-tad, neće dovijeka plakati...ahh...čari roditeljstva ;-)

Moj je dječak sa nekih 14-16 mjeseci počeo pokazivati baš ljutnju kad mu nešto ne bih dala, bacao bi što god bi našao o pod. Moja prva reakcija na to je bila opet zabrana, još jače "ne!", ovaj put na bacanje, na što bi se on još i više ljutio.
Onda sam se sjetila da sam negdje čitala da su njima i te emocije kao ljutnja nove, i da im treba dopustiti da ih imaju, i imenovati ih, da se djeca nauče prepoznati svoje emocije. Zvučala sam si malo čudno kad bih mu rekla "ok, ti si sad ljut. ljutiš se na mene jer ti nisam dala to i to", ali bi pomoglo, puno brže bi se smirio. Makla bih stvari koje su osjetljive, ali bih mu ostavila da baci svoju mekanu igračku o pod i izrazi ljutnju.
Naravno da s vremenom nauče da nije u redu bacati stvari jer smo ljuti, ali mislim da im treba dopustit da izraze osjećaj prije nego se krene dalje.

Evo mi smo valjda u nekoj terrible two fazi koja izgleda tako da se G. UŽASNO naljuti kad mu nešto ne damo, ali samo ako je umoran, gladan ili zbog nečeg drugog povrijeđen. Pratim njegovo ponašanje i obično mogu dijagnosticirati zašto se ponaša tako i tako. Reagiran u 99% slučajeva mirno i tiho s njim razgovaram, da ne povećavam količinu buke i ljutnje u prostoriji.
Valjda svatko treba imati neke svoje strategije za svoje dijete - ja znam čime ga mogu trgnuti iz ljutnje, utješiti ili okrenuti mu misli. Nekad to i ne radim nego ga pustim da se ispjeni. Svima nam treba malo ispuhivanja.
Djeca su mali LJUDI i oni se kao i mi ljute i viču i budu povrjeđeni. Samo ih treba naučiti kako se nositi s ljutnjom na prihvatljiv način.

moja je još malena (15 i pol mjeseci), i kad je krenulo opako istraživanje što bi ja više govorila NE to je to bilo slađe , jasno. međutim onda smo u zadnjih mjesec dana počeli objašnjavati, naravno kad je odmorna kad je cendrava pred spavanje onda ne ulazim u nikakve "razgovore".
npr jedno vrijeme joj je najveći gušt bilo doći do zdjelice od psića i istresti vodu ili ako mu ostane malo briketa istresti ih. kaže mm meni makni zdjelice, međutim ja bi njoj svaki puta kad bi došla do zdjelice lijepo čučnula pored nje i polako smirenim glasom rekla : Nia to su Kokove zdjelice tu Koko am, to nećemo dirati, to je ne-ne i prstom pokazala. i tako par puta da bi nakon jedno 4-5 puta došla do zdjelice i rekla: mama, prstićem bi pokazala na zdjelicu i rekla toto(koko) - am :zaljubljen:
tako da kod nas je to upalilo. sigurna sam da će se to još X puta promijeniti ali drago mi je da je ovo upalilo. to je naš primjer! :-)

drage mame!

imam jedan problem sa svojom trogodisnjom curicom,zapravo 31,3.ce tri godine.
do pocetka dvanajstog mjeseca sam bila zaposlena,a sad kad sam doma cijeli dvanajsti mjesec dijete mi je pocelo uzasno histerizirati tj.
vristati i bacati se,ako nije nesto po njenom,to prije nisam primjecivala da radi,a i svekrva mi kaze da i nije to nikada radila do sada jer ona
ju je i cuvala dok sam radila.
do duse dok je bila s njom dosta toga joj je dopustala npr.da kuha s njom,cisti i tako neke sitnice,a sada kad joj ja ne dam da mi razvlaci
posuđe po kuci ona pocne vristati da ju cijelo susjedstvo cuje,a uz to pocne se i od tolikog vristanja gusiti.
zanima me dali je to normalno kod djece da je to njihova nekakva faza i da ce proci s vremenom ili se moram obratiti za stručnu pomoc.
molim vas da mi pomognete jer vise ne znam sta da radim,sta trebam poduzeti.:cry::cry::cry:

Tajcy, iz mog iskustva s jednogodišnjim tvrdoglavkom najbolje je ne pokazivati da te njena histerija dira. Zaprabo dijete normalno reagira, jer brani svoja dosad stečena prava da sudjeluje u 'važnim' odraslim stvarima kao što je kuhanje s bakom. Mama sad odjednom ima nova pravila i sputava - ne zna kako da vrati dosadašnju poziciju gdje je bila značajan 'pomagač' i pri tom uživala i bila uvažena. Tu nastupa histerija zbog nezadovoljstva.
Ah, moj Malac je u takvim situacijama samodestruktivan, jer zna da me to najviše plaši: lupa s glavom u
drveni naslon hranilice, škrguće sa zubićima, jer vidi da me to izluđuje, a kad ni to ne pomaže - pokušava me ugristi.
Pod zadnje se na to nasmijem ( objašnjavam kratko, jer ne razumije još sve), velim mu da mama ne zna uvijek zašto se ljuti i što hoće, da mora mami pokazati. I to sad pali. Doduše ne uvijek. Nekad pali 'podmetanje' zanimljivijih stvari od onih opasnih koje hoće i koje su uzrok divljanju. Sve je to stvar naše prilagodbe i djetetovog istraživanja naših granica. Teško je sačuvati živce dok histeriziraju, ali se hladna glava ipak isplati na kraju ;)
Sretno

tajcy, pokušaj joj objasniti prije nego zabraniš. Prije nego se počne ljutiti. Ona može razumjeti.

Može razumjeti i to da baka nešto dozvoljava, a mama ne. Ne morate vas dvije isto raditi.

Najbitnije je spriječiti histeriziranje. Jer kad i ti i malena počnete vikati, ulazite u začaran krug. U kome nijedna nije sretna. Ali, mama je pametnija i lukavija.

Zato joj naprimjer, daj da radi nešto što ju zanima i objasni joj da ćeš sama brže obaviti svoj posao. a onda ćete se igrati zajedno. Ali, poštuj svoje obećanje. Ako bude morala dugo čekati da joj se posvetiš, drugi put možda neće htjeti čekati.

Ili radite zajedno, nama to divno ide, gotovo sve je u društvu lakše i nitko ne mora plakati ni vikati.

Moj klinac recimo zna da kod tate zahtijevanje i histeriziranje ne pomaže kad nešto hoće i tada viče 'mama, mama'. Tako da jako dobro zna tko ispunjava želje, a tko se oglušuje na njih. Ali pokušava neko vrijeme dobiti što hoće, tata ignorira, tada pokušava od mene to dobiti. Zna da je mama mekša i ima funkciju ispunjavanja želja. Kod tate APP, ako prođe - prođe :)
Nije uvijek stvar u pravilima, nego ponekad u istraživanju granica koga može lakše manipulirati i brže doći do cilja.
Uostalom, to rade i odrasli